Promoe wrote:Ne zaboravimo, to je isti onaj Ćopić koji je bio najbliži prijatelj sa Zijom Dizdarevićem i Skenderom Kulenovićem, onaj Ćopić kojemu bi baš Bošnjaci zbog opisa partizanskih zločina u Prolomu i Gluvom barutu nad stanovništvom u Krajini, posebno onih nad Bošnjacima – morali iskazati najdublje poštovanje. U Gluvom barutu Ćopić je pokazao etički poraz partizanskih pobjednika prikazujući scene partizanskih zločina. Ćopić se, dakle, već pedesetih godina prošlog vijeka, neposredno iza Drugog svjetskog rata, odnosno Narodno-oslobodilačke borbe, suočio s mitom o apsolutnoj etičkoj ispravnosti partizanskog pokreta i pokazao njegovu tamnu stranu. Takav Ćopić će i zbog Jeretičke priče i drugog dijela Bašte sljezove boje doći u sukob sa tadašnjim Titovim partijskim dogmatama i ideološkim cenzorima.
Zamislimo za tren sljedeću situaciju: Ćopić, koji je učestvovao u ratnom zločinu i vjerovatno ga i počino, opisuje taj zločin. To je logika stavovskih novinara, koji uz to, naravno, nisu ni čitali Ćopića. Jer da jesu, ne bi mrtvome piscu montirali ratni zločin na principu Rizvanbegovićeve mahalsko-tračerske književne povijesti. A Ćopić je iznad potreba ideološkog jednoumlja i mita o etički apsolutnoj ispravnosti partizanskog pokreta postavio načelo univerzalnog humanizma i preispitao etičku odgovornost pokreta i ideologije kojima je pripadao.
Advan Hasić, Ahmet Hromadžić, Branko Ćopić, Đuro Pucar Stari, Skender Kulenović i Gustav Krklec
BOSNA
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova. N
a proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice – uz trku mnogu –
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k’o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k’o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…