HRVATSKI ANALITIČAR ZATRESAO REGIJU: Vučić preko mini-Schengena želi stvoriti četvrtu Jugoslaviju!
U Srbiji i nakon Miloševića živi stari refren o pravu svih Srba da žive u jednoj državi, piše hrvatski analitičar Tihomir Dujmović, koji smatra da se u pozadini Vučićeve ideje o "mini Schengenu" krije pokušaj stvaranja četvrte Jugoslavije.
Tekst Tihomira Dujmovića prenosimo u cijelosti.
Regija
Prije 2h Prije 2h
Piše: Tihomir Dujmović
Od dana kada se u krvi raspala, Jugoslaviju, doduše pod drugim nazivima, međunarodna zajednica želi na ovaj ili onaj način obnoviti. Ne, dakako, doslovno obnoviti bivšu Jugoslaviju, naime, nemoguća je Jugoslavija u kojoj milicionar s petokrakom na čelu stoji ispred vaše kuće kao nekad, ali okvir koji bismo mogli nazvati “regija kao treća Jugoslavija” ne samo da nije nemoguć nego se na njemu radi punom parom. Pogledajmo dokle su dogurali.
Franjo Tuđman je negdje u proljeće 1991. zatražio od Ministarstva vanjskih poslova da mu napravi analizu koliko je zemalja spremno priznati hrvatsku neovisnost kad u lipnju Sabor proglasi neovisnost. Nakon mjesec dana ispitivanja odgovor je bio: ni jedna. To je vrijeme kada James Baker u Beogradu ispred SAD-a otvoreno traži očuvanje Jugoslavije, kao što ostatak međunarodne zajednice stoji u proljeće 1991. na čvrstom stajalištu da Jugoslavija mora opstati. Ubrzo počinje brutalni rat, Hrvati pružaju žestoki otpor i na krvi časnih branitelja koja curi preko TV ekrana istoj toj međunarodnoj zajednici ravno na stol Hrvatska uspijeva formirati samostalnu državu.
Dakle, protiv volje najvećeg dijela međunarodne zajednice, i to valja zapamtiti. Jer od trenutka priznanja Hrvatske do trenutka Tuđmanove smrti, međunarodna zajednica je osmislila točno četiri plana od kojih baš svaki zagovara što tješnje povezivanje u regiji, što veću suradnju, što bolju bilateralnu bliskost, dakle sve suprotno od onoga što je raspad Jugoslavije predstavljao. S tim ciljem međunarodna zajednica daje zamjetne količine novca, stavlja na raspolaganje cijeli niz međunarodnih institucija, troši silnu energiju, sve s ciljem da se razbijena vaza nekako zakrpa, kako se svojedobno izrazio jedan diplomat. Svi ti paktovi o stabilnosti, svi ti SECI planovi, sve te “jugo sfere” i kako se sve nisu zvali ti planovi, sve ih uporno i časno odbija Franjo Tuđman i ako mene pitate, to je bio ključni razlog što mu je međunarodna zajednica odbila doći na sprovod.
Veze u regiji
Nakon Tuđmanove smrti Ivica Račan i Stipe Mesić organiziraju summit zapadnog Balkana u Zagrebu, cijela međunarodna zajednica ih podržava i dijametralno suprotno Tuđmanovoj politici, prihvaćaju sve ono što je Tuđman odbijao. Ne samo mogućnost haškog procesuiranja Oluje nego i tijesne veze u regiji, i to u svim segmentima društva. Račan se zapravo tim držanjem vraća točno tamo gdje je bio te 1991. Kako je znano, SDP te mitske 1991. nije podigao ruku za hrvatsku samostalnost. Račan je donio u Sabor svoju deklaraciju o neovisnosti koja predviđa hrvatsku samostalnost, ali on ultimativno traži da ta odluka sadrži i nastavak pregovora oko konfederalnih veza s raspadnutom Jugoslavijom.
Kako toga nije bilo u HDZ-ovoj deklaraciji, SDP demonstrativno napušta sabornicu. Ne želimo samostalnu hrvatsku državu ako bar na neki način nije dio jugoslavenske zajednice, prava je poruka tog odlaska iz Sabora. I onda, deset godina poslije, pruža mu se prilika da nastavi gdje je stao. I Račan tu priliku 2000. ne propušta. Dolazi do temeljite obnove kulturnih, gospodarskih, diplomatskih, sportskih povezivanja, do razine da ponekad ne znate gdje završava Hrvatska, a počinje Srbija. Taj plan je do te razine odmakao i već je realiziran da je u Milanovićevo vrijeme na stolu bila čak i srpska ponuda o zajedničkim veleposlanstvima. Slovenija je ponudu otklonila jer je članica EU-a, Hrvatska tada ništa nije odgovorila, a Crna Gora, Makedonija i BiH su, kako je 2014. izvijestio srpski šef diplomacije, načelno pristale o tome razgovarati. Ponuda je u prvi plan izbacila uštede i zajednička veleposlanstva u Latinskoj Americi, Africi i Aziji, no kako će se pokazati, tada taj plan nije uspio.
Radilo se temeljito i na brojnim drugim područjima. Primjerice, povezivanje sveučilišta na zapadnom Balkanu projekt je koji se vodio više od deset godina i tu je Hrvatska odolijevala jedno vrijeme, ali Damir Boras je 2017. ipak stavio potpis na ulazak hrvatskog sveučilišta u zajednicu balkanskih sveučilišta. Na kulturnom planu danas se može vidjeti da praktički nema ozbiljnijeg filma ni TV serije koja nije koprodukcija Srbije i Hrvatske, srpski pjevači pjevaju više po Hrvatskoj negoli po Srbiji, a doslovno sve sportske lige osim nogometa su regionalne. Tako da vam vaterpolisti Rijeke igraju u istoj regionalnoj ligi s vaterpolistima – Šapca. Kad su Rijeka i Šabac bili jedna regija osim u Jugoslaviji? Čak i nogomet za juniore funkcionira u regionalnoj, dakle bivšoj jugoslavenskoj ligi. Nekako je najsporije stvar išla s gospodarstvom, no Srbija je pripustilaTodorića koliko je god ovaj htio ulagati u Srbiju, znajući da ništa ne snaži bolje stare veze od zajedničkog gospodarstva.
Sve je potpisano
Za Račanova, a onda i za Sanaderova mandata nema što nismo potpisali. Recimo, Memorandum o razumijevanju u cilju formiranja regionalnog foruma za migracije, azil i povratak izbjeglica. Tim memorandumom Srbija je uz podršku međunarodne zajednice maksimalno zagovarala povratak hrvatskih Srba u Hrvatsku. Mi u tom smislu nismo uzvratili ni kod povratka Hrvata u BiH niti u Vojvodinu. Potpisali smo, primjerice, deklaraciju o jedinstvenom ugovoru o slobodnoj trgovini u jugoistočnoj Europi, dok smo ulazili u Uniju koja počiva na slobodnoj trgovini.
Hrvatski predstavnici su se kod potpisivanja te deklaracije toliko opustili, da ona uopće nije bila prevedena na hrvatski. Potpisali smo zaključak o jačanju suradnje ministarstava unutarnjih poslova i pravosuđa zemalja zapadnog Balkana, a za taj sporazum se tvrdilo da će ubrzati pronalaženje ratnih zločinaca. Dogodilo se suprotno. Srbija je tražila da im predamo popise ljudi kojima prijeti uhićenje pa će tobože oni pomoći, mi smo im popise predali, a oni su onda te iste ljude obavijestili da u Hrvatsku ne putuju. Vrhunac ludila je bio Mesićev skup na Brijunima, gdje je održan prošireni sastanak načelnika glavnih stožera oružanih snaga potpisnica Jadranske povelje. Premda Srbija, Crna Gora i BiH uopće nisu potpisnice te povelje, i oni su pozvani.
Histerija regionalne ljubavi otišla je tako daleko da je jednom prigodom prije petnaestak godina predsjednik Uprave Zagrebačke burze izjavio za časopis Manager da će “tržišta Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije s vremenom postati jedno tržište pa da stoga Zagrebačka burza kupuje novi softver kao temelj nastupa u regiji jer je regionalna integracija naša budućnost”. Dotični gospodin je samo podlegao tadašnjoj modi, što nije čudno. Osobito jer je te iste godine bivši talijanski premijer Amato kao predsjednik Međunarodnog povjerenstva za Balkan rekao da za kraj 2006. planira sazvati “summit EU-a i Balkana na kojem bi se između ostaloga predložio i balkanski proračun”. Balkanski proračun. Dotle smo dogurali u samo šest godina od Tuđmanove smrti.
Usporeni plan
No Hrvatska je ušla u Europsku uniju, puno prije i u NATO, i sve je to ipak te planove zauzdalo, pogotovo naš ulazak u Europsku uniju jer je bilo jasno da od tada frontalni pritisak na Hrvatsku više nema smisla. Stoga se na terenu na svaki način produbljivala suradnja u regiji, ponekad za aktere koji čine regiju, do crte vlastite neprepoznatljivosti, ali nominalno se ipak nije našao ključ koji bi otključao i tu bravu. Sve do potpisivanja ekonomskog sporazuma između Srbije i Kosova u Bijeloj kući, kada je Vučić otkrio što se smjera. Smjera se balkanski “mini-Schengen”.
Dakle, na obnovu bivše Jugoslavije od dana kad se raspala potrošeno je jako puno i energije i novca da bi se pripremio teren za završni projekt, koji je sada osmišljen i najavljen za posjeta Vučića Trumpu. Valja reći da je cijelo to vrijeme na političkoj razini trajala teška, rovovska, haška borba za izjednačavanje ratne krivnje, gdje su Srbi u dobroj mjeri uspjeli relativizirati ratnu krivnju i, što je važnije, od suda spasiti brojne časnike, generale, ali i kompletnu mrežu KOS-a koja niti je otkrivena niti procesuirana. Kad su tu bitku dobili, vratili su se starom poslu. Novom krugu formiranja velike Srbije.
Dakle, što su sada novo Srbi smislili? Prije nekoliko dana srpski ministar obrane Aleksandar Vulin dao je intervju beogradskom listu Pečat i u njemu otvoreno istaknuo da je osnovno srpsko polazište nastavak borbe “za ujedinjenje svih Srba u jedinstvenu državnu i političku zajednicu”. On je eksplicitno rekao da “Srbi imaju prirodno pravo da za sebe traže ono što su uvijek davali drugima. Pravo da se ujedine i žive zajedno”.
Dakle u Srbiji i nakon Miloševića živi stara glazba o pravu svih Srba da žive u jednoj državi. Ostvarenje tog prava redovito je vodilo u rat, ovaj put Vulin naglašeno govori o mirnoj opciji, što kao ministar obrane jednostavno mora. Srpski ministar obrane u istom intervjuu dodaje da ako “ne bi došlo do promjene granica i do uspostave jedne jedine države”, tada “Srbi moraju pronaći institucionalni mehanizam svog povezivanja i objedinjavanja”. Kakav bi to bio “institucionalni mehanizam” Vulin ne precizira, ali o tome već otvoreno govori jedan drugi Aleksandar. Vučić. On na tome predano radi već godinama, tako da je još 2014. nudio ukidanje trgovačkih barijera Albaniji i sjevernoj Makedoniji, da bi nakon susreta s Trumpom i kosovski premijer potvrdio spremnost Kosova da se pridruži “mini-Schengenu”.
Novi plan za zapadni Balkan zadovoljava brojne interese, u prvom redu srpske interese i zato i jest Aleksandar Vučić najveći promotor tog plana. Srbija time ponovno postaje lider u regiji jer je od svih zemalja koji će pristupiti ovom “mini-Schengenu” ona ipak najrazvijenija. S druge strane, time će sadržajno očuvati pojam zapadnog Balkana i postaviti se kao politički lider tog prostora, što osobito veseli Berlin. Zašto? Zato što taj usitnjeni prostor postaje povezan i zato što taj projekt Srbiju još drži izvan dosega Moskve. Osim toga, nema dvojbe da će se jednom cijeli taj prostor uklopiti u Uniju kao jedinstveni prostor zapadnog Balkana.
Dobitna kombinacija
Srbija, dakle, ostaje Pijemont, ali tu su Kosovo i Albanija koje jamče da to sve skupa neće biti velika Srbija u pravom smislu riječi. Dakle, konačno dobitna kombinacija za međunarodnu zajednicu. Sve druge članice dobit će priliku za bolje gospodarske odnose jer će cijeli prostor biti bez uzajamnih carina i svi skupa će puno jače pritiskati Uniju da uđu u njezino članstvo nego što bi to radili pojedinačno. I dok Vulin govori o uspostavi neke vrste srpskog Commonwealtha, misleći na povezivanje država gdje žive Srbi, pa treba zapamtiti da u ovoj priči za Srbe posebnu težinu ima baš ta relacija, Vučić mudro govori o “mini-Schengenu”. Sve u svemu, ukupna nova jugoslavenska priča sada je usmjerena na formiranje svojevrsne konfederacije. Prvi potpisnici trebali bi biti Srbija, sjeverna Makedonija i Albanija, a onda će im se u “mini-Schengenu” pridružiti Kosovo, Crna Gora i BiH. Što “mini-Schengen” nudi svojim članicama?
Cijeli prostor imao bi karakter bescarinskog područja, granice bi se prelazile s osobnom iskaznicom, uvela bi se jedinstvena radna dozvola i ukinule bi se sve trgovačke barijere među državama. Pokušala bi se, dakle, ekonomski kopirati Europska unija. Politički gledajući, svi bi Srbi nominalno dakle živjeli u jednoj državi, svi osim hrvatskih Srba. Stoga se poseban pritisak i očekuje na Zagreb, ali ne prije negoli se zamišljeni “mini-Schengen” ne postavi na noge. Tada bi se Hrvatska vabila gospodarskim benefitima koje bi kao najrazvijenija mogla imati na tom, tada zajedničkom tržištu.
Dođe li do ostvarenja tog plana, to će biti znak da je na kraju pobijedila međunarodna zajednica jer će nakon ekonomskog povezivanja ove vrste, kako to uvijek bude, sasvim sigurno doći i do političkog povezivanja. Hrvatska tu ima specifičnu poziciju, jedina je članica EU-a i jedina s tog naslova može izbjeći taj plan. Osim ako Berlin koji inzistira na zajedničkom zapadnom Balkanu ne bude inzistirao da na čelu kolone bude – Zagreb, a ne Beograd! Da će se ovdje u Hrvatskoj naći jataka koji će jedva dočekati taj plan, ne treba previše sumnjati.
https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/17 ... aviju.html
