Forum Klix.ba

Pada topla kisa...
Susti u krosnji tresnje,
i tiho, sasvim tiho,
kaplje sa njenih grana...
Ja sam pod njima, i tople kapi padaju na moj dlan......

@begefendija bas sam se pitao dzeli si..lijepo je citati te opet..

Rob Manas, mladić srca vatrenog, sjedio je usamljen na stijeni kraj mora. Bijelo jedro plovilo je pučinom i mnogo , mnogo zvijezda drhtalo je u moru. A robu Manasu gorahu oči za svijetovima dalekim i ne mišljaše na ribarevo djevojče.
A kad s onu stranu mora izadje mjesec, pučinom zaplovi svijet čudan. I dok je mjesec zvijezde lovio , mnogo ih je palo i u goru. I Manas je gledao u svijet čudni i nije mislio na ribarevo djevojče.
Zatim je sišao sa stijene i kupio zvijezde prosute. A one su bile bijele kao narcisi.
-Evo ih rukohvat čitava! - uskliknu on sa strahom svijetlim u srcu.
I nakupi ih mnogo, mnogo, ni broja im ne znajući.
A sutradan nadjoše Manasa medju stijenama mrtva kao pticu.
-Siromah! Umro je ot tuge za krajem rodnim – reče ribarevo djevojče. -Svirao je na frulu. Noge su mi drhtale od njegove pjesme.
To reče ribarevo djevojče i obori oči.

(Sa ploča istočnih, Hamza Humo)

PORUKA

Ovo piše Čovjek,
Neznanom Stvoru,
Na neznanom Mjestu,
U neznanom Vremenu.

Dugo ti sam, Rode moj,
Na ovom Svijetu tragao,
I neka me Želja vuče
Da te već jednom Nađem,
Izvore moj.

Ako te ova misao stigne,
U beskraju tvom neznanom,
Znaj da postoji krug,
U krugu tačka,
U tački tren,
U trenu misao,
U misli bit,
U biti težnja,
U težnji Ljubav.
I da ti ne nabrajam dalje,
Valjda se sjećaš zapisa svog.

Davno si nas ostavio Rode,
Ima li Sudbine da se javiš
I da pozanješ svoje sjeme
Što suzom klija,
Usamljeno u beskraju,
Tvoga lutanja (u krugu).


Enes Topalović

Dosjetili su se kako zadržati slona u odredjenom prostoru bez ograde i bez vezivanja.
Još dok je slon bio mladunče, stavili bi mu tešku metalnu halku na nogu i sve svezali sa jakim lancem. Slonić, kada bi htio otići dalje nego što je dužina lanca, doživio bi svaki put neopisivu bol. Tako je bilo iz dana u dan, godinama, dok slon ne odraste. Sada, kada je slon odrastao, više nije bilo potrebno vezati ga lancem. Bilo je dovoljno staviti slonu samo metalnu halku na nogu. On je poslušno stajao i kretao se koliko mu dozvoljava njegov zamišljeni lanac. Iako slobodan, vjerovao je da je svezan. Do kraja života.

Gledam svijet kroz ljudsku prašinu
Dok oblak nad mnom pjeva svoju pjesmu
Ja tražim mjesto pod nebom da ostanem
S vjetrom dio magle da postanem
Da zasviram melodije novih dana
Što sjaj ih skriva pored rana.

Gdje da budem dok me nema
Gdje da pričam dok glas utihne
Gdje da gledam dok oslijepim
Gdje da hodam kad se slomim.

Gledam ljude nad plahtom svilenom
Što ne vide ljepotu prozirnih vila
Dok minute noći prolaze
Dok valovi sudnjih dana dolaze.
Boje sreće su u plaštu snivanja
Oni ne žele da budu dio bivanja.

Gdje da sviram dok žice se slome
Gdje da ljubim dok ljubavi nema
Gdje da slikam dok oblici nestanu
Gdje da živim kad snovi prestanu.

VEČERNJAČI

Ti, sjajnokosi andjele večeri,
Sad,dok sunce počiva na planinama, upali
Blistavu zublju ljubavi; sjajnu krunu
Stavi i nasmij se našoj večernjoj postelji!
Osmijehni se našim ljubavima, i dok navlačiš
Plave zavjese neba , okvasi rosom srebrnom
Svaki cvijet što sklapa slatke oči
U pravednu snu. Neka tvoj zapadnjak zaspi
Na jezeru; izreci mir svjetlucavim svojim očima ,
I umij suton srebrom. Brzo, vrlo brzo,
Ti se povlačiš; tada vuk zavija
I lav zuri kroz mrku šumu:
Runo naših stada pokriveno je
Tvojom svetom rosom: zaštiti ih čarolijom svojom.

(W.Blake)

Vidjeti Svijet u Zrncu Pjeska,
Nebo u Divljeme Cvatu,
Držati Beskraj na dlanu ruke
I Vječnost u jednom satu...

(Znamenja nevinosti)

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bi znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava ne bi joj glava
Jao kad bi znao ko je sada ljubi
ne bi mu zubi ne bi mu zubi
Jao kad bi znao ko to u meni bere
Kajsije još nedozrele

Govorio sam joj ti si derište ti si
Balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke na moje reči
Govorio sam joj ti si andjeo ti si djavo
Telo ti zrelo šta se praviš svetica
I padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom...

(Iz “Mostarske kiše” P.Zubac)

U svakom vremenu postoji trenutak.

Trenutak razboritosti.
Trenutak istine.
Trenutak spoznaje.
Trenutak odluke.
Trenutak nesmotrenosti.
Trenutak zavisti.
Trenutak zlobe.

Trenutak koji će nas odvesti do vremena odgovornosti.
Do trenutka u vremenu u kojem je vrijeme neumoljivo.

I uvijek je vrijeme kako bi na vrijeme mogli promisliti o trenutku u kojem čemo;

Zaključiti.
Prosuditi
Odlučiti
Postupiti.
Poći.
Učiniti.

Jer doći če :

Vrijeme iza kojeg više nikada neće biti moguće stići na vrijeme.
Vrijeme koje je bilo i više nikada neće doći.
Vrijeme koje više neće biti moguće vratiti.
Vrijeme iza kojeg više ništa neće biti isto
Vrijeme koje je jednostavno prošlo.
Ono svršeno vrijeme.....

Bol duše

Ne prepoznah znakove
koji su mi bili poslani u tom teškom času
i ne imadoh pomoći ni od kog
i potpuno sâm zakoračih neznanom stazom
dok me u tami noći tješila vlastita duša
nastavih
i evo godinama lutam a da ne sretoh nikog
a da ni pticu
a da ni mrava
ne uznemerih
i još koračam beznadno zaljubljen
znajući tu najgoru bol ( duše)
podižem nebu umorne ruke
jer nikako ne mogu
ni nakon toliko vremena
olakšati joj muke.

Želiš li vjerovati?
Ti koji prolaziš kroz ove riječi olovnog udisaja...
Želiš li udisati?
Ti koji odmahom ruke prkosiš mračnim poljanama...
Želiš li ime što zovu ga, što će ga zvati, što su ga zvali?
Vjeruj, udiši, prkosi svojim ogledalima...
Ukradi dušu što drugima šiješ i usudi se...
Usudi pogledati...

Ponekad skinem debelu prasinu sa moje proslosti. Poredjam sve slike iz sjecanja, teskih i sumornih, koji me pritiskaju ali koje ne dam. Ne popustam, cuvam ih i dalje u dnu sebe i samo se vratim na njih ponekad.
Uporno su tu u meni svi padovi, grjesi. Naviknut sam na njihov mrak, stitim ih i cuvam od zaborava.
Prolazi i taj osjecaj ko svaki drugi. Jaka svjetlost zivota nadvlada svaki mrak. Opet je procvala ruza na mom srcu a moj zivot ko sve sto postoji prolazi....

Ništa ne može zaustaviti u meni vode Bune i Bunice, Neretve i Radobolje, ma gdje bio. One teku mojim venama odavno, umjesto krvi. Te vode, naslijedio sam od majke u čudnim pričama i slikama a koje nisam mogao razumjeti. Samo sam znao da teku. Mogao sam stalno čuti njihov žubor, osjetiti kako krijepi njihova hladnoća i pogledati u zeleno prozirnu dubinu čežnje. Sve dok se nisu uselile u mene i postale dio duše. A ta čežnja vraćala me svaki put na tajno ihodište o kojem i vama pričam. I koje i sada tražim.

Kao svjetlosni mač
Bistra je voda kamenica
Što zrcali modrinu neba
A na dnu buja grumen žilja
Iz njega će od milja
Niknuti rukohvat nježnih ljubica
I dok traju rumena predvečerja
Zovni me opet
Trubom
Od kore jasena, moja majko
Na dlanu mom dječačkom
Latica jednog cvijeta diše
Čuvat će onu modrinu neba
I kada tebe ne bude više.

Razum?! Strast?!Vječiti sukob u kojem želje rastu, Rastu kako bi umrle... I tako iznova...Rađanje... Umiranje... Umiranje tih želja...
Predajemo svoje tijelo noći...Poput leptira privučenog svjetlom uličnih svjetiljki...Kao da zadnja je u kojoj ćemo snivati, snivati otvorenih očiju, snivati pokretima čežnje...I možda u tim trenucima slutimo smrt sutrašnjih snova? A možda se i ne obaziremo što će sutra donijeti...
Samo da utkamo se u trenutak i zadržimo ga,
Zadržimo... Uspomene...Da, uspomene...Kako igrat će nam tijelom, dušom...Razjapljene u nemiru...Nemiru zabranjene slatkoće voća...

............I sjetim se.............

.................................................Ili neću...

Oživjeti stare slike i dodirivati knjige, sjetiti se one djevojčice kako tamo na polici pokušava dohvatiti knjigu. Baš onu koja tako visoko je bila, a tako lijepo crtala je svojim koricama, tako lijepo igrala u oku... I kako druge knjige su pale i kako se popela policama i dohvatila je. Onako, iskrala se tamo dolje u podrum među one druge stare knjige gdje tako sve mirisalo je, mirisalo na priče...

Nikada, baš nikada se zasititi nije mogla... Kako je samo sjela tamo i raširenih očiju listala, tako divno gledati ju je bilo, baš kao sada... I pitam se zašto nema drugih djevojčica? Gdje su im oči? Tako nekako tužno u srcu mi zvoni... Hoće li neko jednog dana opet svojim malim stopalima pokušati dograbiti baš onu knjigu? Koja tako visoko je bila... Koja tako lijepo priče bi pričala... Hoće li?

Zapisano je:

Onaj čija su djela raterećena oblikovanjem želje,
čija je aktivnost spaljena vatrom mudrosti,
naziva se Mudracem duhovnog znanja.
Napustivši svaku povezanost s rezultatima
djelovanja, uvijek zadovoljan, ni u čemu ne traži
utočište.
Premda djeluje, on ne radi ništa.
Oslobodjen želja i misli koje nadziru Bit,
napustivši svaku vezanost, provodeći djelovanje
svojim tijelom, on ne čini grijeh.
Zadovoljan sa svime što prima, oslobodjen
suprotnosti, bez zavisiti i zlobe, zadržan
u ravnoteži i u uspjehu,
i u neuspjehu,on djeluje ali nije vezan.
Jer, ne vežući se, skladan, mislima koje su
utemeljene u mudrosti, njegov rad, žrtve,
sva njegova djelovanja su rasplinuta.

(Bhagavad gita, IV, 19-23)

Pokušavam napisati štogod ali nije to samo tako.
Treba imati dugačko uže i spustiti ga duboko,
sve do srca,
zatim zahvatiti malo vlastite duše i
izvući iz dubine, iz tame, bez da se imalo prolije,
te na svijetlu sunca sadržaj pokazati svima.
Napisano ostaviti ( ako valja)
na milost i nemilost dobrih duša ili demona
a dugačko uže sačuvati ( umjesto olovke )
za drugi put.

U našem tijelu postoji oko deset tisuća bilijuna ( 10 i još 16 nula ) stanica ( ćelija ).
Pred svojim stanicama nemate nikakvih tajni. One znaju mnogo više o vama nego vi. Svaka od njih nosi kopiju kompletnog genetskog koda - priručnik sa uputama za vaše tijelo – pa ne samo da zna obavljati svoj nego i svaki drugi posao u tijelu. Nikada u životu nećete morati podsjetiti neku stanicu da pripazi na svoju razinu adenozin fosfata ili da pronadje mjesto za dodatni mlaz folne kiseline koji se neočekivano pojavio.Ona sve to radi za vas uz milijune drugih stvari.Svaka stanica u prirodi pravo je čudo.Čak i najjednostavnije daleko su iznad granica ljudske domišljatosti.
Vaše su stanice zemlja od dese tisuća biliona gradjana , a svaki je na neki intenzivno specifičan način posvećen vašem općem blagostanju. Nema toga što ne rade za vas. Dopuštaju vam da osjećate ugodu i oblikujete misli.Da pišete poeziju. Omogućavaju vam da stojite, protežete se i poskakujete.
Upravljaju svakim djelićem vašeg bića. Skočit će u vašu odbranu čim ste u opasnosti. One će bez oklijevanja umrijeti za vas – milijarde njih čini to svakodnevno. Za svih tih godina rijetko o tome raznišljate.
S druge strane zapravo, u nama nema nijednog jedinog dijela - čak nijedne zabludjele molekule – koja je prije devet godina bila dio nas. Možda se ne osjećamo tako, ali na staničnoj razini svi smo mi mladjarija.
Razmislite malo o tome.

(Korišteno: Kratka povijest gotovo svega, B. Bryson )

Ne znam sto treba reci
A da se ne treba doricati
Obicno kazano na pocetku
Porodi kraj bez rijeci
A gdje se nema sta kazati
Dvoje se rastanu bez razloga
Da ga ima
Dalo bi se pricati o njemu
I ne bi osjecaj gubitka
Ovio taj tren
Zato cutim
Naviknut na teske pocetke
S nadom da teskoca njegova
Nagovjestava kratkocu kraja
A u beskraju i lahkom kraju
Razlika je mala a iskustvo
U sjecanju lijepom....

Kronogram o obnovi tekije na izvoru Bune u Blagaju

“ Promotriš li danas Misir ili Šam ( Damask )
Nećeš naći ovakvo prebivalište.
Bez ikakve sumnje ovo je sastajalište erenlera
Oko kojeg dan i noć obilazi Hidr kao oko Kabe
Svi koji posjeto ovo čarobno njesto,
Sa zanosom i gorljivošću uče Feth-dovu
Pa kad ugledaju svod visoke kupole,
Jer je ta kupola djelo Uzvišenog Stvoritelja,
A velika jest koliko kupola svih džamija.
I samo sa riječi “kun” ( budi ) stvorio je gradjevinu
Pod nebeskim svodom nema ni jedne vrste ptica,
A da ovdje nemaju svoje gnijezdo.

Svi ovdje žive u bliskosti i poštivanju
Bezbrižno
A tu su šejhovi svih vrsta ptica
Koji i pored svoje glasovitosti nisu licemjerni.
Svi su na putu pravde i ne čine nasilja,
I u skromnosti svojoj danonoćno žive.
Stvoritelj je zajamčio nafaku svojim stvorenjima
Pa je i njima pruža,bez njihova truda
Jer ljudi s raznih strana kušaju ovdje svoju sreću
Ovdje doprinose svoje kurbane
A zalogaj koji im pruža tvrdica je otrov,
pa ga ove ptice ne jedu, istina je.
A ne hrane se ni žrtvom nasilnika,
A zna se da je imetak nasilnika paklena vatra.
Nadje li se darežljiv i plemenit čovjek
Njegovu žrtvu primaju i njome se hrane
To je istina, dižćući se iz svojih krovišta
Iskreno dovu čine svojim darovateljima.
...
Ovdje lastavice i slavuji
I sove, pupavci i divlji golubovi
Svi oni slave ime Istinitog,
A slavuj Ga spominje sa hiljadu imena.
Sova govori njegovo ime “Hu” ( On )
i sa zanosom i užitkom pjevaju
Ptica hudhud ( pupavac ) kao da govori:
Donesi ovdje krunu Behaije?
A ima i ptica koje slave ime Stvoritelja
od akšama do sabaha
A neke ne izlaze iz svojih skrovišta
Osim u vrijeme ručanice, a neke u zoru
Ova čudnovata stvorenja
Uvijek slave Stvoritelja.
...
Božijom providnošću popucalo je stijenje
I sručilo se pod kupolu u bistru vodu
...
Kada bi Iskender došao ovdje
Našao bi izvor života Abu-hayat
Vode svih sedam mora postavile su bajrake
I kao da su stale na dobrodošlicu,
Jer je Buna rijeka njihov serdari-azam
Zato što na glavi drži Husrefovu krunu
U ovoj rijeci ima mnogo riba
....

Zato što se nalaze na ovom mjestu
Njih je zabranjeno loviti
Ovdje je izvor plemenitosti, darežljivosti
Izvor čovječnosti...
Ovo je utočište dobrih ljudi
I zaista je to vrijeme Hatema Taije.
Jer je plemeniti emir
Božijom dobrotom osvrnuo se na ovo mjesto
I sa zauzimanjem erenlera
Oživivši ovaj kraj postiga murad
Sa učlerima Vaiz izreče kronogram obnovi:
“Svi koji ovdje dodju neka im se murad ispuni”

begefendija wrote: Dosjetili su se kako zadržati slona u odredjenom prostoru bez ograde i bez vezivanja.
Još dok je slon bio mladunče, stavili bi mu tešku metalnu halku na nogu i sve svezali sa jakim lancem. Slonić, kada bi htio otići dalje nego što je dužina lanca, doživio bi svaki put neopisivu bol. Tako je bilo iz dana u dan, godinama, dok slon ne odraste. Sada, kada je slon odrastao, više nije bilo potrebno vezati ga lancem. Bilo je dovoljno staviti slonu samo metalnu halku na nogu. On je poslušno stajao i kretao se koliko mu dozvoljava njegov zamišljeni lanac. Iako slobodan, vjerovao je da je svezan. Do kraja života.

Ovako je i sa ljudskim bicem.
Od malena mu se prijeti "bozijim kaznama".(halkama)
Kad stasa u covjeka,iako slobodan,vjeruje da treba biti vezan.(jakim lancem)
Do kraja zivota.

pirmin wrote:

begefendija wrote: Dosjetili su se kako zadržati slona u odredjenom prostoru bez ograde i bez vezivanja.
Još dok je slon bio mladunče, stavili bi mu tešku metalnu halku na nogu i sve svezali sa jakim lancem. Slonić, kada bi htio otići dalje nego što je dužina lanca, doživio bi svaki put neopisivu bol. Tako je bilo iz dana u dan, godinama, dok slon ne odraste. Sada, kada je slon odrastao, više nije bilo potrebno vezati ga lancem. Bilo je dovoljno staviti slonu samo metalnu halku na nogu. On je poslušno stajao i kretao se koliko mu dozvoljava njegov zamišljeni lanac. Iako slobodan, vjerovao je da je svezan. Do kraja života.

Ovako je i sa ljudskim bicem.
Od malena mu se prijeti "bozijim kaznama".(halkama)
Kad stasa u covjeka,iako slobodan,vjeruje da treba biti vezan.(jakim lancem)
Do kraja zivota.

Ovako je i sa ljudskim bićem.
Od malena mu roditelji objašnjavaju gdje su granice koje ne smije prelaziti (halka i lanac) da bi da bi postao ČOVJEKOM.
Kad stasa u čovjeka, iako slobodan, uvijek će ga moralni okovi, snažnije od bilo čega materijalnog, odvraćati od činjenja djela koja ne priliče ČOVJEKU.

Ljubav je tuga i ne zelim od nje rahat da sam,
stavise, - kada primiri se u meni, ja opet je rasplamsam...

Ahbabi mi kazu da je ostranim da u meni vise ne kuca; ljubav je srce - kako da uzdrzim se od rsca?

Usred srca moga ljubavi raste drvo,
zaljevat cu ga suzama iz ociju mojih
jer voda mu treba prvo...
Iako ljubav ugodna je, a njena tuga bolna,
meni osjecaj je ugodan - da sastavim ih oba.

***

Izdrzati ne mogu da vidim ni vjetar kako miluje lice tvoje,
niti da vidim nekoga pogledati da te kusa...
ja, tvoj rob, zavidjet cu i prasini
po kojoj taba tvojih koraka dusa.

***

Ljubav je skrivena i niko je nikad vidio nije.
Dokle ce toboznji asik uludo da se hvali?


Ahmed Gazali

Obrnutost perspektive


Sto ne izvrnes, to pogresno protumacis

To je tvoja jedina skromnost

U kojoj se zadovoljavas i mrvicama mogucnosti za pogresnost

I njima, poput izdasnosti blagoslova vjerovjesnickog

Hranis citave vojske svojih naopakih fokusiranosti

Poput si trgovca kom je tamna strana trgovanja usla u krv

Koji se cesto slucajno prevari u kusuru

Ali, nikad na svoju stetu

Ti zlo podrazumijevas i ne saljes mu ni bezazlene uhode upitnosti

U svakom dobru trazis trunku zla

Eh, mi nismo andjeli

I onda opet stvaras

Od trunke planinu

Zasigurno je turoban tvoj svijet u kom su i biljke neprijatelji

A svaka rijesena zagonetka u retrospektivi izgleda jednostavno

Mozda je jednostavnost tvoje zagonetke u obrnutosti perspektive

U kojoj umjesto svih imas samo jednog neprijatelja



preuzeto sa:
http://iksoksparadox.blogger.ba/arhiva/?start=2

ja nošen sam tvojim dahom
kao maslačkova cvijeta dio
u svemir
ja nošen sam tvojim dodirom
kroz mliječne putove
dubine nepoznate
ja nošen sa
tvojom ljubavlju
ka novom danu
sa osmijehom .....