Forum Klix.ba

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(36)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Dejtonski sporazum (3 dio)
  
  9. studeni 1995. (noć)
  
  Današnji dan je tekođer bio naporan. Ujutro smo imali kratak protokolaran susret sa hrvatskom delegacijom na kome je potpisan Sporazum o oživotvorenju Federacije. Tuđman je došao sinoć. Sporazum su potpisali, uz ostale, on i Izetbegović. Kratke uvodne napomene dali su Holbrooke i Steiner. Također, zamolili su da se o ovom sporazumu šuti 24 sata i da se objelodani tek sutra, kada dođe Christopher.
  
  Odmah nakon ovog potpisivanja nastavljen je razgovor s Holbrookeom. Mi smo, inače, trebali imati zajednički sastanak sa Srbima, međutim, Holbrook je promijenio taktiku pregovaranja. Isključio je zajedničke sastanke jer, kako je rekao, ne želi slušati patetične priče o povijesti, kao jučer. Od sada će voditi pregovore odvojenih soba. Zato je imao s nama odvojene sastanke. To je s prekidima trajalo sve do maloprije.
  
  Naša delegacija je danas postigla još jedan važan sporazum. Naime, dogovorili smo se kako osigurati nacionalne interese u saveznom (državnom) parlamentu. Nakon kratkih nesuglasica Izetbegovića i Zubaka, te intervencije Holbrookea da stav o tom pitanju mora biti jedinstven prema Srbima, dogovoreno je da se nacionalni interesi osiguraju u parlamentu, u jednom njegovom domu. Druga pitanja su lako usuglašena.
  
  Holbrookeovi pregovori sa Srbima nisu dali rezultat. Dobili smo njihovu mapu na kojoj traže više teritorije nego što su imali prije posljednjih vojnih poraza. O ustavnim aranžmanima još ništa nisu rekli, o Sarajevu također.
  
  Mi smo ponovno inzistirali na planu Kontaktne skupine i tražili da Srbi svoj prijedlog nanesu na taj plan da bi se vidjela razlika. Mene je zanimalo što je Zubak dogovorio s Tuđmanom, kako ćemo vratiti Posavinu. Zubak mi je rekao da je to sve uredu, da će se Posavina tražiti nazad za račun novoosvojenih teritorija u Krajini. - Ako je tako, dobro je. Strepim od onoga što je Milošević ovdje javno ponovio nekoliko puta - da se s Tuđmanom dogovorio da će Posavina pripasti "Republici Srpskoj". Nitko ga još nije demantirao niti javno protestirao na te njegove tvrdnje. Vjerujem da je i Zubak čvrst u stavu oko Posavine. Ukoliko na tom pitanju ostanem i potpuno sam, inzistirat ću na Posavini. Taj teritorij i te ljude nitko od nas ne smije prodavati.
  
  11. studeni 1995.
  
  Posljednja dva dana obilježio je dolazak Christophera i ceremonija potpisivanja Sporazuma o oživotvorenju Federacije. Amerikanci su jučer, u 13.30 sati, u skladu sa svojim smislom za ceremoniju, priredili svečano potpisivanje tog sporazuma uz sudjelovanje Christophera, Holbrookea, Steinera i njihovih suradnika.
  
  Ceremoniju je otvorio Christopher, a zatavorio Holbrooke, osim potpisnika govorio je i njemački ambasador Išinger. (Time je dato do znanja da su pokrovitelji Federacije SAD i Njemačka). Zubak je govorio bez pripremljenog teksta, ali sa dobrom koncentracijom i jasnom misli: u BiH je temeljno pitanje nacionalna jednakopravnost tri naroda. Posebno težak položaj imaju Hrvati jer su najmalobrojniji te radi toga treba otkloniti sve poteškoće koje ih tjeraju da se stalno bore za prava koja su drugima pretpostavka. Izetbegović je goviro kratko, ali je jasno dao do znanja da sve izgovorene riječi ništa ne vrijede ukoliko se, u skladu s njima, ne djeluje. On je ostavio drugima da procjenjuju veličinu ovog trenutka i svečanosti, jer će oni sigurno to činiti na osnovu učinjenog. Njegova uzdržanost je bila vidljiva, ali nije umanjivala značaj sporazuma i svečanost njegovog potpisivanja.
  
  Tuđmanov govor je bio napisan, kao i Izetbegovićev, ali ni po čemu prepoznatljiv. On je bio opći i frazerski.
  
  Dok su sjedjeli za svečanim stolom i dok su govorili, meni je kroz glavu prolazila cijela povijest hrvatsko-muslimanskog sukoba, te udio svakog od njih u tome. A stol je bio impozantan: slijeva na desno - Oručević, Brajković i Košnik iz Mostara, zatim Tuđman, Christopher, Izetbegović, Zubak, Silajdžić i Prlić.
  
  Prvo, sjetio sam se toga kako većina njih nisu imali nikakvog pozitivnog udjela u stvaranju federalnog koncepta BiH i samog Vašingtonskog sporazuma. Sjetio sam se onih dana kada smo u Stejt departmentu, faktički, Silajdžić i ja izdiktirali, posredstvom Redmana, Vašingtonski dokument. Jedini čovjek koji je podržavao tada federalno uređenje BiH bio je Granić, svi drugi koji su tada bili u delegaciji Republike Hrvatske bili su protiv, na čelu sa Šuškom, koji ih je držao na telefonskoj vezi iz Zagreba. (Sada je Granić sjedio u publici pored Šuška).
  
  Za stolom su sjedjeli ljudi koji su zaokupili svjetsku pažnju, kojima su Amerikanci i Nijemci, u skladu s diplomatskim manirom, dijelili komplimente i isticali zasluge. Ja sam stalno pokušavao u glavi spojiti ove osobe sa ceremonijalnim trenutkom, dozvati u svijest osnovne činjenice o ovim ljudima. Sjetio sam se njihovog životnog puta, posebno njihovih uloga u ovom ratu. Te su mi misli prolazile kroz glavu, pomiješane sa zebnjom da naše sudbine zavise od njih, da mir u našem regionu zavisi od njih, da je cijeli svijet zaokupljen njima i u njih polaže nadu.
  
  (Nastaviće se)

Dok su sjedjeli za svečanim stolom i dok su govorili, meni je kroz glavu prolazila cijela povijest hrvatsko-muslimanskog sukoba, te udio svakog od njih u tome. A stol je bio impozantan: slijeva na desno - Oručević, Brajković i Košnik iz Mostara, zatim Tuđman, Christopher, Izetbegović, Zubak, Silajdžić i Prlić.

Prvo, sjetio sam se toga kako većina njih nisu imali nikakvog pozitivnog udjela u stvaranju federalnog koncepta BiH i samog Vašingtonskog sporazuma.

Vodenjak wrote:

Dok su sjedjeli za svečanim stolom i dok su govorili, meni je kroz glavu prolazila cijela povijest hrvatsko-muslimanskog sukoba, te udio svakog od njih u tome. A stol je bio impozantan: slijeva na desno - Oručević, Brajković i Košnik iz Mostara, zatim Tuđman, Christopher, Izetbegović, Zubak, Silajdžić i Prlić.

Prvo, sjetio sam se toga kako većina njih nisu imali nikakvog pozitivnog udjela u stvaranju federalnog koncepta BiH i samog Vašingtonskog sporazuma.

Da...

A dobar dio njih, ili pak njihovi duhovi, i dan danas, 11 godina od tog dogadjaja, zare i pale nasim prostorima...

Vodenjak wrote:

Dok su sjedjeli za svečanim stolom i dok su govorili, meni je kroz glavu prolazila cijela povijest hrvatsko-muslimanskog sukoba, te udio svakog od njih u tome. A stol je bio impozantan: slijeva na desno - Oručević, Brajković i Košnik iz Mostara, zatim Tuđman, Christopher, Izetbegović, Zubak, Silajdžić i Prlić.

Prvo, sjetio sam se toga kako većina njih nisu imali nikakvog pozitivnog udjela u stvaranju federalnog koncepta BiH i samog Vašingtonskog sporazuma.

Da...

A dobar dio njih, ili pak njihovi duhovi, i dan danas, 11 godina od tog dogadjaja, zare i pale nasim prostorima...

zzzzz wrote:

Vodenjak wrote:

Dok su sjedjeli za svečanim stolom i dok su govorili, meni je kroz glavu prolazila cijela povijest hrvatsko-muslimanskog sukoba, te udio svakog od njih u tome. A stol je bio impozantan: slijeva na desno - Oručević, Brajković i Košnik iz Mostara, zatim Tuđman, Christopher, Izetbegović, Zubak, Silajdžić i Prlić.

Prvo, sjetio sam se toga kako većina njih nisu imali nikakvog pozitivnog udjela u stvaranju federalnog koncepta BiH i samog Vašingtonskog sporazuma.

Da...

A dobar dio njih, ili pak njihovi duhovi, i dan danas, 11 godina od tog dogadjaja, zare i pale nasim prostorima...

Duhovi mozda, ali nema medju zivima niko na koga bi se to odnosilo.

Upozoravali su mnogi dobronamjerni, pametni, zabrinuti... istina, ali sta sad? Da im dignemo spomenike? Predijemo imena ulica?
Ocigledno nisu bili dovoljno uvjerljivi jer se desilo ono sto se desilo... Mozda ljudi nisu osjecali da im je legitimitet i vjerodostojnost dovoljno jaka? Mozda zato sto je vec jedan rat buktao nedaleko od nas? Mozda zato sto su se koristili ispranim frazama i komunistickom retorikom, nudili staro jednoumlje kao alternativu novom narastajucem? Dakle, htjedoh reci da je besmisleno govoriti "sta sam rekao" nakon toliko vremena i zrtava...

A sto se tice navodnog "pripremanja" odbrane BiH i njenog vodjenja kad se rat vec pokazao cinjenicom, sasvim logicno da bi za multikulturnu i multietnicku BiH bilo daleko bolje da se tog posla latio neko drugi a ne jedna od nacionalistickih stranaka... medjutim, ta stranka niti je imala monopol niti ekskluzivitet odbrane BiH... svi koji su zeljeli imali su tu mogucnost... politicki, lobisticki, materijalno, financijski, na liniji, u logistici, kroz medije... I oni koji su je zeljeli braniti, odnosno imali muda, oni su to i napravili... bez obzira da li je Alija, kao sto ocigledno tvrdis, opstruisao i onemogucavao efektivnost odbrane...

Portir_sa_ruzom wrote:Vodenjak, imam utisak da dijelimo osnovna eticka nacela ali i politicke stavove jer obojica smo ocigledno zakleti anti-nacionalisti sto je u ovom kontekstu sasvim dovoljna platforma, pa me ono najiskrenije zanima da li ti zaista smatras da se sve ovo moglo izbjeci, kako rat tako i daytonska semi-podjela BiH?
Pitam jer sam bas kao i ti neposredno pred izbijanje rata pretpostavio kamo nas nacionalizam vodi, mada o razmjerama i uzasu nisam ni slutio, ali smatram da smo uradili najbolje moguce i najbolje sto smo znali kad je rat vec izbio, (moraces ipak priznati zatekao je veci dio stanovnistva nepripremljene) pa sve do sekunde nakon potpisivanja deytonskog, ali da smo nakon toga zakazali...

Izvod mog prethodnog komentara na ovoj diskusiji apropos tvog ukazivanja na cinjenicu kako su mnogi i prije izbijanja sukoba ukazivali na tu mogucnost:

Upozoravali su mnogi dobronamjerni, pametni, zabrinuti... istina, ali sta sad? Da im dignemo spomenike? Predijemo imena ulica?
Ocigledno nisu bili dovoljno uvjerljivi jer se desilo ono sto se desilo... Mozda ljudi nisu osjecali da im je legitimitet i vjerodostojnost dovoljno jaka? Mozda zato sto je vec jedan rat buktao nedaleko od nas? Mozda zato sto su se koristili ispranim frazama i komunistickom retorikom, nudili staro jednoumlje kao alternativu novom narastajucem? Dakle, htjedoh reci da je besmisleno govoriti "sta sam rekao" nakon toliko vremena i zrtava...

A sto se tice navodnog "pripremanja" odbrane BiH i njenog vodjenja kad se rat vec pokazao cinjenicom, sasvim logicno da bi za multikulturnu i multietnicku BiH bilo daleko bolje da se tog posla latio neko drugi a ne jedna od nacionalistickih stranaka... medjutim, ta stranka niti je imala monopol niti ekskluzivitet odbrane BiH... svi koji su zeljeli imali su tu mogucnost... politicki, lobisticki, materijalno, financijski, na liniji, u logistici, kroz medije... I oni koji su je zeljeli braniti, odnosno imali muda, oni su to i napravili... bez obzira da li je Alija, kao sto ocigledno tvrdis, opstruisao i onemogucavao efektivnost odbrane...

Niko me nikad nije mogao, i ne vjerujem da ce ikad moci ubijediti, da je nacionalisticka politika u bilo kom scenariju mogla da bude spas za Bosnu i Hercegovinu.

danas wrote:tito mili i partijo...

zzzzz wrote:

Niko me nikad nije mogao, i ne vjerujem da ce ikad moci ubijediti, da je nacionalisticka politika u bilo kom scenariju mogla da bude spas za Bosnu i Hercegovinu.

Ta politika nije imala alternative u BiH...hajmo dalje. Naravno da bi bilo dobro da se moglo programirati tako da pobijedi u sva tri naroda istovremeno, to je vec bajka

zoom66 wrote:Ovo je za antologiju:...


[quote="mr__bosnjak"]Sad konacno @Vodenjak shvatam sta ti zelis da reknes. Dakle tvoje je misljenje da su nacionalisticke partije bili saveznici koji su od 90´ zajedno stvorili atmosferu sto je dovela do rata?

Vodenjak wrote:

zzzzz wrote:

Niko me nikad nije mogao, i ne vjerujem da ce ikad moci ubijediti, da je nacionalisticka politika u bilo kom scenariju mogla da bude spas za Bosnu i Hercegovinu.

Ta politika nije imala alternative u BiH...hajmo dalje. Naravno da bi bilo dobro da se moglo programirati tako da pobijedi u sva tri naroda istovremeno, to je vec bajka

Znaci, ti mislis da je jedina alternativa da se nastavi sa istom?
Ne vjerujem u to..
Mislim, ne vjerujem da je to tvoj stav!

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(37)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Dejtonski sporazum (4 dio)
  
  15. studeni 1995.
  
  Christopher je do iza pola noći, nekoliko puta, obilazio Izetbegovića. Kada sam jutros otišao da provjerim da li je bilo nekog napretka zatekao sam tamo Silajdžića i Šaćirbeja. Izetbegović mi je rekao da je sve zapelo na Posavini i da se moramo odlučiti. Moramo donijeti odluku da li prepuštamo Posavinu Srbima ili se vraćamo u Bosnu i nastavljamo rat.
  
  Bez pomoći IFOR snaga, bez pomoći Amerike i, naravno, Tuđmana. To je dilema pred koju smo stavljeni. Amerikanci nas podržavaju u drugim stvarima, ali ne na pitanju Posavine. Tu su uz dogovor Tuđmana i Miloševića o zamjeni teritorija.
  
  Nakon ovog razgovora otišao sam kod Zubaka i Prlića i rekao im pred kakvom se odlukom nalazimo. Izetbegović je, doduše, rekao da delegacija BiH treba biti jedinstvena oko ovog pitanja i da će oni (mislio je na sebe, Silajdžića i Šaćirbeja) ostati uz našu odluku, uključujući i Lazovića. Dakle, odgovornost se stavlja na nas trojicu.
  
  Zubak mi je pokazao pismo koje je uputio Holbrookeu, koje je po sadržaju slično Izetbegovićevom pismu Christopheru, s tim što je izričit u tome da neće potpisati niti jedan dokument ukoliko ostane takvo rješenje za Posavinu. Također, pokazao mi je i pismo koje je dobio iz Mostara, gdje mu je data puna podrška oko ovog problema.
  
  Poslijepodne smo ponovo imali sastanak s Bildom i članovima Kontaktne skupine. Izetbegović im je izložio da nema napretka u odnosu na jučerašnje stanje. Prvi put, od kada smo ovdje, on je govorio i o neuspjesima ovih pregovora. Rekao im je da ne bi trebalo sve što je dogovoreno baciti niz vodu i proglasiti ovaj mirovni napor potpuno neuspjelim.
  
  Ovdje su, ipak, oko nekih ranije neriješenih pitanja postignuti kompromisi i pozitivni rezultati koje bi trebalo sačuvati. U tom slučaju, ovaj proces bi trebalo, uz stalni prekid sukoba, nastaviti nakon izvjesnog vremena. Susret s Holbrookeom je odgađan nekoliko puta jer je on bio u stalnom razgovoru s Miloševićem. To je trajalo oko pet sati. Još ne znamo da li je nešto s njim dogovorio i da li je prihvatio naš stav oko mape.
  
  Danas je trebalo potpisati, uz ceremoniju, i Sporazum o suradnji Republike Hrvatske i Republike BiH i Federacije. Ceremonije nije bilo, sporazum je samo parafiran. Holbruk je protiv toga da se ovdje taj sporazum potpisuje jer može negativno uticati na tok pregovora i iritirati Srbe (?). Nijemci su imali svoj razlog: nisu htjeli doći na potpisivanje, niti učestvovati u tome, radi toga što je Tuđman "unaprijedio" Tihomira Blaškića, zapovjednika HVO-a, nakon što je u Hagu protiv njega podignuta optužnica za ratne zločine.
  
  Poslijepodne i predvečer došlo je do zatišja kao da su sve aktivnosti umirene. Nestalo je gužve u našem hodniku, koji je inače pun tjelohranitelja naših posjetilaca. U naše radne prostore ušao je neki mir, ljudi su sjedili i pili kavu bez uobičajene žurbe i gužve. Primijetio sam jedino eksperte za mape kako rade, s hrpom karata ispred sebe, kako na stolu, tako svuda po podu i na zidu (radili su detalje za Sarajevo, Goražde, Foču, Doboj, Bosanski Novi i još neke lokalitete).
  
  Rekli su mi da su vidjeli mapu koju su donosili Amerikanci i da u njoj nema Posavine u Federaciji. Koridor se ostavlja na sadašnjim linijama razgraničenja, s uskim pojasom Orašja sa sjevera. Taj prostor je potpuno usamljen i oslonjen na Hrvatsku.
  
  Iza Brčkog rijeka Sava pravi veliki meandr i teritorija Hrvatske se na tom mjestu uvlači u Bosnu. Taj prostor je velik upravo onoliko koliko je područje Orašja uvučeno u Hrvatsku, također uz rijeku (čudna podudarnost u položaju i veličini područja). Kada se povuče prava u pravcu linije razgraničenja na Orašju kroz taj dio Hrvatske, od južnog dijela fronta do te zamišljene prave kroz Hrvatsku, širina je tačno 20 km (toliku širinu koridora traže Srbi).
  
  Tuđman se večeras sa većinom svoga tima vratio u Hrvatsku. Još nemamo informacije što je Holbrooke dogovorio s Miloševićem.
  
  Čuo sam, ali nisam provjerio, da je Zubak napisao ostavku na svoj položaj u Federaciji. To bi u ovoj situaciji bio loš razvoj događaja.
  
  U toku dana poslao sam I. Lovrenoviću u Zagreb, zaštićenom vezom, informaciju o pritisku koji se na nas vrši. Zamolio sam ga da se to objavi na sve strane, da se nitko pri tome ne štedi, posebno da se objavi dogovor Tuđmana i Miloševića oko Posavine. Tražio sam da održe i sjednicu HNV-a i da oštro reagiraju na sve.
  
  (Nastaviće se)

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(38)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Potpisi u Dejtonu
  
  Posljednja četiri dana su tekla kao na filmskoj traci. Nakon onog zatišja od prije dva dana, došlo je do erupcije. Sastanci su trajali neprestano, i to na dva kolosijeka, s Amerikancima i sa Kontaktnom skupinom. Naš ekspertni tim je bio zatrpan zadacima na izradi aneksa okvirnog sporazuma, (ima ih 11), te izradom mape koja se mijenjala svaki sat. Naša delegacija je morala pratiti sve te promjene i o svim spornim pitanjima donositi odluke. Na spavanje se išlo oko četiri sata ujutro.
  
  Ustavna pitanja su lakše usuglašavana nego teritorijalna. Od onog trenutka, kada smo unutar naše delegacije formirali jedinstven stav o nadležnostima centralne vlade, sve je išlo lakše. Što se tiče Predsjedništva, duge rasprave su vođene oko sastava - da li tri, ili više članova. Demokratskija forma bi bila višečlano Predsjedništvo, ali je pobijedila koncepcija suženog Predsjedništva - tri člana, Musliman, Hrvat, Srbin.
  
  Veliki problem su nam bili izbori. Unutar naše delegacije lako smo došli do stava o tome. Problem je bio sa srpskom stranom. Oni nisu pristajali na direktne izbore ni za Predsjedništvo, ni za Skupštinu. Htjeli su da se i zastupnici i članovi Predsjedništva delegiraju iz entiteta. Bili smo čvrsti u svom stavu, nismo popustili na pritiske i uz pomoć medijatora dobili smo direktne izbore. Nažalost, nismo uspjeli sa idejom izbora na cijelom prostoru BiH, već dva entiteta predstavljaju dvije izborne jedinice. To umanjuje demokratičnost izbora.
  
  Glavni problem u ovim posljednjim danima i satima predstavljala je mapa. Trebalo je riješiti nekoliko veoma spornih točaka: Sarajevo, Goražde, koridor i Brčko, zatim Posavinu.
  
  Što se tiče Sarajeva, interesantno je da je Milošević, nakon dogovorenog i gotovog projekta distrikta, odustao od svega i grad prepustio Federaciji. Dugo smo o tome raspravljali i pokušavali naći krajnju namjeru tog čina. Na kraju, jedini pravi razlog toga mogla bi biti ideja konačne podjele. Ukoliko Srbi ne žele participirati u gradskoj vlasti paritetno sa ostalima, i ne žele da grad bude zasebna cjelina, to jest treći entitet u državi, pod kontrolom zajedničke, centralne vlasti, onda se to može tumačiti samo njihovom riješenošću na konačnu podjelu. Oni su uzeli za sebe Lukavicu i Pale, procijenili su da to mogu odvojiti i time se zadovoljili. Nema drugog racionalnog opravdanja. - Doduše, oni su bili izloženi velikom pritisku medijatora da grad ne može biti podijeljen, da mora biti jedinstven i otvoren. U Daytonu se pričalo, i to u onom satu potpisivanja sporazuma, da su paljanski Srbi vidjeli rješenje za Sarajevo sat pred potpis, te da se u tom trenutku Koljević onesvijestio.
  
  Najveći problem u pregovorima predstavljala je Posavina, koridor i Brčko. Posavinu nam je iz ruku izbio dogovor Tuđmana i Miloševića, iako smo je imali u Federaciji po planu Kontaktne skupine. Amerikanci su nas stalno pritiskali tom Tuđmanovom i Miloševićevom pogodbom. Da ne bismo bili krivci za prekid konferencije i nastavak rata, odredili smo drugu taktiku: tražili smo promjenu kvantitativnog odnosa 51:49, za račun izgubljenog kvaliteta u Posavini, te Brčko i postojeće vojne linije na koridoru. Napravili smo novu kartu na kojoj je bila sva novoosvojena teritorija, od Sanskog Mosta, preko Ključa, Mrkonjića do Jajca, odnosno Bočca. Također, unutar granice Federacije bio je cijeli Ozren i željeznički čvor u Doboju. Kvantitativni odnos bio je negdje 55:45 procenata u korist Federacije. Računali smo da Milošević sigurno to ne može prihvatiti. Mi smo vršili pritisak na medijatore da prihvate naše rješenje i predloženu kompenzaciju za izgubljene "federalne teritorije".
  
  Naša procjena je bila dobra. Milošević je to odbio, medijatori su bili na našoj strani i konferencija je prvi put ozbiljno dovedena u pitanje. Došlo je do velikog komešanja, ubrzanih i iscrpljujućih sastanaka. Christopher i Holbrooke, te njihovi vojni eksperti koji su radili na mapi stalno su jurili od nas ka Miloševiću i obratno. Sa naše strane je napravljen samo mali ustupak. Pošto smo dali do znanja da nigdje ni pedlja nećemo dati teritorije koja je pod našom vojnom kontrolom, jedino pomjeranje je moguće na Ozrenu, na onom dijelu koji vojno ne držimo. Kako je to veoma mali dio, oko 0,4 posto, to neće bitno promijeniti stanje. Milošević je inzistirao na omjeru 51% prema 49% i tako su pregovori došli u ćorsokak. Tada se ponovno pojavljuje Tuđman, nudi teritorije zapadne Bosne koje drže hrvatske snage, područje Šipova i Mrkonjića, te tako približava procenat. Poslije toga, odluka o konferenciji i njenoj sudbini se ponovno vraća nama, jer se na nas vrši pritisak da pronađemo još jedan procenat teritorije i dođemo do 51:49%.
  
  To su i najteži trenuci za nas u cijelim pregovorima. Sav američki i europski pritisak se sručio na nas. U tu kampanju se uključuje i predsjednik Klinton. Ispada da naša delegacija drži ključeve uspjeha cijele konferencije i sva odgovornost za njen rezultat pada na nas. Vjerujem da je to najteža noć bila za ministra Šaćirbeja, jer su preko njega vršili pritisak na nas. Ponovno smo morali popuštati. Tako smo izgubili iz Federacije željeznički čvor u Doboju i dio Ozrena, te neke dijelove Bjelašnice i Treskavice.
  
  Kako smo bili nezadovoljni, ponovno smo odredili kritičku točku na kojoj odgovornost za neuspjeh prebacujemo na Miloševića - to je koridor kroz Posavinu i Brčko.
  
  Milošević je tražio proširenje koridora na 20 km, što znači da bi se Armija BiH i HVO morali povući južno od sadašnjih crta obrane oko 15 km. Također, tražio je da cijelo Brčko uđe u "RS". Naš stav je bio da ostanu sadašnje crte obrane i da preko Brčkog Federacija ima izlaz na Savu, konkretno preko postojeće riječne luke.
  
  Na ovom pitanju, pregovori su potpuno paralizirani. Amerikanci su vršili pritisak, jer su bili planirali najkasnije u nedjelju sve završiti. Međutim, osvanuo je ponedjeljak, 20. studenog, pregovori tapkaju na mjestu. Christoper svoj boravak u Daytonu produžuje za još jedan dan. Napretka u pregovorima nema. Situacija je bila veoma napeta. Na koridoru i Brčkom odlučili smo istrajati do kraja, usprkos pritiscima. Medijatorima su ciljevi konferencije curili kroz prste. Bili su veoma nervozni i ljuti. Holbrooke je došao kod nas na posljednji razgovor, kako je rekao. U njegovim riječima bila je pomiješana gorčina, patetika i srdžba. Govorio je o tome da se posljednji put vidimo, da mu je žao kako se sve završilo, da se više nikada ovim neće baviti, čak je spominjao i neke svoje osobne i obiteljske probleme vezane za njegovu funkciju u ovim pregovorima. Naravno, dao nam je do znanja da njegova vlada neće više biti aktivna u rješavanju konflikata u BiH, da će nas mnogi ostaviti i da ćemo biti prepušteni sami sebi. Na kraju se sa svima nama pojedinačno pozdravio, kao da se vidimo posljednji put, i žurno, uspravno, dugim korakom otišao hodnikom i izašao iz naše zgrade.
  
  Tu noć se, međutim, desio obrat. Tu noć Christopher je pokušao još jednom intervenirati kod Izetbegovića da prihvati proširenje koridora. Ovaj je to odlučno odbio. Oko jedan sat poslije ponoći pozvao nas je Izetbegović kod sebe. Nije bilo Zubaka, koji je već spavao, i Prlića, koji nije bio u sobi. Pokazao nam je izjavu koju je poslao Christopher, koju bi trebali potpisati Izetbegović, Tuđman i Milošević, i podijeliti je sutra novinarima u 10 sati. Izjava je sadržavala objavu neuspjeha konferencije, bila je kratka i štura. Nabrojani su neki rezultati koji su ipak postignuti, ali bez definitivnog rješenja i rezultata.
  
  Poslije toga smo s olakšanjem otišli na spavanje, jer je konačno ovo mučenje završeno. Sutra se putuje u 12 sati. Što se sve zbivalo u toku noći i ne znam u detalje. CNN je objavio raspad konferencije i emitirao tu vijest cijelu noć u intervalima.
  
  Kada sam ujutro ustao, oko 9.30 u hodniku sam vidio ljude iz američke sigurnosne službe. Znao sam, po tome, da je Christopher kod Izetbegovića. Ubrzo je izašao. Uletio sam kod Izetbegovića i pitao ga što sada hoće. On mi je odgovorio da je sporazum prihvaćen. Bio sam šokiran tim obratom. Neki naši eksperti čestitali su u hodniku jedan drugom, neki su se ljubili. Razumljivo, njih je ovo ponajviše iscrpljivalo, oni su veliki posao skinuli s vrata. Nisam mogao ništa reći. Ništa nisam osjećao, kao da se ovo nekom drugom zbiva.
  
  Kako se došlo do ovakvog završetka? Pošto se konferencija raspala na koridoru i Brčkom jer je Milošević bio uporan u zahtjevu za proširenjem, a mi to uporno odbijali, s kompromisom je, kažu, došao Granić. On je predložio arbitražu za taj problem međunarodne komisije. Milošević je i to odbijao sve do jutra, a onda popustio. Tako je spašena konferencija, i tako smo dobili Daytonski sporazum.
  
  (kraj)

U Daytonu se pričalo, i to u onom satu potpisivanja sporazuma, da su paljanski Srbi vidjeli rješenje za Sarajevo sat pred potpis, te da se u tom trenutku Koljević onesvijestio.

zzzzz wrote:Knjiga "Preživljena zemlja" je potresni predratni i ratni dnevnik Ive Komšića

DDR400 wrote:

zzzzz wrote:Knjiga "Preživljena zemlja" je potresni predratni i ratni dnevnik Ive Komšića

Ivo Komšić je ubleha za čistu desetku. Ne znam ko njega može čitati??! U tom smislu se slažem da je potresno.

Vodenjak wrote:

Jimmy_The_Saint wrote:Alija je bio jedan konj.

Eto...
Sad i ti izazivas mrznju prema sebi...

Salu na stranu, ja ga IPAK nikad tako nisam i ne bih nazvao!
To sto je bio nesposoban politicar, nije razlog da ga se vrijedja!

twat wrote:

Vodenjak wrote:

Jimmy_The_Saint wrote:Alija je bio jedan konj.

Eto...
Sad i ti izazivas mrznju prema sebi...

Salu na stranu, ja ga IPAK nikad tako nisam i ne bih nazvao!
To sto je bio nesposoban politicar, nije razlog da ga se vrijedja!

Ne, ovo nije razlog da ga se vrijedja. To sto je bio nesposoban politicar ( da ne ulazimo dublje:prodan, izdajnik, itd) je dovoljan razlog da mu sjeme zatremo.
Sta mi radimo? Mi ga kujemo u zvijezde i zovemo "ocem nacije".
Pisam nam se u "naciju".