Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
_aja_ wrote:Nekad se čini riječi su nedovoljne ...
Neke sjene što se nadviše nad nama uliše strah u dušu, teško se borim sa svim mislima koje preskaču jedna drugu...
Čini se da nemam hrabrosti kao nekad da se suprotstavim svemu samo zbog tebe, za tebe i za nas...
Pokušam čuvati sve ono lijepo, al' ono što dani neumitno donose bolom me rastavlja na djeliće koje teškom mukom sklapam nakon ovih godina...
Lijepom se tišinom smijalice tvoje naziru, dotknem dlanom tvoje obraze i osjetim toplinu njihovu što ugrije mi dušu
i opet srećom bojim naš dan...
Al' tren razdvojenosti stavlja me ponovo na kušnju i donese opet one sumorne misli sa kojima se borim ...
Ne znam koje su te noći ukrale od mene, al' znam još želim toplinu tvog zagrljaja da me grije. Još se želim sviti u tvoj zagrljaj kao mala ptičica i osječati se sigurno ...
Kako reći duši da se ne boji ....
ne sekiraj se kad udjes u trieste sve ce te to proci.
Boze,kako jedno musko moze biti ovako romanticno?Rizva-svaka ti cast!
Sorry moderatorima sto skrecem s teme, ali morala sam ovo reci....Jos jednom-Rizva samo nastavi,zaista je lijepo vidjeti jednog muskarca tako romanticnog
Voljela bih da te mogu voljeti... Voljela bih da te mogu željeti... Voljela bih da te mogu nositi u sebi... Kao ti mene! Voljela bih se uplesti u tvoje tajne niti kao što si ti u moje... Voljela bih zaspati sa unutrašnje strane tvoji kapaka, kao što si ti na mojima... Voljela bih...
Voljela bih imati snagu tvojih riječi i zarobiti te njima zauvijek! Voljela bih te kao cvrčka satjerati u kut moje sobe... I slušati te... I gledati te... I ugušiti te od milja na svojim grudima... Voljela bih...
Ali vrijeme je pogrešno... Ja sam pogrešna... I znam da te tjeram, znam da bježiš od mene, tražeći zapravo put bijega od sebe! Znam da ćemo se sresti opet i da ću u tom labirintu spoznati svoje osjećaje... Ali tada možda bude i prekasno!
Zato pusti me da u tišini svoga svijeta, moj mali cvrčak, ćutim tvoju blagu pjesmu...
..........I sta da mu kazem nakon svega tada,ako ga vidim....? Znam,pitacu ga-"Sta trazis strance u mojoj zemlji?"
-"Trazim svoje zalutjele ptice svoje nestalo sunce,svoje probudjene snove...!-reci ce.
-"Uzalud trazis strance.Ptice su odletjele,sunce zaslo,snovi su otisli u nepovrat....Sta jos trazis strance?-pitacu ga.
-"Trazim svoj dragu koja me voljel,u cijoj se kosi igralo sunce,u cijim je ocima spavalo sunce,na cijim se usnama smijalo sunce...."
-"Uzalud trazis strance.Umrla je ona koja te voljela,umrla je od tuge jer si prezreo njenu ljubav.Umrlo je sunce sto se igralo u njenioj kosi,spavalo u njenim ocima,sto se smijalo na njenim usnama."-reci cu mu.
-"Kazi mi bar gdje je sahranjena ona koju sam volio.Da dodirnem zemlju i zamolim je nijemim jecajem da mi oprosti...."
-"Sahranjena je u vrtu svoje ljubavi"-reci cu mu.
-"Reci mi bar neznanko zar nisi ti ona koja me voljela?Zar nisu tvoje usne one koje sam volio i tvoje ruke one koje sam zelio?"-pitace.
-"Odlazi strance,umrla je ona koju trazis.Umrla je od tuge jer si prezreo njenu ljubav.Ja sam samo sjena ravnodusna i nijema.ODLAZI STRANČE,UMRLA JE ONA KOJU TRAZIS!"
Inspirirana jednim danom, trenutkom i osobom koja je znala probuditi u meni sve ono najbolje, ili mozda i najgore... ne znam ni sama.. napisah par redova, da se ne zaboravi on i ja.. i ono malo sto sto jedno drugom davali, ili pak ono sto smo jedno drugom samo i mogli dati... i zelim to podijeliti sa svima koji znaju, mogu i zele razumijeti ono sto sam pisala... a pisala sam puno toga... samo djelic svoga srca kidam i dijelim s drugima....
Ako nekad pomislis da nasa ljubav iscezava, ako nam se srca nekada razdvoje, spojit cemo nasa tijela u jedno, opet, u bolnoj istini o nasoj sreci, opet cemo dijeliti malu kolicinu vazduha u nasoj maloj sobi, gledat cemo jedno drugome u oci, naslucivat cemo tvoje i moje najskrivenije zelje, vodeci se njima brojat cemo zajednice uzdisaje koje ce na trenutak ili par trenutaka zaustavljati vrijeme u nasem svijetu, igrat ces se mojom tamnom kosom, kao nekada, rasutom po jastuku, brisat ces moje suze, kao i onoga dana kada sam od srece i uzbudjenja plakala u tvome narucju, i ponovo ces izgovarati obecanja, nicim iznudjena...
A kada ta magija prestane, tijela ce se razdvojiti i postat cemo dva obrisa u ovom pojavnom svijetu, dva obrisa koja imaju samo jedno srce, koje kuca za oboje, i opet cemo samo jedno za drugo disati, i opet cemo samo jedno za drugo zivjeti, i opet cemo samo jedno drugo voljeti, ljubavlju nekom novom, dinamicnijom, bezgranicnom... koja ce iz dana u dan cvijetati, i nikada zima i jesen nece moci doci nasem proljecu i ljetu... voljet cemo se tako da cemo konacno biti spojeni u beskonacnosti nasih osjecanja....
Ponekad pozelim da nisam covjek, a ni zena, ne zelim ni da sam zivotinja.. ponekad pozelim da nisam uopce bice koje osjeca... jer tada ne bi bilo tuge nitii srece.. boli niti uzitka... smrti niti zivota... ponekad bih to bila ja, bez svijesti.. utvara koja se krece kutcima grada u potrazi za necim, sto je davno iscezlo... u potrazi za necim cega nikada nije ni bilo... ponekad to ne bih bila ni ja... bila bi to biljka, zeljna kapi rose, ili tvoje suze koja nikada se ne slijeva niz lice... ponekad... samo ponekad...
Mogla bih biti cvijetni pupoljak kojem se svi dive.. u zelji da ga uberu, svi se povrijede, iako je mlad, trn je trn, uvijek je tu kada se najmanje nadamo... a onda ne bih mogla priznati ni tebi, a ni sebi da su mi potrebne drugarice koje se ukrstavaju s mojim, jos uvijek slabim, stablom... da bi me odbranile od spretne ruke nekog beraca... Ne, ne mogu biti u simbiozi s drugima...
ponekad i mogla bih.... rijeci koje stalno ponavljamo i ti i vi i ja.. da svi... a nikako da ih se rijesimo i kazemo JA SAM... Da ja sam cvijetni pupoljak ili ja sam ona utvara od koje se krijes,ne znajuci da ne trazi tebe... Da ja sam biljka koju tvoja suza kvasi u zalazak sunca ili ona koju kapi rose svakoga jutra pronadju... Da, ja sam sve to... a sta si ti?! tuga ili sreca... radost ili bol... uzitak ili nelagoda... Reci sta si, da bih mogla pronaci sebe...
Da smo se bar sreli u nekom drugom, mirnijem, vremenu umjesto u ovom turbulentnom periodu tranzicije moje ličnosti iz uplašene djevojčice u ženu koja spoznaje sebe...
Moj maleni... Vidio si me sretnu i nasmijanu, tužnu i uplakanu, ljutu, gnjevnu. Gledao si me dok spavam, vidio si kakva sam kad se budim... Smiješili smo se stidljivo jedno drugom uz opojni miris prve, jutarnje kafe... Tražila sam u tebi zaštitnika i našla sam ga! Ali, nešto se desilo...
Možda me brzina tih dešavanja otjerala! Možda me intimnost naših duša i pogleda prepala... Možda nisam dorasla svemu tome! Tebi, nama...
Ne znam, cvrčak moj mali... Slušam te... Duboko u sebi osjaćam tvoju tužnu pjesmu i bole riječi nikada izgovorene!
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?
Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje. Teško je biti okovan u moju vrstu slobode. Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.
Oprostit ćete mi što "đonim" Miku... Ali kao da se u svakoj njegovoj pjesmi nađem...
Pesma za nas dvoje
Znam
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Pijana kiša
šiba i mlati
vrbama vetar čupa kosu.
Kuda ću?
U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?
Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krčmu svratio gorak,
a ona
ne znajući-prošla
Ne znam.
Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.
Ma sve je to ok..... I guess.
Dan je bio neobicno topao. Ptice su pjevale oko prozora, sretne zbog suncevih zraka koje su ih grijale jos jedan dan. Ali I septembar je uskoro gotov. Jos samo 8 dana ….
Nekontrolisano nam se vrijeme izmigoljilo iz saka i opet napravilo nered. Kako se to ono ponasa? Kao da je kakvo razmazeno deriste koje uvijek nacini nesto neocekivano u potpuno pogresnom trenutku. Kud bas sad?
Kazu vrijeme se mijenja. A kazu i da se ipak samo mi mijenjamo u njemu?
Jesmo li mi razmazeni i kapriciozni sa svojim zeljama i promjenama ili je to zapravo vrijeme cudnovato?
Izgovori... Da li su to samo neki izgovori sa nasu neodlucnost i slabosti naseg srca u ovoj konstanti prolazecih sati i minuta? Ili zbilja vrijeme igra neku svoju izopacenu igru sa nasim neizostrenim culima?
Nije mi stalo da znam odgovor na ta pitanja dok god sam svjesna cinjenice da postoje neki uzroci koje nas okrecu od starih zelja, navika i odluka i tjeraju nas da pravimo nove i nove puteve u zivotu.
Nije vazno da li se to desava zato sto se zemlja okrece oko svoje ose, ili sto su bore na mom licu vidljivije. Vazno je da sutra necu biti ono sto sam bila juce bez obzira na sve razloge i uzroke na svijetu...
A ti me uhvati, ako mozes....
Laku noc dragi, i uhvati zvijezdu padalicu...
