vesna555 wrote:Kako sam ja znatiželjna što se tiče tog razvoda. Ja ne znam nikoga ko se razveo, a da mi je blizak, pa da pitam ove stvari. Nesto kad razmisljam, pa boze, tesko vezu prekinuti, pa te ubija milijardu stvari, pa ono vraćanje sitnica itd, a kamo li prekinuti brak?!
Kako to ide, je li se jedan partner iseli, drugi ostane u stanu, kako se dijele stvari, ono pocevsi od najmanjih sitnica, tipa kome suđe ostane, kome slike s ljetovanja, kome TV, kome kompjuter... Ono, čisto sam znatiželjna kako sve to ide.
I šta prethodi tom razvodu? Da li su to svakodnevne svađe? Je li to nedostatak komunikacije, da se i ne pozdravljate u vlastitoj kuci? Kako su vam muzevi/zene reagirali na to da se hocete razvesti? Jeste li se pokajali?
Eto, ako nije kome teško da napise te stvarčice i da me riješ znatiželje, voljela bih znati i s muškog aspekta i sa ženskog.
Ja nekako pretpostavljam da žena ostaje u stanu jer najčešće žena dobije skrbništvo nad djetetom, muž dobije auto, ostale nekretnine se rasprodaju, vikendice i to i pare podijele, jedno uzme TV, drugo kompjuter i slično.
Da li drzite jos uvijek zajednicke slike u stanu? Ako ne, kako djetetu objasnite to?
Eto, ako ima kakva dobra dusa da me prosvijetli, moze i na PP
P.S. Ne zelim se razvesti, nisam se jos ni udala
Evo da ti ja pokušam odgovoriti.Trudiću se da budem kratka.
Nakon saopštavanja odluke da je kraj sjeli smo popili kafu ko ljudi.Razgovarali.Bez riječi mi je dao skrbništvo nad djetetom,čak šta više i osmijeh i samo jednu konstataciju:Divna si mama.
Za ovo mu velika hvala,jer od čovjeka sa kojim se razvodite dobiti ovakvu izjavu je znak da niste bili udani za kretena.
Kao prvo ja sam iselila iz porodične kuće.Uzela svoje lične stvari i lične stvari od djeteta,znaš ono kao kad ideš na put,sve fino lagano spakuješ u kofere,komad garderobe,jedan san,pa opet komad garedrobe,jedan san....kad popakuješ sve snove i garderobu pređeš na cipelice,torbice.I opet pakuješ cipelice,slijepa obećanja,torbice i usput stvaiš i pokoju laž.U pauzama izađeš u dvorište zapališ cigaretu razgledaš voćnjak koji si lično posadila,gaziš po travi koji su lično godinama kosila,diviš se cvijećnjacima na kojima si svoje kapljice krvi ostavljala dok si šišala ruže,okopavala ih.Udahneš i opet na nastavak pakovanja.....
Moje dijete je veće dijete,možda i previše ozbiljno za svoje godine i sasvim je razumjela šta se dešava.Sama je dobila dozvolu da uzme šta god poželi.Željeli smo oboje samo da joj olakšamo da se lakše navkne na novi stan,novu sredinu u koju sa mnom odlazi.Uzela je kao i svako dijete sve ono što je njoj bilo drago.Ali velikodušno sa tatom podijelila uspomene.
Ne mogu ti reći koliko je sve trajalo,ali mogu reći da je bilo kao godine.I dok se pakuješ opet premotavaš film u glavi,pokušavaš naći razlog koji je dovoljno jak da promijeniš odluku.Prebiraš po uspomenama,...Al' džaba,...
I onda fino zamolila bivšeg da mi pomogne,ako mu nije teško sve spakovati u auto.Ljudski pomogao,kao prijateljici.Pozdravili se,dala mu novu adresu,da zna gdje mu je dijete.Vratila ključeve od brave koju sam ja promijenila jer je ona stara vazda nešto zapinjala.I otišla.Nisam se okretala.
Čak šta više odnijela sam sa sobom i sve kreditne obaveze(haman pa sve bilo na moje ime dok se sve gradilo,kućilo,kupovao auto,...)a nisam uzela ništa,ništa osim auta koje ja još uvijek isplaćujem.
Ne želim ništa.Želim sve iznova.Novi početak.Ne treba mi namještaj,ni kašika,ne trebaju mi mašine,klime,tepisi,ma neću ni zavjese koje sam sama šila.....sve halalila.I mirne duše krećem iznova.
Moje dijete i ja.
Nisam rekla da mi nije bilo ponuđeno da uzmem sve što želim ali sam odbila.Rekla jasan razlog.Ne želim da dijelim ništa na moje tvoje jer je sve bilo naše.Nas nema,ja se odrekla svega materijalnog.Priznajem dobila sam nešto novca da se malo skućim,ništa posebno ali dovoljno za spremanje sobe djetetu.
Šta je predhodilo razvodu,eh to je sad za one moje rečenice:on divan ja krasna ali eto ne ide zajedno.
Zjedničke slike ne držim u novom stanu,dala sam ih djetetu u novu album.Njemu na poklon jer su te zajedničke fotografije razlog postanka našeg djeteta.Moje dijete je podnijelo našu selidbu i svakodnevno odsustvo oca sasvim dobro.Priznajem razgovora sa djetetom je bilo i uvijek će biti.Nema laži,nema uljepšavanje.Jer kad tad dijete će odrasti i biti sposobno da samo donosi sud.Ja tad ne želim osjećati stid ni bol.
Možda mi je pomoglo i to što godinama radim sa djecom pa jednostavno znam kako dišu.
Super se ukopila u novu školu,novu okolinu,drušvo,a tata je tu za nju kad god to ona poželi.
Ne,ne kajem se.
I odgovor na posljednje pitanje:Ne kajem se.
. Hvala Marcello sto se registrova radi moje teme:)!
