Forum Klix.ba

Loo wrote:Kad prestaje djetinjstvo?

Prvom spoznajom da ne postoji deda mraz ili prvom bubuljicom?

Kad je i zadnjeg druga prestao da zanima PlayStation i igranje fudbala na livadi i kada je počeo da "ganja cure" i izlazi "po kafama".

Onda sam i ja morao teške muke da se prešaltam na taj teren. Kasnije sam skont'o da ni to nije loš teren.

Loo wrote:Kad prestaje djetinjstvo?

Prvom spoznajom da ne postoji deda mraz ili prvom bubuljicom?

To je dobro pitanje, i nisam siguran znam li pravi odgovor. Mislim da ima veze sa gubitkom one dječije nevinosti i spoznajom da svijet
nije onako divan kakav nam se činio na prvi pogled dok smo kao djeca bili bezbrižni i zaštićeni roditeljskom ljubavlju i brigom.
Ratne generacije nažalost nisu imale luksuz takvog djetinjstva i ranije su spoznavali ove teške istine. I ja sam dijelom tu zakinut, ali
opet imam dobar dio djetinjstva koji je bio lijep i bezbrižan i to mi ne može niko oduzeti.

Leverage wrote:

dale cooper wrote:Robna kuća Tuzlanka, prizemlje, ulaz od hemijske škole. Bila je prodavnica ploča i kaseta odmah tu do ulaza. Tu sam kupio
svoju prvu ploču, MJ-ov Bad album.

Tada jednostavno nisam mogao da shvatim one koji su mogli da prođu pored prodavnice kaseta i ploča bez da upadljivo bulje u to svjetsko čudo.

A onda odu da gledaju neku robu il' tako nešto bezveze.

To sam tek shvatio kad sam k znanju primio činjenicu da postoje različiti ukusi. Do tad su se stvari dijelile na dvije osnovne grupe - super i bezveze.

Dobro ba sta ste se uhvatili prodavnice. Znam gdje je bila jer tu smo zicali dinar za baterije da slusamo kasete...onda navrati Teka sa onim svojim Mini morisom pa u bar sa druge strane na pivu a nas trojica.
Meho i Goran konobari pa nas pisu kao u teku...joj vremena.

Stari volio fotografiju
Vazda nosao foto aparat
Jedno od najljepsih sjecanja..vikendom napravi " kino" i na dijapozitivu nam pusta fotke i svaku "isprica"
Koliko god puta cule te price..uvijek s istim odusevljem slusale. Po ko zna koji put

Bio je i gramofon
Al to se nije smjelo dirati
Kao ni bife
Tu su bile bombonjere za goste

Laku noć.

Loo wrote:Kad prestaje djetinjstvo?

Prvom spoznajom da ne postoji deda mraz ili prvom bubuljicom?

ovo je za posebnu temu

dale cooper wrote:

Loo wrote:Kad prestaje djetinjstvo?

Prvom spoznajom da ne postoji deda mraz ili prvom bubuljicom?

To je dobro pitanje, i nisam siguran znam li pravi odgovor. Mislim da ima veze sa gubitkom one dječije nevinosti i spoznajom da svijet
nije onako divan kakav nam se činio na prvi pogled dok smo kao djeca bili bezbrižni i zaštićeni roditeljskom ljubavlju i brigom.
Ratne generacije nažalost nisu imale luksuz takvog djetinjstva i ranije su spoznavali ove teške istine. I ja sam dijelom tu zakinut, ali
opet imam dobar dio djetinjstva koji je bio lijep i bezbrižan i to mi ne može niko oduzeti.

Vise je bilo retoricko pitanje
to je to

biggrin wrote:

Loo wrote:Kad prestaje djetinjstvo?

Prvom spoznajom da ne postoji deda mraz ili prvom bubuljicom?

ovo je za posebnu temu

slazem se
( drva se slazu )

Vise je bilo naglas sebi postavljeno pitanje, pokusavajuci se sjetiti zadnje stvari iz djetinjstva..
.pocetak rata je oznacio prestanak tog bezbriznog zivotnog perioda.
Ustvari pola god prije.
Fala Bogu sto nam je dao sjecanja.

Leverage wrote:Kantar.

Nagaziš konzervu da se spljošti, nacrta se kvadrat (pika), brojalica neka kiselica kisi ti za mene nisi, ko ispadne je kantar, jedan od ostalih raspali "kantu" (konzervu) nogom, ostali se razbježe, kantar ide po kantu i stavlja je u kvadrat i igra počinje.

Kad kantar vidi nekog stupasi ga u taj kvadrat sve dok ih ne stupasi sve. Prvi koji je stupašen je novi kantar.

Al ako neko raspali "kantu" prije nego što ga stupasi kantar, onda su svi ponovo slobodni da bježe. I zato je bilo zanimljivije od žmire.

Mi smo to zvali boce. Bocu bi nabijali. Pa je tako jedan dosao do boce i nije se puspasio. Ovaj sto je gonjao mislio da je on to ucinio. Pustio ga da sve ostale puspasi. I onda ovaj prvi samo izbio bocu. A ovaj sve nanovo.
Pa onda netko danima bio na boci.

biggrin wrote:

Loo wrote:....
Nisi nas mogao utjerati u kucu
...

S obzirom na to koliko su te po vlastitom priznanju tukli, ne mogu reći da me iznenađuje citirana konstatacija

MAx Headroom, prvi video rekorderi i videoteke, bmx i pony, brosovke, one nekakve crne školske torbe što su sve žene morale imati..nešta sa J

Kod nas tko nije imao bmx-a je znao na ponija zavariti precku na guverner i volan da lici na bmx-a.

posto nije bilo video igrica, sjecam se bezbriznosti u cjelodnevnoj igri napolju.
i zrak je bio drukciji, vrijeme, kisa, sunce, snijeg.

Dobra tema:) u ja sam bio baš šejtan,,, rodjen davne 84 u vrijeme olimpijade, a prva sjecanja su vezana za biciklo mislim da se zvala violeta-mini poni , ugl zezao ja rodjaka da mu je glava velika, zvali ga JUTEL ,krene on mene ganjati ja bježi s onom violeticom i u po frke mi se odvali guvernal i razbijem se životom, scjecam se rata i kupanja na Bosni, zime i spustanja niz brdo na gumi od kamiona , ratnih igara kad se jabuka nabije na štab nikad mi nece biti jasno kako su nas roditelji tada puštali da vazdan budemo napolju, uvaljivanja u Ašlame , klikera, Brus Liaa, Vand Dama i vježbanja tih poteza na starijim sestrama

Cega se sjecam...
Dio I
Imao sam dvije godine ali dobro se sjecam kada sam bio kod dide i nane i kada me tata pokupio sa Folcikom. Bilo je suncano vrijeme, dosli smo kuci, tamo je bila mama i sjedila na kaucu a pored nje je lezala mala beba. Ja sam mislio da je to moja rodica L pa sam joj prisao i uzeo je za rukicu i nesto joj pricao. Sta sam pricao, ne znam, ali sjecam se da su se mama i tata glasno smijali. Dosla je tetka, koja je tada zivjela kod nas s obzirom da se skolovala u Banjaluci, sjela pored njih i smijala se. Drugi i treci dan cu pitati kako to da L nikako ne ide svojoj kuci da bi mi kasnije mama objasnila da je to moja sestra, da se zove drugacije i da je ostala tu.
Sjecam se, ljeto, armatura pored putica koji vodi u didino dvoriste, daidza nesto pravi na kuci, tata i tetka dolaze sa Folcikom, trcim prema njima, padam i pocinjem vristati jer osjecam bol u lijevoj butini. Vidim samo jednog velikog pauka kako prolazi, daidza me dize, tata i tetka trce prema meni, stavljaju me u auto. Bolnica prepuna ljudi, vrucina, daju mi nekoliko inekcija a ja samo vristim ”tetka nedaj ga!” (mislim na sebe), tata me ljubi i prolazi rukom preko glave… Iz butine mi vire konci nekoliko dana i ja sam ubjedjen da je to bio samo pauk. Ispostavit ce se da sam pao na armaturu koja mi se zabila u butinu.
Sjecam se, maminog amidze koji je svojim postojanjem sijao samo mrznju oko sebe prema svemu oko njega. Sjecam se kako sam greskom usao u njegovu kucu i kako on izlazi iz sobe, gleda me strijeljajucim pogledom i nesto govori. Nana ulazi, hvata me za ruku, odmahuje rukom i odvodi me. Dido izlazi i galami prema njemu a ovaj se povlaci u kucu. Saznat cu da je to prvi pun nakon mnogo godina da mu se ovaj rijecima obraca.
Sjecam se psa od tog zlog amidze koji se otrgnuo s lanca, ganja mene i rodicu, trga moj mali sorc i ja vristim. Daidza izlazi iz kuce, galami na psa, uzima nekakvu motku u ruke i pas bjezi. Od tog dana se bojim psa i danas dan se borim protiv tog straha trenirajuci s komsijinim psima.

dale cooper wrote:

plain vanilla wrote:

plain vanilla wrote:Tito dragi, jest se ostarilo

Tjese me samo ovi sto poslije mene spomenuse commodore i ZX Spectrum.

Ima starijih, samo oni vec legli, vidis koliko je sati

Ma ja ovi ko' Havana i Muha. Đuturumi. Oni se sjećaju i Tite živog. [/quote]

ja oplako kad je tito umro

finala kosarkaskog kupa šampiona 1985. i 1986. cibona osvajala oba puta,mihovil nakic mi tad postao omiljeni igrac

JanuaryJones wrote:

plain vanilla wrote:

biggrin wrote:
to je ta sebastiJen ...eto ima j

Sebastian torbe i cipele kod Ede

sa torbom sam otisla 92 i nosala je dok se nije raspala hahhahahha i salvete sam sve ponijela i imam ih i danas kad me ne ubise na al. polju zbog njih

Utakmice 1/4 finala Argentina- Jugoslavija 1990. Pu jebem ti sve jos uvijek se nasikiram kad pomislim na tu utakmicu.

Nikad mi ni jedna utakmica nije gore nesjela u zivotu. Poslije te utakmice me bolio kurac za sve reprezentacije poslije raspada SFRJ. Do ovog ljeta.

Mis mekinjas wrote:Utakmice 1/4 finala Argentina- Jugoslavija 1990. Pu jebem ti sve jos uvijek se nasikiram kad pomislim na tu utakmicu.

Nikad mi ni jedna utakmica nije gore nesjela u zivotu. Poslije te utakmice me bolio kurac za sve reprezentacije poslije raspada SFRJ. Do ovog ljeta.

bila je to emotivna tekma, ali ipak...nigerija i nije bio ofsajd je bilo gore!

I da ti suze ne krenu.

dezurni_ucenik wrote:

I da ti suze ne krenu.

ljubomoran sam,ja imao neki žnj klon jeftinjak ninja kornjača

komšija imao neku pijačnu inačicu lika iz He Man-a i ubjeđivao me da je original i da je njegova sposobnost puštanje smrada (smrdila jeftina plastika)

Sjećam se lokija.
Kada imaš čovjeka koji bolesno čuva svoj posjed i koji što se kaže i pticama zabranjuje prelet, pa kad isti dobije štene s kojim se genetika poigrala, možemo zaključiti rezultat.
Da, bio je to pas s kojim se genetika poigrala. Kako inače opisati mješanca šarplaninca, inače monstruma koji je narastao toliki da je obični šarac pored njega izgledao kao obični pas.
Vjerujem da je imao dosta iznad 100 kg.
Bio je kralj mahale i mrzio je ljude.
Vezali su ga nekim kolskim lancem a isti je nekom halkom bio pričvršćen za sajlu kako bi Loki mogao da šparta po posjedu.
Kada mu dođe momenat i kada pobudali, ili bi otkidao lanac, ili bi izvaljivao željezni stub iz betona.
Onda bi nastajala panika.
Svijet bi se sakrivao u kuće čekajući da tadašnji direktor jedne firme dođe s posla i zaveze ga.
Čak bi se i dzenaze razbjezale, ljudi se pentrali po drveću i sl.
Onda bi on krstario mahalom i izvršavao genocid na drugim psima koje bi uhvatio.
Osim vlasnika, moja nena je bila insan koji mu smije prići jer smo živjeli kuća uz kuću i hranila ga je kada bi vlasnik otišao na godišnji.
Uz nenu naravno i ja.
I onda scena koje se vrlo rado sjetim.
Dijete od 3 ili 4 godine svojim slabim nogicama trči u susret monstrumu, hvata se za njega, većinom za jezik i monstrum ili mirno stoji, ili hoda noseći mene na jeziku

Eurodance muzika na kanalu VIVA kojeg je pod bogzna kakvim okolnostima prenosio zenicki Zetel tamo 1996 ili 1997...ili je to ipak bilo kad smo satelitsku nabavili...

dezurni_ucenik wrote:

I da ti suze ne krenu.

Uvijek mi poneka ruka ili noga bile otkinute.

najranije uspomene vezane su za doba dok me nana cuvala, prije polaska u skolu, kad bi ljeti grickala sve zelene izdanke do kojih su mi zubi mogli doci. senzacija su bili listici ranjenika i vitice loze, onako hrskave i kisele...

zeleni fico kojim smo isli na more i u ribu, pa izbace zadnje sjediste da naredaju kamp opremu, a meni naprave lezaj na kojem spavam do odredista.

vrelih kifli u han pijesku, na putu u ribu subotom ujutru. jos bude mrak, kiflu jedva mozes cuvati jer je frisko iz peci, a cijelu je mozes odmotati u dugacku traku, naizmjenicno hrskavu i pamucastu

kinder-lada i oni hrskavi stapici s kremom u cosku pakovanja, za uzinu u skoli

odlazaka tati u radnju poslije prve smjene, na vrelu zeljanicu, pa od njegove raje dobijem susam plocicu s carsije, nekad i usecerenu jabuku

za rodjendane, cokoladna torta iz Evrope, maksuzija. i poneka figurica od marcipana pride.

posljednjih batina, kad sam slagala da cu uciti kod nane, a knjige mi ostale kuci

nesto kasnije, htjela sam imati frizuru kao Tasha Yar, Star Trek TNG naprosto se nije propustao

Bolji zivot nedjeljom, u vrijeme spremanja na pocinak, Budilica-probudilica radnim jutrom u 7 i 15, znak da je vrag odnio salu...