Stari Rimljani imali su spate i gladiuse. Japanci imaju katane, Arapi sablje dimiskije, Francuzi florete, a Srbi su imali svoj mač u borbi protiv turske sablje.
Podeljena su mišljenja oko toga da li su Srbi u srednjem veku uvozili oružje ili su ga sami pravili. Magistar arheologije i mačevalac Marko Aleksić nema dilemu - teški dvoručni mačevi ili, kako ih on naziva srpski mačevi, na ovom prostoru iskivani su počev od druge polovine 14. veka.
U svojoj knjizi "Srednjevekovni mačevi u jugoistočnoj Evropi", u kojoj opisuje više od 400 mačeva (ne samo sa prostora Balkana), Aleksić je zaključio da Srbi jesu imali svoj "mačevalački brend".
"Na osnovu svih danas poznatih nalaza, došao sam do zaključka da su na području srednjevekovne srpske države i okolnih zemalja, u razdoblju između Maričke (1371. godine) i Kosovske (1389. godine) bitke iskivani najstariji oblici mačeva sa 'S' nakrsnicom...", kaže Aleksić.
Prateći put iseljavanja Srba, Aleksić je utvrdio da su se srpskim mačevima koristili i u Mletačkoj republici i Dalmaciji, odnosno tamo gde su Turci napredovali.
"Za razliku od ugarskih, koji su iskivani u prvoj polovini i sredinom 15. veka, venecijanski su pravljeni uglavnom nekoliko decenija kasnije. U Mletačkoj republici znani su pod imenom spade skijavone što u prevodu znači slovenski mač, ali tada su Sloveni tamo poistevećivani sa Srbima. Znači, mač sa 'S' nakrsnicama ulazio je u 'modu' kako se turska vojska približavala kojoj državi", kaže Aleksić.
Uloga nakrsnica mogla je da se sastoji u tome da se sečivo protivnikovog oružja na trenutak otkloni u stranu ili uaglavi u povijenom kraku nakrsnice i time omogući dovoljno vremena da naš vitez zada udarac. Takav manevar bilo je moguće izvesti pre svega protiv sečiva sablje, posebno turskog tipa sablje zvane kilidž.
