onako wrote:U kasnim nocnim satima kada san nece da nam daruje okrjepu dusi i tijelu i kada misli dominiraju nad snovidenjima, cesto sam promisljao da nam je ljubav kao sudbina, da nam ona odreduje sve u zivotu, staze, puteve i smjerove kojima hodimo i putujemo sa svojim zavezljajem, ciljeve, rezultate, da je ona ta koja nas pokrece i u svemu nas cini boljim covjekom, plemenitijim i ona je ta koja daje smisao u svakom novom danu, svakom novom sutra i znam, odavno znam da joj se ne mogu oduprijeti, uteci, skriti, da je ne mozemo posjedovati, jer je ona kao nasa sjena koja nas neprekidno u svemu nasem prati, nerazdvojni dio nas, i da ona sve u nama i oblikuje i vodi nas pod ruku i sa njom koracamo putevima nikada istim, nikada poznatim, uvijek razlicitim i nevidenim. Jer kao i knjiga, svaka ljubav ima svoju jedinstvenu ljepotu i svaka je lijepa...Jer sve ono najljepse od knjizevnih djela, umjetnickih slika, gradevina nastalo je iz ljubavi...
I da, znam, i nije mi nepoznato da ona nekada poprima oblike nagrade, a nekada i kazne. I u takvim nocima kada misli slijede neki svoj tok iz meni dalekog nepoznatog izvora i ne daju blazenom, prizeljkivanom snu, da mi pruzi okrepu tijelu i dusi, kada ne daju da mi sanak koji ceka pred mislima kao pred zakljucanim vratima, da me odvede u svjetove carobne, gdje nema pohlepe, zlobe, zavidnosti, ljubomore, interesa, gdje nema lazi i bezbrojnih besmislenih maski na licima, gdje nema ponosa, sujete, ega, nema zebnje i strepnje, nema nepovjerenja, gdje nema nicega sem iskrenosti osjecaja, njeznosti i ljubavi u svim oblicima, ljubavi, koja je uvijek jaca i ljepsa i mastovitija i koja uvijek iznova pokazuje da koliko god sam mislio da je znam, da je poznajem, shvatam da ustvari nista ne znam, jer je svaki put kao prvi, i svaka nasa ljubav, svako nase i vase davanje srca i duse nekome, svako nase otvaranje i dizanje brane kada kao nabujala rijeka iz nas preplave nas i sve u nama natapaju najsvileniji, prefinjeni osjecaji, jer je svaka ljubav kao novo radjanje, i nikada nije isto, ni slicno...
A bezbrojne misli protkane s prozivljenim, natopljene snovidenjima i sjecanjima uoblicene u dileme, dvojbe, sta je u ljubavi ispravno ili neipravno, moralno ili nemoralno, dobro ili lose, jedna za drugom neprekidno postavljaju pitanja na koje ne znam odgovore, i smatram da niko ih ne zna, jer ih nema, jer je svaki put drugi oblik, i nema ponavljanja, nema rutine, nema univerzalnog pravila, skala, etalona, mjerila, nema sigurnosti, posjedovanja, nema uhodane sigurne staze na kojoj ces samo primati i posjedovati ljubav, jer je svaka ljubav kao novo radjanje djeteta koje trazi svu paznju ovoga svijeta, trazi brigu i zastitu, trazi bliskost, toplinu trajnu, povjerenje, odanost, briznost, trazi iskrenost, predavanje, nas u cjelosti, srce, tijelo, misli, svaki osjecaj, svaki udisaj i izdisaj, svaki san i zelju, svaku slutnju i zebnju, svaku tajnu, proslost, sadasnjost, snove o buducnosti. I znam da nekada to voljena ili voljeni ne moze tako, ne zna, ne umije, ne smije, ili naprosto ne zeli i nece, predrasude, kocnice, nerazumijevanje, odstupnice, okovi srca svakom pojedincu znani, ali znam da voli i zeli i to je dovoljno, jer i kada sutimo ako volimo ocima kazujemo koliko volimo i kada kazemo da ne mozemo, ocima kazujemo da hocemo i zelimo, mirisi nam na proljece mirisi i svakom kretnjom iskazujemo svoju ljubav...
Smatram i vjerujem da je Ljubav predavanje i davanje, a ne uzimanje, jer svi mozemo uzeti, ali svi ne mozemo dati jer se bojimo da cemo biti povrijedeni, ismijani, neshvaceni, bojimo se da ponovo ostanemo ranjeni i prolazimo ljubavni bol, koji su svi koji vole na ovaj ili onaj nacin osjetili, bojimo se manipulacije partnera sa nasim svilenim i krhkim osjecanjima, bojimo se reci toliko toga sto osjecamo, sta ce drugi reci, misliti, okolina, prijatelji, porodica, bojimo se u cjelosti otvoriti i dusom u svoj njenoj punini voljeti, a zelimo i volimo, i u toj nasoj borbi reci ili ne reci, prici ili ne prici, voljeti ili dozirati, biti iskren ili manipulisati, otvoriti se i sve svoje u ljubavi dati ili ostaviti neke nama znane odstupnice, nepovratno toliko puno ljepote gubimo, koja svakim danom prolazi nepovratno i patimo pred tim granicama koje sami sebi postavimo, jer ih nema, ustvari, ima ih onoliko koliko sebi sami stvorimo, jer se bojimo ljubavi a istovremeno je zelimo više od bilo cega na svijetu, jer smo nekad bili povrijedeni, jer smo pogrijesili mi ili prema nama, ili nije nam bilo uzvraceno, pa je sada zelimo kontolisati i zelimo da znamo ishod, da je mi usmjeravamo, da joj granice odredimo, da je posjedujemo i one su tada uz nas, sputavaju nas, vagaju svaku nasu emociju, rijec pogled, gest, i pocinje igra vruceg i hladnog, pocinje sve osim onog sto uistinu zelimo i tada oduzmu i neosjetno unište spontanost, jednostavnost, ljepotu i neprolaznost trenutka.
I ja ne znam da im odgovorim, ne znam na koju stazu da im ukazem da krenu njom, ali znam da uvijek se treba plasiti i strepiti da se ne povrijedi srce onog koji zeli, voli, i da se ne povrijedi to dijete ljubavi koje se zacelo u srcu prvim poljupcem ociju, ili prije toga na stazama nama nepoznatim i neznanim susretima dusa...Ne znam da li ce svoju ljubav usreciti, zastititi, uciniti da poleti i da nikada se vise ne spusti i da li je odluka ostati ili otici ispravna, ljubav i srce slijediti ne znam...Jer lagao bih kada bih rekao da znam odgovore, da znam, da umijem, da je to sigurno, da nece dobiti drugi ishod i pretvoriti se u kaznu u kojoj je sudija zivot, okolina i realnost, a osudenik dusa i srca.
Ko uopšte i zna odgovore, kada su sva djeca ljubavi razlicita od svog zacetka i razvoja, kada su sve ljubavi, kojima mi dajemo nazive (velika, mala, jaka, slaba, radosna, tuzna, romanticna, strastvena i slicno) naprosto ljubavi, lijepe, trajale one dan, mjesec, ili godinu, bile same na pogledu ocima ili beskrajnim uzicima u ljubavnom plesu tijela, jer neke dobiju karakter ljubomore, egoizma koji gusi, sujete, nepotrebnih savjeta okoline koja savjetuje voljene, koji i sami u samoci sa sobom prizeljkuju da ih dotakne ljubav, neke pak polete i otisnu se pod nebeske svodove, neke postanu nepresusna vrela opisana u djelima, oslikana na platnima, neke umru u samom zacetku postavljanjem nevidljivih granica, neke su vjecne, neke se obnavljaju i iznova jacaju, neke su bez povjerenja, iskrenosti, igre i maske su joj dominantne, ali su sve lijepe. Jer sve su ljubavi... I znam da je i meni i vama nemoguce objasniti da je ljepsi dugi njezni poljubac i iskreni zeljeni zagrljaj u kojem nestanes, potones, umres, nego hiljadu besmislenih suptilnih igara, da samo jedno iskreno volim te, rusi sve granice i daje smisao svemu. I da je voljeno bice u svojoj otvorenosti krhko i ranjivo, bas kao malo dijete, i znam da treba voljeti srcem snazno i jako, uvijek i svaki put kao da je zadnji put, jer ljubav nas gleda, posmatra, i upravo onoliko koliko smo iskreno davali bice nam tada ili kroz zivot uzvraceno, i mnogo vise nego sto smo se nadali, jer voljeti, znaci zivjeti i živjeti znaci voljeti, davati znaci dobijati, predavati se znaci posjedovati, jer zaista ljubav i voliti, ne poznaju prostor i vrijeme, norme, nemaju granica. beskonacne su i nesagledive u svojoj snazi i ljepoti i prekrasnoj lepezi oblika, nacina i formi u kojima nam se pojavljuju.
„Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe. Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božijem." I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve.
Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nežnosti. Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljeničkom na usnama?“
Halil Đubran
Ne idealiziram ljubav jer idealizirao bi je da joj pridajem svojstva kakva nema, a ona zaista i jeste ono sto je najljepse i najbolje u nama. Lijepo pisati i govoriti o ljubavi ne znaci ceznuti, kao sto i suprotno pisanje ne znaci neispunjenost njom... Svakom ona svoje sjeme ostavi, a da li ce izrasti u prekrasan mirisni cvijet, ili uvehnuti ovisi o nama samima...I nije bitno da li je retorila kojom se kazuje o njoj lijepa ili ruzna, ona se osjeca i zivi... Ljubav je plemenita i uzvisena, casna i nesebicna samo onoliko i upravo onoliko, koliko smo spremni nesebicno je davati i zivjeti i tek kada budemo tako zivjeli i tako voljeli i na taj nacin spoznali sebe, ali i voljenu ili voljenog, onda se mozemo nadati svakoj sreci i ljubavi, jer tek tada je mozemo prepoznati, u svoj njenoj punoci i ljepoti osjetiti, cijeniti je, cuvati i zauvijek je zadrzati u svom srcu i dusi. Uvijek se moze voljeti, uvijek moze biti ljepse, svilenije, njeznije, strastvenije, romanticnije, odanije, vjernije, uvijek moze biti suptilnije, senzibilnije, dublje i mastovitije, uvijek se iznova u ljubavi ostaje bez daha, i bez glasa i bez vida, jer volis, jer sanjas, jer ljubis, jer te ljubav pod ruku kao malo dijete vodi nekoj bliskoj dusi, srcu, koje je poput tvoga, koje sniva iste ili slicne snove, u susret onoj nekada davno u putu izgubljenoj svojoj polovici, svojoj cjelini, znajuci da ste oboje u traganju jedno za drugim opijeni ljubavnim vinom, opijeni plesom usana i milovanja, opijeni jedinstvenim mirisima vasih dusa nekada davno u stvaranju udahnutim, a nikada izbledjelim, sve blize i blize mjestu sureta, trenutku kada i nebo i zemlja i kosmos pjevaju u vatrometu radosti odu ljubavi susretu sa vjecnoscu, vaše dvije od iskona rastavljenje i zauvijek u ljubavi spojene duše...
Znam da oni zbog kojih sam i postavio ovu temu istu i citaju i da ce im vase i moje misli pretocene u rijeci pomoci na njihovoj zivotnoj raskrsnici srca u kojoj su se nasli...Ovaj dugi post su moje misli upucene njima i sve ono sto sam im zelio reci u trenucima dok sam slusao ono sto promisljaju i osjecaju...
Zahvaljujem svima na vremenu i rijecima koje su odvojili za svoje komentare, za sva Vasa misljenja i promisljena...bilo mi je zadovoljstvo s Vama biti korisnik ovog foruma...
u svemu tome ONA je sebicna a ON je taj koji odlucuje da ostane iz sazaljenja? 
beli ja vjerujem u bajke, ali ovo je vec naucna fantastika 
toliko da to naprosto bode oci 
To nije ljubav, laže svaki ko to kaže. Ispada svi lanci vezani pa jadni ne mogu da se razvedu. Bježi....
