sta se cudite, kad nam je ustav napravljen tako sto je par americkih pravnika pilo do kasno u noc, pa onako mamurno ustalo rano ujutro i brzinski napravilo "copy paste" iz libanonskog sporazuma i ustava...jasta ce nego trajati ko bliski istok, vec smo jednu dobru cetvrtinu odigrali (14 godina) , znaci jos 3 puta ovoliko
Mostar kao Jeruzalem, Belfast, Beirut, Nikozija - Što možemo naučiti?!
Jeruzalem, Belfast, Beirut, Nikozija i Mostar su se našli u novoj knjizi američkih autora Jona Calamea i Esther Charlesworth, objavljenoj pod naslovom Podijeljeni gradovi. Razgovaramo s jednim od autora ove neobične studije koja pokušava identificirati trenutak u prošlosti svakog od ovih gradova koji je doveo do pucanja njegove civilne strukture.
U Belfastu dvije zajednice, katolička i protestantska, vode dva odvojena života od 1968. godine. Beirut, nakon sedamnaest godina građanskog rata ostaje podijeljen na kvartove koje kontroliraju vjerske sekte. Jeruzalem ima svoju liniju razdvajanja, odvojen život židovske i arapske zajednice. Nikozija je od 1974. godine podijeljena na turski i grčki dio.
Naslovna stranica knjige o podijeljenim gradovima
* Moće li se i za gradove reći ono što je Tolstoj rekao za nesretne obitelji: Sve sretne obitelji sliče jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način?
Calame: Ja se ne bih složio s Tolstojem. Na prvi pogled svaki od tih podijeljenih gradova o kojima se govori u našoj knjizi izgleda jedinstven u svojoj sudbini, ali možda je najinteresantniji dio našeg istraživanja upravo to da ovi gradovi imaju mnogo toga zajedničkog. Gotovo kao da postoji bolest koja se širi i koja doprinosi da se stvaraju zidovi, podjele. I mada su gradovi u kojima se ta bolest proširila sami po sebi veoma različiti, svaki od njih ima svoju povijest - i teško je reći da Jeruzalem i Belfast imaju nešto zajedničko - ali ono što jeste zajedničko svim tim mjestima – to je upravo priroda njihove tuge. U svakom od ovih gradova, put koji su oni prešli prije nego što su se našli u stanju podijeljenosti, zapravo je veoma sličan. Čini se da je moguće locirati korake koji vode jedan grad iz zdravog u bolesno stanje. To smo pokušali opisati u našoj knjizi.
Patološke podjele
* Na koji su način gradovi kojima se bavite u Vašoj knjizi jedinstveni?
Calame: Svaki od tih gradova ima svoju naraciju, ima svoju verziju prošlosti i ima svoj put do tačke na kojoj postaje negacija grada. Kada bilo koji grad napravi unutar sebe granice, kada podigne vidljive ili nevidljive zidove, može se reći da s tim poništava nepisanu zakletvu koja grad čini gradom kao mjestom tolerancije i komunikacije. U svakom od gradova kojima se bavimo u ovoj knjizi – a to su Jeruzalem, Belfast, Beirut, Nikozija i Mostar – mogu se naći argumenti za posebnost. Kada smo razgovarali s ljudima u svim tim gradovima, oni vjeruju da nitko nije doživio ništa slično i da se nesreća koja je njih snašla ne može usporediti s nečijom tuđom sudbinom. I ja sam naravno shvatio što su ti ljudi pokušali da mi kažu. Ako pogledate Beirut i ono što se tamo dogodilo, zaista je to teško usporediti s bilo čijim iskustvom. Ali izvan onog što je unikatno i jedinstveno u svakom od ovih gradova, postoji isto tako i jedna matrica, način na koji se jedan problem nadovezuje na drugi i tako redom, sve do toga da je prepoznatljiv red poteza koji korak po korak vode do tačke na kojoj puca urbano tkivo grada, nestaje ono što grad čini gradom. Ne želim reći da se podjela mogla izbjeći u svakom od ovih gradova, ali ako obratimo pažnju na ono što je u ovim gradovima vidljivo i što je dovelo do kolapsa civilne strukture, moguće je spriječiti ponavljanje koraka koji vode podjelama u nekom drugom vremenu i prostoru. To je upravo i bio motiv, nas kao autora ove knjige, da relevantno iskustvo ovih gradova postane svojina drugih gradova koji se mogu naći na ivici kolapsa.
* Spomenuli ste da ljudi u ovim podijeljenim gradovima vjeruju da nikada nitko nije doživio nešto slično njihovom iskustvu. Da li to osjećanje pojačava usamljenost?
Calame: To je moj dojam. Ali moram dodati i to da ljudi u tim mjestima osjećaju da su posebni. Postoji neko tragično osjećanje života ili neka psihologija patnje koja meni nije uvijek razumljiva. I postoje ljudi koji, ako pate, žele da ta patnja bude bezgranična i unikatna. Ta se osjećanja mogu naći u ovim gradovima, naročito kod političara i onih ljudi koji pripadaju rivalskim skupinama koje su i dovele do podjele. To osjećanje da vas patnja čini jedinstvenim, manje je prisutno kod običnih građana, taksi vozača, novinara, ljudi s kojima smo razgovarali u svim tim gradovima. Njima je bilo sasvim jasno da su žrtve političke manipulacije. Jako ih je zanimalo kako izgledaju drugi podijeljeni gradovi, željeli su znati da li je njihovo iskustvo jedinstveno i bolje su se osjećali kada bi čuli da je još neko prošao nešto slično. U pravilu zanimalo ih je da li postoji neko rješenje i bilo je vidljivo da je podjela urušila njihov vlastiti život.
Evo do čega smo došli – ljudi koji su zapravo najviše propatili i koji pokušavaju da održe normalnost u sredini koja je patološki podijeljena, ujedno su i oni koji imaju najviše interesa za ideju da iskustvo jednog podijeljenog grada može biti relevantno za neki drugi grad – da se iz proživljenog mogu izvući lekcije. Političari su najčešće u svim ovim gradovima bili ti koji su insistirali na jedinstvenosti patnje i na tome da se ništa ne može učiniti da se situacija promijeni jer nitko izvan tog grada ne može razumjeti kompleksnost situacije i razmjere patnje.
* Pretpostavljam da kada je riječ o političarima, održavanje podjele je ujedno i uvjet da se održi struktura vlasti, pa je ta "zaljubljenost u patnju", možda i "zaljubljenost u vlast"?
Calame: To je svakako prisutno. U mnogim od ovih gradova političari koji su sudjelovali u konfliktu, koji su doprinijeli podjeli su i dalje na vlasti i njima naravno nije u interesu da se grad ujedini. Za njih je podjela – rješenje, a ne problem. Međutim, podjela ne donosi ono što obećava - a najčešće obećava da će zidovi "učiniti život lakšim" bez obzira što ne izgledaju dobro. To na dužu stazu ne funkcionira. Mnogi od tih političara su profiteri podjele i njihov je interes da se konflikt održi, jer to i njih održava na vlasti.
* Kako ste došli na ideju da uspoređujete podijeljene gradove?
Calame: Kada sam još bio student, s kolegicom Esther Charlesworth sam radio studiju o Mostaru. Naš projekt je bio vezan za rehabilitaciju arhitekture starog gradskog jezgra, jer je taj dio Mostara strahovito stradao u ratu. Tijekom tog istraživanja stalno smo se pitali kako je u gradu kao Mostar moglo doći do takve podjele, kada je taj isti grad samo koju godinu unazad bio mjera tolerancije, otvorenosti i multietničnosti. Odgovore nije bilo moguće naći samo u Mostaru, ni samo u BiH. Put nas je neizbježno vodio u druga mjesta koja su, kao i Mostar, doživjeli konflikt i podjelu. Tražili smo nešto što povezuje te gradove. Imali smo sreću i dobili smo sredstva da istražimo još četiri grada. Naše istraživanje trajalo je pet godina.
Susret s Mostarom
* Kako je izgledao Vaš prvi susret sa Mostarom?
Calame: Bio sam student kada sam prvi put došao u Mostar. To je bilo 1995. godine. Zapravo, prije toga bio sam u Mostaru kao devetnaestogodišnjak, prije rata, dok je Mostar još izgledao kao mjesto iz snova. Sjećam se tog Starog mosta, prije nego što je bio uništen. Ali tada sam bio samo turist. Kada sam došao u Mostar 1995. godine, Starog mosta više nije bilo. Ta dramatična slika dvije obale između kojih više nema mosta potakla me na razmišljanje o tome što je moguće uraditi da se Mostar obnovi, ali istovremeno sam razmišljao i o tome da li je moguće spriječiti ovakve katastrofe u drugim gradovima.
Moja početna razmišljanja su bila naivna i tipična za studenta suočenog s povijenim mjestom koje je stradalo u ratu. U tom procesu shvatio sam da nije moguće objasniti destrukciju koju sam vidio u Mostaru bez šireg konteksta i tako sam došao do ideje o podijeljenim gradovima, a rezultat istraživanja je ova upravo objavljena knjiga.
* Stari most je obnovljen, ali ni to nije pomoglo u procesu rekonstrukcije života u Mostaru. Podjele, zidovi nisu samo u fizičkom prostoru i u arhitekturi. Veoma često su zidovi u svijesti ljudi. Kako te zidove srušiti?
Calame: Slažem se s tim da su zidovi često u našim glavama. Veoma je lako preći sa desne na lijevu obalu Neretve u Mostaru, ali većina ljudi ipak ne prelazi na drugu stranu.
U gradovima u kojima smo boravili veoma često smo čuli priču o srušenim zidovima i zidovima koji su nastavili da postoje u svijesti ljudi. Mogu reći samo ovo, ako ste doktor i nemate pravu dijagnozu za vašeg pacijenta, nemate šansu ni da ga izliječite. Isto tako, ako mislimo da je fizička rekonstrukcija podijeljenog grada ujedno i način njegove normalizacije i obnove njegovog socijalnog tkiva, onda smo na sasvim pogrešnom putu. Naravno, važno je srušiti zidove tamo gdje oni postoje, ali zidovi nisu rezultat urbanističkih problema grada, već su dio političkih i socijalnih konflikta. Dok nemamo pravu dijagnozu, ne možemo liječiti gradove. Onaj tko želi riješiti problem Mostara, mora se vratiti tamo gdje je problem počeo, a to je odnos između onih koji su u manjini i većini – potrebno je odgovoriti na pitanje kako je izgubljeno povjerenje, zašto nije bilo ravnoteže, gdje je nestao osjećaj za pravdu…
* Sada svaka grupa ima svoju verziju konflikta. Hrvatska strana vjeruje da je u posjedu istine oko nedavne prošlosti, ali je ta istina veoma različita u bošnjačkoj interpretaciji. Kako pomiriti dvije dijametralno suprotne interpretacije prošlosti? Da li se može reći da neki gradovi imaju više povijesti nego što mogu podnijeti?
Calame: Ponekad tako izgleda. Kao da postoje događaji u povijesti grada koji su u svijesti ljudi cementirani u svom značenju i nemoguće ih je interpretirati na neki drugi način nego onako kako postoje u kolektivnom pamćenju. Tu naravno uvijek mislimo na mlađe ljude, s nadom da oni neće ostati vjerni nekoj slici prošlosti na pobožan način, ali to je drugo pitanje. Kako pomiriti različite naracije? Ono što mi govori intuicija, ma koliko to zvučalo naivno, to je da je moguće demaskirati etnički konflikt. Kada je riječ o Mostaru, nikada nisam bio uvjeren u autentičnost samog konflikta. Sukob i rat su naravno bili stvarni, ali etničko rivalstvo koje je služilo kao gorivo sukoba, po mom mišljenju je nametnuto. Političari su istakli etničke razlike da bi ostvarili sasvim opipljive materijalne ciljeve.
* Koji je od ovih pet gradova zadržao najviše energije? U kom se od ovih gradova najviše osjeća život?
Calame: Mislim da je to Belfast, u njemu je najviše energije, ali on je i najprosperitetniji. Tome svakako doprinosi činjenica da je u UK. Pored toga u Belfastu postoji skupina akademika koji se aktivno bave prirodom etničkih konflikta i urbanim podjelama. Jedna takva skupina okupljena je oko Queens univerziteta u Belfastu i ono što ostavlja snažan dojam u Belfastu to je vidljiva intelektualna investicija koju ogroman broj ljudi ulaže u to da se problem shvati i riješi. U svim drugim gradovima, u Nikoziji, Beirutu, Jeruzalemu i Mostaru našli smo samo suprotnost tom duhu Belfasta - kao da intelektualna elita u tim gradovima nije zainteresirana za prirodu etničkog konflikta. Stanje podjele prihvata se gotovo kao prirodno stanje oko koga se više ništa ne može učiniti. U odnosu na Belfast, najveća suprotnost je Nikozija, gdje gotovo da nema privrede, nema interesa da se podjele prevladaju i ako idete u centar grada, gdje je zelena linija, naći ćete prekrasne povijesne zgrade koje su prazne i napuštene. Te zgrade su gotovo simbol fatalizma, prihvaćanja podjele kao sudbine.
* Može li se to reći i za Mostar?
Calame: Sigurno je da je sudbina Mostara da ponovo bude centar kosmopolitskog života, da bude grad više religija i više etničkih grupa. Ako je najviše optimizma u Belfastu, a najmanje u Nikoziji – u toj skali Mostar je u sredini. Stiče se utisak da ljudi nešto iščekuju, bilo da je to neki ekonomski bum ili neko političko rješenje. Preživljava se sa malim prihodima od turizma i skromnim investicijama. Veoma sam zabrinut za Mostar jer se ne može reći da je Mostar u društvenom i u psihološkom smislu prevladao svoju ratnu prošlost. Ono što me najviše zabrinjava je činjenica da veliki broj mladih ljudi sadašnje stanje prihvata kao normalno.
* Ima li šansi da se prijeevod Vaše knjige pojavi na nekom od južnoslavenskih jezika?
Calame: To bi bilo jako dobro jer ljudi kojima bi mogla koristiti ovakva knjiga uglavnom nisu u dijelu svijeta koji govori engleski. Meni je u izvjesnom smislu žao što ja nisam mogao napisati ovu knjigu ni na jednom drugom jeziku već na svom materinjem.
hebala te sreca i sudbina, onog holbrooka treba upucati, nadam se da ce ga afganistanci docekati toplo s par raketa i poslati tamo odakle je dosao
) 
allahselamet!