Forum Klix.ba

Woman wrote:mene je strah pogledati na moj zivot nakon sto umrem. kada se okrenem da vidim sta sam uradila, sta cu vidjeti. hocu li biti zadovoljna.

...kaze jedan ciko, inace Grk, i to stari, hmmm za ovo stari al hajde jel, nego, kaze ciko:

Smrt nam nista ne predstavlja jer, dok smo zivi smrt nije s nama, a kada napokon dodje onda smo mi ti kojih nema.

Ciko se zvao Epikur, a zivjeo je u doba Aleksandra, i to onog Velikog, ako znas ko je on. I to sve je bilo prije skoro pa dvije i po hiljade (tisuce, ako ti je draze jer je tisuca slavenskija rijec, brat bratu, jel) godina. Arapi su tada plovili na njegovim i Fenicanskim flotama, znani kao jako dobro moreplovci i, ono sto je najvaznije i dan danas, jako dobri trgvoci. Kada se moreplovstvo isfuralo, radi nekih drugih razloga, doci ce do fokusiranja na kopnenu ekonomsku interakciju, mnogo opasniju.

Jašta
Posebno prerane smrti.

Ma lažu svi koji kažu da ih nije strah. Čak je i vjernike strah, samo neće da priznaju, jer bi to značilo da imaju neke sumnje, a u vjeri nema mjesta za sumnju i pitanja (dogma).

Mene je strah onog što je bilo prije mog rođenja jer šta ako sam se tamo toliko ogriješio da se u ovom životu ne mogu iskupiti pa ću u onom poslije ovog trpiti posljedice mladosti i ludosti.

Da, polaganja racuna me strah, ali se isto tako uzdam u neizmjernu milost Stvoritelja.

blue_sky wrote:Da, polaganja racuna me strah, ali se isto tako uzdam u neizmjernu milost Stvoritelja.

Ma sve zavisi od datog trenutka,

U sustini, ono, na temu, bojim se samo toga kako ce moja djeca bez mene. Sjecam se, slijecem u Bec i vjetrovi nekakvi, tri puta je kapetan pokusavao sletjeti. Gledam kroz onaj prozorcic, idemo skoro pa okomito na pistu - nesto nevjerovatno (kada je napokon sletio svi pljescu). Eh, tada sam po prvi puta osjetio strah jer sam postao svjestan da cu umrijeti, a ni blizu onih dogadjaja i strahova tokom rata, ni blizu. Ali, taj strah nije bio strah za svoju guzicu, kao sto se, brat bratu, vidi po velikoj vecini komentara na ovoj temi, nego prva misao sto mi je pala na pamet je bila, a sta ce moje dijete bez mene!

Dakle, strah me je sta ce biti sa mojima, a ne sa mnom jer sam uvjeren da je sa smrcu zapravo kraj mene, a toga se ni najmanje ne bojim!

NIN wrote:U sustini, ono, na temu, bojim se samo toga kako ce moja djeca bez mene. Sjecam se, slijecem u Bec i vjetrovi nekakvi, tri puta je kapetan pokusavao sletjeti. Gledam kroz onaj prozorcic, idemo skoro pa okomito na pistu - nesto nevjerovatno (kada je napokon sletio svi pljescu). Eh, tada sam po prvi puta osjetio strah jer sam postao svjestan da cu umrijeti, a ni blizu onih dogadjaja i strahova tokom rata, ni blizu. Ali, taj strah nije bio strah za svoju guzicu, kao sto se, brat bratu, vidi po velikoj vecini komentara na ovoj temi, nego prva misao sto mi je pala na pamet je bila, a sta ce moje dijete bez mene!

Dakle, strah me je sta ce biti sa mojima, a ne sa mnom jer sam uvjeren da je sa smrcu zapravo kraj mene, a toga se ni najmanje ne bojim!

e super, postavim ti pitanje, ti odgovoris, ja procitam i onda mozes obrisati postove, da ne idemo dalje u neku raspravu koja ce temu odvesti daleko. nisam ja od onih sto ce te na sve moguce fore pokusati natjerati da ti kao promjenis misljenje i da shvatis da sam ja kao nesto tu u pravu, vec samo onako, zanima me razmisljanje, naravno, ako ti zelis da odgovoris.

hajmo holivudski scenario (nadam se da ti ne smeta sto si ti glavna uloga, ako smeta, slobodno zamisli da je neka x osoba u pitanju): stoji zena ispred tebe, trudna, ceka petorke, nailazi idiot, nadrogiran, vadi pistolj da ubije tu zenu iz xyz razloga. ti se bacas ispred nje, da zastitis 6 nevinih osoba, idiot povlaci obarac, metak prolazi kroz tvoj vrat i pogadja zenu. 20 sekundi kasnije, idiot dobija srcani udar i vas osmero ste mrtvi. samo tako vas sve pokopamo, tvoji placu za tobom, muz za onom zenom i djecom, za onim idiotom niko i za 50-100 godina kao da se nista nije ni desilo? ko da niste ni postojali, onaj sto je ubio sedmero dusha "stagnira ni u cemu" k'o i ti koji si pokusao da spasis te dushe?
nemoj sad suplje, zanima me iskren odgovor. onako, iz srca sto bi se reklo. Pozdrav!

mašta može svašta,

sto bi brisao
nek svi vide kako imas glup nacin da postavis jednostavno pitanje

leo_ wrote:

NIN wrote:U sustini, ono, na temu, bojim se samo toga kako ce moja djeca bez mene. Sjecam se, slijecem u Bec i vjetrovi nekakvi, tri puta je kapetan pokusavao sletjeti. Gledam kroz onaj prozorcic, idemo skoro pa okomito na pistu - nesto nevjerovatno (kada je napokon sletio svi pljescu). Eh, tada sam po prvi puta osjetio strah jer sam postao svjestan da cu umrijeti, a ni blizu onih dogadjaja i strahova tokom rata, ni blizu. Ali, taj strah nije bio strah za svoju guzicu, kao sto se, brat bratu, vidi po velikoj vecini komentara na ovoj temi, nego prva misao sto mi je pala na pamet je bila, a sta ce moje dijete bez mene!

Dakle, strah me je sta ce biti sa mojima, a ne sa mnom jer sam uvjeren da je sa smrcu zapravo kraj mene, a toga se ni najmanje ne bojim!

e super, postavim ti pitanje, ti odgovoris, ja procitam i onda mozes obrisati postove, da ne idemo dalje u neku raspravu koja ce temu odvesti daleko. nisam ja od onih sto ce te na sve moguce fore pokusati natjerati da ti kao promjenis misljenje i da shvatis da sam ja kao nesto tu u pravu, vec samo onako, zanima me razmisljanje, naravno, ako ti zelis da odgovoris.

hajmo holivudski scenario (nadam se da ti ne smeta sto si ti glavna uloga, ako smeta, slobodno zamisli da je neka x osoba u pitanju): stoji zena ispred tebe, trudna, ceka petorke, nailazi idiot, nadrogiran, vadi pistolj da ubije tu zenu iz xyz razloga. ti se bacas ispred nje, da zastitis 6 nevinih osoba, idiot povlaci obarac, metak prolazi kroz tvoj vrat i pogadja zenu. 20 sekundi kasnije, idiot dobija srcani udar i vas osmero ste mrtvi. samo tako vas sve pokopamo, tvoji placu za tobom, muz za onom zenom i djecom, za onim idiotom niko i za 50-100 godina kao da se nista nije ni desilo? ko da niste ni postojali, onaj sto je ubio sedmero dusha "stagnira ni u cemu" k'o i ti koji si pokusao da spasis te dushe?
nemoj sad suplje, zanima me iskren odgovor. onako, iz srca sto bi se reklo. Pozdrav!

Iz srca, bez ikakvog premisljanja - upravo tako, nazalost, za sve isto - glina nam ne gine! Jedino sto za nama ostaje i cemu se moramo truditi i radovati su nasa djeca, kao i nasa dobra djela jer upravo ta nasa djela djeca nasljedjuju!

NIN wrote:

leo_ wrote:

NIN wrote:U sustini, ono, na temu, bojim se samo toga kako ce moja djeca bez mene. Sjecam se, slijecem u Bec i vjetrovi nekakvi, tri puta je kapetan pokusavao sletjeti. Gledam kroz onaj prozorcic, idemo skoro pa okomito na pistu - nesto nevjerovatno (kada je napokon sletio svi pljescu). Eh, tada sam po prvi puta osjetio strah jer sam postao svjestan da cu umrijeti, a ni blizu onih dogadjaja i strahova tokom rata, ni blizu. Ali, taj strah nije bio strah za svoju guzicu, kao sto se, brat bratu, vidi po velikoj vecini komentara na ovoj temi, nego prva misao sto mi je pala na pamet je bila, a sta ce moje dijete bez mene!

Dakle, strah me je sta ce biti sa mojima, a ne sa mnom jer sam uvjeren da je sa smrcu zapravo kraj mene, a toga se ni najmanje ne bojim!

e super, postavim ti pitanje, ti odgovoris, ja procitam i onda mozes obrisati postove, da ne idemo dalje u neku raspravu koja ce temu odvesti daleko. nisam ja od onih sto ce te na sve moguce fore pokusati natjerati da ti kao promjenis misljenje i da shvatis da sam ja kao nesto tu u pravu, vec samo onako, zanima me razmisljanje, naravno, ako ti zelis da odgovoris.

hajmo holivudski scenario (nadam se da ti ne smeta sto si ti glavna uloga, ako smeta, slobodno zamisli da je neka x osoba u pitanju): stoji zena ispred tebe, trudna, ceka petorke, nailazi idiot, nadrogiran, vadi pistolj da ubije tu zenu iz xyz razloga. ti se bacas ispred nje, da zastitis 6 nevinih osoba, idiot povlaci obarac, metak prolazi kroz tvoj vrat i pogadja zenu. 20 sekundi kasnije, idiot dobija srcani udar i vas osmero ste mrtvi. samo tako vas sve pokopamo, tvoji placu za tobom, muz za onom zenom i djecom, za onim idiotom niko i za 50-100 godina kao da se nista nije ni desilo? ko da niste ni postojali, onaj sto je ubio sedmero dusha "stagnira ni u cemu" k'o i ti koji si pokusao da spasis te dushe?
nemoj sad suplje, zanima me iskren odgovor. onako, iz srca sto bi se reklo. Pozdrav!

Iz srca, bez ikakvog premisljanja - upravo tako, nazalost, za sve isto - glina nam ne gine! Jedino sto za nama ostaje i cemu se moramo truditi i radovati su nasa djeca, kao i nasa dobra djela jer upravo ta nasa djela djeca nasljedjuju!

Posteno. Glina nam ne gine definitivno, ali ono sto ja pitam je da li je glina kraj i da li je aposlutno svejedno sta radis na ovom svijetu i da li si ti apsolutno svoj gospodar? Ja zaista vjerujem iz sveg srca da evo na primjer onaj Batko sa Grbavice i ja necemo biti "izjednaceni" kad nas jednom ne bude. Ovo cisto iznosim kao svoj odgovor na ovu temu, nevezano za ovo prethodno pitanje.

@Mr. Brightside: Get a life!

glupo je razmisljati o kraju, jebi ga potrudis se da budes sto bolji covjek, pa sta bude

NIN wrote:Djeca, djeca! To je sva mudrost!

Ko radi taj i griješi,

Mr. Brightside wrote:glupo je razmisljati o kraju, jebi ga potrudis se da budes sto bolji covjek, pa sta bude

Precesto koristis rijeci "glupo", "glup" i sl.
Nemoj se uvrijediti, ali moras nauciti da tvoje percipiranje tzv. gluposti nije isto kao kod nekih drugih ljudi.
Razlikujemo se i po misljenju kraja. Za neke taj tvoj "kraj" nije kraj, vec tek pocetak. Nemoj ulaziti u povrsnu filozofiju.

@Nin: dobro, posteno si odgovorio, ne slazemo se, ali sta ima veze. Tu smo da razmjenimo misljenja.
Pozdrav i svako dobro.

pah...i djeca odrastu, postanu ono što si ti sad, i umru, kao što ćeš i ti i svi mi jednog dana.i jednog dana kada prestane rađanje,šta onda? ako poslije nema ništa, onda ni ono prije nije postojalo.

NIN wrote:Jedino sto za nama ostaje i cemu se moramo truditi i radovati su nasa djeca, kao i nasa dobra djela jer upravo ta nasa djela djeca nasljedjuju!

Kako ce dijete naslijediti moje dobro djelo, hoce li i koje koristi imati od njega ? (valjda mislimo na isto pod "dobro djelo") Recimo, povezi sa navedenim zamisljenim slucajem .

Mr. Brightside wrote:glupo je razmisljati o kraju, jebi ga potrudis se da budes sto bolji covjek, pa sta bude

ma nisi ti bez razloga Mr.Brightside tako je,nema potrebe ni razmisljati,strah postoji i sa takvim strahom zivimo cijeli zivot,ali se naviknemo ,stoga,treba razmisljati kako se snaci u zivotu,i neka nam je Bog na pomoci

citadela wrote:

NIN wrote:Jedino sto za nama ostaje i cemu se moramo truditi i radovati su nasa djeca, kao i nasa dobra djela jer upravo ta nasa djela djeca nasljedjuju!

Kako ce dijete naslijediti moje dobro djelo, hoce li i koje koristi imati od njega ? (valjda mislimo na isto pod "dobro djelo") Recimo, povezi sa navedenim zamisljenim slucajem .

A da im bude uzor i moralna pouka ?

NIN wrote:U sustini, ono, na temu, bojim se samo toga kako ce moja djeca bez mene. Sjecam se, slijecem u Bec i vjetrovi nekakvi, tri puta je kapetan pokusavao sletjeti. Gledam kroz onaj prozorcic, idemo skoro pa okomito na pistu - nesto nevjerovatno (kada je napokon sletio svi pljescu). Eh, tada sam po prvi puta osjetio strah jer sam postao svjestan da cu umrijeti, a ni blizu onih dogadjaja i strahova tokom rata, ni blizu. Ali, taj strah nije bio strah za svoju guzicu, kao sto se, brat bratu, vidi po velikoj vecini komentara na ovoj temi, nego prva misao sto mi je pala na pamet je bila, a sta ce moje dijete bez mene!

Dakle, strah me je sta ce biti sa mojima, a ne sa mnom jer sam uvjeren da je sa smrcu zapravo kraj mene, a toga se ni najmanje ne bojim!

Ima lijeka, naučiš djecu da se sama brinu o sebi.

Prije pola godine, par mjeseci poslije havarije u Fokušimi prikazuju neki kolektivni centar i razgovaraju sa dvije babe koje su prevalile 80. Kaže jedna od njih: " Cunami mi je srušio kuću i najviše bi voljela da nas puste nazad da se vratimo i da napravim sebi novu kuću". Slušam i divim se Japancima i njihovom odnosu prema životu. Bori se do zadnjeg daha i živi do zadnjeg trena za svoje ideje i želje. Kod nas čovjek koji pređe 40-u je već prestar da bi bilo šta započeo i bilo šta pravio. Prerano i previše se bavimo smrću i prošlošću a premalo životom i sadašnjim trenutkom. Zato: " Okrenite na veselo" !

talić wrote:Prije pola godine, par mjeseci poslije havarije u Fokušimi prikazuju neki kolektivni centar i razgovaraju sa dvije babe koje su prevalile 80. Kaže jedna od njih: " Cunami mi je srušio kuću i najviše bi voljela da nas puste nazad da se vratimo i da napravim sebi novu kuću". Slušam i divim se Japancima i njihovom odnosu prema životu. Bori se do zadnjeg daha i živi do zadnjeg trena za svoje ideje i želje. Kod nas čovjek koji pređe 40-u je već prestar da bi bilo šta započeo i bilo šta pravio. Prerano i previše se bavimo smrću i prošlošću a premalo životom i sadašnjim trenutkom. Zato: " Okrenite na veselo" !

hehe, pa kod nas ljudi umiru u sezdesetim, a kod njih za jos sezdeset.
ja im se takodje divim radi ovog:

ali ima jos jedna bolja slika, gdje vidis da za tri dana ljudi napravise autoput i presadise cvijece i sve isto napravishe kako je bilo. kod nas to traje stotinama godina.
Kod njih su ljudi obrazovani, vrijedni, a kod nas sve pocinje/traje/zavrsava u pokusaju da za 10 dana budemo bogatiji za 200.000 eura, sto naravno nije moguce.
Bilo kako bilo, odosmo s teme.

Nismo otišli sa teme. Onaj ko se bavi životom nema vremena da se boji smrti.