Skandalozni doktorat Sanje Vlaisavljević
Nakon što su potvrđene informacije koje smo objavili prije više od pola godine, a koje su govorile o režiji udoktoravanja Sanje Vlaisavljević na studiju na kojem radi njen suprug, pojavili su se komentari koji nedvosmisleno pokazuju da je doktorat Sanje Vlaisavljević politički projekat i jedinstven akademski skandal. Naravno na argumentaciju koja je akademski iznesena, gospođa Vlaisavljević je u svom stilu odgovorila primitivizmom i verbalnim nasiljem. Bez namjere da komentiramo primitivnu komunikaciju nekoga ko je milione maraka dobio za tobožnju kulturu dijaloga, moramo se zapitati nije li ovakav način komuniciranja “doktorice” najbolji dokaz da se ovdje radi o nasilju nad znanjem i pristojnim ponašanjem.
Došli smo u posjed sadržaja koji objavljujemo bez intervencija i koji argumentima pokazuje da se u ovom slučaju radi o jeftinoj farsi i ruganju svim pravilima i normama, kakvo je UNSA i dovelo na najniže grane od njegovog osnivanja do danas.
Prema nepotvrđenim informacijama čak i analiza koju objavljujemo u cjelini i koja je javnosti dostupan akt, na svaki način je sakrivana od onih koji bi je mogli ili željeli uvažiti.
FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU
Odsjek za filozofiju
Katedra za historiju filozofije
Datum: 9. 1. 2017.
FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU
Nastavno-naučnom vijeću
Dekanu prof. dr. Salihu Foči
Predmet: Primjedbe na tekst doktorske disertacije Sanje Vlaisavljević
Nakon skoro četveromjesečnog traženja na uvid teksta doktorske disertacije “Javni um i mogućnosti deliberacije u doba etnonacionalizma u Bosni i Hercegovini“ kandidatkinje Sanje Vlaisavljević, neposredno pred Novu godinu uspio sam dobiti na uvid radnu verziju ove disertacije. Pročitao sam navedeni tekst, zaključujući da se sasvim sigurno radi o najvećem skandalu koji se desio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu od njegovog osnivanja.
Koliko je meni poznato, a prilično sam upućen u rad Fakulteta, do danas, čak ni u vrijeme vladavine najrigidnijeg socijalističkom sistema, nije bilo disertacija koje na ovako brutalan način zoupotrebljavaju znanost u korist politike. Svoje mišljenje temeljim na činjenicama vezanim za tekst pomenute disertacije i smatram da Vijeće Fakulteta ne bi smjelo dopustiti da se na ovakav način stiču znanstvene titule, posebno imajući u vidu da se radi o kandidatkinji koja je, pored nedopustivo politiziranog i neznanstvenog teksta, supruga jednog od profesora koji predaju na Odsjeku za sociologiju, na čijem doktorskom studiju ova disertacija treba biti branjena.
Ovdje ću se osvrnuti na nekoliko relevantnih činjenica vezanih za ovaj tekst, koje upućuju na to da se u stvarnosti ne radi o doktorskoj disertaciji, nego o političkom pamfletu, koji je sadržan u potpuno neznanstvenom tekstu i proizvoljnim političkim konstatacijama, prema mom mišljenju, čak i društveno štetnim. U nastojanju da budem što kraći, ostavljam mogućnost i šire elaboracije onoga o čemu, u formi primjedbi, želim informirati Vijeće.
Već u samom naslovu kandidatkinja pokazuje elementarno neznanje, uzimajući pojam “javni um“ kao opću sociološku odrednicu, nevezanu za Johna Rawlsa, u čijem se mišljenju ovaj pojam utemeljuje, zadržavajući svoje značenje isključivo za njegovu teoriju. U strogom značenju, ovakvo preuzimanje jednog pojma ima odrednice plagijata. Možda je kandidatkinja, doduše, mislila da je “javni um“ općeprihvaćena kategorija u sociologiji, odnosno da uz ovaj pojam nije potrebno ni navoditi Rawlsovo ime, ali je u tome dezavuiraju njena ranija pisanja, u kojima ona sama kaže kako svako takvo navođenje bilo kojeg pojma ili sintagme, fraze, bilo čega što nije isključivo autorstvo onoga ko piše tekst, predstavlja plagijat! Ovdje, već u naslovu, imamo očit primjer ili nekompetentnosti, ili plagiranja. Na isti način “javni um“ je korišten u cijelom tekstu doktorske disertacije, bez objašnjenja ovog pojma i njegove teorijske elaboracije kroz literaturu.
Još gora situacija je sa sintagmom “doba etnonacionalizma u Bosni i Hercegovini“, kojoj kandidatkinja želi odrediti period i okolnosti koje “istražuje“. Ova sintagma, međutim, nema apsolutno nikakvog značenja, izuzev proizvoljnog stava autorice. U znanstvenom smislu ona je neprihvatljiva. Šta znači “doba etnonacionalizma u Bosni i Hecegovini“? Iz teksta je vidljivo da se ova sintagma vezuje za poslijeratnu aktualnu političku i društvenu situaciju u našoj zemlji. Naravno, pritom se potpuno zanemaruje da “doba etnonacionalizma“ nije utvrđeno niti jednim teorijskim djelom, niti jednom ozbiljnom studijom ili znanstvenim tekstom, kao i to da u ovom periodu nisu u cjelosti vlast zemlje činile nacionalne stranke. Ova činjenica sama po sebi deligitimira kredibilitet polazišne sintagme, koja se pokazuje u najmanju ruku neprihvatljivom za bilo kakav ozbiljniji znanstveni rad.
Nesumnjivo je da se radi o proizvoljnom, ničim utemeljenom, određenju autorice, koja će slijedeći istu matricu proizvoljnosti cijeli tekst svoje disertacija zasnovati na vrlo prizemnim političkim stavovima. Dakle, “doba etnonacionaizma“ u našoj zemlji nigdje u tekstu nije definirano i zasnovano na argumentima. Već samim tim uopće nije zasnovan predmet istraživanja disertacije, što samo istraživanje deligitimira kao znanstveni rad. Odatle je neupitno da ovaj tekst, u odsustvu svake vrste znanstvene kredibilnosti, ne može imati legitimitet doktorske disertacije!
Proizvoljnost kao temeljni “metod“ obuhvata cijelu disertaciju. Bilo bi predugo navoditi sve primjere u tekstu, ali paušalna ocjena autorice na četvrtoj stranici disertacije, da bosanskohercegovačko društvo nije društvo jednakih u temeljnim ljudskim pravima, pri čemu ovaj zaključak nije ničim potkrijepljen, svakako je jedan u velikom broju primjera proizvoljnosti koje je mogućno navesti u radu Sanje Vlaisavljević. Naravno, autorica ima pravo misliti što god želi o okolnostima u kojim živimo, ali bi u doktorskoj disertaciji, zasnivajući svoje “teorijske“ stavove morala biti obavezna takve tvrdnje barem potkrijepiti relevantnim znanstvenim uvidima.
Na isti način, vođena isključivo osobnim motivima, kandidatkinja na 136. stranici kao referentan navodi mediji koji je paradigma etnonacionalističke propagande. Slučajno (?!), kandidatkinja je kolumnistica ovog medija. Valjda istom “slučajnošću“, ona brani čak i one koji su od strane međunarodnih institucija visokog ranga okarakterizirani kao osobe, u najmanju ruku, problematičnog djelovanja. Mislim da je ovo jedinstven primjer zloupotrebe institucije doktorata u cilju odbrane političkih opcija i zagovornika tih opcija, koje su sve samo ne liberalne. Zabrinjavajuće je da je tako nešto uopće moglo da se nađe u tekstu koji treba da dobije suglasnost za pristupanje završnom činu odbrane doktorske disertacije.
Na četvrtoj stranici može se nači tvrdnja o tome da su mediji “najširi i najdostupniji glasnogovornik društva, naroda i političkih elita“, bez definiranja o kojim i kakvim medijima se radi. Tako, primjera radi, privatne televizijske kuće, novine, portali i drugi mediji, kod kandidatkinje dobijaju status “glasnogovornika naroda“, što je neodrživa teza. Selektivni pristup medijima, kakav kasnije kandidatkinja pravi, a koji ne može odražavati medijsku stvarnost u Bosni i Hercegovini, samo je dokaz da ova i ovakve definicije koje kandidatkinja paušalno izriče, nemaju drugi smisao izuzev dnevnopolitičkog manipuliranja činjenicama.
To dokazuje i tvrdnja na narednoj stranici, u kojoj autorica govori o javnim servisima, proglašavajući da su često “u službi većinske nacije“. Nije jasno o kojoj se to “većinskoj naciji“ (?) može raditi, kada je poznato da su javni emiteri u vlasništvu skupština, u kojim postoje instrumenti zaštite nacionalnog interesa. Također, nije jasno da li kandidatkinja pod nacijom misli na narode, što bi, ukoliko je tačno, predstavljalo elementarno neznanje iz oblasti sociologije. Nedostatak kompetencija koji karakterizira ovu doktorsku disertaciju, rezultira tekstom koji nije znanstveno utemeljen, niti predstavlja znanstveno istraživanje.
Takvo mišljenje potkrepljuje i “hipoteza rada“, koju kandidatkinja definira na trećoj stranici disertacije. Hipoteza glasi: “Etnička pripadnost iz koje se crpi nacionalistička samosvijest političkih i uopće društvenih elita je ono što predstavlja nepresušan izvor stalnog remećenja razboritosti (Rawls) i uviđavnosti bez kojih nema uistinu funkcionirajuće deliberativne demokracije.(str. 5)“ Ova hipoteza u suštini nije ništa drugo nego aksiom koji je, bez imalo pretjerivanja ili malicioznosti, poznat svakom gimnazijalcu. Drugim riječima, “hipoteza rada“ je očita i ne treba dokazivanje, jer je neupitno da liberalna deliberativna demokracija nije kompatibilna sa društvenim uređenjima zasnovanim na etničkoj grupnoj pripadnosti. Sa sličnim, općepoznatim sociološkim znanjima, kandidatkinja nastavlja tokom cijelog rada, nudeći kao “istraživačka otkrića“ elementarna sociološka znanja, stavljena u kontekst potreba dnevne politike.
Sve to prate nedosljednosti i kontradiktornosti u tekstu. Kontradikcije možemo naći u svim dijelovima teksta. Primjera radi navodim onu sa 10. stranice, gdje autorica tvrdi da “postoji drastičan deficit povjerenja građana u politička vodstva, iako su izabrana u demokratskim i neprinudnim izborima.“ Nejasno je kako može postojati nezadovoljstvo “političkim vodstvima“, kada ta politička vodstva već decenijama dobijaju povjerenja građana?! Nezadovoljstvo o kojem govori kandidatkinja proizvoljno argumentira protestima na kojim su paljene zgrade državnih institucija, potpuno zanemarujući da su ista “politička vodstva“ ubjedljivo pobijedila na izborima koji su uslijedili nakon ovih protesta.
Nelogično je da nezadovoljstvo birača rezultira ubjedljivim izbornim pobjedama. Jednako tako je nelogično da ove i ovakve tvrdnje, koje ničim nisu utemeljene, mogu biti prihvaćene kao doktorska disertacija. Isti način zaključivanja nastavlja se i na narednoj stranici, gdje kandidatkinja, bez relevantnih pokazatelja, tvrdi da princip racionaliziranja rasprave “ne vrijedi u BiH“. Bez ozbiljnog istraživanja i analize medijskih debata, polemika i akademskih rasprava koje su vođene, kandidatkinja sebi daje za pravo da izriče generalne sudove koji derogiraju sve što je učinjeno u području demokratizacije javnog i akademskog prostora.
Na 10. stranici kandidatkinja, također u dnevnopolitičkom stilu, tvrdi da “već dvije decenije političke elite ne uspijevaju u svom poslu i preuzetoj odgovornosti za uključenje BiH u procese europskih integracija.“ Činjenica da je Bosna i Hercegovina u međuvremenu dobila status kandidata za ulazak u EU, sama po sebi dovoljno govori o proizvoljnosti tvrdnji kandidatkinje. Sve što se u ovoj disertaciji izvodi kao zaključak, zasnovano je na proizvoljnosti i u funkciji je opravdanja nacionalnog segregiranja.
Ne ulazeći u kvalificiranje održivosti stavova koji su izrečeni u disertaciji, ostaje činjenica da iza njih ne stoji istraživački rad, relevantni empirijski podaci, kao ni teorijsko utemeljenje. Radi se o tvrdnjama koje su potpuno proizvoljne i nemaju znanstvenu verifikaciju. Doduše, kandidatkinja se, bez navođenja mjesta sa kojeg citira, poziva na Habermasa, kasnije i na druge autore, ali ne u teorijski relevatnom smislu, nego u neprimjerenom navođenju koje ima za cilj opravdati proizvoljnosti izrečene u tekstu.
Evo kako to izgleda: “Štampani mediji u BiH su postali sinonim za izvanjsku kontrolu temeljenu na autoritetu, predrasudama, etnonacionalističkim isključivostima i stereotipima. Nemaju uporište u racionalnosti koja bi morala biti njihov najjači i jedini oslonac. Zašto? Zato što mjesto racionalnosti zauzima služenje političkim elitama i taj prostor postaje opasni poligon za odašiljanje političkih poruka i propagande, a što je sasvim u suprotnosti sa onim što proklamira Habermas: ‘razum treba da pripitomi moć’. (str. 11)“ Dakle, jednim Habermasovim stavom se želi legitimirati sve ono što je ustvrdila kandidatkinja, pritom ne nudeći niti jedan argument za svoje tvrdnje! Takav način “argumentiranja“ karakterističan je za tekst u cjelini i predstavlja ga jedino u smislu lošeg novinarstva, koje prvo postavi tezu, a onda traži argumentaciju za istu. Nije li upravo to metodološka karakteristika politički dirigiranog novinarstva i onoga što kandidatkinja, bez potrebne znanstvene argumentacije, navodi kao stanjem medijske neslobode.
Drugi način u suštini iste stvari možemo naći u manipulaciji podacima koje kandidatkinja navodi. Tako primjerice na 135. stranici u 154. fusnoti kandidatkinja navodi imena direktora škola u Kantonu Sarajevo, želeći dokazati da su svi direktori Bošnjaci. Naravno, pritom se prikriva da se neki od njih niti izjašnjavaju kao Bošnjaci, niti djeluju na principima “nacionalne politike“ (ma šta to značilo), čime pada teza o “ekskluzivitetu pripadnosti narodu“ kao jedinoj odrednici društvenog stanja koje karakterizira situaciju u Sarajevu. Međutim, cilj nije ni bio iznošenje činjenica, nego stvaranje kvaziargumentacijske pretpostavke da se zbog “bošnjaštva“ direktora iz Sarajeva ne smije napadati segregacijska praksa “dvije škole pod jednim krovom“.
Doduše, možda kandidatkinja misli da ime i prezime definitivno i bez ostatka određuje i etničku opredijeljenost. Takva tvrdnja bi, prema mom mišljenju, svakako bila fašisoidna i ne bi nipošto smjela biti ne samo jednom od osnova neke doktorske disertacije, nego i političkog djelovanja uopće.
Nedostatak čak i elementarnih kompetencija potvrđuje se i na ovoj stranici, kada kandidatkinja poistovjećuje “kulturu“ i “etnos“ (što čini i na narednim stranicama). Nažalost, to je samo jedan od brojnih sličnih primjera koji se mogu naći u ovom tekstu. U svakom slučaju, skoro da nema stranice teksta koja ne svjedoći odsustvu znanstvenog promišljanja i proizvoljnog politikantstva kao temeljnog određenja disertacije.
Primjera radi, navodim način zaključivanja sa 141. i 142. stranice, koji je karakterističan za cijelu disertaciju: “Da li se u multikulturnim školama organiziraju međuškolske razmjene između škola iz različitih entiteta? Da li se u školama obilježavaju raznim svečanostima blagdani različitih vjera ili je posrijedi uvijek onaj koji odgovara većinskoj naciji? Odgovor je da su to blagdani koji odgovaraju većinskoj naciji. Evo primjera. Obilježavanje nove godine i simbolike kićenja novogodišnjeg bora. Dakle, riječ je o blagdanu koji bi trebao da u sebi sublimira ideju multikulture i da nadilazi svaki etnonacionalni okvir. Da li i u jednoj školi u Sarajevu, sa izuzetkom Katoličkog školskog centra, holove škole krase okićeni borovi. Odgovor je da ne krase.“(Citirano doslovno prema tekstu disertacije!) Kada bi kandidatkinja mogla izaći iz zatvorenosti i isključivosti vlastitog iskustva, znala bi da ovo što navodi nije tačno, ćemu svjedoće drugačija i druga iskustva. Svakako, doktorska disertacija se ne bi smjela zasnivati na nečijoj proizvoljnosti, a kamoli jedine izvore crpiti iz vlastitih iskustava i selektivno odabranih primjera.
Na jednak način kandidatkinja na 151. stranici zaključuje: “Mediji plasiraju informacije bez ikakve odgovornosti za slobodu i neugrožavanje ljudskih prava onih o kojima je riječ.“ Ovome ne prethodi bilo šta što bismo mogli nazvati istraživanjem, analizom, argumentiranjem, jedino i isključivo na čemu se mnoštvo ovakvih tvrdnji u tekstu temelji je proizvoljno mišljenje autorice, na koje ona ima pravo, ali koje svakako ne može biti osnov za sticanje doktorata znanosti. Ovakvih primjera ima skoro koliko i stranica u disertaciji, tako da bi njihovo cjelovito navođenje zahtijevalo isti ili veči broj stranica nego što ih ima sama disertacija!
Istovremeno, kandidatkinja već od 6. stranice kao “teorijski oslonac“ određuje “filozofiju John Rawlsa“! Postavimo sada stvari neovisno i o politikantskom manipuliranju “literarnim činjenicama“. Ako je teorijska osnova filozofska, zašto je i kako ova doktorska disertacija postala “sociološka“? Moje je mišljenje da ova vrsta “manevriranja“ sa znanstvenim oblastima nema nikakve veze sa znanstvenim razlozima, nego sa okolnostima lakšeg obezbjeđenja “prohodnosti“ kandidatkinje do odbrane doktorske disertacije. Pored toga, jasno je da kandidatkinja nema ni formalne kompetencije za razmatranje “filozofskih osnova“, budući da je i master i doktorski studiji završila iz oblasti sociologije i na Odsjeku za sociologiju.
Nedostatak kompetencija, koji proističe iz ovih činjenica, vidi se i u samom radu, što je dodatni razlog da ne postoje ni formalni ni sadržinski razlozi da tekst o kojem govorimo bude prihvaćen kao doktorska disertacija. Na tim osnovama autorica se, primjerice, na 200. stranici zalaže za (Rawlsov) liberalizam, istovremeno koristeći kao argument etničku kategoriju (“hrvatski narod“). Jednako neprimjereno kandidatkinja koristi kolektivističke uklone (“iz Sarajeva“), a ne liberalne odrednice, što samo potvrđuje nekonzistentnost i nedovoljnu kompetentnost autorice.
Činjenica da su u disertaciji, u teorijskoj osnovi cijelog rada, većinom korišteni prijevodi Rawlsovih, Habermasovih i Popperovih djela, također govori o nedostatnosti rada kandidatkinje. Kandidatkinja sasvim sigurno nije mogla na osnovu prijevoda steći kompetentan uvid u djela ovih mislilaca. Činjenica da su prijevodi korišteni kao temeljna literatura, bez kompariranja sa izvornim tekstom, dodatno upućuje na to da kandidatkinja nema potrebne teorijske osnove na kojima bi mogla zasnivati istraživanje.
Međutim, teorijski uvidi i znanstvena osnova istraživanja, po svemu sudeći, nisu ni bili potrebni za ostvarenje cilja ove disertacije. Imajući u vidu cjelinu teksta, cilj ove disertacije nije se ni nalazio u znanstvenoj analizi i pružanju znanstvenih odgovora, znanstvenih uvida i elaboraciji teorije političkog liberalizma. Cilj ovog teksta je pružanje potpore (“znanstvene“?!) političkim idejama “trećeg entiteta“, podjele Bosne i Hercegovine na nacionalne entitete, separiranju obrazovnih institucija po principu “dvije škole pod jednim krovom“, stvaranju javnog prostora po principu “jedan narod, jedna televizija“ i sličnim političkim idejama koje u osnovi jesu način jačanja ekskluziviteta naroda i disolucije državnih institucija Bosne i Hercegovine.
Liberalna teorija je samo paravan koji služi za promoviranje neliberalne političke prakse, što karakterizira cijeli tekst disertacije. Za takav uvid mislim da je dovoljno pogledati dio teksta od 131. do 144. stranice. Cijeli diskurs disertacije ne izlazi iz okvira dnevnopolitičkih rasprava, u najboljem slučaju “okruglih stolova“ političkih stranaka i daleko je od razine neophodne za jednu doktorsku disertaciju.
Uz sve to, kandidatkinja od 16. stranice definira čitav niz pojmova karakterističnih za teoriju političkog liberalizma, ne navodeći izvore za svoje definicije, što disertaciju jasno približava plagijatu. Iz teksta slijedi da je, izuzev u pojedinim slučajevima, kada se tek spominju autori, bez navođenja literature, Sanja Vlaisavljević utemeljila sve pojmove o kojim govori i da je ona praktično artikulirala teoriju političkog liberalizma. Prema navodima teksta, pojmovi koji se spominju i definiraju su većim dijelom “otkrića“ kandidatkinje.
U konačnici, u teorijskom smislu rad nema znanstveni osnov i nije znanstveno istraživanje. U “teorijskom osloncu“ rada stoji neotklonjiva kontradikcija: liberalna teorija se koristi za procjenu liberalnosti društva u Bosni i Hercegovini, a istovremeno se zagovaraju neliberalne ideje i prakse. Eristički se namjerava upotrebom liberalne teorije dokazati ispravnost etnopolitičkog djelovanja u Bosni i Hercegovini. Sama činjenica da se na aktualnoj situaciji želi steći doktorat znanosti, već je po sebi problematična. Međutim, kada se to želi učiniti na principima dnevne politike, u znanstvenom i akademskom smislu to smatram nedopustivim.
Činjenica da je ovakav tekst doktorske disertacije došao do završne faze odbrane, najveći je skandal u povijesti Filozofskog fakulteta, te sam smatrao svojom akademskom obavezom da članove Vijeća Fakulteta ukratko informiram o onome što sadrži ova disertacija. Davanjem suglasnosti za odbranu ovakve doktorske disertacije, mislim da bi bili derogirani svi znanstveni kriteriji, koje kandidati moraju ispunjavati prilikom sticanja doktorata znanosti. U tom smislu tražio sam da moje primjedbe budu uvršetene u materijale za sjednicu Nastavno-naučnog vijeća Filozofskog fakulteta koja je održana 12. 1. 2017.
Imajući u vidu da sam i sam do predmetnog teksta došao tek nakon skoro četiri mjeseca traženja istog na uvid, mislim da bi članovi Vijeća trebali da se informiraju i, eventualno, pročitaju ovaj tekst prije izjašnjavanja o davanju suglasnosti za odbranu doktorske disertacije “Javni um i mogućnosti deliberacije u doba etnonacionalizma u Bosni i Hercegovini“ kandidatkinje Sanje Vlaisavljević. Stoga smatram da je neophodno dopustiti članovima Vijeća mogućnost da izvrše uvid u predmetni tekst i o njemu se, s obzirom na okolnosti i specifične političke utjecaje, a mogućno i otvorene pritiske, izjasne tajnim glasanjem.
S poštovanjem,
prof. dr. Samir Arnautović
Sve ostalo OK, ali dijaspora? hmmm
