Nekad davno, sredinom 70-tih, prije nego je Bašović i kupio i napravio ono hotelsko ruglo, i prije izgradnje tunela "Vratnik" i novog puta, cesta od "Topa" do bazena dole, bila je obrasla dosta gustom bagremovom šumom i ostalim bijelim stablima, i bilo je zaista zadovoljstvo proći njom, ne znam da li ljeti, u jesen ili zimi bilo ljepše. U ratu je sva posječena, ali se danas, samonikla, ipak oporavlja. Eh, tom cestom smo, kao djeca, silazili prečicom do njenog spajanja sa glavnim putem za Pale, na mjestu gdje je izlaz iz skloništa "Kovači", i tu sačekivali vojne kamione, nekad i po sat, dva

, i kad su konačno prilazili, kačili se za njihove zadnje stranice i tako se vozili sve do pred kapiju "Jajce" kasarne, koja je tada bila aktivna. Neki vojnici bi nam branili i tada je bilo psovke i pljuvanja

a neki bi nam pružali ruke i pomagali da ne padnemo, ili čak ubacivali unutra, pod ceradu, pa kad kamion zaustavi pred kapijom, pomagali da siđemo.
Jedne prilike smo se tako popeli i zakačili za prazan kamion pod ceradom, bilo ih je nekoliko u koloni, i nas 6-7, ušli pod ceradu. Napamet smo znali put, krivine i dužinu trajanja vožnje, ali ovog puta vozači su vozili prebrzo, i nisu uobičajeno stali pred kapiju već prošli kroz nju, jer je bila otvorena, i skrenuli lijevo negdje. Kad su stali, mi smo poiskakali iz kamiona, a onda su nas vojnici ugledali, i tad je nastala frka

u strahu, razbježali smo se svaki na svoju stranu, a jedan je ušao u vešeraj

Haos je bio tada, pola kasarne nas ganjalo po krugu i skladištu za ugalj. Al', dobro je bilo na kraju, neki vojnici se zajebavali s nama, neki prijetili, a mi premrli od straha. Uglavnom, mala avantura i doživljaj iz djetinjstva koji se pamti...
P.S.
Zaboravih - o Vratniku je riječ
