Forum Klix.ba

.

Shodno mom trenutnom raspoloženju...



"Vama je dobro, vi ste sami"- rekao je Hase. To je lijepo-ko je sam ne može biti napušten. Ali ponekad, uveče, lomila se vještačka zgrada, život se pretvarao u melodiju punu jecaja i čame, u haos dvije čežnje, želja, sjete i nade da se iziđe iz ove ludačke obmane, iz ovog besmislenog klepetanja vječnih verglova, da se ode ma kuda. O, ta bijedna potreba za nešto topline...

Postoji li uopšte nešto drugo sem samoće? Ne, ničeg drugog nema. Za sve ostalo čovjek ima suviše malo tla pod nogama.

.

.

Kada umrem
Ne bacajte kosti i meso
Skupite ih na gomilu
I
Pustite ih da kazu
Svojim smradom
Koliko je vredeo zivot
Na ovoj zemlji
Koliko je vredela ljubav
Na kraju

Kamala Das

Plava haljinice,
tvoja me mama više ne voli
i ja moram ići.

Pa ja te volim!

Znam, zato sam i sretan i tužan.

A kamo moraš ići, tata?

Ne znam, ljubavi.
Dovoljno daleko da te više ne mogu gledati,
dovoljno blizu da mi ostaneš u srcu...

.

.

Vertikalna sam

Ali bila bih radije horizontalna.
Ja nisam drvo s korijenjem duboko u zemlji
Sto upija minerale i majcinsku ljubav
Tako da svakog marta mogu prolistati
Niti sam ljepota bastenskog kreveta
Mameci uzdahe i spektakularno obojena
Ne znajuci da moram uskoro uvenuti.
U poredjenju sa mnom, drvo je besmrtno
I glava cvijeta, ne visoka, veæ više zapanjujuca,
A ja zelim dugovjecnost jednog i odvaznost drugog.

Nocas, u beskrajno malenom svjetlu zvijezda,
Drvece i cvijece razotkrit ce svoje hladnokrvne mirise
Ja koracam izmedju njih, ali nijedno od njih ne primjecuje.
Ponekad mislim da kada spavam
Moram im savrseno nalikovati -
Misli se zamagljuju
Za mene je prirodnije, lezati dolje.
Tada nebo i ja otvoreno razgovaramo,
I bit cu korisna kada legnem konacno:
Tada ce me drvece mozda jednom dotaknuti, i cvijece imati vremena za
Mene.

- Sylvia Plath

PRVE, PRAVE I DRUGE LJUBAVI

Miriše po snijegu
Tvoja prva ljubav ne prolazi
Ako snijeg padne
Netko će drugi ljubiti njene stope
I zato moliš snijeg da ne pada

Miriše po kiši proljetnoj
Tvoja prava ljubav ne dolazi
Ako kiša padne
Usput bi mogla presvući mokru haljinu
I zato prvu kap proljetnu u nebo bacaš

A u tvojoj sobi
More slano od ljubavi miriše
Pjeni se kroz noć
I šumi...


Enes Kiševic

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko, kada stvari sute
i kad se mijenja proslost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.

Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

Gustav Krklec

Ljubio sam ti ta usta od meda,
djetinje oci od pijanog cilibara,
taj ponor u koji se srcem gleda,
to bogojavljenje vrelo od Mostara

Ja smo te i Mjesec prostirali golu,
trave i sad pamte miris tvoga tijela,
mlad je jasen propiskio smolu,
niknuo i roscic s Mjesecevog cela.

Opet pruzam ruke tamo gdje te nema,
u jesenji dobos udaraju kise,
krv se moja na hodocasce sprema
u to sveto ljeto kojeg nema vise.

- M.M.

.

Mirne stvari

uzmi ovaj dlan slomljenih linija
i plavu kap vode
oko tvoje me smiruje
namreškani otisak palca budi
tu je srednji kvadrat
u njega upisan krug
u krugu žig od crvenog voska
u vosku tačka
levo od nje ime
od tri slova za veličanstvo
i visoka čaša
u njoj voda
na rubu trag usana
u uglu sveća
mali krivudavi plam
jedna aura od srebra
jedan svitak
pun žutih redova
slika kopljanika uz tekst
jedna lobanja
odavno mrtav neko
voštana mu kosa i sleđen krik
pero labuda
iz kojega mrak diše
i kapa vreme u noć
zvukovi se prelamaju
levitiraju vokali
tu su svod stub svet
u prostoru mirih stvari
uzmi moj dlan
i snopove lomnih linija

A.M.

Utihnut ce i ono malo uzdaha nad ljepotom urezanoj u spilji kroz koju
hodim sam gledajuci svjetlo,ono koje me sad pretvara u jednu od sjenki
Hladna i daleka zvjezda sputava mi korake,bojeci srce slutnjom sve vise i vise
Pogledaj me jos jednom i vidjet ces kako tonem u odsutnost,gasim se polako
Posustajem pred snagom i uzaludnim pokusajima da sklopim mozaik
te vec davno rasute slike
Ispred nekoliko usamljenih kapi vode ostale su ceznje zalutale
Neka lutaju onda, neka lutaju i neka me ne traze ni u jednom djelu mene
Pretvoren sam u sledjen trenutak iz koga povratka vise nema,
okamenjen kao i istina koja je konacno stala izmedju nas dvoje

Pogledao sam u bezdan
Koraci slutnjom obojeni odveli su me u drugi, meni nepoznat svijet
U daljini je svirao sapat voljene muzike,
a do mene su dopirali samo zvuci nejasnih i cudnih tonova
Vidjeo sam sjenu kako vjestim pokretima ruku crta nejasnu sliku
Na crnom platnu prepoznao sam lice straha, svoje lice
Tamne oci boje grijeha gledale su u mene
Jedna za drugom lomile su se rijeci u kojima osjetih puki besmisao
Pozeljeo sam sebicno pobjeci, ne osvrcuci se
Svim srcem htjeo sam cuti one umilne, umirujuce zvuke
i vidjeti ono sto pogledom trazim
Zalud sam upirao oci ka nebu cekajuci blagu zvijezdu,
onu koja sija cuvajuci ponosno tajne mojih zelja
Trazio sam nemoguce od cuda
Te noci svemir se nije priklonio mojim mislima,
samo je sutke posmatrao kako izgubljeno hodim po hodnicima duse

Zatvorena su okna moje duse
Bdili smo cijelu noc tupo zureci i trazeci odgovor kojeg nema ni u pomracini, ni na suncu zarkom
Odslusah govor samoce prelivene tugom i ocajom
Pogledah lice koje me gledalo otvoreno u oci, bolno i blago, u istom trenu vapeci za rijecju koja kao list uz granu osta prikovana za grlo pa samo drhti i nije u stanju da izusti
Vladali su beskraj i tisina, koju jedva da poremeti i lak udar talasa pokojeg otetog uzdaha
Sve bijase stisano i sazeto u neskladu sa beskrajnom gordosti sto se sirila u grudima
Samilosti kao da nebi ni za utjehu kad govori se samo ono najnuznije
Nisam mogao otjerat beskonacnu tugu koja prkosi cistoj nadi,
onoj koja ne iznevjerava, onoj u kojoj prije umiranja postoji radjanje,
pored jeseni - proljece, poslije noci - novi dan
Nisam mogao sastavit rasute dijelove mira ovim rukama nejakim i nemire poslat u daleku zimsku noc da gore u zapaljivoj vatri utjeha
Ostale su usne pregrizene tisinom, umorom ogrnuto tijelo i dusa sto se poput magle rastura.

.

Prastajuci se nasmijano ja podjoh, s liscem i mirisima, iznad voda koje se sijaju kao nebo
Videci mnoge promjene oko sebe, zatrepta zelja u meni da padam po svemu,
kao sjaj i vjetar, i bijela magla koju donosi jesen.
Zazeljeh da zivim samo u pokretima i samo kao sjenka
na bojama zemlje i neba, bez glasa i imena i s malo bola,
tek koliko je potrebno da se zivi.
Zazeljeh da imam dusu svjetlu i hladnu kao povrsina voda,
kojoj je jedno te isto grohot i fijuk burna mora u spiljama
i topla tisina kad bez trepeta i daha izlazi mjesec.

Da prosetamo, dragi?

LJETU

Ti, što kroz naše prolaziš doline,
Obuzdaj svoje bijesne konje, smiri
Iz nozdrva im plamen! ti, o Ljeto,
Dizalo tu si često zlatni šator
I spavalo pod hrašćem, dok ti uda
Gledasmo žarka mi i cvjetnu kosu.

U najdubljem smo hladu slušat znali
Tvoj glas, dok podne vozi svoja kola
Ognjena preko nebesa; uz vrela
Sjedni, u vlažne doline nam, pokraj
Obale bistre rijeke, baci svoje
Svilene halje i potrči u nju:
Doline naše vole žarko Ljeto.

Slavan je naših barda strune zvon,
Mladići su nam jači od južnjaka,
Djevojke Ijepše u svom čilom plesu;
Imamo vedra glazbala i pjesme,
Jeke i vode čiste kao nebo,
I lovor-vijence protiv sparne žege. ( W.Blake)

.

O sklopi usne,ne govori,suti, ostavi dusu nek spokojno sniva dok kraj nas lisce na drvecu zuti i laste lete put toplih krajeva. O sklopi usne,ne mici se,suti, ostavi misli nek se divlje roje i rijec tvoja nicim ne pomuti, bezkonacno silne osjecaje moje. Suti i pusti da sad se vene moje novim zanosnim zivotom povode, da zaboravim da smo tu nas dvoje pred velicanstvom prirode. A kad prodje sve,i malaksalo tijelo ponovno padne u obicnu camu, i zivot nov i nadahnuce cijelo necujno,tiho potone u tamu... ...Ja cu ti dragi,opet reci tada tuznu pjesmu o ljubavi,samo kako ljubim,ceznem i stradam mada u tom trenu ne osjecam tako. A ti ces ,kao vazda slusati rado ove rijeci lazne, i zahvaljivat Bogu sto te sazda i oci ce ti biti suzom vlazne. I gledajuci vrh zaspalih njiva, kako se spusta nijema polutama, ti neces znati sto u meni biva i da ja u tebi volim sebe sama. I moja ljubav prema tebi, kad me obuzme cijelu,silom koju ima i svaki zivac rastrese i nadme i osjecaji ludi navale kao plima. Za taj trenutak zivota i milja kad zatreperi cijela moja snaga, nek te srce moje blagosivlja al ne volim te,ne volim te dragi. I zato cu ti uvijek reci,suti, ostavi dusu nek spokojno sniva, dok kraj nas lisce na drvecu zuti i tama pada vrh zaspalih njiva. ZASTO SI TAKO LIJEP, Zasto si tako lijep? Ne budi tako lijep. Hocu da si od mesa, a ne od suncevog sjaja. Kad bi bar imala pjege, da ih vjecno po tvom licu skupljam. Ali,ti si ,bez i jedne mane. Ja ne mogu zivjeti u tom sjaju. Ne mogu zivjeti na pozornici. Sve mi se vidi! Svaka moja ruznoca. Svaki posrtaj. ne mogu zivjeti pod reflektorima. Shvati to. Nemoj plakati, ne mogu zivjeti s tobom. Suvise si lijep. OD LJUBAVI !!!Trazim te u suncevom sjaju... u mirisu kise... u glini pod mojim nogama... Trazim te...vise... Trazim te u zvuku gitare... u uzdahu... u prvoj jutarnjoj misli... Trazim te u...svakom dahu... Trazim te medju pravednima... medju lijepima... medju tudjim pogledima... Trazim te medju...slijepima... ~Pola srce,pola kamen - To sam bila ja; Pola suden,pola plamen krv moja sva. Ti si kamen naucio ljubit,gorjeti A srcu mi dao krila, srce mi odleti. Odleti k nebu,Raju, Bogu,svjetlosti Vjecnoj zori, vjecnoj radosti. Da izabere dvoje nama Kutak plameni, Mirno mjesto medju zvjezdama Nasoj ljubavi. Jos se moli Bogu tamo, Blag da oprosti; Sto cu ljubit tebe samo Cijele vjecnosti. ~Drzim mu ruke i stezem ih na svoje grudi Pokusavam ispuniti narucje svoje njegovom ljepotom,poljupcima opljackati njegov sladak osmjeh,i ocima svojim ispiti njegove sjajne poglede. Ali,kuda to sve?ko moze uzeti nebu njegovo plavetnilo? Pokusavam shvatiti ljepotu,ali ona mi izmice i ostavlja mi na rukama samo tijelo... Prevarena i umorna,vracam se. Kako moze tijelo dodirnuti cvijet, koji smije dodirnuti samo dusa? ~Nije bol to sto mi dusu razara, nije vjera to sto me ludo spasava. Nije ceznja to sto me od sna rastavlja, nije nada zbog koje ipak ustrajem. Tvoje su ruke kazaljke mog vremena, dodiri duse lakoca su mog bremena. Tvoj pogled pece ukusom gorkog sjemena, presucena ljubav usud je moga tjemena. Kazi nek odem. Mozda cu - cak - i pristati. Da sve je san - mozda cu i vjerovati. Ne,nema nas - i ja cu priznati. Lazi,jos lazi me... Nemoj mi sebe oteti.