#201 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 04/06/2008 15:42
imas PMZelena Carapa wrote:
Mozes
[/quote]Imam
Evo nove zastupnice
Boga mi kad ona nasa cuje [/quote]Imam
Evo nove zastupnice
Boga mi kad ona nasa cuje Forum Klix.ba
Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Page 9 of 10
[/quote]Imam
Evo nove zastupnice
Boga mi kad ona nasa cuje #202 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 04/06/2008 15:48
Nestadose ovo dvoje u svijetu pepea 
#203 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 04/06/2008 16:02
sans rime ni raison wrote:Nestadose ovo dvoje u svijetu pepea
stidim se
#204 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 04/06/2008 16:06
A ja se sramimZelena Carapa wrote:sans rime ni raison wrote:Nestadose ovo dvoje u svijetu pepea
stidim se
#205 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:09
Pa vi ste se uzdigli na novi nivosapati srca wrote:A ja se sramimZelena Carapa wrote:sans rime ni raison wrote:Nestadose ovo dvoje u svijetu pepea
stidim se
Hocu li to ipak biti pozvana na slavlje 
ili se bojite iskreno pricati o ljubavi
#206 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:12
Oooo postovana zastupnice, kako mozes takvo nesto i pitati3xa wrote: Pa vi ste se uzdigli na novi nivo
Pa ti bi bila pocasni gost #207 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:13
Pa pitanje je bi li bila ili hocu lisapati srca wrote:Oooo postovana zastupnice, kako mozes takvo nesto i pitati3xa wrote: Pa vi ste se uzdigli na novi nivo
Sala, nemoj misliti da raskopavam i ne moras nista odgovoriti
#208 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:16
Cuj da ne odgvorim3xa wrote:Pa pitanje je bi li bila ili hocu lisapati srca wrote:Oooo postovana zastupnice, kako mozes takvo nesto i pitati3xa wrote: Pa vi ste se uzdigli na novi nivo
Sala, nemoj misliti da raskopavam i ne moras nista odgovoriti
Bila bi pocasni gost, ako bi pristala A da znas sve bi svoje volsebne moci upotrijebili da dodes i budes pocasni gost... #209 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:17
draga zastupnice,
ti bi bila kuma - ni manje ni vise
ti bi bila kuma - ni manje ni vise
#210 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:30
Pa jaZelena Carapa wrote:draga zastupnice,
ti bi bila kuma - ni manje ni vise
A ja da se snadem Pa nek neko kaze da se zene ne paze i ne misle na dobro jedne druge I morala bi svake sedmice na sijelo dolaziti
#211 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:33
ma nafatacemo kumova..ne brinisapati srca wrote:Pa jaZelena Carapa wrote:draga zastupnice,
ti bi bila kuma - ni manje ni vise
I morala bi svake sedmice na sijelo dolaziti
bice volontera
#212 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:47
E super, drzim vas za rijec 
#213 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 10:56
Ako vas dvoje jos uvijek ne kontate da ste stvoreni jedno za drugo - hocete sa mnom na kafu?Zelena Carapa wrote:ma nafatacemo kumova..ne brinisapati srca wrote:Pa jaZelena Carapa wrote:draga zastupnice,
ti bi bila kuma - ni manje ni vise
I morala bi svake sedmice na sijelo dolaziti
bice volontera
#214 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 11:43
Mi cemo morati tvoj lijepi poziv prvo provjeriti kod zastupnice, da ne bi bilo kakvih nepravilnosti oko utvrdenih zavjeta s pocetka, pa cemo ti onda moci dati odgovor, a sada samo mozemo reci da smo pocasceni tvojim pozivomRania wrote:ma nafatacemo kumova..ne briniZelena Carapa wrote:Pa jasapati srca wrote:draga zastupnice,
ti bi bila kuma - ni manje ni vise
I morala bi svake sedmice na sijelo dolaziti
Ako vas dvoje jos uvijek ne kontate da ste stvoreni jedno za drugo - hocete sa mnom na kafu?
#215 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 11:45
Imate moj blagoslov sto se kafe tice, a i sve ga ostalog
#216 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 12:22
Lijepo je znati da imamo tvoj blagoslov i da s kahvom ne krsimo sve one zavjete s pocetka3xa wrote:Imate moj blagoslov sto se kafe tice, a i sve ga ostalog
Hvala #217 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 05/06/2008 13:45
Sagradih velicanstvenu palacu ljubavi...
Mnogo godina je prošlo kako sam procitao knjigu "Galeb Jonathan Livingston" i tragao za vlastitim Nebom Ljubavi. Tragao sam, i padao i posrtao, i krvarario, visoko letio, i isto tako brzo padao, sve do trenutka kada sam shvatio da je ono za cim tragam u mom srcu, u mojoj duši. Tek kada sam u cjelosti srce i dušu Ljubavi otvorio, tek kada sam poceo davati mjesto primati, kada sam poceo darivati i radovati se što sam u stanju darivati ono što je najljepše u meni, tek tada sam našao Nebo Ljubavi…
I veceras se prisjecam rijeci prijatelja koji je jedno vrijeme bio moj saputnik i sapatnik na stazi Ljubavi. Putujuci i posmatrajuci mnogobrojne ožiljke na mom srcu koje je naslutio u mojim pricama koje sam mu dugo do kasno u noc kazivao, tražeci u pricama spasonosne savjete za Ljubav i Život, pitao me je šta mi je nanijelo tolike ožiljke na srcu i kako sam uspio nastaviti dalje, uprkos boli i ranama koje Ljubav zna, kušajuci našu snagu, naše namjere, našu iskrenost, našu odlucnost, vjernost, postojanost i odanost, da nam nanese? Rekao sam mu da svaka rana boli i onda kada se radi o neopreznosti, neznanju, nezrelosti, ili hiru onoga koji nas u Ljubavi ranjava, premda takve rane izazivaju manje gorcine u nama i lakše nam se nositi sa njima, znajuci da nisu namjerno nanesene. Rekao sam mu da dok je covjek mlad, i srce je osjetljivije, strastvenije, pa ga i najmanja povreda ili najmanji udarac ostecuje, takvo srce i rijeci izgovorene u ljutnji, povrijeđenosti i sujeti jako povrijede, jer je još mlado, nema mudrosti stečene godinama i znanjem. I kako bih mu lakše pojasnio, uporedio sam njegovo srce sa orahovom ljuskom. Rekao sam da dok je mlad i kora srca je osjetljiva, te i na najmanji udarac, ili rez lako se oštecuje, a sporo zarasta i redovito mu ostaje ožiljak koji raste paralelno sa njegovim bicem. I na žalost, ljudi su nemarni u Ljubavi sa mladim nezašticenim srcima, cija je opna još zelena i tanka, te joj treba još vremena da sazri, poraste da bi kao i plod oraha postala jaka i okoštala, što svoju nutrinu od nemara, nepažnje, neznanja ljudi cuva i štiti, ljudi koji cesto izgovaraju grube riječi i ne stoje iza njih, ne imajuci na umu da rane koje svojim nemarom nanose, sporo prolaze, a ožiljci na mladim srcima trajno ostanu. I u vecini slucajeva takva srca nikada više u cjelosti kapije Ljubavi ne otvore. I pitao me kako sam uspio zacjeliti svoje rane? I kazivao sam da kada si ranjen, a želiš ozdraviti, ranu srca zacjeliti, ne smiješ nikada dopustiti da ti sujeta i gorcina osuše dušu, kako se ne bi stvorile neizljecive pukotine koje se natope mržnjom, zaviscu, ljubomorom, zluradoscu i zlobom, vec naprotiv, upravo tada kada je ranjeno srce, iz dubine svoga bica treba ga natopiti sokom Ljubavi, treba ga održati svježim i cistim, i to ciniti sve dok nas ne dotakne snaga za napor priljubljivanja, cuvajuci tako srž, esenciju Ljubavi svoga srca od propasti, sve dok ne krene dalje, nikada ne zatvarajuci kapije svoje duše.
Ljubavlju svojom, sagradio sam nam prekrasnu palacu od kristala, sa odajama satkanih od topline i nježnosti. Svjetlucava unutrašnjost palače građena je mojim snovima, željama, srcem, mojom Ljubavlju. Suzama sam joj darivao kristale, rijecima nježnosti sam ih spajao, a svilenim mislima i sanjarenjima uzdizao da Neba kako bi bila veca od svih znanih palaca Ljubavi. I hiljade toplih zraka moga srca nose poruku Ljubavi, ukrašavajući palaču koju sagradih za nas, i na svecanom tepihu zrake crtaju simbole primanja i davanja.Tek zrak natopljen jasnim, ugodnim, a opet najljepšim iskrenim mirisima naših srca, siguran je znak da je sve spremno za naš život. Vilinski zvukovi harfe i drhtaji njenih struna cine tvoje nježne rijeci mojim glasom Ljubavi. Palaca je cekala tebe, cekala je nas. I kada smo lahkim ali i cvrstim korakom krenuli u našu palacu života, onoga dana kada smo pripali jedno drugom, prihvatila si moju podignutu ruku, i stavila svoju u nju. Moja ruka te nježno grli oko struka, a ti mi uzvraćaš polažuci svoju, mehko i blago na moje rame. Taktovi prefinjenog i strastvenog tanga nose naša tijela ispisujuci nevidljiva slova Ljubavi, krugove i fraktale na našem podijumu života na koji srcima stupismo hrabro. Pripijena tijela govore o našoj radosti u strastvenom ljubavnom plesnom zanosu. Stoljecima cuvana Ljubav u nama, iznjedrila je osmijehe i radost, suze radosnice u uglovima naših predanih zaljubljenih pogleda i iskrena, nepatvorena Ljubav kao najjaca erupcija vulkana buknula je iz nasih dubina, dajuci neponovljivi, jedinstveni, neprolazni sjaj našoj palaci Ljubavi.
Tu noc smo slavili pobjedu, Pobjedu nad životom, Velicanstvenu pobjedu naše Ljubavi i od te noci, strepim nad svakom kapljicom kiše koja bi se mogla pretvoriti u tvoju suzu tuge.
Mnogo godina je prošlo kako sam procitao knjigu "Galeb Jonathan Livingston" i tragao za vlastitim Nebom Ljubavi. Tragao sam, i padao i posrtao, i krvarario, visoko letio, i isto tako brzo padao, sve do trenutka kada sam shvatio da je ono za cim tragam u mom srcu, u mojoj duši. Tek kada sam u cjelosti srce i dušu Ljubavi otvorio, tek kada sam poceo davati mjesto primati, kada sam poceo darivati i radovati se što sam u stanju darivati ono što je najljepše u meni, tek tada sam našao Nebo Ljubavi…
I veceras se prisjecam rijeci prijatelja koji je jedno vrijeme bio moj saputnik i sapatnik na stazi Ljubavi. Putujuci i posmatrajuci mnogobrojne ožiljke na mom srcu koje je naslutio u mojim pricama koje sam mu dugo do kasno u noc kazivao, tražeci u pricama spasonosne savjete za Ljubav i Život, pitao me je šta mi je nanijelo tolike ožiljke na srcu i kako sam uspio nastaviti dalje, uprkos boli i ranama koje Ljubav zna, kušajuci našu snagu, naše namjere, našu iskrenost, našu odlucnost, vjernost, postojanost i odanost, da nam nanese? Rekao sam mu da svaka rana boli i onda kada se radi o neopreznosti, neznanju, nezrelosti, ili hiru onoga koji nas u Ljubavi ranjava, premda takve rane izazivaju manje gorcine u nama i lakše nam se nositi sa njima, znajuci da nisu namjerno nanesene. Rekao sam mu da dok je covjek mlad, i srce je osjetljivije, strastvenije, pa ga i najmanja povreda ili najmanji udarac ostecuje, takvo srce i rijeci izgovorene u ljutnji, povrijeđenosti i sujeti jako povrijede, jer je još mlado, nema mudrosti stečene godinama i znanjem. I kako bih mu lakše pojasnio, uporedio sam njegovo srce sa orahovom ljuskom. Rekao sam da dok je mlad i kora srca je osjetljiva, te i na najmanji udarac, ili rez lako se oštecuje, a sporo zarasta i redovito mu ostaje ožiljak koji raste paralelno sa njegovim bicem. I na žalost, ljudi su nemarni u Ljubavi sa mladim nezašticenim srcima, cija je opna još zelena i tanka, te joj treba još vremena da sazri, poraste da bi kao i plod oraha postala jaka i okoštala, što svoju nutrinu od nemara, nepažnje, neznanja ljudi cuva i štiti, ljudi koji cesto izgovaraju grube riječi i ne stoje iza njih, ne imajuci na umu da rane koje svojim nemarom nanose, sporo prolaze, a ožiljci na mladim srcima trajno ostanu. I u vecini slucajeva takva srca nikada više u cjelosti kapije Ljubavi ne otvore. I pitao me kako sam uspio zacjeliti svoje rane? I kazivao sam da kada si ranjen, a želiš ozdraviti, ranu srca zacjeliti, ne smiješ nikada dopustiti da ti sujeta i gorcina osuše dušu, kako se ne bi stvorile neizljecive pukotine koje se natope mržnjom, zaviscu, ljubomorom, zluradoscu i zlobom, vec naprotiv, upravo tada kada je ranjeno srce, iz dubine svoga bica treba ga natopiti sokom Ljubavi, treba ga održati svježim i cistim, i to ciniti sve dok nas ne dotakne snaga za napor priljubljivanja, cuvajuci tako srž, esenciju Ljubavi svoga srca od propasti, sve dok ne krene dalje, nikada ne zatvarajuci kapije svoje duše.
Ljubavlju svojom, sagradio sam nam prekrasnu palacu od kristala, sa odajama satkanih od topline i nježnosti. Svjetlucava unutrašnjost palače građena je mojim snovima, željama, srcem, mojom Ljubavlju. Suzama sam joj darivao kristale, rijecima nježnosti sam ih spajao, a svilenim mislima i sanjarenjima uzdizao da Neba kako bi bila veca od svih znanih palaca Ljubavi. I hiljade toplih zraka moga srca nose poruku Ljubavi, ukrašavajući palaču koju sagradih za nas, i na svecanom tepihu zrake crtaju simbole primanja i davanja.Tek zrak natopljen jasnim, ugodnim, a opet najljepšim iskrenim mirisima naših srca, siguran je znak da je sve spremno za naš život. Vilinski zvukovi harfe i drhtaji njenih struna cine tvoje nježne rijeci mojim glasom Ljubavi. Palaca je cekala tebe, cekala je nas. I kada smo lahkim ali i cvrstim korakom krenuli u našu palacu života, onoga dana kada smo pripali jedno drugom, prihvatila si moju podignutu ruku, i stavila svoju u nju. Moja ruka te nježno grli oko struka, a ti mi uzvraćaš polažuci svoju, mehko i blago na moje rame. Taktovi prefinjenog i strastvenog tanga nose naša tijela ispisujuci nevidljiva slova Ljubavi, krugove i fraktale na našem podijumu života na koji srcima stupismo hrabro. Pripijena tijela govore o našoj radosti u strastvenom ljubavnom plesnom zanosu. Stoljecima cuvana Ljubav u nama, iznjedrila je osmijehe i radost, suze radosnice u uglovima naših predanih zaljubljenih pogleda i iskrena, nepatvorena Ljubav kao najjaca erupcija vulkana buknula je iz nasih dubina, dajuci neponovljivi, jedinstveni, neprolazni sjaj našoj palaci Ljubavi.
Tu noc smo slavili pobjedu, Pobjedu nad životom, Velicanstvenu pobjedu naše Ljubavi i od te noci, strepim nad svakom kapljicom kiše koja bi se mogla pretvoriti u tvoju suzu tuge.
#218 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 06/06/2008 08:35
Zvala se Azra
Veceras me sjecanja na jednu ženu bolno vracaju u vrijeme jeseni koja mi je donijela nikada prežaljeni usud... I danas u mojoj sobi na zidu se nalazi portret koji mi je uz svoju ljubav darovala. Dlanom je osjecala život u svemu. Sjeta me svake godine natopi u ovoj veceri. Uvijek na ovaj datum godinama sjetim se žene koja je otišla putem zaborava, u zemlju daleku i divlju, hladnu i pistu…Neka ostane zapis o njoj, o nama, o usudu, o putevima i stazama kojima koracamo…Mnogo je godina prošlo kakao sam napisao ova sjecanja pa neka ostane izvoran zapis onakav kakav ga davno napisah.
Dolazak u velegrad oznacio je pocetak kraja idile zacete prije nepune godine dana, jednog jesenjeg predvecerja u Sarajevu. Sreo sam je na poslu. Izgledala je poželjnije nego ikada ranije, valjda i zato, što se predugo još od školskih dana nismo vidjeli. Iste veceri na njen telefonski poziv, a moju radost upricili smo dugo priželjkivani susret.
Nezaboravni su trenuci koje provedosmo zajedno šetajuci seherskim ulicama, držeci se za ruke, ili zagrljeni, pripijeni jedno uz drugo zureci u sjajne neonske izloge, smijuckajuci se poklonima koje smo prozebli onako ljubavlju želeci, kupovali mislima jedno drugom. Kuci sam se vracao oko ponoci svrativši kad-kad u neku od dežurnih prodavnica da bilo cime utolim glad.
Prvi dolazak u njenu sobicu ugodmo me je iznenadio. Intimna atmosfera, lagana, opuštajuca muzika i nagorka kahva, polagano su otvarala vrata koja vode u središte duše. Istancanih, dugo skrivanih želja i snova. Gorjele je od žudnje kao i ja, ali me je nešto nedefinisano, a da ni sam nisam znao šta, sputavalo, kocilo da se opustim i prepustim dugo željenim snovima, da idem do kraja…Ipak to je bila druga noc, drugo naše vidjenje poslije poduže pauze.
Uslijedio je period tako dragih telefonskih poziva i nocnih sastanaka. Duge šetnje vrelanskom alejom ovlaš zagrljeni pod istim kišobranom kikotali smo se, milovali, grlili i ljubili. Nježnost koju imadasmo kao razdragana djeca jedno drugom smo darivali. Cesto prozebli, svracali smo u prvu piceriju na caj ili da nešto prezalogajima. K’o niska nisera, nizali su se jedan na drugi jesenji dani, a onda mi je usud otvorio oci…
Sada je sve davna prošlost, sjetno, bolno sjecanje, uspomene na nikada do kraja odsanjane snove….Tijelo mi uvijek ove veceri zatreperi, a osjecaj opijenosti njenim mirisnim dahom nježnim milovanjima postane živ kao nekada. Sjeca se svega što je je proživljaalo u polutami njenog sobicka, daleko od surove svakodnevnice. Eto, imali smo oazu, tihu lagunu, našu zavjerinu… Onda je došla posljednja noc, obacavajuci kao sve prethodne, blagu radosnu strepnju išcekivanog, želje i nježnost. Ništa drugo, nije se moglo ni naslutiti , a ipak se zbilo.
Kao i svih prethodnih veceri, odšetao sam voljenoj s istim željema, mislima, treperenjem tijela od slatkosti žudnje za njom. Voljeli smo se tu noc uživajuci u mirisu tijela, igri prstiju i usana, uz ubrzane otkucaje srca i dugih zadovoljnih vrelinom strasti natopljenih uzdaha. Posllije svega što se dešava i što ce se uvijek dešavati kad god se vatra s vatrom sastavi, voljena je progovorila tuđim glasom, meni nepoznatim, koji je dolazio iz nekih meni dalekih nepoznatih dubina i noseci u sebi tamu i nelagodu.
Pricajuci mi o vodjenju ljubavi uz drogu i nemogucnosti uživanja istoj bez opijata, kao o nekom vrhunskom doživljaju, gušila je u meni plimu osjecaja koji su zracili k njoj. Rušile su se sve moje želje, planovi, snovi, odnoseci sve u sunovrat, tanjeci i prekidajuci onu nevidljivu nit koja nas je željom, a potom i ljubavlju vezivala.. Razdrljenih prsiju, raširenih zjenica, klececi predamnom, grcala je… na mahove bi se povratila, prigrlila mi noge, pa s glavom oslonjenom na moja prsa cija je nutrina samo bol postala, milovala mi je dio po dio vec otudjenog tijela. Onda bi podigla glavicu, zabacila kosu, pa zureci mrtvim pogledom po sobi, nemuštim jezikom tražila utjehu.
U nestvarnoj gluhoci sobicka, ja sam se osjecao nemocan i izgubljen znajuci da se svakim narednim trenutkom neumitno približava naš rastanak. Ponovo bi mi polusnena kao u transu ljubila oci, usne i lice, kao da je htjela da upije svaki dio, znajuci da je kraj, tražeci u mojim tužnim od bola spoznaje izbezumljenim ocima nešto, što je davno nekada imala pa izgubila. Onda bi polušapatom pricala kako je uživanje samo u patnji i samoci, u bijegu od života i svega što on nosi, hvaleci tamni svijet opijata koji je njoj bio sklonište, utocište, njena tajna oaza….Slušajuci je poluomamljen, znao sam unaprijed koliko snage treba da bi se otrgla iz zagrljaja samoce i vratila prirodnom životu i ljubavi. Staze sa koje se samo rijetki vracaju nikada se u potpunosti ne vrativši dušom...Izlazio sam dugo i polahko olovnim koracima i pogledi su nam se posljednji put susreli. Nije me zaustavljala. Izašao sam gubeci se kao sjenka u tmini, prepuštajuci je njenom usudu. Ostala je okružena knjigama i slikama koje je slikala , u svom svijetu, a ja i pored najbolje želje nisam smogao snage da je shvatim i razumijem, da prihvatim njenu ponudu da zajedno krenemo u njen svijet opijata. Dok je napolju kišilo, zbunjen, tapkao sam u baricama pogledavajuci prema oknu njenog mlijecno osvjetljenog prozora. Želio sam svim svojim bicem da se u istom pokaže njen lik da me zovne, da mi kaže da nije istina da bira moj svijet mjesto, da bira opijat ljubavi... mjesto staze kojom je krenula.
Prelistavajuci knjigu uspomena iz godine u godinu, bezbroj puta sam razmišljao o stranputicama kojom je krenuo jedan dio moje genaricje. Zlehudom sudbinom, toplinu, nježnost i ljubav, zamijenila je drogom, alkoholom, neprirodnim bludom i drugim pošastima iz Pandorine kutije. Sa strepnjom sam spoznavao i uvjeravao se kroz život da je bogatstvo upoznati svakoga ko je sazdan od nježnih niti ljudskosti, protkanim ljubavlju i toplinom.
I veceras mi gorka, cemerna sjecanja naviru dok ponovo kao nekada pada kiša, i meni se cini da nocas još tužnije pada i da i samo nebo oplakuje, kao onda kada sam je u dugoj koloni ispratio na njen put u zemlju daleku i hladnu, divlju i pustu..na njen put u zabav...Veceras se prisjecam kako sam je koracajuci teškim, bolnim tromim korakom iza mrtvackog sanduka posljednji put ispratio, u svakoj svojoj suzi videci oci žene koju sam volio, oci žene koju sam ljubio, oči žene koje su nekada bile sjajne i žive, a sada zauvijek mirne i sklopljene.
Zvala se Azra, imala tek dvadeset i pet godina i voljela je slikati…
Zapisano za sjecanje na danasnji dan...
Veceras me sjecanja na jednu ženu bolno vracaju u vrijeme jeseni koja mi je donijela nikada prežaljeni usud... I danas u mojoj sobi na zidu se nalazi portret koji mi je uz svoju ljubav darovala. Dlanom je osjecala život u svemu. Sjeta me svake godine natopi u ovoj veceri. Uvijek na ovaj datum godinama sjetim se žene koja je otišla putem zaborava, u zemlju daleku i divlju, hladnu i pistu…Neka ostane zapis o njoj, o nama, o usudu, o putevima i stazama kojima koracamo…Mnogo je godina prošlo kakao sam napisao ova sjecanja pa neka ostane izvoran zapis onakav kakav ga davno napisah.
Dolazak u velegrad oznacio je pocetak kraja idile zacete prije nepune godine dana, jednog jesenjeg predvecerja u Sarajevu. Sreo sam je na poslu. Izgledala je poželjnije nego ikada ranije, valjda i zato, što se predugo još od školskih dana nismo vidjeli. Iste veceri na njen telefonski poziv, a moju radost upricili smo dugo priželjkivani susret.
Nezaboravni su trenuci koje provedosmo zajedno šetajuci seherskim ulicama, držeci se za ruke, ili zagrljeni, pripijeni jedno uz drugo zureci u sjajne neonske izloge, smijuckajuci se poklonima koje smo prozebli onako ljubavlju želeci, kupovali mislima jedno drugom. Kuci sam se vracao oko ponoci svrativši kad-kad u neku od dežurnih prodavnica da bilo cime utolim glad.
Prvi dolazak u njenu sobicu ugodmo me je iznenadio. Intimna atmosfera, lagana, opuštajuca muzika i nagorka kahva, polagano su otvarala vrata koja vode u središte duše. Istancanih, dugo skrivanih želja i snova. Gorjele je od žudnje kao i ja, ali me je nešto nedefinisano, a da ni sam nisam znao šta, sputavalo, kocilo da se opustim i prepustim dugo željenim snovima, da idem do kraja…Ipak to je bila druga noc, drugo naše vidjenje poslije poduže pauze.
Uslijedio je period tako dragih telefonskih poziva i nocnih sastanaka. Duge šetnje vrelanskom alejom ovlaš zagrljeni pod istim kišobranom kikotali smo se, milovali, grlili i ljubili. Nježnost koju imadasmo kao razdragana djeca jedno drugom smo darivali. Cesto prozebli, svracali smo u prvu piceriju na caj ili da nešto prezalogajima. K’o niska nisera, nizali su se jedan na drugi jesenji dani, a onda mi je usud otvorio oci…
Sada je sve davna prošlost, sjetno, bolno sjecanje, uspomene na nikada do kraja odsanjane snove….Tijelo mi uvijek ove veceri zatreperi, a osjecaj opijenosti njenim mirisnim dahom nježnim milovanjima postane živ kao nekada. Sjeca se svega što je je proživljaalo u polutami njenog sobicka, daleko od surove svakodnevnice. Eto, imali smo oazu, tihu lagunu, našu zavjerinu… Onda je došla posljednja noc, obacavajuci kao sve prethodne, blagu radosnu strepnju išcekivanog, želje i nježnost. Ništa drugo, nije se moglo ni naslutiti , a ipak se zbilo.
Kao i svih prethodnih veceri, odšetao sam voljenoj s istim željema, mislima, treperenjem tijela od slatkosti žudnje za njom. Voljeli smo se tu noc uživajuci u mirisu tijela, igri prstiju i usana, uz ubrzane otkucaje srca i dugih zadovoljnih vrelinom strasti natopljenih uzdaha. Posllije svega što se dešava i što ce se uvijek dešavati kad god se vatra s vatrom sastavi, voljena je progovorila tuđim glasom, meni nepoznatim, koji je dolazio iz nekih meni dalekih nepoznatih dubina i noseci u sebi tamu i nelagodu.
Pricajuci mi o vodjenju ljubavi uz drogu i nemogucnosti uživanja istoj bez opijata, kao o nekom vrhunskom doživljaju, gušila je u meni plimu osjecaja koji su zracili k njoj. Rušile su se sve moje želje, planovi, snovi, odnoseci sve u sunovrat, tanjeci i prekidajuci onu nevidljivu nit koja nas je željom, a potom i ljubavlju vezivala.. Razdrljenih prsiju, raširenih zjenica, klececi predamnom, grcala je… na mahove bi se povratila, prigrlila mi noge, pa s glavom oslonjenom na moja prsa cija je nutrina samo bol postala, milovala mi je dio po dio vec otudjenog tijela. Onda bi podigla glavicu, zabacila kosu, pa zureci mrtvim pogledom po sobi, nemuštim jezikom tražila utjehu.
U nestvarnoj gluhoci sobicka, ja sam se osjecao nemocan i izgubljen znajuci da se svakim narednim trenutkom neumitno približava naš rastanak. Ponovo bi mi polusnena kao u transu ljubila oci, usne i lice, kao da je htjela da upije svaki dio, znajuci da je kraj, tražeci u mojim tužnim od bola spoznaje izbezumljenim ocima nešto, što je davno nekada imala pa izgubila. Onda bi polušapatom pricala kako je uživanje samo u patnji i samoci, u bijegu od života i svega što on nosi, hvaleci tamni svijet opijata koji je njoj bio sklonište, utocište, njena tajna oaza….Slušajuci je poluomamljen, znao sam unaprijed koliko snage treba da bi se otrgla iz zagrljaja samoce i vratila prirodnom životu i ljubavi. Staze sa koje se samo rijetki vracaju nikada se u potpunosti ne vrativši dušom...Izlazio sam dugo i polahko olovnim koracima i pogledi su nam se posljednji put susreli. Nije me zaustavljala. Izašao sam gubeci se kao sjenka u tmini, prepuštajuci je njenom usudu. Ostala je okružena knjigama i slikama koje je slikala , u svom svijetu, a ja i pored najbolje želje nisam smogao snage da je shvatim i razumijem, da prihvatim njenu ponudu da zajedno krenemo u njen svijet opijata. Dok je napolju kišilo, zbunjen, tapkao sam u baricama pogledavajuci prema oknu njenog mlijecno osvjetljenog prozora. Želio sam svim svojim bicem da se u istom pokaže njen lik da me zovne, da mi kaže da nije istina da bira moj svijet mjesto, da bira opijat ljubavi... mjesto staze kojom je krenula.
Prelistavajuci knjigu uspomena iz godine u godinu, bezbroj puta sam razmišljao o stranputicama kojom je krenuo jedan dio moje genaricje. Zlehudom sudbinom, toplinu, nježnost i ljubav, zamijenila je drogom, alkoholom, neprirodnim bludom i drugim pošastima iz Pandorine kutije. Sa strepnjom sam spoznavao i uvjeravao se kroz život da je bogatstvo upoznati svakoga ko je sazdan od nježnih niti ljudskosti, protkanim ljubavlju i toplinom.
I veceras mi gorka, cemerna sjecanja naviru dok ponovo kao nekada pada kiša, i meni se cini da nocas još tužnije pada i da i samo nebo oplakuje, kao onda kada sam je u dugoj koloni ispratio na njen put u zemlju daleku i hladnu, divlju i pustu..na njen put u zabav...Veceras se prisjecam kako sam je koracajuci teškim, bolnim tromim korakom iza mrtvackog sanduka posljednji put ispratio, u svakoj svojoj suzi videci oci žene koju sam volio, oci žene koju sam ljubio, oči žene koje su nekada bile sjajne i žive, a sada zauvijek mirne i sklopljene.
Zvala se Azra, imala tek dvadeset i pet godina i voljela je slikati…
Zapisano za sjecanje na danasnji dan...
#219 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 06/06/2008 11:28
#220 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 06/06/2008 11:37
Iskrena prica koju sam zivio, i zelio sam da napisem pricu kao sjecanje na nju...3xa wrote:
#221 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 06/06/2008 11:39
Ne znam sta da ti kazem a da ne zvuci glupo. Znam sta je gubitak i kako je tesko prihvatiti cinjenicu da nekog nema, da ga ne mozes nazvati na telefon, vidjeti, dotaci....
#222 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 06/06/2008 11:40
Izvini na digresiji ... učinila mi se podobna, jer mi je dok sam čitala posljednji post saksofon iz ove pjesme odzvanjao u glavi ... a baš nisi trebao ... ne danas.
A opet, neka si ...
Branislava
U prvi suton jesen je napala na kej
Park se šepurio u žutom k'o stari ušminkani gej
Na uglu Glavne i Dunavske u moj je prostor kročila
Titrava, poput sveće slavske... Senka sa njenim očima
A bila je cvetak... No, to je jučerašnja vest
Svi smo mi Gospodari Sveta tu negde s dvadeset i šest
Naš grad je bio njen lični atelje
Veliki film se snimao
Bila je jedna od tri želje koje sam ikad imao
Za druge je smišljala slatke kolekcije...
Više ukrase... u bojama nežnim i toplim
Za sebe žaketiće od nekih grubih štofova
Nisu vredele lekcije...
Navukla se... na pilule i Dženis Džoplin
I prve paketiće od onih Propalih Grofova
A priču je moju slušala skeptično
Za nju je, naravno, to bilo totalno falš i patetično
Male banalne strasi... Ljubav, ljubomora, čežnja i bol i tom slično
Užas... Patetično
U prvi suton odjednom je zahladilo
Davno sam nučuo da je "na žutom"... (Šta da kažem...) Nije me iznenadilo
Do gala revije smo, eto, napokon stigli...
Dame i gospodo, ofucana kolekcija za strašila
Na koncu priča vodi igli... E, lutko... Super si model sašila
Ja sam pred život istupio naježen... I razdrljen
K'o pred streljački vod u zoru
I strah me... Nepromenjen... Dok metak putuje
Al' sa sudbom se natežem... Onako zagrljen
K'o dve pijane lude na šoru
Znam, kaljavo ordenje na mom kaputu je...
Pričaj mi malo o patetici
Tvoji su sveci za mene tek ubogi mali heretici?
Pričaj mi malo o tome... Ili nemoj?
A opet, neka si ...
Branislava
U prvi suton jesen je napala na kej
Park se šepurio u žutom k'o stari ušminkani gej
Na uglu Glavne i Dunavske u moj je prostor kročila
Titrava, poput sveće slavske... Senka sa njenim očima
A bila je cvetak... No, to je jučerašnja vest
Svi smo mi Gospodari Sveta tu negde s dvadeset i šest
Naš grad je bio njen lični atelje
Veliki film se snimao
Bila je jedna od tri želje koje sam ikad imao
Za druge je smišljala slatke kolekcije...
Više ukrase... u bojama nežnim i toplim
Za sebe žaketiće od nekih grubih štofova
Nisu vredele lekcije...
Navukla se... na pilule i Dženis Džoplin
I prve paketiće od onih Propalih Grofova
A priču je moju slušala skeptično
Za nju je, naravno, to bilo totalno falš i patetično
Male banalne strasi... Ljubav, ljubomora, čežnja i bol i tom slično
Užas... Patetično
U prvi suton odjednom je zahladilo
Davno sam nučuo da je "na žutom"... (Šta da kažem...) Nije me iznenadilo
Do gala revije smo, eto, napokon stigli...
Dame i gospodo, ofucana kolekcija za strašila
Na koncu priča vodi igli... E, lutko... Super si model sašila
Ja sam pred život istupio naježen... I razdrljen
K'o pred streljački vod u zoru
I strah me... Nepromenjen... Dok metak putuje
Al' sa sudbom se natežem... Onako zagrljen
K'o dve pijane lude na šoru
Znam, kaljavo ordenje na mom kaputu je...
Pričaj mi malo o patetici
Tvoji su sveci za mene tek ubogi mali heretici?
Pričaj mi malo o tome... Ili nemoj?
#223 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 06/06/2008 11:45
Ma vecinom pisem radosne price, i jesu mi bile takve, ali nekada se desava da nam se u danu srusi sve smo dugo srcem gradili...Ja nisam bio dorastao toj prepreci i svako je krenuo svojim putem...ne znam cesto sam se pitao da li bi drukcije bilo da sam ostao...3xa wrote:Ne znam sta da ti kazem a da ne zvuci glupo. Znam sta je gubitak i kako je tesko prihvatiti cinjenicu da nekog nema, da ga ne mozes nazvati na telefon, vidjeti, dotaci....
#224 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 06/06/2008 11:53
Ma ne izvinjavaj seLilana wrote:Izvini na digresiji ... učinila mi se podobna, jer mi je dok sam čitala posljednji post saksofon iz ove pjesme odzvanjao u glavi ... a baš nisi trebao ... ne danas.
A opet, neka si ...
Branislava
U prvi suton jesen je napala na kej
Park se šepurio u žutom k'o stari ušminkani gej
Na uglu Glavne i Dunavske u moj je prostor kročila
Titrava, poput sveće slavske... Senka sa njenim očima
A bila je cvetak... No, to je jučerašnja vest
Svi smo mi Gospodari Sveta tu negde s dvadeset i šest
Naš grad je bio njen lični atelje
Veliki film se snimao
Bila je jedna od tri želje koje sam ikad imao
Za druge je smišljala slatke kolekcije...
Više ukrase... u bojama nežnim i toplim
Za sebe žaketiće od nekih grubih štofova
Nisu vredele lekcije...
Navukla se... na pilule i Dženis Džoplin
I prve paketiće od onih Propalih Grofova
A priču je moju slušala skeptično
Za nju je, naravno, to bilo totalno falš i patetično
Male banalne strasi... Ljubav, ljubomora, čežnja i bol i tom slično
Užas... Patetično
U prvi suton odjednom je zahladilo
Davno sam nučuo da je "na žutom"... (Šta da kažem...) Nije me iznenadilo
Do gala revije smo, eto, napokon stigli...
Dame i gospodo, ofucana kolekcija za strašila
Na koncu priča vodi igli... E, lutko... Super si model sašila
Ja sam pred život istupio naježen... I razdrljen
K'o pred streljački vod u zoru
I strah me... Nepromenjen... Dok metak putuje
Al' sa sudbom se natežem... Onako zagrljen
K'o dve pijane lude na šoru
Znam, kaljavo ordenje na mom kaputu je...
Pričaj mi malo o patetici
Tvoji su sveci za mene tek ubogi mali heretici?
Pričaj mi malo o tome... Ili nemoj?
Ovdje pisi sta god pozelis...Ma koliko bilo tuzno ili radosno...Sta god pozelis i kolioko god pozelis pisi...I ti si imala slicno iskustvo?
"Pricaj mi malo o tome...ili nemoj"
#225 Re: Bojimo li se iskreno pricati o Ljubavi
Posted: 06/06/2008 11:56
Hm ... ni blizu tako dramatično, ali ... recimo kao da je preselio u vječna lovišta, odjednom, nenajavljeno, nakon godina slaganja zajedničke planine ... kad se najmanje nadaš!sapati srca wrote:Ma ne izvinjavaj seLilana wrote:Izvini na digresiji ... učinila mi se podobna, jer mi je dok sam čitala posljednji post saksofon iz ove pjesme odzvanjao u glavi ... a baš nisi trebao ... ne danas.
A opet, neka si ...
Branislava
U prvi suton jesen je napala na kej
Park se šepurio u žutom k'o stari ušminkani gej
Na uglu Glavne i Dunavske u moj je prostor kročila
Titrava, poput sveće slavske... Senka sa njenim očima
A bila je cvetak... No, to je jučerašnja vest
Svi smo mi Gospodari Sveta tu negde s dvadeset i šest
Naš grad je bio njen lični atelje
Veliki film se snimao
Bila je jedna od tri želje koje sam ikad imao
Za druge je smišljala slatke kolekcije...
Više ukrase... u bojama nežnim i toplim
Za sebe žaketiće od nekih grubih štofova
Nisu vredele lekcije...
Navukla se... na pilule i Dženis Džoplin
I prve paketiće od onih Propalih Grofova
A priču je moju slušala skeptično
Za nju je, naravno, to bilo totalno falš i patetično
Male banalne strasi... Ljubav, ljubomora, čežnja i bol i tom slično
Užas... Patetično
U prvi suton odjednom je zahladilo
Davno sam nučuo da je "na žutom"... (Šta da kažem...) Nije me iznenadilo
Do gala revije smo, eto, napokon stigli...
Dame i gospodo, ofucana kolekcija za strašila
Na koncu priča vodi igli... E, lutko... Super si model sašila
Ja sam pred život istupio naježen... I razdrljen
K'o pred streljački vod u zoru
I strah me... Nepromenjen... Dok metak putuje
Al' sa sudbom se natežem... Onako zagrljen
K'o dve pijane lude na šoru
Znam, kaljavo ordenje na mom kaputu je...
Pričaj mi malo o patetici
Tvoji su sveci za mene tek ubogi mali heretici?
Pričaj mi malo o tome... Ili nemoj?
I ti si imala slicno iskustvo?
"Pricaj mi malo o tome...ili nemoj"