Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

[T8]

Pavlovic ( Dragan ) Igor
(1969-1993)
apsolvent medicine, Doctor Honoris Causa;

Dana 24.12.1993.godine prilikom izvršavanja borbenih zadataka u reonu Viteza poginuo je Pavlovic Igor, jedan od istaknutijih boraca iz perioda odbrambeno-oslobodilackog rata.
Za ispoljenu hrabrost i doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem “ Zlatni ljiljan “ i od strane Predsjedništva Bosne i Hercegovine “ Ordenom zlatnog grba sa macevima “.

Igor je, koliko me sjecanje sluzi preminuo u zenickoj bolnici od posljedica ranjavanja.
Zadnja zelja bila mu je da bude sahranjen na sehidskom mezarju Kovaci zajedno sa svojim saborcima.

Sa obilježavanja godišnjice smrti na Kovacima 2006 god

Odata pocast heroju Igoru Pavlovicu

Trinaesta godišnjica od pogibije hrabrog branitelja BiH Igora Pavlovica obilježena je u nedjelju na mezarju Kovaci. Clanovi porodice, prijatelji, komšije i saborci okupili su u velikom broju kako bi odali dužnu pocast heroju našeg grada i domovine i položili cvijece na njegov grob.

Igor Pavlovic imao je 24 godine kada je poginuo u selu Križanicevo kod Viteza, braneci svoj narod i svoju zemlju. Ucestvovao je u brojnim bitkama za odbranu BiH.

Danas, nakon trinaest godina, majcina ljubav prema djetetu sve je dublja, a tuga iz godine u godinu veca, prica Igorova majka Madira Pavlovic -Konjicanin.

“Teško je živjeti sa toliko tuge u srcu, ali tu tugu mi ublažava unuk koji lici na svog dajdžu. On mi daje snagu za životom. Kada je Igor poginuo, moja kcerka Aida je rekla, ako ikada bude imala sina, on ce se zvati po njenom bratu. Tako se i dogodilo i danas imam unuka Igora”, govori kroz suze majka Madira. Dodaje da je Igor stalno bio na liniji.

“Kada bih mu rekla: Igore, zašto stalno ideš na liniju, pa ima i drugih boraca, on bi mi odgovorio: “Mama ti si jako sebicna. Bolje da poginem ja, nego moj drug koji ima ženu i dijete”. Kada je bilo obilježavanje 60. godišnjice Srednje medicinske škole, u koju je išao moj sin, nisam bila u stanju odazvati se tom pozivu”, istice Madira i izražava zahvalnost prijateljima, komšijama i Igorovim saborcima koji se svake godine okupljanju i prisjecaju mladica koji je svoj mladi život dao za slobodu koju danas uživamo.

Igor je za svoju hrabrost odlikovan ordenima Zlatni grb s macevima i Zlatni ljiljan

[T8]

Nurija Memisevic - Nurijica
1966 - 1993

Rahmetli Nurija Memiševic, jedan je od najvecih heroja Podrinja.
Niko ga nije zvao po imenu, prezimenu. Dovoljno je bilo reci "Nurijica"

Nurija, sin Hajdara, rodjen je u selu Brezovice, opština Srebrenica 1966 godine.
Nakon okupacije Bratunca, Nurijica se se ukljucuje u redove TO R BiH na podrucju Srebrenice.
Formiranjem organa Opštine Bratunac, jula 1992 u Konjevic Polju, biva izabran za Nacelnika Stanice Javne Bezbjednosti Bratunac.
Ucestvovao je u velikom broju bitaka, isticuci se svojom neustrašivom hrabroscu i poštenjem zbog cega je bio jedan od najomiljenijih medju svojim saborcima i narodom. Vise je puta ranjavan. Cim bi malo oporavio vracao se u borbu. JurIsao je naprijed ne razmisljajuci o svom zivotu

Ljeta 92 sve je vise ranjenih, bolesnih koji umiru u strasnim mukama zbog nedostatka osnovnih lijekova
Neko ih mora donijeti iz Tuzle.
Nurijica kao i uvijek spreman za izazov
S grupicom od dvadesetak suboraca krece na dug put
Prelaze preko 50 kilometara teritorijom pod kontrolom cetnika i stizu u Tuzlu

Njihovim dolaskom u Tuzlu prvi put se iz neposrednog kontakta sa borcima Podrinja, saznaje za uspjehe koje oni postizu u borbi (Nurijica daje i intervju Tuzlanskoj televiziji, nazalost taj jedini njegov snimak nije sacuvan).
Nurijica prica o bitkama, U jednoj od njih zarobio je tenk.
Prica o tome kao necem sasvim obicnom
Govori o stradanju, patnji civilnog stanovnistva
Zeli sto prije nazad
Povratak u Srebrenicu vise puta im je odlagan,
Njegova mala grupa bi se lako vratila ali nasi stratezi odlucuju im prikljuciti jos 80 osoba
Rizik se znacajno povecava. Nurijica obilazi podrucje Sapne, Kladnja pokusavajuci naci pogodan momenat za proboj nazad
Ne uspijeva.

U decembru 1992. situacija u Srebrenici postaje sve teza.
Snijeg je vec pao. Nurijica dobija naredbu da krene zajedno sa borcima, lijecnicima i civilima iz Bratunca i Srebrenice koji su im se pridruzili u Tuzli (ukupno 105 lica) u nemogucim uslovima (na nekim mjestima snijeg je u to vrijeme bio preko jednog metra visine) iz pravca Kladnja prema Srebrenici.
Vracaju se nazad. Put je suvise tezak i mnogi ne mogu da ga podnesu
Nakon nekoliko dana odmora ponovno krecu.
Prilikom prelaska na teritoriju Han Pijeska, u blizini Ruzine vode, kolona je otkrivena i napadnuta 09. 12. 1992. godine.
Nurijica s jos nekoliko najhrabrijih krece naprijed u proboj dok ostali cekaju
Nakon sto se spustila noc kolona se ponovno okuplja i krece
Ubrzo slijede novi napadi.
Visok snijeg, nepoznavanje terena, iscrpljenost od dugog pjesacenja i nosenja tereta (lijekovi, hrana, licna oprema) bili su dodatna otezavajuca okolnost.
Kolona se izlozena napadima raspada u male grupice. Od ukupnog broja samo 37 bratuncana i srebrenicana na celu sa Nurijicom uspjelo se kroz sumske puteve probiti do Zepe. Ostali (medju kojima i najmladji Elvedin D., mali heroj koji se od prvog dana prikljucio Armiji BiH a imao je nepunih sesneast godina) nisu uspjeli.

Radio Beograd je 13. 12. 1992 godine prenio vijest o hvatanju muslimanske "diverzantske" grupe "Drinski leopardi" (ime naravno izmišljeno od strane srpskih novinara), a na paljanskoj televiziji kamera prati tragove stopa u snijega koji vode do mrtvih tijela. Prikazuju i neke zarobljenje.
Od 68 osoba koje su nestale tom prilikom, srpske snage su na razmjenu u Satorovicima pustili samo Nevzetu Kumric.
Srpski pregovaraci su kasnije pregovorima tvrdili da nije bilo zarobljenih, iako su neki od zarobljenika na kojima su se vidjeli ociti tragovi mucenja, bili cak i "intervjuisani"
Svi koji su se uspjeli probiti do Srebrenice zadodobili su teske promrzline
Medjutim to Nurijicu ne zaustavlja, ucestvuje u bitci za Kravicu, i tom prilikom biva tesko ranjen 07.01. 1993 godine.

I pored velikih uspjeha Srebrenica je i dalje daleko od luke spasa i spajanja s drugim slobodnim teritorijama.
Ide se dalje. Borba je svakako jedino sto je preostalo
Pred Nurijicom i drugovima je Jezero - najjace utvrdjeno mjesto na podrucju Srebrenice

Nurij'ca ne trazi predah za sebe, ponovno nedovoljno oporavljen prikljucuje se svojim saborcima u novom pohodu - bitci za posljednji teritorij na podrucju Srebrenice koja nije pod kontrolom Armije BiH
Najteza bitka do tada. Nurijica i prijatelji ne odustaju unatoc zestokom otporu
Kada su borci Armije BiH vec bili zauzeli jednu od kljucnih lokacija u mjestu Kušici, Nurijica biva smrtno ranjen gelerom bombe 16. 01.1993 godine.
Tako se zavrsio njegov herojski ratni put.
Posthumno mu je dodjeljen cin pukovnika i najvise ratno priznanje "Zlatni ljiljan."

[T8]

Izjava 16

I. H. iz Srebrenice, rođen 1972. godine. U aprilu 1992. godine prije okupacije Srebrenice izbjegao u Tuzlu. U decembru 1992. godine sa grupom od stotinjak ljudi, kroz snijeg i mećavu kreću na put za Srebrenicu. U snijegom zametenim putevima planine Birač četnici su ovoj grupi napravili zasjedu. Ovo je priča o tim zbivanjima i ljudima koji su nestali decembra 1992. godine u pokušaju da pomognu Srebrenici. “U Kladnju su izvršene posljednje pripreme za put ka Srebrenici. Poslije nekoliko sati pješačenja po snježnoj mećavi morali smo se vratiti nazad, jer nekoliko starijih osoba nije moglo izdržati put. Nakon nekoliko dana odmora 9. decembra 1992. godine grupa od 101 muškarca i 3 djevojke ponovo kreće iz mjesta Starić kod Kladnja. Put je trebao trajati oko tridesetak sati hoda, prema procjenama vodiča puta. Pješačili smo cijelu noć i sutradan smo stigli u rejon Igrišta (skijališta iznad Vlasenice). Snijeg i susnježica nas prate čitavim putem. Na Igrištima smo sačekali sumrak, da bi prešli preko magistralnog puta Vlasenica-Han-Pijesak. Grupu su predvodili Nurija Memišević, Džemail Mandžić, Meho Efendić i Salih Salihović. Na dijelu magistralnog puta ispod tzv. “Ružine vode” prešli smo put, ali već smo tada bili primijećeni od stražara iz baze za održavanje puteva. Vidjeli smo kako stražar upaljenom baterijskom lampom obilazi mjesto prelaska na putu. Mi smo nastavili dalje. Snijeg je postajao sve dublji, jer smo već bili duboko u planini Birač. Prešli smo Partizansko Polje u nadi da se domognemo rejona Sućeska na srebreničkoj opštini. Međutim, vjerovatno zbog velike hladnoće i snijega primijetio sam da smo se počeli vrtiti u krug. Sutradan, 11. decembra poslije odmora kraj jednog šumskog izvora, u predjelu Crne rijeke, četnici su iz zasjede otvorili paljbu po nama. Imali smo tada jednog ranjenog. Osim desetorice ljudi koji su otišli u proboj na čelu sa Nurijom Memiševićem, mi ostali smo bili svi na okupu.
Spušta se noć i poslije ponovnog okupljanja grupe zapovjeda se pokret. Tada smo izgubili trag glavnog vodiča, a mnogi od nas nisu poznavali teren. Počinje lutanje u manjim grupicama, dok četnici dovlače pojačanje, transportere i pse. Svjetleće rakete šaraju nebo. Odjekuju rafali na sve strane. Prsti na nogama su mi već bili zaleđeni, tako da ih nisam ni osjećao.
Imao sam halucinacije, misleći da mi mati donosi palačinke.
Neki su se smrzli na tom putu, dok su većinu zarobili četnici.
Pet dana i noći sam lutao sa još osmoricom ljudi.
Izbjegavali smo četničke patrole da bi u blizini kasarne na Žep planini (rejon tzv. “Vučije jame” koja je bivša JNA, a kasnije Ratku Mladiću, ratnom zločincu, služila kao atomsko sklonište i komandno mjesto), sreli još šestoricu Srebreničana.
Prošli smo kroz srpsko selo i došli do naše slobodne teritorije i uspjeli se spasiti.
Mjesecima poslije toga u Srebrenici, koja je preživljavala najteže dane gladi i neprijateljskih ofanziva, nisam mogao normalno hodati od zadobijenih promrzlina.
U ljeto 1994. godine gotovo istim putem se I. H. vratio u Tuzlu.
U Srebrenicu je uspjelo doći ukupno 40 ljudi iz grupe.
Jedna osoba je kasnije razmijenjena, dok se ostali vode kao nestali.
Od ukupno 22 tijela, koja su u novembru 1994. godine razmijenjena, samo tri su identifikovana od članova njihovih porodica, a uz pomoć stručnjaka Zavoda za sudsku medicinu i patološku anatomiju KMC Tuzla.
Spisak nestalih iz decembra 1992. godine u rejonu Birča - Partizan Polje: Džemail (Idriza) Mandžić, rođen 1960. godine Mirzet (Ismeta) Efendić 1965. godine, Sabit (Redžepa) Hađibulić 1969. Suljo (Edhema) Bektić 1970. Sadik (Ibre) Selimović 1967. Irfan (Hadže) Jukić 1958. godine, Zaim (Huse) Alić 1961. Farid (Husejna) Hodžić 1960. Fikret (Atifa) Kadić 1955. Mirsada (Junuza) Mustafić 1953. Midhat (Avde) Lejlović 1958. Sadik (Salke) Efendić 1958. Ismet (Abida) Hukić 1971. Alija (Alje) Nuhanović 1960. Fahrudin (Zulfe) Malkić 1967. Latif (Sejdalije) Sejdinović 1969. Nijazija (Muje) Smajlović 1969. Hedib (Ahmeta) Musić 1972. Mujo (Ahmeta) Orić 1950. Nail ([abana) Mehanović 1965. Zaim (Bekte) Mehenović 1956. Ferid (Ahme) Lemeš 1967. Muhidin (Mehe) Hasanović 1960. Malik (Ramiza) Džananović 1961. Nazif (Hasana) Bektić 1973. Fadil (Jusufa) Malkić 1966. Suad (Saliha) Suljić 1974. Salko (Ejuba) Beganović 1972. Salih (Muje) Salihović 1945. Esmir (Fikreta) Sulejmanović 1974. Meho (Meše) Efendić 1950. Hamdija (Hameda) Smajlović 1966. Ekrem (Bekira) Alić 1971. Elvedin (Hakije) Divović 1976. Hamed (Jusufa) Osmanović 1957. Munib (Reufa) Ibrahimović 1968. Džanan (Jusufa) Salihović 1964. Alija (Rešida) Malkić 1967. Mujo (Ibrahima) Omerović 1955. Mehmedalija (Alije) Nuhanović 1968. Edhem (Husejna) Sulejmanović 1952. Rešid (Nurije) Hodžić 1972. Zijad (Ramiza) Hasanović 1969. Mesud (Sakiba) Salihović 1968. Ramo (Zaima) Porobić 1957. Hajrudin (Alije) Nuhanović 1969. Edhem (Hilme) Omerović 1956. Naser (Hameda) Siručić 1959. Avdo (Muje) Bakalović 1953. Asim (Smajla) Bečić 1949. Dževad (Vejsila) Hodžić 1964. Mesud (Avde) Nukić 1973. Zahir Bekte) Mehanović 1968. Midhat Mustafić, Idriz (Adema) Salkić 1969. Munir (Muje) Jusić 1970. Sead Bajramović, Ramiz Mekanić, Ibrahim Muratović”.

Izjava 78

A. rođen 1972. godine u Teočaku, a živio u Srebrenici.
Sudionik mnogih akcija odbrane Srebrenice u kojima su poginuli najbolji prijatelji.
Ovo je njegova priča o pogibiji dvojice bosanskih heroja.

“Još jedan dan neumoljivo prolazi, a sjećanja naviru. Pitam se zašto i sjećanja ne prolaze.
Polako pogledom prelazim po okolini Vogošće.
Svako brdo budi uspomene na prohujale dane rata, dane boli, patnje, gladi, bijede.
Djetinjstvo i dio svog života proveo sam u Srebrenici.
Neumoljivi vihor rata dočekao sam u gradu mog života.
Bio sam još snen od djetinjstva kada su me krvoločne zvijeri agresora probudila iz sna.
Zajedno sa svojim drugovima stao sam u odbranu zemlje i moje jedine domovine.
Bili smo mladi, poneseni željom za slobodom i životom.
Nismo ni bili svjesni surove stvarnosti i ne znajući šta je strah, nas 80 je stupilo u redove TO BiH.
Okupio nas je H. M. i pod njegovim budnim okom stupili smo rame uz rame, jedan do drugoga.
Išli smo iz akcije u akciju stičući iskustvo u borbi.
H. je od nas stvarao ratnike, branioce Bosne.
Najbliži sam bio sa Nurijicom i Žigom
Mada nismo bili u rodbinskoj vezi, ipak smo bili duševno povezani, kao braća.
Dijelili smo dobro i zlo. Opijali smo se uspjesima, a trijeznili se gledajući patnju i bol našeg naroda.
U svaku akciju išli smo sa željom da uspijemo.
U akcije smo kretali poletni, iako smo znali da će biti teško.
Teško, ali ne i neosvojivo.
Gnijezdo krvoločnih zvijeri bilo je pred nama. Zalazje.
Polako smo se prikradali rovovima u ranim jutarnjim satima.
Komanda je izdata: - “Opkolite Osinjak”!
Nurija i Žiga su išli jednom, a ja sa ostalima drugom stranom.
I akcija je krenula.
Prikradali smo se milimetar po milimetar, korak po korak.
Jutarnju tišinu zaparaše gromoglasni uzvici - “Juriš“!
Sijevnu vatra sa svih strana.
Planuše istok i zapad.
Zagrmi haubica, zasikta osamdesetčetvorka.
I tu misli stanu.
Jurišam i pucam, ne mogu da razmišljam.
To traje satima.
Narod Srebrenice je uz svoje borce, ali grad se granatira.
Zauzeli smo Zalazje i uspjeli.
Akcija je završena i slijedi okupljanje.
U žurbi, dok pregledam ranjenike i prikupljam razbacano naoružanje, pitam za Nuriju i Žigu.
Gdje su?
Zašto ih nema?
Hvata me zebnja, crne misli vrte se glavom.
Pomislim loš je bio sinoćni san.
Ne daj Bože, da se šta desi!
Žurim dalje, a ostali me nešto čudno gledaju.
Ali, evo Nurije.
Gdje je Žiga? pitam ga i onda se nijemo gledam s njim.
On pomjera usne, ali riječi ne izlaze iz usta.
Srce mi se steglo.
Ne vjerujem.
To ne može biti istina. - “Žiga je poginuo”, izustio je napokon Nurija.
Krv mi se zaledila u žilama.
Posljednja iskra nade u meni se ugasila.
Izgubljen od boli hodam sam i ne vidim nikoga.
Iz boli me trgnu Nurija.
Vidim, i njega boli.
Po ko zna koji put mi se i bez riječi razumijemo.
Riječi su bile suvišne, samo čvrst stisak ruke i idemo dalje.
Osveta!
Želja za osvetom poginulog druga.
Ta nas misao vodi.
Ojačani bolom i željom za osvetom idemo još žešće i dalje.
Više nema granice.
Vrijeme prolazi, rat traje.
Srebrenica ječi pod kišom granata.
Borci ginu, narod strada, ali se niko ne predaje.
Smrt je prisutna i postoje dio nas.
Nema vremena za žalost.
Vojska iz Srebrenice napreduje.
Pala je Kravica. A sutra, sutra će pasti i Jezero, posljednje okupirano područje oko Srebrenice.
Krenuli smo. Nurija i ja, zajedno.
Zvijeri su nas nanjušile. Preduhitrile.
Počeli su akciju prije nas.
Grmi, sijeva.
Zemlja ječi, podrhtava.
Hiljade granata pada u minuti.
Pakao!
To je možda prava riječ.
Ali, mi ne uzmičemo.
Probudili su se u nama naši preci - ratnici.
Juriš!
Mladost nezaustavljiva, neumorna, neuništiva ide, korača i uništava sve pred sobom.
Prsa u prsa, živim mesom branimo narod Srebrenice.
U središtu akcije, Nurija upada u jednu kuću, smjelo i odvažno.
Ja sam korak iza njega.
Prosu se rafal, gruhnu bomba.
Jednim skokom našao sam se unutra.
Dim je, ne vidim ništa.
Nurija - to je sve što sam pomislio.
Vidim nepomično tijelo.
Krik očajnika i krik boli.
Srce mi se slama.
Savijam se od boli, kao od žive rane.
Bože, ima li te?
Gubim vjeru u ljude, u život, u sebe.
Kad mi uze Nuriju, zašto ne uze i mene?
Nesvjestan opasnosti oko sebe jurnuo sam naprijed.
Pucao sam i kosio sve.
Ali nije pomoglo.
Akcija je uspjela, ali je plaćena skuplje nego i jedna do tada.
Najbolji borci su pokošeni u cvijetu mladosti.
Ostali smo bez Nurije.
Usamljen, kao vuk samotnjak moram živjeti dalje.
Gotovo je sve.
Rat je već odavno stao.
Danas sam profesionalni vojnik.
Noći su mi najteže... sanjam moje Zlatne ljiljane - Nuriju i Žigu.
Ponovo s njima prolazim kroz svaku akciju i budim se okupan u znoju.
Ubijaju me susreti s Nurijinim roditeljima i Žiginom majkom, koja je još uvijek skrhana bolom.
Pitam se, da li je ovo što sad imamo ono za što smo se borili?
Da li su se našim životima drugi poigrali?
Da li je sve ovo vrijedno tolikih života, tolike izgubljene mladosti.

Razumije li ko nas, “vukove samotnjake”?”

Iz knjige Samrtno srebrenicko ljeto
http://www.scribd.com/doc/13396066/Samr ... preivjelih

[user_friendly]

Blaž Kraljević rođen je 17. rujna 1947. u mjestu Lisice kralj Ljubuškog, kao jedan od osmero djece Mare i Nikole Kraljevića. Kada je imao 19 godina, otišao je na privremeni rad u Njemačku ali je u ljeto iste godine otišao u Australiju. Brzo se snašao i otvorio restoran te postao uspješan poduzetnik. Imao je dva sina sa prvom ženom Džemilom.

Politika Hrvatskih obrambenih snaga bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. Hrvatske obrambene snage dostigle su u ljeto 1992. zavidnu jačinu. Nakon oslobađanja Mostara Hrvatske obrambene snage, u kojima se pored Hrvata borio i dobar dio Bošnjaka, izvršile su prodor do grada Stoca, a dana 6. kolovoza zauzele su dijelove općine Trebinje. Blaž Kraljević je izdao javni proglas u kojem poziva Hrvate i Bošnjake, tada Muslimane, da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine.

Nakon što je HOS oslobodio dijelove općine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaža Kraljevića na sastanak u Mostar, dana 9. kolovoza 1992., tobože radi dogovora o daljnjem tijeku ratnih operacija protiv srpskih paravojski. Ratni zločinac Vinko Martinović Štela odveo je generala Kraljevića na mjesto sastanka. Sastanku je navodno nazočio i Bruno Stojić "ministar obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne". Na tom sastanku Mate Boban je zatražio od Blaža Kraljevića da razoruža Bošnjake u HOS-u jer su oni svi "balijski izdajnici koji će Hrvatima zabiti nož u leđa" što je Kraljević odbio. Pri povratku sa sastanka zapovjednik Blaž Kraljević je s osam pobočnika Hrvatskih obrambenih snaga (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeća obrane. Kraljevićeva pratnja zasipana je iz 20 automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih obrambenih snaga bilo je likvidirano. Ubojice su pokušali tajno tijela odvesti do mora te ih baciti na pučini kako bi zataškali zločin ali je vozilo s tijelima pronašla Hrvatska policija.

Blaž Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice 13. kolovoza 1992. Vodstvo Hrvatske stranke prava ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši čin u Hrvatskim obrambenim snagama.

[alijagoro]

http://www.youtube.com/watch?v=WQSL4dLppNA komandant rahmetli Becir Mekanic od 15 sekunde do 30-te

[MPC]

Neka ima je svima Rahmet i Pokoj dusi................

[udrch]

Neka je rahmet svim "malim" bosanskim herojima..

[IBM]

Zijad Subasic,rodjen 1960. u Visegradu, komadant Patriotske Lige u Visegradu. Njegova jedinica je zaustavila Uzicki Korpus JNA kod Dobruna, drzali pozicije nekoliko dana. Zijad je ranjen u Vucinama u ulici Pionirska 12.4.1992. Odvezli su ga u Focu u bolnicu na lijecenje a nakon pada Foce, nekoliko visegradskih Srba Zijada izvlaci iz bolnickog kreveta i dovodi na Cupriju Mehmed-pase Sokolovic i tu su ga ubili. Danas Zijad je poprilicno nepoznat javnosti, skoro jedina osoba koja njega spominje je Kerim Lucarevic(u svojoj knjizi i u nekoliko interviewa).

[and]

Jasmin A.-sa 16 godina oteo pun kamion oružja iz kolone jna i dovezao u naselje. živ i zaboravljen

[Bosanac sa dna kace]

Jasmin A.-sa 16 godina oteo pun kamion oružja iz kolone jna i dovezao u naselje. živ i zaboravljen

a dje to?

[bordo gandalf]

....

[mirza11]

[Geronimo81]

Pravi istinski borci za multinacionalnu BiH

[mirza11]

Pravi istinski borci za multinacionalnu BiH

ma niko se za to ne bori,a braca iz sedme su odbranili vise zivota bosnjaka,muslimana nego bilo koja druga,mozda 505. Buzimska.....................

[BHCluster]

Specijalna jedinica Ministarstva Unutrašnjih poslova BiH – Odred policije BOSNA

[lotPi]

Prijedor

Slavko Ecimovic
Izet Mesic - Hadzija

Obojica iz Prijedora, vodili pokusaj oslobodjenja Prijedora krajem maja 1992.
Obojica poginula u ulicnim borbama na obali Sane pri pokusaju povlacenja na lijevu obalu.
Cetnici su kasnije ubili cijelu Slavkovu porodicu.

Slava im i rahmet dusi!

******
NEKAD BJEŠE U PRIJEDORU ČARŠIJA (5)
Slavkove "zelene beretke"
Autor: NUSRET SIVAC
Ivo je priča o Kurevskoj četi Slavka Ećimovića, Bošnjaka, kako se uvijek predstavljao • O hrabrim mladićima koji su pokušali da oslobode Prijedor i da se suprotstave četničkim hordama koje su ubijale, silovale i uništavale narod i grad koji su voljeli i sa njim su se ponosili
*************************
Isječak iz članka
Grupa mladića iz grada i doline, okupljena u šumama Kureva, oformila je četu na ćije je čelo stao Slavko Ećimović. Ovo je priča o njihovom pokušaju oslobađanja Prijedora, u akciji zanosa i patriotizma i stotinjak rodoljuba koji su imali hrabrosti da krenu na daleko brojniju i naoružaniju četnićku SIlu. Kada su Srbi okupirali Prijedor, grupa mladića, medu njima je bio i inž. Slavko Ećimović, odlučila je da pobjeGne u šume Kureva iznad grada. U početku ih je bilo oko 30 vojnika imali su nešto pu...

http://mojprijedor.com/com/index.php?op ... &Itemid=57

[BHCluster]

Brigadir Avdo Palić

Ja sam dužan pregovarati s zločincima sve dok ijedno dijete u Žepi može biti spašeno

, posljednje su Avdine riječi pred odlazak na pregovore s kojih se nikada nije vratio.








Palić je ubijen u julu 1995. godine kada je išao na pregovore sa Ratkom Mladićem kako bi ženama, starcima, djeci, bolesnim i ranjenim obezbijedio siguran izlazak iz enklave Žepa koja je trebala biti zaštićena zona UN-a. Avdu Palića su Mladićevi vojnici uhapsili u prisustvu vojnika UN-a, nakon čega mu se izgubio svaki trag.

http://www.sarajevo-x.com/bih/sarajevo/ ... 6081&id=12

[Prozor]

Pjesma o Hasanu(nije mi poznato prezime), junaku iz Cerske, koja se danas rijetko spominje. Obicni seljak sto je vozio autobus u Rusiji, i vratio se u Bosnu da brani domovinu. Pjesmu napisao njegov najbolji drug. Allah rahmetile.

[PRO testant]

Pravi istinski borci za multinacionalnu BiH

ma niko se za to ne bori,a braca iz sedme su odbranili vise zivota bosnjaka,muslimana nego bilo koja druga,mozda 505. Buzimska.....................

Pitaj Visočke majke koliko su im puta sinovi Bošnjaci prebijani od ovih istih.
Neznam jesi li imao prilike biti u sedmoj, ali ništa nije kao što bi ljidi mislili.
Bio sam u sedmoj '93 pa zato kažem.

Samo žele da provedu svoje, za ostalo ih baš briga, ko i tada '93.

[Jazz_Junkie]

Pitaj Visočke majke koliko su im puta sinovi Bošnjaci prebijani od ovih istih.
Neznam jesi li imao prilike biti u sedmoj, ali ništa nije kao što bi ljidi mislili.
Bio sam u sedmoj '93 pa zato kažem.

Samo žele da provedu svoje, za ostalo ih baš briga, ko i tada '93.

To je istina. Dosli su misionariti bas kao ti.

[Chisum]

Specijalna jedinica Ministarstva Unutrašnjih poslova BiH – Odred policije BOSNA

SLAVA IM I VJECNI RAHMET!

Bila je cast boriti se uz ovakve heroje!

[Ocultis_787]

............................

[zovemsecrveni]

[k3ngur]

Evo nesto o poznatim herojima koji su bili pripadnici zelenih beretki. Uglavnom ovo su podatci iz knjige "Zelene Beretke - Zivi mrtvima".

Alija Miladin


Alija Prazina


Asim Asko Prazina


Enver Eno Sakic

[k3ngur]

Fadila Odzakovic Zuta


Muhidin Dino Magoda


Nusret Sisic Dedo


Smajo Sikalo


Sulejman Zolj