sadie_forever wrote:Korisničkoime wrote:Ja ne znam sta se s ovim nasim drustvom desava, Bosnjacima zapravo, cuj ateista i fatiha, Busuladzic sehid, sve same nebuloze, kao lijevica na politickoj sceni BiH kao da postoji lijevica i desnica u nas, braco i sestre postoje interesne skupine koje pokusavaju da zagrabe sto je vise moguce kolaca koji stoji na raspolaganju one se zovu politicke partije i sta god vam ko govorio one nemaju ideologiju, politicki pravac nista slicno kao negdje drugo, ne zalazu se ni za nas ni za gradjane ni za vjeru ni za ove ni za one nego samo i iskljucivo za sebe i sebi bliske, nama plasiraju teme poput Busuladzica da mozemo palamuditi o necemu od cega nema nista.
Na koji nacin i kako ce tema Busuladzic bilo kome od gradjana pomoci u bilo kojem smislu. Politicaru koji rijesi vodosnadbijevanje Sarajeva, u sustini sasvim normalnu stvar u danasnje vrijeme koja se skoro pa svugdje podrazumijeva njemu gradjani Sarajeva trebaju digmuti spomenik. Ovo spominjem samo da bih docarao u kakvim se mi govnima krecemo, rjesenje sasvim normalne srvari - nesmetanog vodosnadbijevanja zasluzuje dizanje spomenika u sred grada i vjecnu zahvalu. O drugim stvarima podizanje stope nezaposlenosti, omjer uvoza izvoza, povecanje zivotnog standarda o tome mozemo samo da sanjamo jer krajnji domet nasih politicara ali i nas kao naroda je palamudjenje o Busuladzicu, psovanje majki, proklinjanje ateista jer ne uce fatihu, ali kakav narod takva vlast
Intervju rahmetli udovice ,dok je bila ziva,iz 2004 godine :
M
Život: O Mustafi Busuladžiću, mladomuslimanskom šehidu, govore njegova supruga, njen brat i Mustafin unuk Mustafa Busuladžić
RANA ZVIJEZDA DUGE NOĆI
"Sjedio je i učio Kur'an. Kažu da je cijelu noć pred pogubljenje učio. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i počeo 20. Toga se sjećam", polagahno nam je, ali ipak usplahireno govorila Zehra-hanuma, supruga rahmetli Mustafina. "Išla sam tražiti njegov mezar. Ali, nisam našla"
Piše: Tarik Lazović
Ako mogu ubit' tebe, tvoje knjige neće moć', naš Mustafa, rana zvijezdo duge noći... Možda se to dogodilo upravo ovdje, gdje moja noga kroči, možda, pak, malo više, negdje iznad škole. A moguće, opet, da je i gore, više u brdu, gdje se sada šepure nakićene trospratnice…, razmišljam osvrćući se oko sebe. Zaključujem: u to je vrijeme ovdje bilo sasvim dovoljno mjesta na kojima bi se, daleko od ljudskih očiju, moglo obaviti taj mučki čin.
"Zapravo, nikad nije utvrđeno gdje je pogubljen, niti gdje je pokopan. Zna se da je odveden negdje iza sarajevske željezničke stanice. Nikad se više o njemu nije ništa saznalo", pojašnjavao mi je čovjek identičnog imena i prezimena koje je nosio čovjek čije sam mjesto pogubljenja pogledom tražio po sada već izraslom sarajevskom naselju Velešići.
Unuk Mustafe Busuladžić
"Selam alejkum","Alejkumu selam!" Čvrst stisak ruke i prijazan osmjeh mlađeg čovjeka guste brade nagovještavao je ugodan razgovor. Nisam ga morao vući za jezik. "Dedo je bio vrstan intelektualac. Išao je ispred svoga vremena. To ga je koštalo života. On je mnogo prije upozorava na katastrofalnu opasnost komunizma i besramnog ateizma. Mnogo prije nego što su ga naši očevi osjetili na svojim leđima," govori Mustafa Busuladžić unuk Mustafe Busuladžića, intelektualca i profesora, jednog od osnivača mladomuslimanskog pokreta, kojeg je komunistički režim pogubio 1945. godine.
"Siguran sam da će ti oni više reći. Niko mu nije bio bliži od njegove supruge, a i njen brat je malo mlađi od rahmetli dede, ali je sve veoma dobro upamtio", pojašnjava dok smo prolazili vijugavim zaobilaznim putem ka Zenici.
"Nana je, ubrzo nakon što je dedo ubijen, otišla kod svojih. Takvo je bilo vrijeme. Nije smjela mnogo žaliti. Sve su uradili da se što prije sve zaboravi."
"Sarajevo nijemo strijepi crni dan, odvedoše nam Mustafu u zindan, kopa mezar, briše čelo ledeno, šta će biti sa islamom voljenim..."
"Sjedio je i učio Kur'an. Kažu da je učio cijelu noć pred pogubljenje. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i počeo 20. Toga se sjećam", polagahno, ali ipak uspl-ahireno govori Zehra-hanuma, supruga rahmetli Mustafina, a nana ovoga Mustafe što sjedi do mene u omalehnom stanu nedaleko od Sejmenske džamije.
Fes - probušen, naočale - slomljene
"Poslije sam mu tražila mezar. Ali, nisam našla… Sinko, puno sam toga poboravila. Starost, pa šta ćeš".
"Našli su mu fes i naočale. Fes - probušen, a naočale - slom-ljene. Njegove su sestre to uzele. Mislim da je kod njih."
Govorljiviji je bio Zehra-hanumin brat Muhamed Šestić.
"Mustafa je, ustvari, bio namjerio otići na Zapad, jer je bio svjestan opasnosti od partizana. Bio se i dogovorio sa sandžačkim muftijom da krenu. Ali, kako mi je kasnije pričao jedan hodža iz Kaknja, uz njega se upetljao jedan što ga je stalno nagovorao da idu što prije u Sarajevo. Vjerovatno je bio poslan da ga nagovori da dođe kako bi ovi izvršili ovo što su spremili. I, eto, on se vratio u Sarajevo. Odmah su ga ovi uhapsili i brzo, po kratkom postupku, osudili i strijeljali", pojašnava Muhamed, čiji je otac Omer, odnosno Mustafin punac, i sam bio ugledan u ulemskim i trgovačkim krugovima tog vremena.
"Njih dvojica, moj otac i Mustafa, upoznali su se u Beču"- nastavlja moj sugovornik, profesor historije, čovjek koji je obišao više od 70 zemalja u kojima žive muslimani.
"Mustafa je, kako su mi pričali, još od rane mladosti imao sklonost ka nauci, te je brzo završio Višu šerijatsku školu u Sarajevu, a potom je otišao na specijalizaciju u Italiju. Tamo je, tokom školovanja, radio i kao spiker na radiostanici, što će mu komunisti prišiti kao najveći zločin. Za to se vrijeme uspio povezati sa vodećim autoritetima u islamskom svijetu, palestinskim muftijom i Šekibom Arslanom, koji je, inače, bio i prijatelj sa mojim ocem", nastavlja Muhamed. "Po povratku se zaposlio kao profesor na Višoj šerijatskoj školi. Predavao je većini pripadnika mladomulimanskog pokreta", nadovezuje se unuk Mustafa, trudeći se da sve pojasni. "To su mu komunisti spočitavali kao veze sa nacistima. Međutim, on nije imao tih veza. On je samo upozoravao na komunizam, tada rastuće bezboštvo…
Posebno je interesantno da je on bio drugi potpisnik upozorenja i peticije suprotstavljanja nacističkom ubijanju
Srba u Sarajevu, koju su tada potpisali muslimanski intelektualci. On se, zapravo, suprotstavljao svakom nasilju, ali i nasilju nad vjerom, što su mu komunisti uzeli kao zločin."
"Posljednji put grad pogleda bijeli, bistrim okom sve munare izgrli, pucali su preko prsa ćafiri,
rujni sabah sarajevski zamiri."
"Dolazili su, pretresali, nešta tražili", uključuje se Zehra-hanuma. "Najviše su gledali knjige i tražili nekakve spise. Odnijeli su osam stotina knjiga iz naše kuće; nikad ih više nismo vidjeli… A Mustafa je, sinko, mnogo čitao, po vascijelu noć…"
"On je bio naročito cijenjen zbog širokog obrazovanja. Pored vjerskog znanja, bio je i vrstan poznavalac zapadne filozofije. Pojedine dijelove iz knjiga je znao i napamet", nadopunjuje Muhamed. "U tome je bila i najveća opasnost po komuniste, u njegovom znanju, naučnom radu i sjajnom kontaktu sa omladinom. Predavanja koja je on držao bila su naročito posjećena."
Ulica i nišan
Iza Mustafe Busuladžića je ostalo mnogo pisanih tragova. Pisao je za sve tadašnje značajne časopise, objavljivao naučne radove, ali njegovo životno djelo "Životopis Muhammeda, a. s." još je samo u rukopisu.
"Srećom, sačuvano je, ali mislim da nije i dovršeno. Čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci", pojašnjava Mustafa dok se sporemamo na povratak u Sarajevo. "U Sarajevu jedna ulica nosi ime vašeg supruga, a na šehidskom mezarju Kovači su predvidjeli da dodijele mjesto svim mladomuslimanskim šehidima kojima se ne zna za mezar. Vremena se mijenjaju", kažem Zehra-hanumi.
"Lijepo je to čuti", odgovora sa blagim smješkom. "I ulica i nišan. Lijepo je to..."
"Kako danas živite?", pitam obraćajući im se obome.
"Penizionerski", odgovoraju.
"Posjeti li vas ko, obiđe li vas, sjete li se?" "Slabo", odgovara Muhamed. "Oni koji bi se mogli sjetiti rahmetli Mustafe, uglavnom su pod zemljom, a od ovih mlađih slabo ko uopće zna. I prije se niko nije želio sjećati. Svi su htjeli što prije zaboraviti. Moralo se živjeti."
"Noć je prošla, propali su zlotvori, pocrkali manji neg' se rodili.
Svako pita gdje je mezar Mustafin."
Trag truda i žrtve
"Rekao sam ti, oni se ipak dosta toga sjećaju, iako su već duboko u godinama i uprkos tome što su se svi trudili da zaborave", objašnjava mi Mustafa dok smo se vraćali ka Sarajevu. "Evo. moj otac, univerzitetski profesor, ne govori mnogo o tome. Zapravo, to je njemu bilo opterećenje u životu. On je morao biti duplo bolji od svih kako bi postigao ono što jest."
Mustafa, tokom rata pripadnik Armije RBiH, sada je glavni sinoptičar u Federalnom meteorološkom zavodu i asistent na Univerzitetu u Tuzli.
"Mi mlađi nismo to toliko osjetili kao opterećenje. Kad sagledam situaciju, osjetim se ponosnim, ne samo zbog toga što je moj dedo, nego zbog činjenice da je ovdje gdje živimo ostao trag njegovog truda i žrtve, pa čak i više od toga..."
"Ako mogu ubit' tebe,
tvoje knjige neće moć',
naš Mustafa,
rana zvijezdo duge noći."
.
i to sve radi politickih poena...