Borg-Resistence is FUTILE:
Talmud govori nešto sasvim suprotno od gore navedenih nebuloza.
Govori kad čovjek uzima stvari selektivno pokušavajući ih uklopiti sa svojim predrasudama. Mislim da je knjiga Douglas-a Reed-a
Controversy of Zion, na tu temu, takođe jedan kredibilan izvor informacija i da je vrijedi pogledati.
Maska trezvenosti se može svugdje nabaciti. Uostalom, Cleckley nije slučajno svojnu knjigu na temu psihopatije nazvao
The Mask of Sanity!? Percepecija čovjeka koja je bazirana na jednom prirodnom filogenetskom supstratumu i znanju, u stanju je sagledati njihove PLODOVE. Plodovi su stotine miliona mrtvih u sukobima između onih kojima njihova religija nalaže da vjeruju ‘vako i onih čija religija im nalaže da vjeruju ‘nako. O razaranjima, muci, patnji i stradnjima ljudskih bića da ne pričamo.
I opet da se vratimo na znanje. Samim proučavanjem
psihopatije kao mentalnog poremećaja i podvrgavanja dijagnostičkim metodama upravo levitskog "boga" Jehove onakvim kakav je on s njihove strane prezentiran u svetim knjigama, vidjećemo da on manje-više ispunjava psihološki profil klasičnog psihopate. A da ne pričamo o zastupljenosti psihopatije kod njegovih ‘ambasadora’ (nagon za nametanjem svojih deluzija drugima s ciljem njihove kontrole je jedna od glavnih osobina psihopata) . S tim u vezi, kontaminacija svijesti vijernika psihopatološkim materijalom nije nimalo slučajna. Taj proces ‘psihopatizacije’ naroda
Lobačevski naziva ‘transpersonalizacijom’. Transpersonalizovana osoba će razmišljati onako kako joj nalažu autoriteti i ponašaće se onako kako joj nalažu autoriteti. Ista osoba će upirati prstom u prirodu kao dokaz postojanja one verzije boga predstavljenog u svetoj knjizi kontejnera kojem pripada. Istovremeno, kad bi se o nekoj stvarnoj prirodnosti tog entiteta radilo, crkve i džamije bi same rasle iz zemlje a ljudi bi se rađali osunećeni ili kršteni. Tačnije rečeno, da se tu stvarno radi o nekoj prirodnosti, onda ne bi imali toliko verzija jedne te iste priče. Stvari bi se podrazumijevale same po sebi.
***
Međutim, ukoliko uzmemo u obzir neke istinske elemente duhovne realnosti, pa ih uporedimo s onim sadržajima koji se promovišu kroz relige, onda bi slika u kojem pravcu religija vodi čovjeka trebala biti koliko toliko jasna.
Na primjer:
Istinska sloboda se postiže individualizacijom čovjeka i što je čovjek uz pomoć svoje slobodne volje i znanja u stanju više da podigne nivo svoje svijesti, utoliko će on biti i slobodniji.
Nasuprot tome, religija čovjeka trpa u obor, u stado; i tako ga sputava. On onda dijeli grupnu svijest pripadnika obora/kontejnera u kojem se nalazi.
Čovjekov duh po samoj svojoj prirodi ne poznaje granice.
Religija mu ih nameće uz pomoć dogmi koje su same po sebi definisane kao zatvorena učenja.
Nijedno ljudsko biće nema prirodno pravo da lišava života drugo ljudsko biće iz BILO KAKVIH razloga.
Bez obzira na to što neke religije deklarišu nešto slično, u praksi se dešava suprotno a lišavanje života drugih ljudi prilično efikasno se racionalizuje. S tim u vezi, nije nimalo slučajno to što istorija ove planete podsjeća na istoriju jedne najobičnije klaonice.
U duhovnoj realnosti sva ljudska bića su ravnopravni članovi ljudske zajednice. S tim u vezi, duhovno svjestan čovjek neće vidjeti razliku između sebe i ostalih, pa tako neće sebe ni stavljati iznad ostalih. Duhovno svjestan čovjek će tako vidjeti u drugim ljudskim bićima pripadnike svoje vrste i zajednice, te će se truditi da ih zaštiti i pomogne im u skladu s njihovim potrebama i njegovim mogućnostima, poštujući istovremeno njihovu slobodnu volju.
Religije razdvajaju ljudska bića u ‘ekskluzivne’ grupe i nameću vještački utisak neke ‘različitosti’ ili ‘posebnosti’ među njima.
U duhovnoj realnosti ne postoje hijerarhije
Religijske institucije su bazirane na hijerahiji. (Piramidalna organizaciona struktura)
Duhovno svjesno ljudsko biće će poštovati slobodu, individualnost i slobodnu volju drugih isto kao i svoju vlastitu.
Religije ni u kom slučaju ne promovišu ovaj princip, dok se samo značenje pojma slobode iskrivljava.
Duhovno svjesno ljudsko biće neće nikome ništa nametati.
Religije se nameću, milom ili – silom.
Duhovno svjesno ljudsko biće neće pokušavati manipulisati druga ljudska bića na bilo koji način kako bi ih kontrolisalo.
Religije manipulišu ljudska bića za svrhu njihove kontrole koristeći se i određenim tehnikama za to (u prethodnom postu pod ovom temom sam pokušao to ukratko predstaviti.)
Duhovno svjesnom čovjeku nikakvi autoriteti ‘odozgo’ nisu potrebni. On sebe vidi jednom ravnopravnom i nedjeljivom jedinkom cjelokupne kreacije ili “primarnog kreatora” s kojom/kojim takodje dijeli zajedničke karakteristike, što bi se moglo pojednostavljeno predstaviti uz pomoć strukture holograma. On će takođe biti svjestan činjenica da kao takav ima sve potencijale za razvoj svog vlastitog bića.
Religije izdvajaju jednu fiktivnu individuu koju u smislu autoriteta postavljaju na poziciju izvan i iznad ljudskog bića. On je taj koji propisuje ljudima šta trebaju vjerovati, šta misliti i šta raditi. O nekom kontinuiranom razvoju bića tu nema ni govora. Prema njima, čovjek samo treba da vjeruje a ukoliko se bude ponašao u skladu s vjerskim principima, biće adekvatno i nagrađen. A ukoliko ne, onda je nagrabusio (tzv. tehnika ubjeđivanja uz pomoć “mrkve i batine”).
Duhovno svjestan čovjek biće svjestan i činjenice da su u Svemu Sve što Jeste/primarnom kreatoru/kreaciji zastupljene dvije glavne sile (polariteta), entropična i kreativna. S tim u vezi, biće mu jasno i to da postoje i entiteti koji su svoj razvoj bazirali na usklađivanju s entropičnom silom.
Religije zataškavaju postojanje
entropične sile i mehanizma njenog dejstvovanja jer su njen proizvod.
Duhovno svjestan čovjek zna da je i kao individualna jedinka svijesti nedjeljiv s cjelinom i kao takav vječan.
Većina religija nudi (iz “prve ruke”) svojim sljedbenicima specijalni paket-aranžman ‘vječnosti’, odnosno, nastavka života u raju ili paklu, što naravno zavisi od ispunjavanja uslova koje data religija propisuje.
Itd… itd…
Ukratko rečeno, moramo imati na umu mogućnost da čovjek slijedeći religijske principe može dobro da prosperira u religijskoj realnosti, dok se istovremeno sunovraća u ambis, u - onoj duhovnoj. Koja od te dvije realnosti je istinska, to čovjek mora sam na vrijeme prosuditi, da ne bi bilo kasnije: “…nisam znala…ja sam mislila...”.
...