PapakizSarajeva wrote:
Mada mi nije jasno, ako je neko sam sebi svrha, ako je neko sam sebi dovoljan ... Zasto egzistira ??? Sta ostaje iza njega po cemu ce ga neko spominjati ? Ako nista, ja produzavam vrstu (ne znam do kada, jer ne znam kakav ce po ovom pitanju biti stav moga djeteta ). Mozda ce me nekada neko prapra praunuce spomenuti i prouciti Fatihu ... Draga nasa Piupiu, poslije tebe i poslije tvojih prijatelja ko ce te ikada spomenuti ( bar kao neku daleku, neznanu, bezimenu prapraprababu ) ?
Problem je sto se ovo uzima kao globalna konstanta, eto kao MORA se u dvoje, MORA me neko spomenuti kada otegnem papke, MORAM produziti vrstu itd. itd....
I iako se ne koristi sam termin "morati" nekako se prihvata kao drustvena norma da osoba preko 30 godina treba biti u braku, imati djecu i slicno. Ako to nije, onda ta osoba nije normalna. Mada, ni to ti niko direktno nece reci, naisla ova demokratija pa se naucilo biti political correct, sve ono u rukavicama, "postujem ja tvoj izbor..." a u sebi "jadan ovaj/jadna ova".
Glede ovih spomenutih tacaka: boli me neka stvar hoce li iza mene sta ostati, kada riknem to, kao i cijeli svijet, mi vise nece biti bitan. Za samu vrstu, te njeno produzavanje, me takodjer boli neka stvar. A sve i da sam zabrinut za tu istu vrstu, produzavace se ona, sa mojim udjelom ili bez njega. Ko ce mi sta proucavati, to mi je opet najmanje bitno, sigurno ce proucavati zbog sebe a ne zbog mene jer mene vise nece biti.
Sada naravno slijedi pitanje: "pa zbog cega ti zivis?"
Odgovor: zbog sebe, trudim se da od zivota uzmem i vise nego sto mi pruza i izuzetno sam s tim zadovoljan i sretan.
Brak i porodica, ako dodje, dobrodosli, ako ne, meni ni ovako nista ne fali.
Eto, izvinjavam se na uskakanju, ja odgovorih iako nisam zena
