Forum Klix.ba

JOJ, RAZLIKE!


Surovo zvono na vratima me budi u pola šest ujutru. To je Boro Kontić, moj komšija. U prvi mah se pitam šta li je njemu prahnulo da me budi u ovo nedoba, a onda se sjetim da s njim trebam puto­vati u Banju Luku.

Nema se vremena za kafu, pa, tek da bih saprao usta, klepim jedno laško.

Dole nas čeka Enes u kolima. Osjećam neku vrstu treme (ne straha!), jer sam posljednji put u Banjoj Luci bio prije dvanaest go­dina sa Ivanom Kordićem na snimanju Vremena knjige i sada kao da se poslije toliko dugo vremena srećem sa bivšom djevojkom i postavljam si neumitna pitanja: je li se promijenila? jesam li se ja promijenio u njenim očima? voli li me još? volim li ja nju?

Mrkli je mrak i bilo bi poprilično dosadno da Enes u kolima nema strahobalne kasete španske muzike i Santane.

Tek kad je svanulo, gledajući krajolike pozlaćene oktobrom, mislim:

"Bože, koliko volim ovu zemlju!"

Prisjećam se svog putovanja autobusom kroz Ameriku kada se putuje satima, a pejsaž se ne mijenja, a ovdje se čak i temperatura mijenja od okuke do okuke, od brda do brda.

Volio bih da je s nama moj američki šura, Paul, zaljubljenik u priro­du, pa da gledam kako mu se vilica oklembesila od čuđenja i ljepote.

Stigli smo u grad prije devet sati i Boro i Enes me vode u neku ćevabdžinicu gdje je, po njihovom uvjeravanju, najbolji banjolučki ćevap, ali nije otvorena, pa oni idu na neko drugo mjesto, a ja ostajem u kafani preko puta, jer svakako ne mogu jesti na prazan stomak.

Pijem kafu i votku i pitam se kako da pronađem Branka Čučka. Konobar mi kaže da je redakcija Glasa srpskog odmah iza ugla, pa se idem raspitati. Zamolim konobara da kaže Bori i Enesu, ako me u međuvremenu budu tražili, da me sačekaju.

U Redakciji nema nikoga, tek ljubazni portir koji mi da je Čučkov broj telefona. Zovem ga i zovem, ali stalno dobijem zauzeće.

Pojavljuje se jedan novinar i kaže mi da je najsigurnije da ga sačekam u Banskim dvorima, da nema šanse da ga fulim.

To je u blizini i ja popijem još jednu putnu votku i opet zamolim konobara da Boru i Enesa uputi na Banske dvore.

U bašti nalijećem na Ranka Preradovića. Uskoro nam se pridružuje i Boro Kapetanović. Ulicom prolazi Gordan Matrak, a ja ga ne mogu prepoznati koliko se udebljao.

Za sto je prišao i jedan čovjek čije ime neću pominjati i, prije nego što smo se i čestito pozdravili, počeo mi se pravdati: "Znaš, Daco, morao sam..."

Prekidam ga: "Znaš, ja nisam došao ovamo da ikoga isljeđujem. Osim toga, znaš li onaj vic kada je Mujo prve bračne noći zalegao s Fatom i složio ga, misleći Fati, a ono među dvije daske na kreve­tu. Kad je Fati već dojadilo, uzela je stvar u svoje ruke, Mujo je s olakšanjem uskliknuo: JOJ, RAZLIKE!"

Gledao me zbunjeno:

"Ne vidim kakve to ima veze?"

"Pa, znaš, ogromna je razlika između mogao i morao. Elem, čini mi se da si ti, ipak, mogao da ne moraš."

Nešto je promrmljao i ostavio nedopijenu kafu na stolu, a ja sam nastavio ćaskati sa Borom Kapetanovićem i Rankom Preradovićem. Dijelili smo iste probleme: honorari i kako ih naplatiti, knjige i kako ih štampati...

Nisam mogao izdržati a da ne budem malo pakostan, pa sam im tako debelo smaslao kolike ja honorare naplaćujem da su se samo nijemo zgledali.

"Pa, dobro, hoće li više taj Čučak? Gdje on stanuje?"

"To niko ne zna."

"A, šta mu je sa telefonom?"

"Sigurno su mu ga isključili, ali će se garant pojaviti."

Već se bližilo podne, a od Čučka ni traga, ali što je još gore, ni od Bore i Enesa. Proklinjem svoju glupost što nisam zapisao njihov mobilni i već se vidim zatočenim u ovom gradu.

U istoj zgradi se nalazi i RTRS, pa idem da se raspitam da li se tu održava neki sastanak kojem Boro prisustvuje i dobijam negati­van odgovor, ali me upućuje na Nezavisnu i na još neku drugu tele­viziju, a ja procjenjujem šta mi je pametnije uraditi: čekati ih u Banskim dvorima ili rizikovati da se mimoiđem.

Odlučujem se za prvu varijantu.

Ulicom prolaze cure, "zemlju ne dodiruju", votka je hladna, ja sam već supit i mislim: "Sve je isto kao u Sarajevu."

Kad sam već izgubio svaku nadu, niz ulicu se valja "bradato čudovište", bijel kao ovca... Grlimo se i ljubimo i Čučak sjeda za sto, poručuje piće (na moje čuđenje - kafu, za sebe), a Boro Kapetanović mi kaže: "Daco, ti bi morao češće dolaziti - ovo je prvi put da vidim Čučka da plaća piće nekom."

Pojavljuje se i Enes i Boro, pa mi je laknulo.

Čučak priča neke pikanterije iz našeg sedmogodišnjeg zajed­ničkog stanovanja, tako će Enes imati prilike da me sve do Sarajeva zajebava.

Na rastanku mi poklanja svoj novi roman (iako je to jedini koji je napisao) i rastajemo se uz obećenje da ćemo se uskoro vidjeti u Sarajevu.



* * *

Spustio se mrak i ja, kao i uvijek kad ugledam svjetla Sarajeva, pustim suzu i pomislim: "Bože, koliko volim ovaj grad!"

Lijepo je bilo u Banjoj Luci, ali ja, baš kao da dvanaest godina nisam bio u Sarajevu, trčim do kafane, kod Kerima, pijem istu votku, pušim iste cigarete, vodim iste isprazne razgovore i mislim: "Joj, razlike."

Neuomoran si Orhanowski. Lijepo je citati Dachu, ...

Orhanowski ce odrzati obecanja koje je dao: Price, Ptica na zici, Zdravstvena knjizica, Prirucnik i Prljavi ves ce biti plasirani ovdje na ovom topiku.

Daco je bio najveci pisac "urbanog" kod nas.

dovrsavam ovu zadnju knjigu u ediciji slobodne bosne "price" i primijetio sam da sam posto pravo depresivan citajuci to trajno (svaki dan po par prica), tako da na kraju jedva cekam da je procitam i ostavim.

volim kod knjiga kad me ne ostave ravnodusnim, a dariove price me bas pogadjaju. uhhh.

Flora wrote:Mogu li se Dzamonjine knjige nekako naruciti iz inostranstva? Kupiti negde u Beneluxu, Francuskoj, Nemackoj?

Ptica na zici se moze naruciti na http://www.buybook.ba, ostale knjige ne mozes nigdje naci. Citaj ovdje

BOSANSKI SAN


Prošle nedjelje je u ruševinama stare Vojne bolnice pronađen leš muškarca.

Policija je zagradila prostor žutim plastičnim trakama, a mi smo kroz izlog Kerimove kafane poluzainteresovano pratili šta se dešava. A, vala, nije se imalo šta pratiti.

Poslali smo Doktora da se raspita, a on se vratio s pričom da je riječ o čovjeku od četrdesetak godina i da je umro prirodnom smrću - od pića.

Ali sad na stranu koliko se Doktoru može vjerovati kad je malo­prije provalio: "Ja znam čovjeka - još je živ."

Pričali smo o dugovječnosti, pa ga je neko upitao: "A, koliko mu je godina?"

Doktor se malo zamislio, a onda odgovorio: "Mislim da mu je četrdeset i osam."

Policija se razišla i žute trake su uklonjene, a nečiji san je bio upakovan u crnu plastičnu vreću, a ja sam se, ne znam ni sam zašto, sjetio Nurke.

U doba kada još nije bilo termoakumulacione peći, Nurko je počeo da sanja svoj san. Naime, svi su tada trošili lož-ulje i Nurko je tu vidio svoju šansu. Iz Mirkove automehaničarske radnje je pokupio neku skalameriju i napravio kolica na kuglagerima i na­plaćivao svoje usluge prevoza teških kanistera. Kad bi zapao sni­jeg, sanke su mijenjale kolica.

Osim toga se verao po najstrmijim krovovima i čistio snijeg, ubacivao ćumur u podrume, tucao led ispred radnji u Titovoj i brižljivo čuvao svaki zarađeni dinar. Mi smo tada već počeli kupo­vati naše prve cigarete na komad, a našao bi se i koji dinar za pivu u Marinkovoj bari ili za biter u Šetalištu, za partiju pokera u Skloništu, Džuboks magazin (karte za kino nismo kupovali, nego smo lijepili kupone, a na utakmice smo ulazili provjerenim metodom: "Čiko, mogu li s vama?"), ali Nurko je ostajao izvan tih "aktivnosti".

Onda se jednog dana pojavio na crvenom biciklu. I to "trkaćem". Izazvao je zavist sve raje, ali on je i dalje sanjao svoj san i naplaćivao krug kroz Nuzurovu i Jezero ulicu za mesinganu petobanku.

Petobanka po petobanka i bicikl se pretvorio u Tomos moped, a pranje auta u Mirkovoj garaži za par godina mu je donijelo i prvog fiću. S njim je, "na divljaka", radio kao taksista, a onda kad je postao punoljetan, kupio je "tristaća" i počeo raditi kao pravi taksista.

Imao je nepogrješiv njuh za pijance, pa ih je kupio na relacija od Šadrvana i Zize Desetke. Kako je, valjda, bio jedini taksista koji je radio "na kredu", to mu je donosilo bogate napojnice u sljedećoj vožnji. (Ne trebam ni pominjati da sam i ja bio jedna od njegovih redovnih mušterija.)

U svojim noćnim kruženjima se sjaranio s mnogim "kraljicama noći" u Drini, pa otuda i njegova izreka i moto života: "Ljubav su izmislili kokuzi."

Ipak, da nije baš tako, pokazalo se kad je i on stao na "lud kamen" i oženio Amelu iz Vogošće. Promijenio je rutu, pa smo se slabo viđali narednih godina, a onda mi je jednog dana na pješačkom prelazu kod Alipašine zatrubila bordo lada.

"Upadaj", rekao je Nurko.

"Pa, gdje ću? Tek sam izašao iz kuće..."

"Ajmo negdje na piće."

"Nisam znao da piješ?!"

"Jebiga, stari, red je malo nadoknaditi sve što sam u životu propustio."

"Kako je Amela?"

"Super. Imam sina, Kenana. Čuo sam od nekog da si se i ti oženio, da si dobio kćerku - moram ti doći na babinje..."

"Ma, nemoj Nurko..."

"Daj, ne jebi..."

"Znaš kako ćemo? Žena mi ima prikolicu u Baškom Polju, pa da nas odbaciš dole - ja plaćam benzin i možeš ostati s nama?"

"Dogovoreno, buraz."

Amela i Kenan su se kupali, a Nurko je sjedio u hladu i s gađenjem cijedio Ožujsko.

Već trećeg dana mu je bio "pun kufer", pa se požalio Ameli, a ona ga je provalila: "Ne bi tebi bilo dosadno da znaš plivati."

Otfrknuo je: "Znam, ali neću. Da mi je sad sjediti u našoj bašti, pored potoka, ispod šljive, s bokalićem meziti šljive s grane..."

Amela ga je prekinula: "Ti si, Nurko, potpuno poludio. Otkud šljive u julu?"

On se obrecnuo: "Pa, šta! Najedem se zelenih šljiva, zaboli me stomak, a ja pređem na vlahov."

To je bilo naše posljednje prijeratno druženje i viđenje.

Život, taj nepredvidivi režiser, nas je 1992. godine ponovo spo­jio u istoj bolničkoj sobi.

Nurki je stopalo bilo razneseno. Nagazio je na minu - i to našu.

Pričao mi je: "Kola sam prodao i kupio kalašnjikov. Pobjegao sam iz Vogošće i otišao s Amelom i Kenanom kod stare. Mislio sam da će me rasporediti na neku lokaciju koju poznajem, gdje ću braniti svoj komšiluk, a oni me zaždili na neko mjesto za koje prije rata nisam ni čuo... I, eto...", pokazao je na nogu iz koje su virili fiksatori.

Bio je hladni decembar, a Nurko je bio gorak: "Znaš li šta sam dobio? Amela je ove godine dobila pola metra drva - za sve ono što sam imao i o čemu sam sanjao cijelog života."



* * *

Poslije povratka iz Amerike sam ga uzaludno pokušavao pronaći. Ako čita ove redove, molim ga da mi se javi na telefon 220 - 643, da ga upitam da li još sanja i da li se svi naši, bosanski snovi moraju završiti tragedijom ili smrću?

Dzamonja je najbolji

(dario)

Abdulah Sidran
(iz zbirke "Morija")

suviše mlad
da mi bude brat
a pregolem izrastao
da mi bude sin

pa nam isto bivalo
reknem li mu "sine"
ili mu reknem "brate"

trideset je godina
na nogama umirao
s noga padao
i na noge se uspravljao
sam samcijat
samom svojom snagom
on
sin sarajeva
dario džamonja

toliko se puta
iz nje iščupavo
da se gradom šaputalo
"njega neće smrt"

a kad umrije edo
dario plati
da u novine iziđe
ovakva
čitulja o rastanku

"dragi edo
vidimo se uskoro
tvoj daco"

TERSLUK I JAVAŠLUK


Da bih opisao svog prijatelja Zorana Mirkovića Mutnog, trebala bi mi pomoć Affana Ramića, koji je jednom prilikom nekom Francuzu preveo naš izraz ters-čovjek kao "čovjek kojeg i u vještačkoj vilici boli zub".

Ne znam kako bi se mogao zvati čovjek sklon javašluku (javašlija) i kako bi se to moglo prevesti nekom strancu, ali znam da je Mutni osoba u kojoj su se savršeno spojile ove dvije tipično bosanske osobine.

Nisam bio svjedok, ali jedan kolega s kojim je radio ispričao mi je tramvajsku scenu kada Mutni stoji nasred tramvaja, u svojoj punoj visini od 190 cm i čita novine, a na vrata ulaze dva revizora - jedan na prednja, a drugi na stražnja vrata i traže karte "napokaz".

Prvi, omalehan, prilazi Mutnom i traži mu kartu, a ovaj spušta pogled na njega i, sijevnuvši očima, kaže:

"Mrs u pičku materinu." I nastavlja čitati novine.

Mališa traži pomoć i zaštitu od svog kolege (koji je visine Mutnog) i sada ovaj traži kartu.

Mutni iz džepa sakoa vadi mjesečnu kartu; revizor je pažljivo zagleda: nije dupljak, kupon je od tog mjeseca, vraća mu je uz sli­jeganje ramena, a mali ponovo prilazi i bolešljivo pita:

"Pa, što je, bolan, ne pokaza meni?" Mutni sad i ne diže pogled s novina: "Mrs u pičku materinu."

Svjedok sam bio (ne jednom) da bi, kada bi mu se ugasila kola na ulici, na nervozno, sasvim izlišno trubljenje vozača iza njega, izlazio iz kola, aplaudirao šoferima iza sebe i odlazio u prvu kafanu na piće, ostavljajući mene (koji nisam ni luk jeo ni luk mirisao), a koji se, usput budi rečeno, u auta razumije ko Mara u krivi kurac, da se razračunavam sa bijesnim sugrađanima čija je žurba u njihov besmisleni život bila usporena. Naravno, slijedila su i nemušta objašnjenja potpuno zbunjenim policajcima. Neko od njih bi sjeo za volan i pokušao (i uspijevao) da upali motor, nudio meni da ih odvezem negdje na parkiralište, ali kako sam ja u svom životu upravljao samo trokolicom sa kuglagerima...

Nalazio sam ga u kafani kako ispija već treći vinjak, a on bi čak i na mene bio ljut. Pokušavao sam mu objasniti: "Šta ti to treba? Sada će ti zvati Pauka, a sigurno će ti napisati prijavu..."

Prekidao me je: "Ko im jebe mater seljačku!"

Važnije mu je bilo da je on bio i ostao u "pravu" nego pare koje se valja iskesiti.

Njegove karakterne osobine kao da su najviše bile vezane uz kola. Prva mu žena, Javorka, pričala mi je: "Znala sam za koga se udajem, ali pojma nisam imala za koga se udajem. Jedne godine - kad je još držao kafić, s gutom para je otišao da kupi auto. Vratio se poslije tri dana - bezbeli bez kola, objesio sako na naslon stolice i otišao spavati. Prvi i posljednji put sam mu pretrkeljala džepove i našla tek polovicu para koje je ponio sa sobom. Ujutro se probudio, pretražio džepove, nije našao ni dinara, jer sam ja uzela sve pare - nije se ni počešao po glavi, nego me je pitao: Imaš li cigaru? Tad sam shvatila da mi nema više života sa njim."

Druga njegova žena (s kojom je dvije godine živio u Americi) mi je pričala i o njihovom razvodu i kako je do njega došlo.

"Vratio se s posla - puno je radio. Ja sam još bila nezaposlena, jer nisam znala jezik i još uvijek sam išla na časove. On se brzo uklopio, jer je bio dobar sa jezikom i kompjuterima. Ne znam da li mu se desilo nešto neprijatno na poslu, ali mu je sve smetalo: te, jebem ja ovaj paradajz - ovo nije paradajz, ovo je plastika, ovaj nji­hov hljeb nema nikakvog ukusa, jebo pile bez kožice... a za sve je krivio mene..."

Prekinuo sam je: "Je li pio tada?"

Odmahnula je glavom: "Nije, ali kao da nikad nije spavao - sje­dio bi za stolom, u kuhinji i plakao. I ono malo sna što bi uhvatio u toku noći proveo bi trzajući se i u suzama."

"Pa, jesi li pričala s njim?"

"Rekla sam mu da mu je potrebna stručna pomoć, a on se okomio na mene: Sad sam i lud ? Meni je pun kurac tvoje brige za mene! Nismo ni riječi prozborili nekoliko dana, onda mi je ob­znanio: predao sam papire za rastavu braka. Na sudu su nam dali mjesec dana da razmislimo o toj odluci."

Počela je plakati:

"On kao da je promijenio mišljenje, ali sad sam ja bila ta koja je insistirala na razvodu. Dobro, rekao je, tebi ostavljam namještaj, a ja ću uzeti samo kola. Ne znam šta mi je trebalo da se pobunim, a on se onda smekšao i rekao da će prodati kola - novu Tovotu - i da ćemo pare podijeliti."

"I?"

Mahala je glavom u nevjerovanju:

"Kreten je dao oglas u novine da prodaje Toyotu, to i to godište, toliko i toliko prešla - za jedan dolar! Za jedan dolar?!"

"Pa, šta?"

"Prodao ih je: papiri o vlasništvu su bili na njegovo ime, regu­larno je oglasio prodaju u novinama, našao se kupac, sklopili kupoprodajni ugovor, a on je tako uživao kad mi je ispisao ček na pedeset centi."

Znao sam da se vratio u Sarajevo, ali nisam znao šta radi.

"Ne znam šta radi. Čula sam da se i ti hoćeš vratiti? Šta ćeš raditi?" "Ne znam."



* * *

Tek sam nedavno sreo Mutnog u Sarajevu. Sjedili smo do fajronta u kafani, a onda otišli kod mene. Do neko doba noći (jutra) smo pretresali naše uspomene iz Amerike, hvalili se jedan drugom kome je bilo teže u Americi, baš kao što se osuđenici na smrt busaju svojim počinjenim zločinima...

Ta zemlja kao da je iz njega iscijedila sav tersluk. Pričao je tiho i smireno i gledao negdje u daljinu...

"Moram kući", rekao je iznebuha, mada je ostala još cijela polovka loze. "Moram oprati veš."

"Jebo te veš. Možeš spavati ovdje..."

"Ne, ne - zbilja moram."

To me je podsjetilo da i ja moram napokon (poslije sedam dana) skinuti veš sa štrika na prozoru...

On je izašao, a ja sam ostao da sjedim i da buljim u daljinu - veš se već sedmi dan sušio na prozoru, a ja sam mislio o svojoj djeci, o djeci Mutnog, o tome kako nam ništa nije ostalo, pa čak ni naš ter­sluk!

Javašluk - kako kome?

Orhanowksi ako se gdje u kakvom katastru vodi, sta ko kome dodje
Znaj samo da sam i ja na listi oni koji ti je duzan.

Ja sam s onim Mirsom Kaukcijom sto je castio za curicu,a kojeg Daca spominje u jednoj od svojih majstorskih prica,bio jaran...i znate kako je volio Dacu,onako kako se vole najrodjeniji.A Mirso, nit je bio pisac ,nit je citao knjige...i,da,citao sam "Vecernje novine" samo zbog njegovih tekstova.Zato sam zahvalan Orhanovskom,pa i ako ima taj katastar i sam sam spreman "da dodjem"

Nosferatu i Sekspire, a i svi ostali - niko mi nista ne duguje sve dok citate ovo sta postavljam Ipak, lijepo je od vas da s vremena na vrijeme pohvalite neku pricu i ostavite neki lijep komentar Ugodno citanje.


SUZE KLOVNA


Sjedne tamo u ćošak, goruću cigaretu stavi u pepeljaru, izvadi kutiju iz džepa na košulji, potoni pet-šest plastičnih upaljača i uza­ludno pokušava upaliti barem jedan.

Dogorijeva mu cigareta u pepeljari, a on ide za susjedni sto, s nezapaljenom cigaretom u usnama i traži vatre; gazda kafane ga pita je li za kafu, a on odgovara: "Ne mogu na prazan stomak."

To je već uobičajeni, dugogodišnji dijalog, ritual, procedura koja se ponavlja ama baš svakog dana i, ako je prvi put bila duhovita, sada odražava samo pustoš duše, nekad lutajuće, a sada zarobljene u rezervat tri kafane i desetak ljudi s kojima ne razgovara nego im se samo obraća (i obratno).

"Daj mi litar votke i malu kiselu." (I to je već postalo toliko odrndano.) Gazda mu donosi čašu votke i izvinjava se:

"Nemam limuna", a on odgovara: "Jah! Pun Sibir limuna", i vadi limun iz džepa, iz drugog čakiju i siječe ga na pola, pa na četvrtine, osmine...

Čovjek, od kojeg je maloprije pripalio cigaretu, šalje mu još jedno piće za sto, on diže čašu i nijemo nazdravlja, a onda se ovaj diže, prilazi mu stolu i pita: "Izvinite, jeste li Vi...?"

Ne završava, jer ga on prekida:

"Nisam. Samo ličim. A, osim toga, nisam vi - ako sam mogao cijelog života pjevati Druže Tito mi ti se se kunemo ... - otkud ja najednom vi?"

"Ma, ja nako..."

"Nema veze - živio ti meni."

Onda sjedi, drži se za desni brk kao da mu je to jedini oslonac u životu, šara vrhom cipele po olinjalom linoleumu - o čemu (ako uopšte) misli, ja to ne mogu znati, a slagao bih da kažem da me ne interesuje, pa se lomim da li da mu ponudim piće, a on kao da čita moje misli, diže pogled s prljavog poda i tako mi strašno precizno nalazi oči i kaže: "Hvala."

Šta me je privuklo njemu, šta je izazvalo moju znatiželju? Možda taj moj dar (ili prokletstvo) da u ljudima ne vidim ljude, nego samo puki materijal za neku od mojih budućih priča, koju ću prekrojiti, skratiti (ili produžiti) kao šnajderski šegrt pantalone, rukave - tek toliko da se mogu nositi...

Nije bilo samo! Sjedio sam i gledao ga mjesecima: izlizane farmerke, poluprljave tene, izgužvana košulja, naočale koje briše krajičkom stolnjaka, pucketanja kostiju kad ustaje, nagla promjena raspoloženja kad u kafanu počnu dolaziti regularci, zgubidani koji su pričali viceve, a on se smijao i smijao, ono što se kaže "do suza".

Jednom ili dvaput mjesečno bi prošao pored izloga kafane, mah­nuo bi rukom i s usana sam mu čitao "Vozdra raja" i išao negdje - niko ne zna gdje i zašto bi tim (neodređenim) povodom obukao odijelo, stavio kravatu, što su mu se cipele laštile, što bi potkresao brkove, oprao kosu i, kao vrhunac svega, stavio zubnu protezu...

Kažem: išao je negdje, niko ne zna gdje, a ponajvjerovatnije ni on sam nije znao gdje mu je odredište.

Čim bi zamakao iza ugla, tihi žamor bi preplavio kafanu: "šmeker - odakle mu pare da pije ako ne radi za munju?... "čajni kolutić - kara se u bulju za pare! (Glas odbrane: ko bi, majke ti, njemu, nako ružnom, platio da ga kara?!); "Ma, diler, kažem vam ja - vidio sam ga u Fojnici kako uzima travu", pokušava neki pametnjaković razriješiti misteriju, ali ga prezrivo prekidaju: "E, ti znaš šta je trava, pička li ti materina seljačka - jedina trava koju znaš prepoznati je ona što su ti krave pasle..."

Tako on prođe karijeru od oficira KOS-a do ruske princeze Anastazije, a i jedno i drugo ima podjednake veze sa stvarnošću.

Pitao sam raju gdje stanuje i uvijek dobijao isti odgovor: slijega­nje ramenima, mahanje rukom u neodređenom pravcu - tu negdje.

Kiša je lila kao iz kabla, a on je ušao, ušetkao se u kafanu, s rukama u džepovima i mokrom cigaretom u ustima, pogledom pre­gledao klijentelu, razvezao kravatu, skinuo cipele, iscijedio čarape i ostao sjediti bos...

Slučajna mušterija je jedući nedopečene ćevape, prosvjedovala kod gazde, a gazda je bio gluh i glancao čaše...

On je ustao i upitao masna usta:

"Bi li ti volio da si budala ili da bogdo nisi."

"Da nisam", spremno odgovori dah začinjen lukom.

Raja su se smijala, poručivala mu piće, a on je strpao čarape u džep sakoa, pružio ruku preko lukmire i predstavio se: "Ja sam Bimbo. Izvinite, bila je zajebancija."

Fajront je došao nekako prerano, a kiša nije imala namjeru da stane.

Stajao sam s Bimbom ispod strehe, čekao da pljusak makar malo ohane, pa da se uhvatim kuće.

Mislio sam da on čeka taksi, ali kako su žuta svjetla promicala mimo nas, a on nije dizao ruku, skontao sam da on ne čeka ništa i nikoga.

Pozvao sam ga kući na piće i on je odmah prihvatio, uz ogradu:

"Samo ako me nećeš peglati."

"Ma, jebi se", rekao sam, a on je potvrdio:

"Vazda sam za takvu vrstu dijaloga."

Gledali smo izvještaje s nekih nogometnih utakmica koje nas nimalo nisu zanimale, pili lozu i nismo ništa pričali - ja sam jedva čekao da ga se kotarišem, a on je samo mislio kako prespavati...

"Mogu li ja malo prileći?"

"Bujrum. Hoćeš li deku?"

"Ma, jok."

Svalio se na kauč, a mene je u neko doba probudio "snijeg" na televiziji... njega već nije bilo. Pretrkeljao sam džepove - sve pare su bile tu...

Pravio sam se da spavam sve do svanuća, skuhao čaj, prešao rukom preko trodnevne brade i glasno, sam sebi, rekao:

"E, jebem li te bože", a šta sam pod tim mislio...?

Na stolu sam našao komad papira na kojem je pisalo: Život se ne može odlakrdijati, ne može se odjenuti u pozorišne kostime. Ima i onih kojima na kraju preostane samo bol, nemilosrdni, bezlični bol, koji nije ni za šta dobar, ničemu ne služi osim da boli. Potom se zakopaju u tamu i dubinu svoje tuge, koja samo njima pripada, u to beskrajno okno, taj mračni rudnik koji se na kraju obruši na njih, a oni onda ostaju tamo zauvijek, bespomoćni i nema im spasa.

Ponio sam papir u kafanu. U svom ćošku je sjedio Bimbo i ja sam ga pitao: "Jesi li ti ovo napisao?"

Pažljivo je pročitao, odmahnuo glavom: "Ovo nije moj rukopis." Sjeo sam, čitao već znano i s užasom prepoznao svoj rukopis. Pogledao sam u ćošak, ali Bimbo više nije bio tamo.

Orhanowski, hvala ti puno za trud! Tvoje obecanje je neka vrsta inata zaboravu.

Sjetim se vecine tekstova, one koje sam zaboravio, s njima mi je nekako lakse. Zasto? Jer kada citam one kojih se sjetim, dirnu me momentalno, ali se sjetim kako su me impresionirali prvi put, kako sam ih energicno prepricavao meni dragim ljudima. I ja sam se osjecao kao neki Dacin kurir, vidjao sam ga ponekad na ulici, gdje ga sa postovanjem redovno pozdravim. Hodao je polako, za njim kao da se vuklo vrijeme. Posmatrao sam ga par puta i cinilo mi se kuda god da ide, kao uvijek nekako ide pravo. Mislim da mogu zaboraviti neku Dacinu pricu, ali taj hod necu nikada. Sve sto je rekao, vidio, sto je njegovo srce osjetilo je u tom hodu. Nije on "toliko" slab, nego je on toliko jak da uspije s njim, sa zivotom da se nosi. U meni je nekako rastao osjecaj da Daco nekuda odlazi. Kao da zavrsava posljednje obaveze, vuce sa sobom vrijeme, kao da su koferi puni, u njih vise nista ne moze stati, a on ne zeli ni staviti. Dario Dzamonja je zaista otisao, ali je kofere vremena ostavio. Zahvaljujuci njemu, citajuci rijec po rijec, osjetim dah vremena, nekog drugog vremena, osjetim pet vremena, cak i ona koja on nazalost vise nije dozivio. Svi mi punimo kofere, htjeli to i ne, imamo zelje, snove, neko nase vrijeme. I danas, bez imalo kicenja, iskreno kazem, da dok hodam gradom, pomislim da ga vidim negdje, ne kao prije u kontinuiranom hodu, nego kao da se na kratko pojavi, jer nas Daco nikada ne bi mogao skroz otici. To je zato!

ObiVan wrote:Orhanowski, hvala ti puno za trud! Tvoje obecanje je neka vrsta inata zaboravu.

Sjetim se vecine tekstova, one koje sam zaboravio, s njima mi je nekako lakse. Zasto? Jer kada citam one kojih se sjetim, dirnu me momentalno, ali se sjetim kako su me impresionirali prvi put, kako sam ih energicno prepricavao meni dragim ljudima. I ja sam se osjecao kao neki Dacin kurir, vidjao sam ga ponekad na ulici, gdje ga sa postovanjem redovno pozdravim. Hodao je polako, za njim kao da se vuklo vrijeme. Posmatrao sam ga par puta i cinilo mi se kuda god da ide, kao uvijek nekako ide pravo. Mislim da mogu zaboraviti neku Dacinu pricu, ali taj hod necu nikada. Sve sto je rekao, vidio, sto je njegovo srce osjetilo je u tom hodu. Nije on "toliko" slab, nego je on toliko jak da uspije s njim, sa zivotom da se nosi. U meni je nekako rastao osjecaj da Daco nekuda odlazi. Kao da zavrsava posljednje obaveze, vuce sa sobom vrijeme, kao da su koferi puni, u njih vise nista ne moze stati, a on ne zeli ni staviti. Dario Dzamonja je zaista otisao, ali je kofere vremena ostavio. Zahvaljujuci njemu, citajuci rijec po rijec, osjetim dah vremena, nekog drugog vremena, osjetim pet vremena, cak i ona koja on nazalost vise nije dozivio. Svi mi punimo kofere, htjeli to i ne, imamo zelje, snove, neko nase vrijeme. I danas, bez imalo kicenja, iskreno kazem, da dok hodam gradom, pomislim da ga vidim negdje, ne kao prije u kontinuiranom hodu, nego kao da se na kratko pojavi, jer nas Daco nikada ne bi mogao skroz otici. To je zato!

'Sa mnom je cudno i umrijeti
jer ja se nikad ne zavrsavam'

je stih iz pjesme Mike Antica koju je Dzamonja volio i koja je nasla mjesto i u jednoj njegovoj prici, mislim da se zove 'Losa prica'. Jednom sam imao priliku da mu pridjem, stisnem ruku i zahvalim mu se za price i knjige koje je napisao, al nisam. I ne zalim. Jer nisam mu imao nista novoga reci, sve sta bih mu rekao je cuo nebrojeno puno puta, zasto onda covjeka maltretirati jos jednim komentarom od kojeg bi mu samo bilo lose.
Pisac i covjek za sebe, na svoju ruku...Olicenje Sarajeva, sarajevskog duha i raje.
Mika Antic jednu svoji pricu ovako zavrsava :

'A Mile Dileja?
Ja, deco, u boga ne verujem. Ni u strasno Cohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u tom svetu mraka, korenja i tisine kupi mom Miletu Dileji plisani sesir.
Uvek ga je tako mnogo zeleo.'

Ja, ObiVan, molim boga i strasno Cohano, da nasem Dzamonji sacuvaju njegovo Sarajevo. Jer uvijek ga je tako mnogo volio. Laku noc.

TREĆI ČOVJEK


Da nas čovjek gleda iz daljine, po gestikulacijama i žarom kojim branimo svoje stavove, pomislio bi da sigurno raspravljamo o ekonomskoj situaciji u zemlji, o predstojećim izborima, o penzija­ma, otkupu stanova, haškom Tribunalu, o svim neizbježnim temama naše svakodnevice.

Ma, jok!

Trudimo se (i to nam uspijeva) ko će postaviti gluplje pitanje!

Meho je tu šampion, sipa ih kao iz rukava:

"Kako se zove mužjak od kornjače? Kako se zove mužjak od vjeverice? Od žirafe? Od foke? Od ajkule?"

E, tu ga već neko zaskače:

"Mužjak od ajkule se zove - morski pas!"

Meho nije obeshrabren tim odgovorom, pa nastavlja:

"Ako u akvariju imaš jednu zlatnu ribicu, kako ćeš znati je li muško ili žensko?"

"???!!!"

"Ubaciš malo hrane za ribe: ako je pojeo - mužjak je. Ako je pojela - ženka."

Sa zoologije prelazi na fiziku:

"Zašto cigla, kad je bacimo u vodu, ostavlja krugove na vodi?"

Vrelo ljetno popodne, natopljeno maliganima, prolazi u privid­noj sreći i rahatluku - sve dok ne dođe crni čas plaćanja, a onda se tamni oblaci navuku na svačije čelo, jer svako ima neki neplaćeni račun, neki dug, crtu u kafani, cipele sa odvaljenom petom, po­kvarena kola ili mašinu za veš...

Kao što se u snu prizori redaju po nekoj vanzemaljskoj logici, tako i u pijanstvu razgovor prelazi na književnost, pa neko priča anegdotu o Andriću, kako je za konzulovanja u Rimu upoznao turskog konzu­la, koji je bio izvanredno obrazovan, bogat, lijep, s prekrasnom poro­dicom, ali koji se svakodnevno oduzimao konjakom.

Andrić ga je pitao razlog tomu, a ovaj mu je odgovorio:

"Znate, gospodine, čim ja popijem jedno piće, ja sam odmah drugi čovjek."

"Pa?"

"E, onda taj drugi čovjek kaže: daj i meni jednu i tako une­dogled."

Meho tu prekida:

"E, pa ja sam onda, u tom slučaju, treći čovjek."

"Kako to?"

"Ja odmah počnem sa duplom!"

To me podsjeti na susret sa mojim starim poznanikom iz Beograda. Za razliku od ostalih, činilo se da njemu ide bolje nego ikad u životu.

Vozio je neka bijesna crvena kola (da me ubijete, ne znam koja, jer ja kola raspoznajem samo po bojama) i pitao me da li bih mu pravio društvo, ima nekog posla u Novom Sadu.

Ja sam ljuštio špricere u nekom bircuzu dok on nije završio svoje poslove, a onda me je odveo na ručak u jedan restoran gdje smo jeli dvije vrste ribe, biftek u saftu, pogačice sa šunkom, peci­vo sa vanilijom...

Bilo bi glupo da ga pitam kako mu ide, pa sam vario svoje jelo, a on je mene pitao: "Pa, kakav si ti ?"

Slegnuo sam ramenima:

"Ko vremenska prognoza."

"Kako misliš?"

"Promjenljivo oblačno, s tendencijom pogoršanja i zahlađenjem."

Sad je bio red da i ja njega pitam, a on mi je kratko odgovorio: "Držim neke tezge na pijaci u Beogradu."

Bio je već prilično popio, pa je dodao namrštivši se: "Ja sam ti, u stvari, treći čovjek."

Ja sam se nasmijao: "Je li to aludiraš na onu Andrićevu priču o turskom konzulu?"

Odmahnuo je glavom: "Nikad čuo."

Tu je razgovor stao, a nije se više imalo ni o čemu pričati, jer smo se već posjećali svih poznanika i prijatelja iz bivšeg života, a da se raspitujem o tome kako je pobjegao iz Sarajeva, bilo bi nepristojno. A i baš me bilo briga - jedino što me je sad brinulo bilo je kako će on, onako pijan, dovesti kola do Beograda.

Pri rastanku mi je rekao: "Pozdravi raju u Sarajevu i reci im...", zastao je i prevukao rukom preko čela: "Samo ih pozdravi."



* * *

Sjedio sam sa Zaimom i pitao ga: "Znaš li koga sam sreo u Beogradu?"

Rekao sam mu ime, a Zaim je skočio kao da ga je ljuta guja ujela:

"Pička li mu materina!"

"Nemoj, Zaime, nije on jedini što je zbrisao..."

Iz Zaima je prskala pljuvačka:

"Znaš li ti šta je on uradio u ratu?"

"Pojma nemam."

"Maznuo je kamion sa humanitarnom pomoći. Ajde-de. Nije ni prvi ni zadnji. Ali, u kamionu je bila i velika pošiljka hrane za bebe. Prodavao je to po skupe pare, ali i to su svi radili. Međutim, kako je hrana nestajala, počeo ju je miješati s gipsom..."

Tek tada mi je sinulo šta je mislio pod onim Treći čovjek. Sjetih se istoimenog filma sa Orsonom Velsom. Harry Lime je u tom filmu umjesto penicilina prodavao brašno.

Sad sam opet mogao da osjetim okus one ribe, bifteka, poga­čica... i sad mi se povraćalo:

Pomislio sam:

"Moj jarane. Ti nisi prvi, ni drugi, ni treći čovjek - ti nisi čovjek."

Hvala majstore!!!

SAM U SARAJEVU


Neke davne godine, u nekom drugom životu bio sam na Tjentištu s buljukom "mladih stvaralaca". Sanjao sam da postanem ovo što sam sada, a pojma nisam imao da će mi se snovi tako okrutno ispuniti.

Družio sam se ponajviše sa Slobodanom Blagojevićem. U džuboksima se mogla čuti samo "ćirilica" (isti slučaj je bio i sa raz-glasom u "radnoakcijaškom" naselju), a Slobodan je na kasetama imao sve Stonese, Floyde, Dylana ... Pili smo gin-tonic: ja sam pio gin, a on tonic.

Nekih mjesec dana poslije toga mi se javio iz Amsterdama. Razglednica je bila adresirana: DACO - SARAJEVO.

U subotu sam primio pismo iz Amerike. Adresirano je: DARIO DZAMONJA, 71000 SARAJEVO, BiH, Europe. Čitam ga i ništa mi nije jasno: žena mi piše o rođendanu naše kćerke koji je bio 28. maja!?

Pogledam pečat, a tamo "neki datumi juna". Malo bolje pogledam kovertu i vidim drugi pečat "Misssent to Sri-Lanka ", što će reći da je pismo pogrešno upućeno na sasvim drugi kraj svijeta, da je putovalo nazad u Ameriku da bi se tamo neki poštanski službenik sjetio da postoji Bosna, da postoji Sarajevo i da se nalazi u Evropi.

Dakle, naše četiri godine "slave" su nepovratno prošle - nema nas više na CNN-u, na naslovnim stranicama Newsweeka, Timea; iščiljeli smo iz sjećanja i srca svijeta.

Za našu "slavu" možemo kriviti naše neprijatelje, ali smo zabo­rav sami sebi udesili.

Iste subote je bila godišnjica smrti dragog prijatelja Mladena Paunovića, u petak je bila komemoracija Dubravku Brigiću, danas je osam godina kako sam se oprostio od duše čovjeka zvanog Hamić, primiče se godišnjica Vuksanove smrti, samo u par protek­lih nedjelja sam saznao da se moj vječno nasmijani prijatelj Račo zvao Arslan - nije mi on to rekao, nego njegova (opet nasmijana) smrtovnica u novinama; Major je takođe završio svoja lutanja...

Bože, ostajem li ovo ja sam u Sarajevu?

Dok zavodnička visina mami u svoj zagrljaj, zvoni telefon i jav­lja mi se komšija Boro i pita me šta radim.

"Jebiga, sad ništa. Baš sam kontao kako da se koknem kad si ti zvao... Svrati na rakiju ."

Telefon ponovo zvoni, a na liniji je Mirza:

"Je li to Patak?" (Njegova kćerka Senka me prozvala Patak Dačo.)

"E, ti si, Mirza. Zoveš li iz ateljea ili iz kuće? Svrati na piće, doći će i Boro."

Simon i Garfankel pjevaju Scarborough Fair, a ja više nisam sam - praznina se polagano puni sa svakim pozivom: zove Paša i pita me kad ću mu vratiti usisivač. Predlažem mu da mi ga proda (jeftino) a da ga on onda od mene posuđuje kad mu zatreba; blagi glas mog očuha iz Holandije sav drhti od radosti, a majka mi po­navlja svoju (već legendarnu) rečenicu da ja "samo ne pijem i sve će biti u redu."

To mi je govorila i u ratu, pa sam, kad god bih naguzio pivo, osjećao krivicu dok su granate padale okolo; Mensud Kečo me zove i pita me treba li mi sto i video...

Odgovaram:

"Jok! Tebi treba."

"Ma, jebi se - da meni treba, ne bih ti nudio."

...Biljana Grahovac me "moli" da skupim prljavi veš da joj ga donesem oprati; Pimpek ima nekih ploča za mene; Amela je odvojila ćilim; Jana pita kako mi radi pegla; Nail me zove da lje­tujem u Orebiću.

A, onda dolazi biber po pilavu: taj glas koji sanjam:

"Hi, tata."

Počinjem mucajući plakati...

"Što plačeš tata?"

"Ne plačem sine Nevena... nešto mi je uletilo u grlo."

"Tata, imam li ja gdje kod tebe spavati kad dođem u Sarajevo?" "Sine, imaš sve."

"O.K. See you soon, tata."

"Kad dolaziš, sine?"

"Kad dođem... A, da te još nešto pitam: živiš li ti sam?"

"Ne živim više."



* * *

Došla je Nevena u pratnji stjuardese. Velika je to sad cura i ne mogu je više podići u naručje. Donijela mi je šteku "Camela".

S aerodroma se vraćamo taksijem. Pokazujem joj njenu sobu:

"A, gdje ćeš ti tata spavati?"

"U drugoj sobi."

" Ali nema kreveta ?!"

"Ma, znaš, sine ...mene boli kičma i bolje mi je spavati na podu..."

Pokušavam spavati, ali se svako malo dižem s poda, idem u njenu sobu i gledam je kako diše, kako je obraz podbočila rukom, kako je zgurala deku, kako joj noga visi preko ruba kreveta, kako na stoliću drži neku moju pradavnu sliku, kako su joj se po čelu nakupili znojni biseri i ja ih dahom hladim...

Sviće, a ja sam još uvijek budan: neka - biće vremena za san. Za san nikad nije kasno.

TRAJNA ILI ZADNJA


Zadnji put sam u Trebinju bio 1979. godine. Poslije mog povrat­ka iz Los Angelesa gdje sam raskrstio nesretnu vezu s Marylin Monroe (nisam više mogao da trpim njene depresije) trebao mi je odmor i dobro društvo, pa sam u posjetu pozvao Ernesta Hemingwaya da mi pravi društvo na odmoru.

Kako mi je kuća Ibre i Fadile Ćerimagić uvijek bila otvorena, otputovali smo u Lastvu da uživamo u vinu, lozi, janjećem i jarećem pečenju, da kobajagi radimo - za mjesec dana nismo napisali ni retka, ali smo ostavili neizbrisivi trag u svim trebinjskim kafićima i birtijama...

Da li je to baš tako bilo, vi mi ne morate vjerovati, ali te godine se našao bar jedan čovjek da u to povjeruje.

Nakon teksta objavljenog u Našim danima oštro je reagovao neki intelektualac iz Trebinja (intelektualac tipa Božidara Vučurevića).

Osuo je i drvlje i kamenje po Redakciji odakle im tolike pare (i to u doba ekonomske krize) da me šalju u Ameriku, da plaćaju moje troškove.

Na kraju je izrazio i izvjesnu dozu sumnje u istinitost mog pisa­nja, jer, kako je on čuo, Ernest Hemingway nije više među živima.

Uistinu sam zadnji put bio u Trebinju 1988. godine u pratnji S.

Bolje se "sjećam" onog boravka s Hemingwayem nego sa S. Možda sam to svjesno potisnuo u zaborav, jer to je bila posljednja godina našeg zajedničkog života.

Pamtim da sam imao strahovit proljev i Fadila mi je kuhala jaja sa sirćetom, pa sam nekako preživio. Nažalost, njen muž Ibro se nedavno, u Danskoj, preselio na ahiret, a, kako to biva kod starih bračnih parova, očekivati je da mu se i Fadila uskoro pridruži.

Nedavno me u posjetu zove moj jaran. Priča mi kako ga je nešto presjeklo oko srca kad je vadio ličnu kartu i pod Rok trajanja je pisalo TRAJNA.

"A, tek mi je pedeset godina, Daco. Pitao sam ih što nisu napisali POSLJEDNJA."

Možda bih i prihvatio poziv da istog dana nisam primio pismo u kojem mi Amerikanka piše kako se naša kćerka hvali djeci u prvom razredu osnovne škole da ona ima "tata Dacu, koji nema zuba". Američka djeca joj to ne mogu vjerovati, jer njihovi očevi blistaju zubima, baš kao da su sišli sa reklamnih spotova i traže joj da me dovede, da im ga pokaže, a ona tužno odgovara da se ja nikad više neću vratiti.

Da nije tužno, smijao bih se, ali mi kroz glavu stalno prolazi stih Sinana Gudževića kako "krv sve više postaje voda."

Nije samo to - sve da mi je krv i dalje gusta kao sirup od maline, nameću se pitanja: Kako? Od čega? Honorara iz Bosne? Šta je s 30.000 dolara što dugujem Amerikancima? Poslom gdje sam, prije dolaska u Sarajevo, guzicom zatvorio vrata?

Postoji ta varljiva nada da će jednog dana u ovoj zemlji pisce početi tretirati kao ljude, da ću od honorara za svoje knjige (koje već imam u rukopisu) moći barem svojoj kćerci platiti kartu, odvesti je na more, pokazati joj Sarajevo, upoznati je sa prijateljima, upoznati je sa prodavačicom u granapu, koja, tražeći me u listi dužnika, nalazi:

"Ah, evo! Nevenin i Vesnin tata."



* * *

U teško opisivom raspoloženju idem do kafane u kojoj se gazda vajda: "Zašto meni niko ne vjeruje kad lažem?"

Kad ga pitam ima li jubilarnog, on odgovara: "Nema, ali ima votke."

Baš kao da su konjak i votka jedno sasvim isto, a kad bolje promislim i jesu, svejedno mi je šta pijem, jer već sam davno prestao uživati u piću i ono samo služi da zaboravim da sam sve uradio da bi se vratio u Sarajevo, a ništa da bi ponovo vidio svoju djecu - od mene je svako vidio haira više nego ona.

Stepenice su noćas strmije i ima ih više, pa se s mukom penjem do stana, svaljujem se na ležaj i hoću da ispušim još jednu, ali ni jedan prokleti upaljač ne radi.

Ne skidajući odjeću, padam u nešto nalik snu i boga molim da to potraje barem do svanuća, ali se trgnem, pogledam na sat, a ono je tek prošlo četrdeset i pet minuta otkako sam zaspao i sad mi valja do jutra (bez upaljača) džedžiti na krevetu, čitati neke listove koje ne razumijem, a ujutro...



* * *

Ujutru sam nazvao jarana u Trebinju i rekao mu da ne mogu doći, slagao da imam puno posla...

Kako mu mogu reći da sam i ja izvadio svoj posljednji pasoš.

Pasoš kojeg mi na tom putu što mi je preostao niko neće ni tražiti.

Orhanowskki, prije svega hvala ti na genijalnoj ideji da nam svim pruzis jos jedan susret sa Dacom. nakon do zemlje tvom trudu. Ali, ma koliko ovo sad egoisticno zvucalo, zasto prestade sa kucanjem. Ja se tek "navuko" na price, preslo mi u naviku da ujutro otvorim sa-x i pogledam ima li nova prica. Sve mi je to, kako vec neko ovdje rece, na iscekivanje i otvaranje dragog poklona, a onda dojednom nekoliko dana nista. Znam da je okacen link za skidanje prica u PDF formatu, ali mi je ovo bilo draze. U iscekivanju novih prica - pozdrav od vjernog citatelja

Orhane kucaj jos ne prestaji da i dijaspora ima sta citati

Orhanowski je na zasluzenom godišnjem odmoru Bice novih prica, uskoro, malo strpljenja. Pozdrav .

KOMBINIRKE


Kad god mislim na vas, djeco moja, osjećam se sjajno! Problem je u tome što stalno mislim na vas.

Jutros sam primio vaše najnovije slike i "poklon" za Father's Day. (Kravatu izrezanu od papira, a na njoj piše: Dad, You are "Tie" rific! Happy Father's Day! U prevodu: Tata, ti si strašan. Fol je u tome što je "strašan" spelovano pogrešno, pa bi se moglo pre­vesti kao "kravatičan". - op.a.)

Tako sam počeo ovaj tekst i ko zna kako bih ga završio da mi nije nestalo cigara i piva, pa sam skoknuo do granapa. Naletjeh na Nunu i on mi čestita useljenje u stan, a ja ga pozvah na pivo. Reče mi da ne pije, pa kupih Sprite za njega. Sjedili smo i slušali tele­viziju, jer najednom kanalu sam imao "Bjelašnicu u decembru", a na drugom "crnca u tunelu".

Nuno se ponudio da mi to udevera, jer se valjalo popeti na krov i okrenuti antenu, a znao je da ja toliko ljubim visine da mi se manta čak i kad se moram popeti na štokrlu da zamijenim sijalicu.

"Ne brini. Začas ću ja to. Samo da skoknem do kola i uzmem kombinirke."

On je balansirao na krovu, a ja sam se odozdo derao:

"Još, još, još... DOSTA!"

"Ne pitaš me šta radim", rekao mi je kad je sišao s krova.

Malo sam se zbunio, jer u svojoj samozaljubljenosti sam zabo­ravio da na ovom svijetu ima ljudi koji se bave i normalnim poslovima, a ne pisanjem.

"Pa, šta radiš?"

Nuno je teško uzdahnuo:

"Šuti, ne pitaj!"

Onda se nasmijao:

"Zajebavam se. Nećeš mi vjerovati šta - štimam klavire."

"E, tek me sad zajebavaš. Kome je u današnji vakat stalo do svi­ranja klavira?"

"Baš si frajer. Znaš i sam koliko ima samo papaka što su se uselili u stančuge, a klavir je idealan da bi se ispunio prostor. A, to je i jako prestižno imati klavir u kući."

"Ma, dobro, vjerujem ti to, ali nisam znao da umiješ naštimati klavir."

"U stvari, ne umijem: znaš da sam ono malo išao u srednju muzičku, ali me zaboli kurac. Znam da svakako na tom klaviru niko nikad neće zasvirati, da će služiti kao postolje za neku lažnu kinesku vazu."

Popeo sam se kod komšije Paše da nam skuha kafu. Kahvenisali smo, a Nuno je sa sjetom gledao u ćošak gdje je nekad bio "jebodrom" - jogi-madrac:

"E, koliko li sam samo koka priveo kod tebe, kad se sjetim... A, ti, pišeš. Kad predaješ tekstove."

"Danas..."

"Nemoj da ti smetam..."

"Nema veze - mogu i sutra."

"Šta li si danas opet slagao", rekao je i nageo se nad mašinu.

Pročitao je onih prvih par rečenica, uhvatio se za čelo i skoro otrčao u kupatilo. Nije ga dugo bilo, a onda sam čuo vodu kako teče.

Vratio se sav zajapuren, a oči su mu bile podbule i crvene, pri­mijetio sam, mada je sklanjao pogled od mene.

"Izvini, morao sam se umiti."

A, onda je sasvim neočekivano rekao:

"De mi, Daco, bogati, otvori jedno pivo."

Nisam ga ništa pitao. Samo smo sjedili, otvarali jednu pivu za drugom i buljili u Jevrejsko groblje.

Lice mu je poprimilo normalnu boju, a oči su se izbistrile.

Neprirodno veselim glasom je rekao: "Daj mi te prazne flaše. Jebo nas ako još uvijek ne možemo svladati jednu gajbicu."

Kad se vratio, osjećao je potrebu da objasni: "Znaš li kad sam se zadnji put napio?" Slegnuo sam ramenima. "Kad su dohakali Caci." Onda je tihim glasom dodao:

"Majku jebo svoju", i opet utonuo u šutnju, ali je riječ kao ptica i ne može se držati u kavezu, pa je nastavio: "Jednog dana me je pokupio na kopanje. Kod Vječne vatre. Džabe što sam imao radnu obavezu i sve - ne jebu ni dva posto. Ti znaš da sam ja oduvijek bio pican: kravata, odijelo, italijanske cipele i sva ta sranja, pa me je možda to spasilo kopanja, ali sam morao ići po vodu. Izdržao sam jedan dan - ne zato što mi je bilo teško, nego što mi ni kćerka ni žena nisu imale pojma gdje sam, a znaš da je narod tada ginuo poput muha. Mene je brinula samo njihova briga za mene, jer mi nije padalo na pamet da se Almi i Majdi može išta desiti. Prevelika je to bila ljepota da bi joj se moglo nauditi. Sutradan sam zbrisao. Živo mi se jebalo što Caco ima moje podatke i hoće li mi banuti u kuću - samo sam htio da ih vidim."

Eksirao je pivo:

"Na mjestu gdje mi je bio stan zjapila je rupa i sjećam se da je prvo što sam pomislio bilo: jebiga, a nedavno sam ga adaptirao. Još mi do mozga nije moglo doprijeti da se Almi i Majdi nešto može desiti: kod komšija su, isprepadane su, ali su dobro. Kad sam zakucao na vrata kod prvog komšije, a on mi bez riječi spustio ruku na rame, pukao sam."

U tom trenutku je i moja ruka pošla da mu se spusti na rame, ali sam u sekundi shvatio crnu simboliku koju bi taj gest imao, pa je ostala da visi u zraku, a Nuno je nastavio: "Znaš šta je najgore u svemu tome, Daco? Hiljadu puta sam pomislio kako, u stvari, ja Caci mogu biti zahvalan, jer mi je spasio život. A, onda pomislim: koji život? kakav život? Ja samo znam da nisam bio tamo kad je grunula granata i, mada znam da je to potpuno suludo, i dalje mis­lim da se ništa ne bi desilo da sam bio kod kuće. Njihova lica su mi stalno pred očima, ali je čudno što u sjećanje nikako ne mogu pri­zvati njihove glasove, i to me ubi."

Pogled mu je odlutao do fotografija moje djece na pisaćem stolu:

"Jebiga, ja tebe zadržah... De, završi tekst."



* * *

Silazio je niz stepenice, a ja sam doviknuo za njim: "Nuno, za­boravio si kombinirke."

Stepenice su mi odgovorile: "Jebo kombinirke."

POŠTANSKO SANDUČE


Svaki normalan, civilizovan čovjek, pri povratku s posla, prvo zaviri u svoje poštansko sanduče, mada zna da ga tamo neće čekati ništa - osim hrpe neplaćenih računa, ali ga nada da će jednom otkri­ti nešto lijepo mahinalno tjera da taj ritual ponavlja iz dana u dan.

Nije to samo nada, nego i taj osjećaj ponosa: ovo je moje, ovo su moji dugovi, pa mu, opet, nekako lijepo pri duši kad dođe kući i kaže ženi: "Uh, jebote, jesmo se zavalili prošlog mjeseca!"

Pošto ne spadam u kategoriju niti normalnih, niti civilizovanih, a ponajmanje zaposlenih ljudi, pri svom prvom ulasku u stan, u neko doba noći, pružam lijevu ruku i napipavam prekidač za haustorsko svjetlo, ali ono je zadnji put radilo prije nekih sedam godina...

Svejedno, sigurnim korakom se penjem uz stepenice (prošao sam ih, ustrčao uz njih, bauljao uz njih nekih tridesetak godina) i vidim svoje poštansko sanduče, a u njemu se nešto bjelasa; palim upaljač i kroz uzane proreze pokušavam odgonetnuti šta bi to moglo biti?

(Ključa nemam - zašta će mi? Ali je neko, da bi zaštitio svoju dragocjenu privatnost i svoj osjećaj vječnog pripadanja, montirao bravu na kojoj bi mu i Fort Knox mogao pozavidjeti.)

Tek tada mi pada na pamet da je apsurdno i pomisliti da je ta pošta namijenjena meni, jer ovo mi je prvi dan u stanu i niko (bar niko ko bi mi mogao i želio pisati) nema pojma gdje stanujem.

Sve to ostavljam za sutra i u društvu bubašvaba provodim svu noć u nekakvim snoviđenjima, a manje u snu; ujutro se umivam i gledam se u ogledalo - nema ogledala. Baš me briga - nikad mi nije ni trebalo, jer sam ja u svojim očima najljepši.

Kopkaju me oni papiri u sandučetu, pa idem kod komšije i posuđujem moćan šarafciger da bih razvalio tu bravu: računi za struju i plin.

"Pa, oca mu jebem, još ništa nisam ni potrošio, a ono već računi?" Onda ih bolje pogledam i odahnem - nije moje ime i pre­zime na njima.

Da ne duljim (a, već jesam!), landara poklopac mog sandučeta koje zjapi prazno, a jedno jutro ugledam pismo s poštanskom markom Kanade i sa poznatim rukopisom:

"Dragi Nosonja,

rekla su mi raja (neki dan sam zvao Sarajevo) da si se uselio u stan: čestitam!

Sad se sigurno pitaš kako sam zapamtio tvoju adresu, ali kako bih je mogao zaboraviti? Pred tvojim sam haustorom uzeo toliko papaka na šibicama, a kad god bi bila racija, spavao sam kod tebe.

Zadnji put sam ti pisao na Vojnu bolnicu (ne znam jesi li primio to pismo?), a onda ti se izgubio svaki trag.

Inače, ja sam se poprilično dobro snašao; malo sam se patio u početku, a onda me je krenuo posao sa Žutom osom (znaš, to je ona dozlaboga jebena rakija). (U Kanadi ima puno Srba i dali bi guzice za rakiju.) Kasnije sam proširio posao i na njegušku pršutu, ajvar (uz malu pomoć prijatelja), a kad sam uhvatio prvu "sermiju" - otvorio sam uvoznu firmu.

Kupio sam kuću - evo šaljem ti sliku..."

Sad sam malo zbunjen, jer u pismu nema nikakve slike, a onda primijetim da mi je, pri otvaranju pisma, pala pod noge: na slici prekrasna kuća, na sprat, bjelja od bijelog snijega, ispred nje dva ogromna bora, a na neka bijesna kola (nikad se nisam razumijevao u marke auta) naslonjen moj jaran; prepoznajem ga po gustom pramenu kose što mu pada na čelo, ali kad sam ga zadnji put vidio bio je sijed, a sad mu je kosa crna "k'o crnac u tunelu"?!

'Ajd, u redu: ljudi u njegovim godinama počinju razmišljati o smrti, a kad skontaju da je neminovna, pokušavaju da taj čas (za dva-tri dolara) odgode farbanjem kose.

Čitam dalje:

"Oženio sam se i, na jesen (akobogda) ću postati ponosni otac. Znam da ti to zvuči neobično i nevjerovatno, ali obojici nam se desilo toliko nevjerovatnih stvari u životu pa je i ovo moguće.

Znaš i sam koliko se ovdje radi, pa ti sad ne ostavljam svoju kućnu adresu (više sam na putu nego kod kuće), ali kad budem kupio "office" u Torontu, javiću ti pa mi se javi, molim te.

Voli te tvoj jaran..."

A, umjesto potpisa - crtež nespretno nacrtanog vrapca.

U P.S. stoji: "Šta misliš kako mi se firma zove - Sparrow, u pre-vodu... ma šta ja i serem: kao da ti ne znaš engleski bolje od mene."

Vraćam se kući, na četvrti sprat, i počinjem da mu pišem pismo: "Dragi Vrabac...", i stajem! Nešto se ne slaže!

Prije par dana sam sjedio s Rankom u Paragrafu i on mi je pričao kako se Vrabac ofucao u Kanadi, kako živi od socijalne pomoći...

Ranko nema razloga da mi laže: on je, prije rata, sudio Vrapca i u njemu ne bi bilo nikakve ni zlobe ni zavisti?!

Ljut sam i derem nenapisano pismo: što li me moj jaran laže.

Onda se sjetim kad sam, pri dolasku u Ameriku, svom prijatelju Goci u Francusku poslao sliku na kojoj sam u kožnoj vindjaci, čizmama o kojima smo sanjali kao djeca, ležerno naslonjen na visoku guvernalu Harley Davidsona, s obaveznom pivom u ruci i na poleđini samo napisao: "Evo, snalazim se nekako."

Sjetim se kako svojoj djeci pišem i telefoniram kako mi je zdravlje u redu, kako sam predao tri rukopisa, koja trebaju izaći uskoro, kako ćemo se uskoro vidjeti - ili ću ja (čas posla!) skoknu­ti do Amerike ili ću im poslati avionske karte da one dođu kod mene...

...kako majci odgovaram na pisma da ne treba ništa da se brine...

Jer, ne laže se samo iz koristi - može se lagati da bi nekoga ko te voli lišio nepotrebnog bola, u svojim lažima živiš i produžavaš se, kad ti ništa nije drugo ostalo nego nemoć i jedan patetični čin da na vizit karti na svom poštanskom sandučetu promijeniš ono "Dario Džamonja" u "Nevena i Vesna Džamonja".

Možda će, jednog dana, shvatiti?