karanana wrote:jeli istina da je podrucje grbavice bilo najmirniji dio sarajevskog ratista bez pjesadijskih napada sa jedne ili sa druge strane? izuzimam granate i snajperska djelovanja naravno.
Nije istina.
Ne mogu izuzeti snajpere sa Grbavice jer ih je bilo previše
.Zbog tih snajpera, i neprirodnog presjecanja grada, je Grbavica bila trn u oku Armiji BiH.
Drugo, činjenica je da je i svaka periferna i istaknuta ulica na Grbavici bila izložena našim snajperima, osim centra naselja.Iznad ulica na Kovačićima su visile desetine deka i koječega kao optički zakloni.Svrha je bila ne zaštita ono malo civila u tih 5-6 ulica koje su bile okrenute prema našoj ili brigadi Hrasno, već nesmetan prolazak smjena na straže kroz splet ulica između starih austrougarskih vila prema Vrbanji mostu ili Željinom stadionu.
Bataljon Armije BiH na Vrbanji (borak) , mi skupa sa radnim vodom( ne zarobljenicima i zatvorenicima, već ljudima sa vojnom knjižicom , sljedovanjem i krampom/lopatom), smo iskopali nevjerovatnu mrežu kanala, tranšeja, zaklona od vreća, a bukvalno svaka od onih malih ulica između OHR-a i Tranzita je bila prokopana ispod asfalta.Najbizarnije je što je raju bolila neka stvar za snajpere
, već negdje od kraja 1993-e, pa su silni tuneli( koje i sad zavezanih očiju mogu locirati) bili samo spomenik na jednom od najuvrnutijih dijelova linije u Sarajevu.Istina je i da VRS nikad nije saznala gdje smo tačno bili u određenom periodu , na tom dijelu, niti da smo ih većinu vremena gledali kako šetaju misleći da su "balije" daleko.Konkretno mislim na ulicu Ljubljanska i Beogradska u čitavih nekoliko mjeseci.
Sve veće obračune i napade smo započeli mi, i bilo ih je , po mom sjećanju, oko 7-8.Cilj nikad nije bilo oslobađanje Grbavice već obračun i nanošenje udarca
zbog njihove brutalnosti sa snajperima ,i maltretiranja i klanja potpuno nedužnih ljudi na Grbavici koje su provodili kriminalne paravojne bande( jednima je diktirao Šešelj, a drugima Momo Mandić), dok su Mirko Šarović ,civilni šef naselja,i bivši, prebjegli, vikićevci gledali u stranu.Drugi razlog je bilo odvraćanje pažnje sa napada na drugim dijelovima linije, i to smo svi mrzili.
Na Grbavici je na izuzetno brutalan način ubijeno mnogo ljudi, i to je frustriralo neke od komandanata na Vrbanji, kao i određene ljude u Korpusu.
Dakle, bilo je strahovitih pješadijskih obračuna i naših upada, sve do nekadašnjeg restorana Lav, a Laste su upale i u samu zgradu Metalke i prema đačkom domu( tu je poginuo jedan od najsposobnijih lastinih specijalaca).
Sami napadi su UVIJEK bili obustavljani izričitom naredbom, a NIKADA povlačenjem zbog nadmoći VRS.Pouzdano znam da su u dva navrata vojnici VRS trčeći bježali iz rovova ( na našem dijelu linije).Te naredbe su mnogi naši ljudi tumačili kao izdaju, ne razumjevajući da bi puko upadanje na Grbavicu završilo otvaranjem totalnog pakla nad ionako iscrpljenim Sarajevom.Većinu napada smo izvodili sa drugim jedinicama kao podrškom (Ljiljani, Laste,Vojna policija, i drugi -s druge strane Miljacke)
Rezultat je bilo zaista mnogo poginulih vojnika VRS, a u borbama po zgradama u Beogradskoj je nastradalo i nekoliko nevinih civila.
Moja jedinica je imala mnogo manje gubitaka, ali je istina i da su uspjeli da nam RANE baš jako puno ljudi, najviše zbog svojih vještih posada minobacača i našeg otvorenog prkošenja očitim opasnostima( većina u četi Vrbanja nije bila starija od 40 godina, a u mom krugu drugova svi su bili ispod 30).Svi moji drugovi su ranjeni, a ja također lakše, iz istog razloga, ne računajući ranjavanja van Sarajeva.
Kraj rata je dočekan tako da je linija između Armije i VRS na tom dijelu bila toliko zamršena da je postala predmet proučavanja na vojnim akademijama( zbog činjenice da su se vojnici nerijetko mimoilazili na razdaljini od 2 metra, konkretno u Ljubljanskoj i Bg-skoj).
VRS i MUPRS su konkretno, napadali ekipu naše raje na Hrasnom i zbog nevjerovatne snalažljivosti i hrabrosti, i dan danas kažem da su raja sa Hrasnog bili pravi, opaki momci -bolji od nas, i mudriji od četničkih specijalaca koji su tri puta uz baražnu vatru jurišali na Hrasno.
