sunday_morning wrote:Nikolaidis - ''Mimezis''...dobra kao i svi njegovi tekstovi za monitor.
"U ljeto dvijehiljadeprve posjetila me je prijateljica iz Podgorice. Sa njom je stigao i njen tadasnji mladić, Škotlanđanin po imenu Endrju. Endrju je, ako dobro pamtim, bio šef BBC-ovog dopisništva u Beogradu. Budući da mu je lijeva ruka bila u gipsu, iz uviđavnosti prema njemu izbjegli smo odlazak na plažu i umjesto toga sjeli u kafe-bar smješten u gustoj borovoj šumi, na samoj obali mora. Tokom neobavezne konverzacije, nakon što smo utvrdili obostranu ljubav prema škotskoj pop muzici - od "Mogwai" do "Belle & Sebastian", primijetili smo da izvjesna gospođa, koja je konstitucijom podsjećala na manju slonicu, na desetak metara od nas svlači gaće i okreće nam pozadinu svog ogromnog tijela.
Osvrnuo sam se i utvrdio da prizor posmatraju svi gosti na terasi kafea: ruka zastala u pokretu, šoljice kafe koje vise u vazduhu, pogled fiksiran na ogromnu, bijelu stražnjicu. Način na koji je ona to izvela, manir kojim je stvar obavljena, prisiljava me da zbog obaveze prema istini kažem to na ovaj, moguće prost način: gospođa se, naime, posrala. Posrala se pred terasom primorskog kafea, pred zapanjenim pogledima dvadesetak gostiju koji su sjeli tu da bi uživali u morskom pejzažu iz turističkih kataloga. U more je bila zagledana i ona - posmatrala je plavetnilo, dok se rukom naslanjala na bor. Ta žena koja se posrala tu, pred nama, pomogla mi je da otkrijem logiku tog svijeta, tih turista koji su ljeti dolazili u Ulcinj. Pogled u harmoničnu veličinu mora bio je dovoljan da gospođa zaboravi da sere tamo gdje, može biti, nije umjesno. Ali nesretna žena je, najvjerovatnije, morala to učiniti baš tada, baš tu. Stoga je utjehu za sramotu pronašla u prirodnim ljepotama, što je, primijetimo, ipak sofisticiran impuls koji svjedoči o nesumnjivom prisustvu duhovnosti"
Vjerovatno "najupečatljiviji" dio knjige. Dobra, nema šta, al je crnogorci naročito ne vole:D Uglavnom, nikad vise necu otici u ulcinj
