Ne znam kakvu su gradju koristili autori danasnjih BiH udzbenika za skole, ali je bivsa Jugoslavija u vrijeme kada se desavao program Apollo bila jako dobro, strucno i naucno-popularno, obavjestena o cjelokupnom programu Apollo. Jugoslavenska Radio i Televizija je direktno prenosila polijetanje Apolla 11 i izlazak astronauta na Mjesec. Cijela Juga je ustajala u kasne nocne sate, da se gledaju direktni prenosi iz Floride. Jednako kao sto su se tih godina u kasne sate pratili boks mecevi legendarnog Mohameda Alija, koji je paralelno sa Apollom harao svjetskim boks ringovima.
Skoro sve ostale misije Apolla su pracene na svim tadasnjim medijima do samog zavrsetka programa Apollo. Osim direktnih prenosa bio je niz radio i Tv emisija na tu temu.
Sve emisije je vodio, tada najpoznatiji aero-nauticki inzenjer Jugoslavije, dipl. ing. Milivoje Jugin, koji je direktno komentarisao polijetanje Apolla 11 iz Svemirskog centra JFK pored Cape Canaverala u Floridi. Milivoj Jugin je napisao desetine clanaka u domacoj stampi, izdao je nekoliko knjiga o istrazivanjima svemira i odrzao na desetine naucno-popularnih predavanja na temu svemirskih istrazivanja, diljem bivse nam domovine.
Na prethodnoj slici dipl.ing Milivoj Jugin drzi naucno-popularno predavanje o svemirskoj tehnologiji studentima Masinskog fakulteta u Mostaru 1983. Medju studentima na slici su i studenti prve generacije studenata vaduhoplovnih inzenjera Bosne i Hrecegovine na vazduhoplovnom odjeku Masinskog fakulteta u Mostaru.
Vecina vazduhoplovnih inzenjera skolovanih u BiH danas rade u avio-industrijama Engleske, Kanade, Amerike, Izraela, Austrije, Njemacke, Spanije.
Prva generacija bih vazduhoplovnih inzenjera.
Studenti su tada imali priliku da uce i osvajaju dvije tehnologije koje su bas razvijene u NASA-i, za potrebe programa Apollo. Te su tehniologije odmah iz NASA-e zazivjele i u americkoj avio-industriji, a zadnja dva desetljeca neke se koriste i u autombilskoj industrijei. Studenti su svi bili stipendisti i odmah po zavrsetku se zaposljavali u Vazduhoplovnoj industrijei "Soko" Mostar, isli na specjalizacije u Boeing, Aerospatiale MBB-AIRBUS. Proizvodili dijelova za Boeing, Airbus, Canader, Tupoljev, helikoptere za NATO armije (Gazelle -sa342 i Super Puma.
U racunskom centru VI SOKO radili su na UNIVAC-UNISyS za koga je u reklamnim katalozima stajalo da je bio jedan od nekoliko tipova kompjutera ove komapnije koji su koristeni za podrsku programu Apollo. Radili su pod UNIX-om. Programiralo se u COBOL-u, Fortanu, Maperu (preteca danasnjeg MS Excela- razvjenog za magacionere svemirske i avio industrije), Basicu i Oraclu. Prvi CAD-CAM sistemi su u BiH stigli 1985. Graficke stanice su bile HP-ove. Te godine stize i prvi PC sa Windowsom, ali samo kao podrska za skenere. Za CNC masine, uvezene iz USA, su se pravili programi u APT-u, a sve ove tehnologije su svoje prve korake pravile u sklopu nekih od svemirskih i programa NASE i americke avio-industrije.
U publici se nalazi i par aeronautickih inzenera i profesora medju kojima je bio i prof Zotovic koji je studirao i diplomirao aeronautiku na Sorboni u Francuskoj; radio u francuskoj avio-industriji, a pred penziju ucio studente BiH aerodinamici.
Vara se svako ko misli da Bosna i Hercegovina nije bila upetljana u NASA-u. Sugradjanin konjicanina Zuke Dzumhura koji je pisao i crtao hodoljublja je pisao i crtao svoje matematske jednacine i teoreme koje i danas koristi NASA. Moze biti da se jednacine tog Hercegovca vrte u nekom Dubokom Plavom i odmjeravaju put do Marsa. Nadam se da je akademik Dr.Fikret Vajzovic, Ph. D pri dobrom zdravlju i veselju i da krotko i energicno gazi deveto desetljece svoga plodnog zivota.
Dr.Fikret Vajzovic, Ph.D
Cijenjeni "profa" je ostao poznat, u akademskoj zajednici, po tome sto je grupe svojih studente neizostavno pozdravljao skidanjem sesirica, kojeg je nosao za zimskih dana; kad nije bilo sesirica onda se redovno naklanjao. Mi smo sa neizmjernim postovanjem odpozdravljali i bili ponosni sto nas uci neko ko je hodio hodnicima NASA-e i cije su naucno-istrazivacki radovi ugradjene u putanje nekog od Apolla, Sputnjika, Skaylaba i nekih drugih kosmickih teorija i "zavjera". Kad je prof. Vajzovic drzao predavanje u ucionici se moglo cuti kako Space Shuttle "tandrce" negdje u Zemljinoj orbiti.
Nema tih bjelosvjetskih Wikipedija- koje popunjavaju neki anonimusi- koje se mogu mjeriti sa zivom rijecju, kredom i spuzvom covjeka koji ima svjetski autoritet; kome svijet skida kapu - kao sto je on skidao sesiric svojim studentima, kad ih je pozdravljao i oslovljavao svojim kolegama.
Tadasnja javnost Bosne i Hercegovine vise je znala o USA i SSSR svemirskim programima nego sto danas prosjecno obrazovani BiH gradjanin zna o Windows-u.
To je bilo vrijeme snaznog tehnoloskog i industrijskog razvoja, kako u svijetu - tako i u BiH. Svi smo vjerovali Americi i SSSR-u da su uspjeli u osvajanju svemira. Nije bilo nikakvih dilema. Nije se uopce razmisljalo o teorijama zavjere.
Bilo je nedoumica. Dva mjeseca poslije slijetanja covjeka na Mjesec desila se cetvrta od sest nesreca aviona Caravelle. Zaleci poginula svijet se pitao: kako se moze tako pouzdano letjeti na Mjesec a ne moze u avonima, koji se serijski prizvode desetinama godina?
Oko 200 ljudi je platilo svojim zivotima da bi nauka konstatovala da se i metal moze zamoriti i tad je u sve standradne inzenjerske proracune u svijetu uvedena teorija zamora materijala, koja se skoro svemirskom brzinom uvela cak i u srednje skole; prvo kao fakultativni pojam a teorijski model i proracuni su istu geeneraciju vec cekali na fakultetima- cak i u BiH.
Zato nam nisu trebale vize. Sva svjetska vrata su nam bila sirom otvorena. Bosanskohercegovacka studentarija je za raspsut mogla hamaliti po dva mjeseca po dalmatinskim ljetovalistima, mezit svabice i cehinje a onda zaradjene pare spiskati putujuci 2-3 sedmice auto stopom po cijeloj Europi. Lova, vreca za spavanje, pa tek onda pasos je bilo sve sto je trebalo.
Ne moze se na Wikipediji osjetiti miris i podatnosti neke zaobljene madjarice; steci dobrog jarana u svabiji, koji nas je pokisle i promrzle pokupio, nahranio i napoio na nekoj seoskoj putacini a naredne godine dosao u Bosnu i Dalmaciju na 10 dana a da nije potrosio ni trecine od onoga sto je ponio; nikad se na Wikipediji ne mozes uvaliti u francuski vinograd i gladan nabucati grozdja i struce francuza; poderan i uznojen prosetat Monte Karlom; stopirat na Azaurnoj obali; ukrast farmerice u vencijanskom butiku; bez i jednog dinara dva dana putovat od Sezane do kuce. Kad se majci pojavis na vratima, sa nekom teksas sesirinom na galvurdi, zabradatio i usafunjan od znoja zena ce te upitat: " a koga ti sine trebas", a poznat te samo po osmjeu i zubima kad se zacerekas na njeno pitanje.
Upravo u vrijeme kada je zavrsavan projekat Apollo, polovinom 1972. u Jugoslaviji je poceo izlaziti casopis za popularizaciju nauke i naucne fantastike Galaksija. Galaksija se u prvim svojim godinama uglavnom bavila svemirskim programima SAD-a i SSSR-a. U tom caspoisu su objavljivane i prve fotografije iz Apollo programa. NASA je poslije svake mislije slala nekoliko orginelnih fotografija po svijetu, ali tek poslije 10-12 mjeseci. Tada su se mogli vidjeti crtezi NASA umjetnika koji su sve te creze radili prema instrukcijama od NASA-e inzenjera.
Gotovo da sam siguran da ce virtuelni svjet i ovaj post popljuvat i proglasiti nekom balkanskom zavjerom koja od Mjeseca hoce da napravi Polumjesec sa zvjezdanom prasinom. Ne brinem se puno. Hodi planetom dosta osjedjelih svjedoka napisanog, koji ce na svaku bljuvotinu odgovoriti naklonom i podizanjem kacketa u stilu stare becke skole bontona.
Defektno odjeljenje virtuelne skole papanluka uvazenog sax-a moze da bulji u crne rupe svojih monitora i zale nad svojom bijednom ucmaloscu i usamljenoscu. Realni svijet, na sokacima, zanosno pulsira svemirskim bokovima; uziva u carima Venere, Silvana, Thane, kvazarima i ostalim "mjesecinama" i Apollonima.
