#201
Posted: 16/10/2007 14:13
Jedno veliko hvala na postu.Zalim za tvojim gubitkom oca i svim nedacama koje su te srele.Ali radujem se i tvojim sadasnjim zivotnim uspjesima.ja_cura_ wrote:s grbavice pobjegla s porodicom (tad bila jos maloljetna), vucarala se po cijelom gradu, malo kod ove familije, pa malo kod ove familije itd.... na kraju ispadne sansa da s mamom napustim rodni grad - mi izadjemo, dvije starije sestre (studenti, punoljetni) i otac - ostanu, nisu smjeli izaci : seke punoljetne, a tata ljekar i vojno obavezan... kako god, 7 dana po nekakvim sumama, putevima raskrcenim prije dva dana bagerima, dodjemo do splita, pa rijeke u izbjeglicki kamp (na stadionu), pa onda vozom u drugi izbjeglicki centar u gasince u djakovo, nekadasnji vojni poligon, nekih 25 km od granice sa srbijom i bih... nakon 2 dana hrvati fino stave bodljikavu zicu od 3 metra, nema izlaska osim u hitnim slucajevima (bolest i smrt), u satorima, zajednicki wc-i, tusevi... mama (pedijatar) morala da radi i zbrinjava nasu bosansku djecicu, jer doktorice iz zagreba nisu imale kad od silnog ispijanja kafa sa gardistimahumanitarna je dolazila, odmah se pretovarala na druge kamione i iznosila van kampa...
nakon nekoliko mjeseci provedenih tu, ispadne sansa organizovano da se ide kao na "odmor" u svicarsku. moja mama se tajno upisala na listu, jer joj uprava kampa nije dala da ide, jer ko ce lijeciti djecu, ako ona ode... mi uspjesmo, stigosmo u svicarsku... provela lijepe godine tamo, ali i groznih, jer u to vrijeme mi je i otac poginuo u ratu, seke same, godinu dana nismo culi nista za njih.. mami skocio secer, aritmija srca... i drugi simptomi prouzrokovani stresom... cim sam zavrsila srednju, mi smo se vratile.... dobrovoljno, iako smo mogle ostati... ali dzabe, bosna je jedna i jedina!
ovdje zavrsila fakultet, radim i sto je najvaznije svi smo na okupu!!!