#206 Re: Ko je smjestio Deda Mrazu
Posted: 27/11/2008 17:09
by lord-executioner
Sudeci po komentarima, u BiH zivi 2 % ljudi, ostalo su fasisti, fundamentalisti, nacionalisti i papci ( ili sve navedeno).
Prava posljedica izbornog kolaca
IZBORNI KOLAČ
1 kg nacionalizma B klase
1 kg nacionalizma S klase
1 kg nacionalizma H klase
1 kg fašizma
300 g vjerskog fundamentalizma
1 l krvi
3 table nerazumnosti
0,5 kg demagogije
kašičica čovječnosti
Sve tri klase nacionalizma umutiti sa po trećinom fašizma u odvojenim posudama. U tri odvojena kalupa razliti krvi ( dovoljno da popodi, ostatak će se upotrijebiti kasnije ). U metalnoj posudi na pari otopiti nerazumnost sa demagogijom ( homogena smjesa je u ovom slučaju prihvatljva ) i polako miješajući dodati podjednaku količinu u svaku posudu nacionalizma. Mutiti najvećom brzinom dok se ne stvori pjena; pjenu obrati i ostaviti u frižider da očvrsne. Umućene smjese razliti u kalupe i peći na što većoj temperaturi dok se kalupi ne zažare i omoguće održavanje “pravilnog” oblika. Svježe ispečeno tijesto posuti krvlju prethodno umućenom sa vjerskim fundamentalizmom, i zaliti kolače da omekšaju. Ne jesti do izbornog dana da se preliv bolje primi i mekoća ne izgubi. Poslije izbora prevući ohlađenom obranom pjenom i iskoriti kašičicu čovječnošću po želji, najbolje nakon što se vruće tijesto ohladi ili već obajati.
#207 Re: Ko je smjestio Deda Mrazu
Posted: 27/11/2008 17:48
by Air Ramiz
Ova diskusija je puna apsurda. Djed Božićnjak alias sv. Nikola alias Deda Mraz (kako nas naučava Pincom) je zabranjen u vrtićima u Sarajevu. Ne znam da li je to bilo dekretom, ili je u Vatikan poslana depeša o zabrani našeg Nike s obzirom da do Nove Godine ima još mjesec dana, znamo samo ono što nas naučava sajt koji umjeto Duška Dugouška favorizuje Zekoslava Mrkvu. Hele nejse, digla se kuka i motika na osnovu informacije koju je (de)plasirao sajt kojem smeta zeleni trotoar, jerbo ugrožava hrvatsko pučanstvo. Također, digla se isto tako halabuka oko uvođenja islamske vjeronauke za djecu koja to žele. Apsurd je u sljedećem: imamo vjerski (islamski element) koji ulazi u vrtiće i proteste mnogih "sekularista", i imamo izvođenje vjerskog elementa (kršćanskog) iz vrtića i proteste istih tih selkularista, naravno pod pretpostavkom da govorimo o Djedu Božićnjaku kako nas naučava Pincom. Dva principa za dvije stvari. Također nemamo nikakve proteste kad član predsjedništva potpiše sporazum sa Papom da se katolička vjeronauka uvodi u predškolski uzrast. Ovo nije sarkazam ovo su trostruki standardi. Da se razumijemo, ja sam protiv vjeronauke u vrtićima, i protiv sv. Nikole, nemam ništa protiv Deda Mraza pod uslovom da to nije Djed Božićnjak, za kojeg Pincom kaže da jeste. A ono što mi se gadi, to su ratno-huškački hrvatski mediji koji se nažalost ponašaju i danas po uzoru na Dijanu Čuljak i Smiljka Šagolja.
#218 Re: Ko je smjestio Deda Mrazu
Posted: 27/11/2008 20:24
by Ahmmed
Zaista ne znam zbog čega se u priču o Deda Mrazu, uvodi priča o online mektebu???
Neka Djeda Mraza....Neka tih lijepih trenutaka dječije radosti....Ništa lošeg u tome nema, šta više....
O vjeronauci u obdaništima, davno sve rekao. (Vidjeti stavove prof. Mustafe Spahića i porf. Ivana Šarčevića.)
Ali, ne znam zašto bi bio sporan online mekteb?
Neki, koji se ovdje prodaju za velike demokrate i borce za ljudska prava, muslimane očito još uvijek zamišljaju kao goniče karavana u pustinji...I još kad se muslimani usude, ne pitajući pri tome za dopuštenje neke od uvaženih forumaša sa-xa,da organiziraju, eto, online mekteb, onda je to skandal. Onda je to islamizacija cyber prostora. Onda je to, kako reče jedan forumaš, nema dalje. A to je, dakako, zabranjeno, jerbo, šta muslimani imaju tražiti u svijetu nauke i tehnologije. Za njihovu djecu , dovoljni su mektebi po mahalama, sa drvenim podovima , po mogućnosti prekrivenim, grinjom nagriženim, ćilimima.....
#222 Re: Ko je smjestio Deda Mrazu
Posted: 27/11/2008 21:17
by lord-executioner
Ahmmed wrote:Zaista ne znam zbog čega se u priču o Deda Mrazu, uvodi priča o online mektebu???
Neka Djeda Mraza....Neka tih lijepih trenutaka dječije radosti....Ništa lošeg u tome nema, šta više....
O vjeronauci u obdaništima, davno sve rekao. (Vidjeti stavove prof. Mustafe Spahića i porf. Ivana Šarčevića.)
Ali, ne znam zašto bi bio sporan online mekteb?
Neki, koji se ovdje prodaju za velike demokrate i borce za ljudska prava, muslimane očito još uvijek zamišljaju kao goniče karavana u pustinji...I još kad se muslimani usude, ne pitajući pri tome za dopuštenje neke od uvaženih forumaša sa-xa,da organiziraju, eto, online mekteb, onda je to skandal. Onda je to islamizacija cyber prostora. Onda je to, kako reče jedan forumaš, nema dalje. A to je, dakako, zabranjeno, jerbo, šta muslimani imaju tražiti u svijetu nauke i tehnologije. Za njihovu djecu , dovoljni su mektebi po mahalama, sa drvenim podovima , po mogućnosti prekrivenim, grinjom nagriženim, ćilimima.....
Nitko ne zamislja muslimane kao "gonice karavana u pustinji", osim, mozda, Amerikanaca, i nista sporno nije sa mektebom u mahalama, u cyberspace-u, i na Mjesecu. Ono sto zastrasuje, a to je ujedno i razlog zbog kojeg sam pokrenuo ovu temu, jeste da se jedna dominantnom vecinom sekularna figura ( ne komunisticka, razlika je ogromna, a mnogi je ne vide ) nastoji izbaciti iz vrtica u kojima se brze-bolje instalirao vjeronaucni program. Je li to ili nije nastojanje koje govori o potpunom uskladjivanju "politicki podobnog" i "religijski prihvatljivog" sa stvarnoscu u kojoj, izmedju car Dušana, Tore, tespiha i Tome Akvinskog, nema mjesta ni necemu sto je svjetski prihvaceno kao simbolika novogodisnje djecije radosti? Nije tesko paralelu povuci izmedju ovog pitanja, i brojnih drugih. Religija, ponavljam, nije sporna; ali upravo su ovakve stvari razlog zbog kojeg vjera treba biti privatna stvar svakog pojedinca. Sto je i logicno: ako se vjerom busa u prsa izvan svog doma i izvan vjerske institucije, sta onda reci za takvog covjeka? Je li vaznije vjeru nositi u srcu ili na usnama? Eto, procitali smo i primjer zene koja je svoj vijek prozivjela vjerujuci iskreno i potpuno, bez mrznje i bez snishodljivosti, stovise tolerantno i posve bogobojazno, a zbog toga nije izgubila nista ni od Boga ni od ljudi, naprotiv, ako Dzenneta iliti Raja ima, njena dusa je sigurno tamo. Rijec je o tome da religija ne moze i ne smije u savremenom svijetu postati apsolut, ispod kojeg je sve, pa cak i covjek i covjecno. Koliko ima roditelja koji djecu odsijecaju od drugih, ne zbog vlastitog uvjerenja, nego zbog toga sta ce pastva ili dzemat reci i opricavati? Nad koliko se "mijesanih" veza i brakova prolomio pljusak psovki, suza, ibrećenja i križanja, zbog tvrde vjere da "ne moze Bajram sa Bozicem", ili zbog slicnih stupidnih razloga? Nije roditelj gospodar svoje djece. To je samo stav kojeg uporno pokusavaju istaci prividni vjerski tvrdolinijasi, a kojeg zivot, i stvarnost, i srce, i razum poricu i poricat ce ga do Sudnjeg dana. Ako nam djeca nisu blago, ako nam potomstvo nije najveca sreca i nada u zivotu, ako cemo pogledati prije u Knjigu nego u djetetove oci, ne postoji Bog koji ce nas spasiti od prokletstva, i zivot koji nas moze nagraditi za to sto u djeci gusimo i razum i svijest i radost, pokusavajuci im utjerati sveto slovo, umjesto da ih poucimo biti ljudi. Covjek u potpunom smislu je esencija vjere. Nije bit vjere natjerati nas da slijepo slusamo Slovo, nego da nas navede da promislimo put razumijevanja, tolerancije, buducnosti oslobodjene svih onih poroka, slabosti i prokletstava koje danas opterecuju covjecanstvo. Ne moze se djeci oduzeti Deda Mraz i ostati ciste duse i plemenitog srca, jer ih tom pljackom mi ne oslobadjamo nekog tamo inovjernog "sveca", nego im oduzimamo svaku radost koja nosi ( makar i samo naizgled, prividno, ili po tvrdjenju nekolicine ) drugacije ime, predznak, ili boju od onih u koje ih se propagandom gura. Bog ce na Sudnjem danu vidjeti velike duhove, a previdjeti sitnije duse, pa makar prvi bili popljuvani i pobljuvani u zakucima svojih torova, a druge osvanule u punom sjaju ih prvih safova dzamije ili redova crkve. Ko misli da Bog ne vidi mrznju kojom previse, previse ljudi u BiH zeli zadojiti svoju djecu pokazujuci tom mrznjom na "drugog i drugacijeg" ( sto je besmislen izraz sam po sebi jer smo u postanku i nestanku svi ljudi ) taj potcjenjuje Boga cineci te gadosti u Njegovo ime, i Bog to nikada nece previdjeti, niti zaboraviti zlotvore zaodjenute Njegovom zastavom, a pokvarene pod njom.
#223 Re: Ko je smjestio Deda Mrazu
Posted: 27/11/2008 21:19
by shuriken
***
U nastavku slijedi priča Crveni šejtan iz knjige Borisa Dežulovića Poglavnikova bakterija.
CRVENI ŠEJTAN
Postoje djeca što se boje škole, ništa nova pod kapom nebeskom, ali nitko se škole nije bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.
Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je škola za mališana bila zgrada u kojoj crna čudovišta jedu ljude i malu djecu. Čuo je on od starijih, slušao u dugim ljetnim večerima kako muškarci iz sela pripovijedaju mračne priče o staroj školi, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio tu sablasnu ruševinu. U ratu su Hrvati pri povlačenju zapalili pola sela, ali danas, desetak godina kasnije, samo je zgrada škole ostala onakva kakvu je Mensurov amidža Irfan zatekao kad je na čelu Druge Nesunačke ušao u napušteno rodno selo.
Mensurov otac, hodža Omar efendi Ćeman, donacijama imućnijih Crvogojana sagradio je stotinu koraka dalje novu, bijelu džamiju, i kraj nje lijepu kuću, u kojoj se mališan budio gledajući školu praznih prozora, kuću duhova obraslu u korov i šikaru. Za malog Mensura škola je bila najstrašnija od svih riječi, a dan kad mu je otac rekao da je sad veliki dječak i da će u ponedjeljak krenuti u školu, najstrašniji od svih dana.
Hodža je, istina, svome sinu stotinu puta objasnio da tu ne žive čudovišta koja jedu ljude i malu djecu, da je zgrada izgorjela u ratu i da, na kraju krajeva, neće ići u tu školu, ruševnu i napuštenu, već u novu, lijepu školu, u šest kilometara udaljeni Nesunac.
Uzalud, jer to jutro, prvog dana škole, kad ga je amidža Irfan svojim velikim džipom odveo u grad, mali Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece što su se bojala škole, ali nije zabilježeno da se itko škole bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.
Bio je posljednji petak u godini kad je amidža Irfan odvezao Mensura na rođendan kod njegova najboljeg školskog druga Damira. Tri dana molio je dječak oca dok mu najzad nije dopustio da tamo i prespava. Hodži nije bilo drago što će mu sin spavati kod Damira, ali nije mu rekao zašto. Za Mensura, bio je to trenutak odrastanja: prvi put u životu neće spavati u svojoj kući, i neće ga otac buditi za sabah namaz. Bio je uzbuđen kao da ide na put oko svijeta, a ne u Nesunac.
Pa ipak, nije zbog toga zapamtio taj dan. Zapamtio ga je zbog velikog, neobičnog stabla, srebrne jelke okićene najneobičnijim ukrasima, šarenim lopticama i svjetlucavim žaruljicama, što je niknula usred stana Damirovih roditelja. Mensur je opčinjen gledao u taj čudesni prizor. Toga je dana prvi put čuo za malog Isusa, čiji rođendan pada dan poslije Damirovog rođendana, i za najčudniji od svih običaja, da na taj dan djeca pod okićenom jelkom nalaze poklone. Damirov otac vikao je pak da će njegovoj djeci i darove i dalje nositi Titov Djeda Mraz, i to na Novu Godinu, kako je oduvijek bilo u njihovoj kući.
Mensur nije baš najbolje shvatio što Damiru dođe mali Isus, a što Tito, i po kome im je taj Mraz zapravo djed. Tek, te je večeri prvi put vidio Isusovog, Titovog i Damirovog djeda Mraza. Bilo je već kasno, odavno se pojela velika pizza i torta u obliku nogometne lopte, i zajedno s drugovima gledao je televiziju kad se na ekranu iznenada pojavila ista onakva šarena jelka: neki je dječak stajao kraj nje i otvorio prozor kroz koji se ukazala nestvarna slika - snježnim se krajolikom primicao veliki crveni kamion ukrašen žutim žaruljicama, za njim još jedan, pa još jedan, i uskoro je prema dječakovoj kući pristizala cijela dugačka kolona tajnovitih, velikih crvenih kamiona.
Mensur je zaglavljenih vjeđa i bez daha gledao u televizor. Konvoj se zaustavio točno pred dječakovom kućom, a iz prvog kamiona izašao je dragi, debeljuškasti starac bijele brade i bijele kose, u crvenom kaputu, pod crvenom kapom, pruživši dječaku veliki, šareni paket i bočicu Coca-Cole.
- Babo, imam li ja još kojega djeda osim Fuada? - bilo je prvo što je mali Mensur sutradan pitao oca.
- Imo si djeda Šerifa - odgovorio je otac - onoga što je poginuo u ratu.
- Znam za njega, nego imam li još kojega djeda sad?
- Ne, zašto pitaš? Odakle ti sad to?
- A imam li ja, babo, djeda Mraza?
Te je Nove godine mali Mensur Ćeman saznao da Djeda Mraz doista postoji, ali da to nije dobri starac iz reklama za Coca-Colu koji nosi šarene pakete sa darovima za djecu, već kaurski palikuća zbog kojeg on, eto, sada živi kod amidže Irfana i ide u školu u šest kilometara udaljeni Nesunac.
Efendi Omar shvatio je tada zašto mu sina iznenada zanima bliža rodbina. Mensur je ispričao gdje je vidio Djeda Mraza, nakon čega je otac započeo dugačku priču o tome kako Djeda Mraz ne postoji, kako je to izmišljotina velikih svjetskih trgovaca i prevaranata, nevjernika i zlih ljudi, poput onih što su zapalili njihovo selo.
- Hoćeš da kažeš da je Djeda Mraz - gledao ga je Mensur zaprepašteno - da je Djeda Mraz zapalio selo? I školu?
- Nije Djeda Mraz - strpljivo je objašnjavao hodža svome sinu. - Djeda Mraz ne postoji. Djeda Mraz je izmišljen da djecu udalji od Boga i vjere, a roditelji da troše svoj novac na glupe dječje igračke.
- Ali ja sam kod Damira vidio...
- Vidio si reklamu! - uzrujao se hodža. - Vidio si reklamu za onaj američki otrov, eto šta si vidio. Djeda Mraza su izmislili nevjernici, isti oni što su u staroj školi ubili tvoga djeda!
- Ali ti si mi reko da čudovišta iz stare škole ne postoje! - pobunio se mališan. - Isto ko što mi sad govoriš da ne postoji Djeda Mraz!
Dugo je te večeri otac malom Mensuru čitao Kur’an i pričao o ratu. Dječak je saznao pravu istinu o kući duhova i crnih čudovišta zbog koje se bojao škole - staroj zgradi u kojoj su za vrijeme rata Hrvati organizirali logor za Muslimane, mučili muškarce, žene i djecu, i ubili djeda Šerifa. Na kraju, mališan je u svoju početnicu velikim, kvrgavim slovima zapisao kako mu je Ibrahim, alejhi-s-selam, preko oca poručio: “Ja idem za Gospodarom svojim, On će me na pravi put uputiti.”
Pa ipak, od te je noći u njegove zimske snove, umjesto crnih aveti iz škole, uselio onaj tajanstveni, čarobni crveni konvoj pun darova za djecu, među kojima debeli sjedobradi starac nosi i poklon za njega, malog hodžinog sina iz Crvogojna kraj Nesunca.
***
Prošlo je otada točno godinu dana. Poslije onog rođendana otac mu je zabranio da se druži s Damirom, nikad mu ne objasnivši zašto, i dječak je danas jedva čekao da dođe u školu, pa da mu najbolji drug ispriča kako je u subotu bilo na rođendanskoj proslavi. Padao je sitan snijeg, a Mensur je u tijesnim žutim čizmicama žurio utabanim putem do stare nesunačke ceste, zamišljajući kao i svakog zimskog jutra kako će, kad izađe na drum, vidjeti onu kolonu kamiona na putu prema njegovoj kući.
Hodao je gotovo sat vremena kad je tamo iza šume začuo zvuk motora, poput džipa amidže Irfana. Zvuk se pojačavao, i sad je izgledalo kao da ih je više. Mensur je zastao bez snage da se pomakne, bez daha, a onda potrčao stazom kao vjetrom ponesen. Trčao je, padao, i trčao, i padao, dok nije izašao na čistinu i ugledao najljepši prizor kojega je ikada vidio: iza ugla, podno Vuče Gore, cestom se kroz snježne namete i kanjone prljavih prtina probijao veliki crveni kamion, ukrašen žutim i crvenim svjetlima. Iza njega pomaljao se drugi, pa treći, pa četvrti. Kolona crvenih kamiona onda zamakla je iza velikog bijelog brijega, da bi se koji trenutak kasnije pojavila na putu točno ispred njega.
Stajao je uz cestu i oduzet gledao u konvoj. Od sreće i uzbuđenja nije mogao disati. Prvi se kamion polako približavao, a onda se zaustavio tik kraj njega. Mislio je da će se onesvijestiti kad su se vrata kamiona otvorila i iz njega izašao debeljuškasti starac sijede brade, sav u crvenom, pod neobičnom crvenom kapom.
- Mali - prišao mu je Djeda Mraz. - Đe se skreće za Crvogojno?
Mensur ga je gledao paraliziran. Otvorio je usta, ali iz njih nije izlazilo ništa osim malih oblačića bijele pare.
- Mali, halo? - sagnuo se starac i pogledao ga ravno u oči. - Jesil ti odavde neđe?
Dječak ga je i dalje gledao bez glasa.
- Jel znaš ti hodžu Omara, iz Crvogojna? - pitao je Djeda Mraz.
Mensuru je cijela utroba gorjela od silne sreće, što je potekla kroz oči u dvije tople, male suze.
- Kud se ide tamo? - pitao je opet crveni starac okrenuvši se prema cesti, što se malo dalje, iza šume, račvala na dvije strane. - Đe se skreće za hodžinu kuću?
Mensur je, međutim, i dalje stajao bez glasa. Brada mu je drhtala, a suze se valjale niz obraze.
- Jebiga, mali - potapšao je Djeda Mraz dječaka kožnom rukavicom i spretno se uspeo natrag u kabinu kamiona.
Motori su opet teško zabrundali i kolona crvenih kamiona zamakla je iza bijelog brijega. Mališan je još nekoliko trenutaka stajao kao smrznut, gledajući u prazno raskršće. U jednom času poželio je da se odmah za konvojem vrati u selo, ali znao je da bi otac pobjesnio kad bi saznao da nije bio u školi. Naposljetku, okrenuo se i trčeći odjurio niz tragove teških kamiona u grad, moleći dobroga Boga da ovo jutro preskoči kako bi se što prije vratio u selo, da vidi što je dobio od Djeda Mraza.
I da vidi očev izraz lica kad ga bude pitao misli li i dalje da Djeda Mraz ne postoji.
***
Mensur nije mogao sačekati posljednje školsko zvono. Nestrpljenje ga je boljelo u grčevima, kao kad bi se najeo buredžika tetke Alme. Izjurio je iz škole i jedva dotičući zemlju otrčao prema izlazu iz grada. Umjesto teške torbe na leđima je imao krila, jurio je smeđim, ledenim blatom stare nesunačke ceste, skupljao stvari iz torbe razasute snijegom, pa opet trčao, preskakao jarke koje nikad do tada nije uspijevao preskočiti i zamakao utabanom stazom kroz šumu.
Na prilazu selu bilo mu je jasno da se dogodilo nešto veliko. Svijet se skupio tamo oko džamije, a on je trčao prema njima dozivajući oca i dršćući od nezamislive sreće. Kad se približio, vidio je amidžu Irfana u maskirnoj uniformi, i pored njega oca. Okrenuo se i Mensur je shvatio da nešto nije u redu. Ocu su oči bile crvene od suza.
- Mensure - zazvao ga je tiho. - Dođi, idemo kod amidže i tetke Alme.
- Šta je bilo, babo? - pitao je dječak zbunjeno i gledao prema džamiji. - Jel bio Djeda Mraz?
- Kakav bolan Djeda Mraz? - zabrundao je amidža.
- Hajmo, Mensure - skinuo je hodža sinu torbu s leđa i povukao ga na drugu stranu.
Dok ga je otac za ruku vukao prema amidžinoj kući, Mensur je gledao iza sebe. Sad je mogao vidjeti njihovu kuću tamo iza džamije, i strašnu sliku od koje su mu se oduzele noge: prazni su prozori bili natkriveni crnim trokutima čađe, a na mjestu gdje je stajao krov iz nagorjelih su greda u sivo nebo vijale rastrgane krpice dima.
- Sve je izgorjelo, Mensure - govorio je amidža spuštajući svoju golemu šaku na njegovo rame.
- Tko... kako...? - promucao je mališan.
- Ona nova peć - rekao je otac. - Eksplodirala, izgleda. Nikog nije bilo u kući. Sve izgorjelo.
Mensur se osvrtao, zapinjao i na kraju oteo iz očeve ruke. Gledao je ono što je ostalo od njihove nove kuće i shvatio.
- Nije peć, babo - javio se cmizdravim glasom. - Bio si u pravu, to je Djeda Mraz bio. Djeda Mraz je zapalio kuću. Ko što je i školu zapalio, majku mu jebem.
Nije ni dovršio svoju plačnu psovku, a već je očeva desna ruka poletjela zvučno ga klepivši po potiljku.
- Kakav bolan Djeda Mraz, šta je malome? - zabrundao je opet amidža.
***
Te je Nove godine mali Mensur Ćeman saznao da Djeda Mraz doista postoji, ali da to nije dobri starac iz reklama za Coca-Colu koji nosi šarene pakete sa darovima za djecu, već kaurski palikuća zbog kojeg on, eto, sada živi kod amidže Irfana i ide u školu u šest kilometara udaljeni Nesunac. Od te Nove godine mali je Mensur svake noći sanjao iskeženo crveno čudovište bijele brade kako u crvenom kamionu dolazi u njihovo selo.
Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je Djeda Mraz za mališana bio katolički šejtan koji u svojoj vreći nosi veliku nesreću i pali muslimanska sela. Čuo je on od oca, slušao u dugim zimskim večerima kako pripovijeda mračne priče o Djedu Mrazu koji vara djecu i udaljava ih od Boga i vjere, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio veliku reklamu za Coca-Colu sa koje mu se đavolski smješkao isti zli starac kojega je onoga dana vidio u crvenom kamionu, na putu do škole, ne sluteći kakvu mu nesreću u svojoj vreći nosi.
Hodža Omar svome je sinu, istina, stotinu puta objasnio da ne postoje crvena čudovišta koja pale kuće i škole, već da je to eksplodirala nova, neispravna peć, zapalila ćilime, zavjese i daščani pod, i cijelu njihovu novu kuću. I da je stari Veljo, najstariji vatrogasac u Bosni, sa svojim dobrovoljcima iz Nesunca došao prekasno, jer im nitko nije znao reći kuda se ide za Crvogojno i gdje živi hodža Omar, pa su na raskršću iza Vuče Gore skrenuli za Goliju, stigavši kad je cijelu hodžinu kuću već progutao oganj.
Uzalud mu je otac potanko objašnjavao svih stotinu puta, jer onoga jutra kad je učiteljica Mirna cijeli razred odvela u posjet Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Nesunac, mali Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece koja su se bojala garavih vatrogasaca u crvenim šljemovima, ali nije zabilježeno da se itko vatrogasaca bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.
-.--.-
zato smo i prihvatali Deda Mraza! Danas kad dođoše sa objašnjenjima da je taj dedukaica klasični kvisling, onda nam se nekako teško od njega rastati! Nego imaju li Supermen, Betmen, Spajdermen, neko drugo sveto ime, i da i oni nisu rođeni kad i ja i Nikola 6.12. 
moja greska sramim se i stidim 
o tome Ko je smjestio Deda Mrazu (cuj Deda...malo ekavice,ha 
...šala mala)
