Str0nz wrote: ↑09/02/2022 20:46
Nema ratnog komandanta ARBiH koji nije optužen – na red došao i Babak
Piše: Almasa Hadžić/Politički.ba
Odavno nije napisano emotivnije, a istinitije sjećanje na događaje s početka i tokom agresije, kao što je to ono iz pera novinarke Samire Bilalić Grahić, objavljene prije dva dana na portalu RTV Glas Drine pod naslovom „Šta je nama Babak“.
Babak je, naime, onaj mladić s Teočaka koji je uz rahmetli Kapetana Hajru i sve one hrabre teočanske momke 1992. godine naslutio kakvo se zlo njegovoj domovini, njegovom Teočku, odnosno Bošnjacima sprema i prsima krenuo da ih brani, gdje je već u prvim danima teško ranjen.
Ustvari, razvaljen agresorskim projektilom.
Kako je tekla odbrana Teočaka, koliko je neprijateljskih granata ispaljeno na ovo malo mjesto koje su iskasapile i u grob otjerala na stotine njegovih mještana, i krvlju natopile svaku stopu njegove zemlje, to postdejtonske „čuvare pravde“ u BiH nikada nije pretjerano interesiralo.
Više od 20 godina, naime, Tužilaštvu BiH je trebalo da pokrene istragu protiv ubica 67 zarobljenika sa Teočaka, koji su, kao civili, u julu 1992. godine krenuli prema slobodnoj teritoriji Sapne.
Zarobljeni su u mjestu Lokanj na području općine Zvornik, gdje su svih 67 strijeljani.
Njihova tijela razmjenjivana su 1993. i1994. godine, od kojih njih 7 nije moglo biti identificirano jer nije bilo srodnika koji bi identifikaciju potvrdili.
U vrijeme zarobljavanja i ubistva 67 teočanskih Bošnjaka Dževad Avdičević Babak, bio je na liječenju u Zagrebu, odakle se vratio samo dan prije pogibije komandanta Teočanske brigade legendarnog Kapetana Hajre.
Posljedice njegovog teškog ranjavanja i danas su vidljive, ali to nije bio razlog da njegovi saborci upravo Bapka predlože za Hajrinog nasljednika.
Svo vrijeme koliko je komandovao Teočanskom brigadom, Dževad Avdičević Babak, poznato je, držao se vojnih naredbi i uputa rahmetli Hajre kojemu su civili bili svetinja.
Upravo zbog događaj iz Lokanja, a i svog profesionalnog vojničkog obrazovanja, rahmetli Kapetan Hajro je, ne jednom, javno poručivao „mi nismo niti ćemo biti kao oni“.
I nisu, nikad, bili „kao oni“.
No, ovih dana, Tužilaštvo BiH, podiglo je optužnicu protiv Dževada Avdičevića Babka kojom njega i još trojicu pripadnika ArmijeRBiH, njegovih saboraca, tereti da su na području Teočaka tokom 1993. godine, počinili ratne zločine nad dvojicom zarobljenika srpske nacionalnosti, čime su, kako navode iz Tužilaštva „postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti zarobljenika“.
Optužnica je, da li slučajno ili ne, podignuta samo mjesec dana pred najavljeno izricanje presude optuženim za ubistvo onih 67 mještana Teočaka zarobljenih u Lokanju, koje su, kako je poznato, ubili pripadnici Lokanjske čete Zvorničke brigade, a kojima se sudilo punih 6 godina.
„U ovoj državi, posebno njenom pravosuđu, ništa se ne događa slučajno.
Trebalo je više od 20 godina da se podigne optužnica za masakr civila u Lokanju, pa kad je postalo skoro izvjesno ko je odgovoran za ovaj teški zločin, onda se krenulo sa optužnicom protiv Babka i njegovih saboraca.
Dugo već politika našeg pravosuđa pokušava izjednačiti krivicu agresora i žrtve i, mislim da je optužnica koja je podignuta protiv Babka i i njegovih saboraca u toj funkciji.
Treba, jednostavno, da se kaže „eto, vidite, svi su isti“, a što smo se uvjerili do sada bezbroj puta.
Mislim da do sada nije ostala ni jedna brigada iz sastava Armije RBiH, a da se njenom komandantu, da li bio kriv ili ne, nije sudilo na Sudu BH. I, evo, došao red i na Babka!
Ja jesam za to da svako ko je počnio zločin sudski odgovara, ali ni ja niti bilo koji časni borac Armije RBiH neće se pomiriti sa pokušajem „djelidbe krivice“.
Toliki zločini su počinjeni nad bošnjačkim civilima Teočaka, Sapne, Zvornika i cijelog Podrinja a da niko za njih do sada nije kažnjen“, kazao nam je Fahrudin Hasanović predsjednik Saveza RVI Tuzlanskog kantona poručujući da vjeruje da će optuženi u ovom slučaju na sudu dokazati svoju nevinost.
Od dana podizanja optužnice Dževad Avdičević Babak ne odgovara na pozive.
Informacija da je optužnica podignuta protiv Babka i njegovih saboraca, među mještanima Teočaka, odjeknula je nevjericom i bijesom, ali i tugom, baš kaoi ona u julu 1992. godine, kada su sazali da je njihovih 67 sinova, muževa, rođaka, prijatelja zarobljeno i bez „suda i zakona“ ubijeno u susjednom Lokanju.
A kako napisa koleginica Bilalić Grahić, za one koji su“preživjeli pakao razaranja i ratovanja u Teočaku, za razliku od pravosuđa, nema dileme ko je tokom agresije na jedinu nam domovinu bio agresor, a ko žrtva“.
I nema.
https://nap.ba/news/89661
Ako je ista pameti i cast ostalo u SDA u Julu ce smjeniti Dodikovog pijuna sa mjesta glavnog tuzitelja.
POSLIJERATNA VELIKOSRPSKA IDEOLGIJA KOJA SE SADA SPRVODI
MEMORANDUM SANU-2 21.3.2013 godine.
-Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
-Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
-Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
-Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
-Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije; -Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
-Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
-Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
-Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. -Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija.
-Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske...
-Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. Čak i povezivanja saveza iz RS-a s onim iz BiH treba izbegavati.
-Naročitu pažnju treba obratiti na sportske saveze, a naročito na reprezentativne selekcije na nivou BiH. Svim silama se truditi da Republika Srpska ima svoja republička takmičenja u svim sportovima, na svim nivoima, uključujući i reprezentativni.
-Raditi na uvezivanju sportskih društava iz RS-a i Srbije, a vremenom ih ujediniti u jedan sportski savez. Onim Srbima iz RS-a koji eventualno budu prihvatili učešće u zajedničkim ligama na nivou BiH ili reprezentacije BiH jasno staviti do znanja da time izdaju srpstvo i svrstavaju se u red srpskih izdajnika. Ukoliko nastave sa takvim aktivnostima, primeniti druge mere kako bi se obeshrabrili... -Maksimalno izbegavati upotrebu termina
- Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u Republici Srpskoj, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji. U slučajevima kada je iz nekih razloga neophodno pomenuti taj termin, onda staviti u prvi plan Republiku Srpsku npr. Republika Srpska i ostatak BiH.
-Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…
- Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način RS definisala isključivo kao srpska teritorija. Pridev ‘srpski’ koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih dela, sela, zaseoka, reka, mostova i svega drugog, ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno”,
-Političari i ostali funkcioneri u RS-u i Srbiji, kao i svi drugi segmenti društva, trebaju izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih i na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne da su to zapravo Srbi koji su izdali veru pradedova i prihvatili islam.
-Uvek i na svakom mestu uz muslimane u BiH isticati islamski fundamentalizam, ekstremizam, radikalizam i posebno terorizam. Naročito u tom smislu koristiti medije. Nastojati, podmićivanjem ili ucenama, angažovati što veći broj muslimana da govore o islamskom fundamentalizmu i terorizmu u BiH, jer njihove izjave o tome imaju veću snagu u odnosu na izjave Srba.
-Uvek i na svakom mestu isticati da je islamski fundamentalizam bio osnovni i jedini uzrok rata u BiH. Da srpski narod nije hteo rat, ali je bio isprovociran stvaranjem islamske džama hirije. Naglašavati da srpski narod nije branio samo sebe već i Evropu od najezde islamskih militanata.”
-Uvek i na svakom mestu isticati ratne zločine džihad ratnika nad nemoćnim i golorukim srpskim narodom u BiH u toku rata. Pokolje srpskog naroda u BiH od ruke razularenih pripadnika tzv. Armije BiH maksimalno tretirati kroz medije, književna dela, seminare, izradu spomenika, polaganje cveća, odštetne zahteve…
Opširnije i detaljnije na linku
http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/ ... 202013.pdf
