Ajd da neko nakon izvjesnog vremena odgovori na postavljeno pitanje.
Spremna sam napustiti BiH, bez 2 minuta promisljanja. Kad bi mi bio ponudjen neki dobar posao u Europi sa ugovorom od najmanje godinu dana, ili duze svejedno, odmah bih spakovala kofere i krenula. Kad bih nasla Nekog do koga bi mi bilo zaista stalo, koji bi mi rekao: "Dođi, " odmah bih otisla, i onda trazila posao tamo gdje je on. Ili cak mozda i obrnuto, tražila bih posao gdje je on, i kad bih ga našla otišla bih.
Ja svoju Bosnu nosim u srcu, svoju rodbinu i prijatelje također. Nikad mi oni nece biti manje dragi niti manje moji zato sto živim malo dalje nego inače. Hvala Bogu ovo je vrijeme moderne tehnologije, Skypa, web kamera, mikrofona i slušalica, tako da se sve to može lakše prebroditi nego nekad ranije.
A svako ide za svojom srećom... Pogotovo ako mi je srce negdje u tuđini, šta ću i ja ovdje? Imam dovoljno hrabrosti, samopouzdanja, snalažljivosti,dovoljno sam komunikativna, obrazovana i sposobna da načinim i u inostranstvu, kao i ovdje u BiH, svoj život uspješnim i vrijednim življenja. Ako pri tom još imam uz sebe osobu koju volim, i koja bi mi pružila potporu, pa gdje bi mi bio kraj...
Moj pokojni otac je često citirao nekog. Već sam do sad zaboravila i koga i tačan citat, ali koliko se sjećam ide nešto ovako: "Žensko srce je ćudljiva stvar. I hiljadu će promijeniti vjera da učini što mu srcu drago."
