Josip wrote:Pa kod nas se još na dosta svadbi baca jabuka preko kuće, mlada baca.
Da, neki od običaja zadržani su do danas, izuzetno rijetko. Svadbama se u prošlosti pridavao značaj i zbog toga su u pravilu trajale tri dana – najčešće od ponedjeljka do srijede. Danas svadba traje jedan dan, ali što duže...
O "jabuci":
I nekadašnja "svadba s jabukom" trajala je tri dana, od ponedjeljka do srijede, a najzastupljenije područje je hercegovačko i dalmatinsko. Evo u kratko kako je tekla ceremonija:
Ponedjeljkom su se najprije u kući mladoženje okupljali svatovi, u kojoj se, uz pjesmu i dobro raspoloženje, vršio raspored svatova – dodjeljivana im uloga. U određivanju rasporeda glavnu ulogu su imali rodbinski odnosi, a najvažniju, redom: stari svat, kum, djeverovi, buljubaša i barjaktar.
Stari svat je pravilu bio mladoženjin ujak (majčin brat) ili neko drugi iz bliske rodbine, a brinuo se da sve prođe u najboljem redu. Kum je morao biti mladoženjin zet, a glavna mu je briga bila da ceremonijal "jabuke" prođe uredno (dodjela darova svatovima i briga oko “darovanja” novca mladencima). Djeverovi su bila mladoženjina braća ili najbliža muška rodbina, buljubaša je bio kolovođa, i biran je među najveselijim i najtemperamentnijim seljanima, a barjaktar je i tada nosio barjake – zastave nacionalne pripadnosti.
Potom je mladoženjina bliža rodbina odlazila po mladin sanduk (“zavežanj”), u kojem se nalazila “sprema”, (ruho - čarape, pokoja zobnica, gunjevi, jastuci, pregače, suknene haljine, poneki prostirač, predmeti za kućne potrebe, tj. ono uobičajeno što bi udavača trebala za zajednički život i za darove u svatovima, zavisno od mogućnosti te porodice)
Sanduk se prvo “otkupljivao” cjenkanjem, a nakon nagodbe tovario bi se na konja i odnosio kući mlade, u kojoj bi prvo bili počašćeni pićem i mezom. Nakon toga “ruho” bi bilo uredno spakovano, natovareno na konja i odnošeno mladoženjinoj kući. Cilj je bio stići prije mraka kako bi uspjeli “pokazati” šta je sve mlada spremila za udaju. “Ruho” bi nakon toga bilo posloženo na dogovoreno mjestu u kući da bi ih mladenci našli u svadbenoj noći.
U isto vrijeme kada se odlazilo po sanduk, u kuću mladoženje donosili su se “prinosi” – poklon svakog pojedinačnog svata u naturi (tele, pogača, litar rakije i 5 litara vina).
U utorak ujutro svatovi bi se okupljali kući mladoženje, nakon čega “stari svat” preuzima glavnu ulogu u svadbi, što započinje kićenjem svatova, a što je najčešće vršila mladoženjina mlađa sestra grančicom ružmarina, i za to je bila nagrađivana od svatova.
Nakon ručka išlo se na crkveno vjenčanje koje se obavljalo u crkvi djevojke. Tu bi mlada darovala i svećnika (peškirom i sl.), a nakon toga svatovi bi se u koloni vraćali kući mladoženje, a pred njih bi izlazili ukućani časteći ih pićem, na što bi svatovi uzvraćali hranom koja se obično sastojala od komadića pogače i pečenog mesa. U dolasku pred kuću svatove je uvijek dočekivao domaćin zajedno s ostalom rodbinom, prijateljima i komšijama, nakon čega se započinjalo pjevanje – “pripjev”, koje su uvijek izvodile po tri djevojke u dvije grupe. Pjevanje je završavalo riječima: “Dobro došao stari svate", "Dobro došao buljubašo”, “Dobro došle kite svata i sa njima neva naša" i sl..
Nakon pjevanja mlada bi prebacivala jabuku preko mladoženjine kuće. Jabuka je bila ispunjena metalnim novčićima, a kod bogatijih porodica i dukatima, i smatrana je simbolom sreće i darivanja. Pored jabuke mlada bi okupljeni narod darovala bacanjem oraha ili smokava.
Nakon što bi prebacila jabuku preko kuće, mlada bi ušla u nju - u svoj novi dom, uz pozdravljanje sa ukućanima i ljubeći svekra i svekrvu. Nakon toga mlada mora da zavrti poklopac lonca, čime je simbolizirala i ozvaničila svoj dolazak u kuću, postajući tako član domaćinstva.
Nakon čina "udomljavanja" započinjao bi svadbeni ručak u trajanju 2-3 sata. Ručak je započinjao veselim razgovorom i pjesmom uz kafu i rakiju, nakon čega su slijedila svadbena jela: uštipci, pogače, juha, lešo meso, a kao posebna poslastica pečenje - pečeno meso.
Nakon završenog ručka slijedila bi podjela darova. Strogo se vodilo računa da se darovi, koji su imali različite vrijednosti, pravilno rasporede, u zavisnosti od srodstva svata i mladoženje. Po pravilu – bliža rodbina dodjeljivala je vrijedniji dar, a on se se najčešće sastojao od papuča i čarapa, a u kasnijoj fazi košulja, peškira i sl.
Nakon podjele darova sva¬tovi bi neko vrijeme bili slobodni, do ponovnog okupljanja uveče. Za to vrijeme mladoženja bi išao od kuće do kuće noseći rakiju i pozivajući ostale seljane na svadbeno sijelo. U isto vrijeme i rodbina mlade se spremala kako bi se pridružila svadbenom veselju, i njihov dolazak u kuću mladoženje i pridruživanje veselju obavljao se u pravilu uveče. Majka mlade nije odlazila…
Nakon završene večere slijedilo je “pripjevanje jabuke” što je predstavljano kao glavni događaj svadbenog veselja. Pjevalo se riječima: "Dar jabuke neve naše" i to redom prema svakom od svata do svata oslovljavajući svakog njegovom sva¬tovskom ulogom. U tim prilikama nastojalo se naznačiti neku od karakteris¬tika te osobe kako bi bilo stvoreno što bolje raspoloženje i tako bolje darovala "jabuka".
Sve dok svat kome se vrši pripjev ili oni koji otežu sa davanjem novca, pretvarajući se da ga nemaju, ne daruje "jabuku", pjevačice redovnom pripjevu dodaju još i riječi: "Oduži se, ne ruži se".
Sve dok traje pjevanje, uz mladu ide kum noseći jabuku zavezanu za na privez, a uz jabuku se običavalo i nanizati nešto vrijednijeg papirnatog novca, kako bi to poticajno djelovalo na svatove prilikom darivanja.
Kum bi jabukom mahao ispred i oko glave svakog pojedinačnog svata, sve dok se "jabuka" ne bi da¬rovala. Na kraju su darivane i pjevačice.
Po završetku "jabuke" veselje bi se u kući produžilo dugo u noć, a ispred kuće grupe djevojaka i mladića pjevali bi i igrali kolo, jer je svadba bila glavno sijelo u selu.
Mladu su cijelo veče čuvali djeverovi, jer je bio običaj da se mladu pokušalo ukrasti ili joj barem izuti cipelu. Ovo bi se radilo radi stvaranja dobrog raspoloženja, jer se tako dolazilo do ceremonije otkupa mlade ili cipele, zavisno od toga šta se uspjelo ukrasti. Djeverovi nisu smjeli dopustiti krađu jer se to smatralo lošim znakom - vjerovalo se da mlada neće biti dobra.
Nakon završetka darivanja "jabuke" mlada je presvlačila bijelu haljinu (vjenčanicu) i time definitivno postajala članom ukućana.
U srijedu, trećeg dana svadbe, po selu bi bile sakupljane kokoši koje bi zajedno sa ostalim darovima hrane bivale nanizane na motku, od čega je bivao spreman zadnji ručak. Poslije ručka svatovi bi odlazili svojim kućama, čime bi svadba bila završena.
Sedam dana nakon svadbe mlada s mužem, svekrom, svekrvom te ostalom bližom rodbinom ide u posjetu kući svo¬jih roditelja, noseći sa sobom uštipke i sl jela i druge poklone (odlazak u rod).
