Nakon 3 Senada, Kazaza, Lovrenovića, Šestana, Imamovića, Bačanovića, evo i Tikveša ...
Ostadoše Bakir i Mandal.
Ideologija: Socijaldemokratska partija BiH i socijaldemokratija u BiH
Ulica – jedina ljevica
Iako je mnogo toga još uvijek popravljivo, SDP dosad nijednom nije pokazao da mu je konstruktivna kritika draža kad usmjerava svoje djelovanje od gole političke pragme. O čemu se radi?
Socijaldemokratska partija BiH je na putu da se od socijaldemokratije udalji taman onoliko koliko se od nje udaljio SNSD, o čijem je iznevjeravanju ljevice više i bespredmetno pisati. Dovoljno je posjetiti bilo koju od njihovih internet prezentacija pa vidjeti da tu nema više ni “s” od socijaldemokratije, ali od srpstva itekako ima. Pri čemu ni srpstvo tu nije radi srpstva samog, već zarad klasnih interesa onih koji se postavljaju za njegove branitelje. Bilo bi to više nego očito samo letimičnim bacanjem pogleda na imovinske kartone SNSD-ovih funkcionera i običnih građana RS-a. Jednostavno, kod nas je na političkom tržištu nacionalizam još uvijek najisplativija ideologija, a neoliberalnom kapitalu svakako imponuje klasna (ne)svijest primata za vlastito kočenje. Socijaldemokrati su tako izabrali najkomforniju moguću poziciju. Umjesto da se bore protiv nacionalizma, oni ga mimikriraju u tobožnju socijaldemokratiju; umjesto da se bore za humaniju raspodjelu kapitala kroz jačanje države koja bi intervenirala u tom pravcu, oni taj problem prikrivaju na način što svoje ideološke neistomišljenike, najčešće tuđe nacionalizme, proskribiraju kao glavne krivce za stanje u zemlji.
Gdje je zapelo? Na koji način, u tom smislu, SDP posluje i šta je u konačnici problem s tom strankom? SDP nesumnjivo ima izvjestan lijevi potencijal koji se ne očituje toliko u postupcima funkcionera te partije, koliko je prisutan u samom njenom glasačkom tijelu. Nemoguće je, naime, da od oko 300.000 njihovih glasača sve to budu Bošnjaci koji su u njima prepoznali zaštitnike vlastitih nacionalnih interesa i mogućnost stvaranja unitarne države u kojoj bi svaka identifikacija sa srpstvom i hrvatstvom bila nemoguća, tj. gdje bi se najveći stepen drugosti u odnosu na Bošnjake mogao postići time što bi za sebe neko mogao reći da je Bosanac pravoslavac ili Bosanac katolik. Takvo što SDP-u pripisuje jedan dio njegovih kritičara. Osim što SDP-ovi glasači nisu samo Bošnjaci, ni svi Bošnjaci koji glasaju za SDP nisu bošnjački nacionalisti niti su baš svi ideološki nepismeni da ne znaju ništa o samoj ideji socijaldemokratije i kad glasaju povode se isključivo simbolima kojima ta partija manipulira. Međutim, opasnost za SDP vreba upravo iz tog ugla, što bi uskoro mogao postati stranka koju će kao svoju prepoznavati samo ti i takvi.
Ako je rat, u bukvalnom smislu te riječi, otac svih stvari u sadašnjoj BiH, onda prvo treba krenuti od SDP-ovog odnosa prema njemu. Najvažniji socijalni resurs je povjerenje kojeg je rat u potpunosti uništio, s jedne strane povjerenje među samim građanima, a s druge strane povjerenje spomenutih građana prema državi. U ratu nije bilo pobjednika, a Dejtonski sporazum je samo zabetonirao ratom stečene pozicije etnija i legitimirao njihova ratna nastojanja za komadom etnički čiste teritorije. BiH kao takva nije ništa drugo nego produkt građanskog rata koji se odvijao uz svesrdnu pomoć u svakovrsnim resursima i država susjeda kao izuzetno zainteresiranih strana u ratu, što tom građanskom ratu daje i obilježja agresije. Međutim, SDP-ov stav o ratu je da je bila agresija i samo agresija. Najilustrativniji ispad koji to potvrđuje desio se prilikom posjete porodica vojnika JNA poginulih u Dobrovoljačkoj kad je gradonačelnik Sarajeva tvrdio da je ta posjeta ustvari negiranje agresorskog karaktera rata u BiH. Tom logikom preko pedeset posto stanovništva BiH u posljednjem ratu stalo je na stranu agresora.
(P)artizani Ako smo samo “mi” branitelji, valteri, partizani, ne treba puno za odgovor u šta “njih” upisujemo. Ili ćemo pak biti blaži pa ih nazvati zabludjelilma i zaludjelima?! Kako god, ta građanska partija takvim tretmanom dijela građana BiH neće ništa dobro učiniti na povjerenju među ovdašnjim narodima, niti će ga priskrbiti za državu ma koliko je reklamirali da je za čovjeka. (Naravno, priču o građanskom ratu ne treba tumačiti, a što se kod nas često čini, kao relativizaciju zločina. Genocid nije ništa manje genocid, ako je bio građanski rat niti je etničko silovanje išta opravdaniji čin u tom slučaju.) Povjerenje, dakako, neće vratiti ni poigravanje s Hrvatima koje seže još od prve kandidature Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH pa evo do danas, kad se vlast bez HDZ-ova sprema, čime se Hrvate dodatno radikalizira i homogenizira. I, što je najcrnje, ta kao fol i njihova partija čini opravdanima zahtjeve za trećim entitetom, jer suživota, uči nas SDP, nema bez preglasavanja. Paralelno sa simboličkim kapitalom prijemčivim u većini slučajeva samo Bošnjacima, tipa crvene šamije ili fesovi na predizbornim skupovima, ili pak večer ilahija u organizaciji zavidovićkog Foruma mladih SDP-a, egzistira i već spomenuti kult Tita, tačnije titostalgija. Pojam koji je u naš javni prostor uveo Mitja Velikonja, a koji označava nostalgični odnos prema Titu, tačnije preko Tita se cijelo jedno vrijeme idealizira, stvara se mit o zlatnom dobu, a kao jedini legitimni nasljednik tog vremena i tog načina organizacije društva u BiH SDP predstavlja sebe. Međutim, u javnim istupima, bolje reći političkim performansima, oni samo preuzimaju militantnost tog vremena. Sjetimo se Komšićevih prijetnji Koštunici da će dobiti po prstima, ili pak izjave da podržava nezavisnost Srbije bez Kosova, tu je i Lagumdžijino pozivanje na Valtera, ali i plagijarizam muzike iz filma Bitka na Neretvi za pjesmu iz njihove posljednje predizborne kampanje. Dakle, nije slučajno što su na predizbornim skupovima naglašavali da oni više nisu stranka, nego pokret, jer za pokrete je upravo tipičan militarizam, koji se ogleda i kroz njihovu uniformiranost u toku kampanje, ali i unisonost mišljenja koje ni kod jednog značajnijeg predstavnika SDP-a ne odstupa od mišljenja vođe Lagumdžije. Vezanje mita o zlatnom dobu uz simbolički potencijal posljednjeg rata iz bošnjačke perspektive dobija se pobjednička izborna kombinatorika. Ali, definitivno se gubi mogućnost zastupanja pacifističkih, na humanizmu i socijalnoj pravdi utemeljenih ideala socijaldemokratije kao najpravednijeg vida demokratije.
Kapitalizam, da prostiš SDP gubi i na polju humanizacije kapitalizma, što bi trebao biti temelj svake socijaldemokratske partije. Ako u što kraćem roku ne krenu u reformaciju ovdašnjeg vida kapitalizma kroz državne propise i stvaranje programa i organizacija sa potporom države koje rade na umekšavanju ili uklanjanju nepravdi koje nanosi kapitalistički tržišni sistem; ako ne krenu ka ostvarivanju slobode, ne samo građanske, već i od diskriminacije i zavisnosti od vlasnika sredstava za proizvodnju i od nosilaca zloupotrebljene političke moći; ako ne krenu, bar u onom segmentu koji je državni: obrazovanje, zdravstvo i sl, ka omogućavanju istih startnih pozicija za sve; ako putem državnih medija i vlastitim primjerom ne krenu u stvaranje solidarnosti, jedinstva i saosjećanja prema žrtvama nepravde i nejednakosti; izgubit će lijevi potencijal i u glasačkom tijelu, a onda će upražnjeno mjesto ljevice zauzeti ulica. Ona bi mogla najviše gnjeva izliti prema onima koji su iznevjerili lijevu ideju.
Nažalost, SDP najavljuje nastavak saradnje sa institucijom koja najnepravednije raspodjeljuje svjetski kapital, MMF-om, nema govora o formiranju državne komercijalne banke sa smanjenom kamatnom stopom za privrednike, pričaju o ljudskim pravima, ali šta je, npr, pravo na život ako svi nemaju mogućnost jednakog medicinskog tretmana, preko SDP-ovih sat vremena, odnosno 60 minuta Bakira Hadžiomerovića umjesto spomenute solidarnosti imamo čak i javnu amnestiju možda i najmorbidnijeg etnokapitaliste regiona Fahrudina Radončića kao rezervnog koalicionog partnera SDP-a...
Mogli bismo govoriti i o grijesima prošlosti, za vrijeme Alijanse, npr. izručivanje Alžirske grupe na Guantanamo unatoč dokazanoj nevinosti pred Vrhovnim sudom Federacije BiH, a potom i Domom za ljudska prava BiH, ali dovoljne su i sadašnje greške, i to ni one sve nisu nabrojane. Dakle, ključni problem SDP-a je u odnosu prema vlastitom imenu. Ako ga uskoro ne zasluže, mogli bi biti “ljevičari” koji će pod transparentima ljevice s ulice biti otjerani iz netom izborenih fotelja.
Amer Tikveša
Dani, Broj 714 - 18.02.2011