NOĆAS SPALJUJEMO ILUZIJE
POLICIJSKI NADZOR: TO KAD UFATI, NE PUŠTA
Javni servis privatnih bolesnika „ŠEZDESET MINUTA FTV - SRAT UŽIVO
Nedavno, prije dvije godine, ne znam tačno koliko vremena je prošlo, Šejlu Jugo-Turković, opskurnu nepismenu mahalušu, prizemnu repliku Cece Ražnatović, novinarku Avazovog sedmičnog tabloida Express, štitila je policija. Kantonalna policija Sarajeva iz dana u dan, iz sata u sat, iz noći u noć, patrolirala je oko kuće „neustrašive novinarke“, bezbjednosno ugrožene Jugo-Turković i njenog muža, postratnog stradalnika Zijada Zike Turkovića. Navodno je odvažnoj „Avazovoj“ novinarki prijetio ko god je stigao, i to vjerodostojno, usta na usta, u konkretnom slučaju radilo se o prijetnji iz Srbije, kobne poruke slao je kolegici Turković presuđeni narkodiler, vječiti rival čovjeka njenog života Zijada Turkovića, Darko Elez. Uslijed vjerodostojnih i učestalih prijetnji drčnoj, nepotkupljivoj novinarki Šejli Jugo-Turković određen je dvadesetčetverosatni policijski nadzor, svojevrsna „roditeljska pažnja“.
Dok su se kantonalni policajci mrznuli pred njihovom (Šejlinom i Zikinom) bezobrazno skupom kućom na Grbavici, štiteći nezavisnost ekspresne Radončićeve novinarke, vjerodostojno i sigurnosno ugrožena pronositeljica najekskluzivnijih muštuluka iz sarajevskog i regionalnog podzemlja, Jugo-Turković, prepakiravala je u kućnoj radinosti, šta ćeš, takva su vremena bila tranzicijska, sa mužem Zijadom, internacionalno certificiranim tapetarom „bez stalnog zaposlenja“, pošiljke koje su stizale od rodbine iz dijaspore. Obiteljsku operaciju u sferi malog i srednjeg poduzetništva, u kojoj su Ziko, Šejla i uža familija odvajali od usta da bi zaradili kakvu-takvu crkavicu humanitarne pošiljke od stotinjak-dvjestotinjak kilograma heroina, osiguravale su na određeno vrijeme jake policijske snage, koje su štitile profesionalni status i privatni familijarni integritet novinarke urnebesno veselog tabloida „Expressa“ Šejle Jugo-Turković. Atraktivne torokuše, pred kojom je i gazda Radončić počesto znao ustuknuti.
Eh, da se ne bi okolišalo i uprazno pričalo (šlajdralo u mjestu) prije dvije-tri godine, svjedoci još postoje, dostupni su, provjerivi, na važnim su pravosudnim mjestima, tada još uvijek „nezaposleni tapetar“, čist pred zakonom, Turković je, gdje god je stigao mahao i licitirao medicinskim kartonom Bakira Hadžiomerovića - nešto je neki doktor naškrabao u zadnjim mjesecima rata što je Bakira poštedilo, oslobodilo obaveze da se lomata po crtama odbrane, Đokinim tornjevima, Treskavicama, Špicastim stijenama...
Postoje barem dvojica svjedoka, sve iz pravne struke, da sam Hadžiomeroviću, kolegijalno i prijateljski, skrenuo pažnju da bestijalni, doduše u tom trenutku uzoran građanin, Zijad Turković maše, trguje njegovom medicinskom dokumentacijom i da tu vrstu bagre ne treba potcijeniti; bio je to, njemu, Bakiru, povod ne da stvar istjera na čistac, nego da od policije traži dodatnu operativnu zaštitu u čijem će se, policijskom, užem i širem okruženju, šepuriti dokazujući i demonstrirajući svoju posvemašnju ličnu ugroženost. Kako je prvu policijsku pratnju osigurao Hadžiomerović? Tako što je alarmirao, na osnovu neke problematične anonimne prijave, da se „mafijaška hobotnica Fahrudin Radončić-Naser Kelmendi, i ne sjećam se ko još, dogovorila da ga likvidiraju, sad ili nikad. Rutinskom tužilačko-policijskom akcijom ustanovljeno je da je riječ o rudimentarnoj budalaštini, anonimnoj masturbaciji i svemu što spada u taj neozbiljni spektar. I šta je poduzeo Hadžiomerović u toj nemoralnoj ucjeni? Umjesto da Turkovića prijavi za „neovlašteno posjedovanje“ privatnih dokumenata, ponudio je gorespomenutoj Šejli Jugo-Turkovićki angažman na svojoj privatno-javnoj prćiji, huliganskoj emisiji „60 minuta“!?
Prije tri godine poput munje je cijelom državom prostrujala vijest da je ubijen Bakir Hadžiomerović; grozna vijest, da ne može biti groznija. Sve telefone koje sam imao Bakira i žene mu, do ranih jutarnjih sati vrtio, zivkao, džaba - nedostupni. Kada se napokon javio, veli da nema pojma, ni luk jeo ni luk mirisao, sve se mimo njega dešavalo. Naravno, u pitanju je bila izmišljotina, laž, koju je, nema više nikakve dileme, plasirao sam Hadžiomerović, e da bi policija pojačala nadzor nad njim. A na koga vam liče te tehnike manipulacije „vječitom ugroženošću“, mahanje permanentnim vanrednim stanjem, vrištanjem zbog „udara na privatnost“ (tako je Hadžiomerović okarakterizirao dokaze „Slobodne Bosne“ da mu o državnom trošku policija prati čak i punicu!?) kojima svako malo gazda Federalnog javnog servisa (Bakir je to uspio ostvariti) uznemiruje javnost koja ima pametnijih i egzistencijalno prešnijih poslova? Pa, naravno, na Bakirovog šefa Zlatka Lagumdžiju, koji je prije deset godina strašni eksces, kada mu se maca pokakila pred vratima, iskoristio da na noge digne cijelu sarajevsku policiju da se angažira na tom delikatnom predmetu: preciznim uvidom jakih policijskih snaga, forenzičarske satnije, ustanovljeno je da valjkasto tijelo, promjera 1,5 X 0,6 centimetara „podsjeća“, da prostite, „na izmet životinjskog podrijetla“. Maca, dakle.
I tada mi je puklo pred očima: Hadžiomerović je plitki, ali drski, bezočni čaršijanerski, samozaljubljeni manipulator, a pri tom i plagijator, indigo-revolucionar koji dok nadziđuje stotinu-dvjesto kvadrata potkrovlja na Breki, bljuje vatru na postratne profitere i trabunja o sopstvenoj ugroženosti koja traje li, traje.
Neki dan sam, nakon bogzna koliko mjeseci, silom prilika, nametnutim većinskim interesom, gledao Dnevnik Federalne televizije; diletanti koji jedva sriču slova, i to nepravilno, krčkaju prežvakane frazetine, nemaju potrebu da objave niti jednu jedinu vijest: autistička logika partijskih psihološki problematičnih novinarskih egzekutora ohrabrila ih je da oni sami budu vijest. U danu u kojem, primjerice, novinari ovog lista (“Slobodne Bosne“, da prostite) vode teške pravosudne bitke od Sokoca do Prijedora, sa ozbiljnim ratnim zločincima, pri tom brižljivo, iz razloga pristojnosti i uljudnosti, dozirajući svaku informaciju dok ne bude pravomoćno potvrđena, vijest na FTV-u je da je neki njihov novinar oslobođen optužbi.
Kako je počela zamašna policijska operacija, nije zgoreg podsjetiti, višegodišnje pratnje „neustrašivog novinara“ Bakira Hadžiomerovića? Tako što je prijavio policiji da ga namjerava likvidirati Fahrudin Radončić. Kako je završila? Na način da Radončić cvili, urliče što je Hadžiomeroviću KMUP ukinuo policijski nadzor.
Ne vjerujem u onu ratnu medicinsku dijagnozu koju je obezbijedio Hadžiomerović da bi se sklonio od pogibije; međutim, program koji on uređuje, naređuje, sebi i i svojim nepostojećim „standardima“ podređuje i prilagođava potpuno je komplementaran sa tom dijagnozom: šizofren je, naime! Program.
Emancipirali smo se (pregrubo bi bilo kazati, raskrstili smo) od prevaziđenog šerijatskog prava prema kojem ludog čovjeka uvijek trebaju nadzirati dvojica pratilaca! Ali, nije ni to bez nekog vraga ili, ako vam je draže, šejtana...
S. Avdić, Slobodna Bosna
01.12.2011