Zanimljivo

[Haman2]

Energetska zajednica prekinula pregovore sa BiH zbog Bloka 7


Foto: Vijesti.ba

Sekretarijat Energetske zajednice i predstavnici Federacije BiH nisu postigli dogovor u vezi sa sporom oko garancija datih za izgradnju Bloka 7 tuzlanske Termoelektrane.

Iz Energetske zajednice saopšteno je su prošle sedmice pregovori sa predstavnicima FBiH o planiranoj izgradnji Bloka 7 prekinuti bez dogovora.

"Pregovori su postali uzaludni nakon što je federalna ministrica finansija 19. novembra potpisala ugovor o garanciji bez prethodnog pojašnjenja o poštivanju pravila Energetske zajednice o državnoj pomoći", navode iz Sekretarijata.

U saopštenju se podsjeća da je na zahtjev Federacije BiH, Sekretarijat 31. jula ove godine pristao istražiti mogućnosti za rješavanje spora s BiH u vezi s državnom garancijom koju je u ime Federacije BiH izdalo Federalno ministarstvo financija.

Napominju takođe da garancija osigurava kredit kineske banke Javnom preduzeću Elektroprivreda BiH, što je preduslov za izgradnju Bloka 7 TE Tuzla.

Kako ističu, Sekretarijat Energetske zajednice BiH pokrenuo je spor otvorenim pismom u slučaju protiv BiH u vezi sa garancijama datih za izgradnju novog bloka.

"Sekretarijat je mišljenja da je odluka Vijeća za državnu pomoć BiH od 23. jula 2018. godine, koje smatra da garancija ne uključuje bilo kakvu državnu pomoć, donesena suprotno važećim pravilima Energetske zajednice", navodi se u saopštenju.

(Vijesti.ba)

[Haman2]

KRIO JE KADA DAJE NOVAC NJIMA, A JOVANKA SE ŽALILA DRUGIMA: "Moram mu i šlic zakopčavati!" ISPLIVALE TAJNE TITOVOG BRAKA
Isplivao je skrivan, ogroman dokument iz Predsedništva SFRJ, a koji se tiče Tita i Jovanke i prave prirode njihovog odnosa. "Bijela knjiga Jovanke Broz" između ostalog govori i o tračevima koje je Jovanka širila o svom suprugu.



"Uživala je i povjerenje druga Tita i prelazila preko njegovih šala ili primjedaba na njen račun. U punoj mjeri se angažovala u izvršavanju programa i obaveza u zemlji i inostranstvu, doprinosila stvaranju ugodne atmosfere prilikom raznih priredbi i nastojala da se programi čine raznovrsnim i zanimljivijim. Isto tako, doprinijela je i podizanju standarda opreme i inventara u rezidencijama, kao i poboljšanju kvaliteta menija i kulturno-umjetničkog programa. Međutim, u tom pogledu se počelo i pretjerivati, naročito u nastojanjima da se koriste i neka nova saznanja iz drugih zemalja. Jovanka Broz je, od izražavanja poštovanja prema ličnosti Predsjednika Republike i posvećivanja pune pažnje u toku prve dve dekade braka, počela da izražava i određene skepse prema drugu Titu u vrijeme pogoršavanja odnosa, počev od toga da se on ne slaže sa mnogim stvarima koje rade njegovi najbliži saradnici, da o tome njoj govori i da nema više snage da se bori.

altFOTO: MARINA LOPIČIĆ, PROFIMEDIA

Situacija se od 1973. godine izmijenila i Predsjednik Republike je bez Jovanke Broz primao članove svoje porodice, uključujući unuke i praunuke u Bijelom dvoru i zadržavao na ručku, uoči ili na sam dan rođendana. Tim povodom, Predsjednik Republike je uz pomoć Protokola ili ličnog sekretara određivao i prigodne poklone. Takođe je u odvojene posjete primao sinove Žarka i Mišu, koje je povremeno i finansijski pomagao. Davao im je, u tim prilikama, i manje lične poklone bez znanja Jovanke Broz.

Aleksandar Šokorac iznosi da se Jovanka Broz, pored svakodnevnog upozoravanja ljekara da se zdravstveno stanje Predsjednika Republike pogoršava i da mu treba obezbijediti pojačanu ljekarsku njegu i smanjiti programe aktivnosti, tome protivila, posebno stvaranju adekvatne ljekarske ekipe i to, prije svega, od vojnih ljekara. Kada je kasnije, na insistiranje državnog i partijskog rukovodstva, ljekarska ekipa formirana, Jovanka Broz je stalno izražavala sumnju u njihov kvalitet. Predsjednik Republike je u pojedinim periodima bio bez kuhara, jer je Jovanka Broz odbacivala sve predložene kandidate za ovaj posao, pa su hranu za Predsjednika Republike pripremali dežurni ljekari i medicinski tehničari, ili je donošena iz "Metropola" ili "Kluba poslanika". Predsjednik Republike je, takođe, nekoliko puta ostao i bez ostalog kućnog osoblja u Beogradu i na Brionima, jer je osoblje iz tih rezidencija, tako reći, "preko noći", bilo otpušteno po naređenju Jovanke Broz. Naglašava da je u ovakvim slučajevima reagovao i upozoravao Jovanku Broz na, zakonsku i ljudsku, neodrživost ovakvih postupaka, kao i na posljedice na ugled rezidencija (traženje zaposlenja za otpuštene radnike iz rezidencija i njihovo ljudsko raspoloženje).

Ivan Mišković iznosi da je interesovanje Jovanke Broz bilo takvog karaktera da je prelazila okvire normalne znatiželje za određena zbivanja i događaje. "Ona je htela i činila sve da baš sve zna", a bila je u mogućnosti da zna mnogo više nego i pojedinci iz političkih vrhova. Nastojala je da dozna sve o čemu je Predsjednik Republike referisano, otvarala je sporedna vrata i prisluškivala, a po nekim indikacijama čak je bila postavila prislušne uređaje kako bi pratila referisanja i razgovore koji su vođeni u Kabinetu Predsjednika Republike. Kao ilustraciju, navodi da se Predsjednik Republike, ne jedan put, dizao sa stolice, odlazio do sporednih vrata svog Kabineta i ljutito ih zatvarao (lupio) koja bi ona odškrinula i naslonila na njih uho u pokušaju da čuje o čemu se razgovara.

"I ŠLIC MORAM DA MU ZAKOPČAVAM"
Mišković, takođe, iznosi da je Jovanka Broz nastojala da sebe prikaže kao mučenika u rezidenciji i kao ličnost koja na svojim leđima nosi teret državnih poslova, kojoj treba sve referisati da bi mogla da "pomaže" Predsjedniku Republike u vođenju državne politike. To je nastojala da iskaže prema svima, pa je tako jednom prilikom generalu Valteru (za vreme posjete Predsednika Republike Indiji) otprilike rekla: "Ja sam ta koja sve vodim, šta on više može, on je star, ja mu moram čak i šlic zakopčavati...".

Ivan Mišković, takođe, iznosi da mu je Predsednik Republike u više navrata govorio da je Jovanka Broz agresivna, egoistična, gruba – "da je trebala biti predradnik u rudnicima dijamanata u Južnoj Africi, gdje se bičem šibaju kopači..." i da je Predsjednik republike preko njega davao novac svojoj unučadi i molio ga da vodi računa da to ona ne sazna".

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/136 ... braka.html

[Haman2]

VOJNIK VRS-a NA SUĐENJU DUDAKOVIĆU: "Zajedno su bježali pripadnici Vojske RS-a i civili"

Svjedočenjem Radomira Radoševića, bivšeg pripadnika Vojske Republike Srpske u Sudu BiH nastavljeno je suđenje Atifu Dudakoviću, legendarnom generalu i bivšem komandantu Petog korpusa Armije RBiH.



Radošević je tužiteljici Vedrani Mijović ispričao da je mobilisan u maju 1992. godine a da je do 13. septembra 1995. godine živio u Vrtoču u općini Bosanski Petrovac.

Kazao je da je on tog 13. septembra bio na drvarskom ratištu, a već 14. se našao s majkom u Prijedoru, koja mu je saopćila da njegov otac Rade nije želio napustiti Vrtoč. Istakao je da je tijelo preuzeo 23. ili 24. marta 1996. godine kada se desila razmjena.

„S bratom sam došao na identifikaciju. Tijelo je bilo u dobrom stanju. Samo su se vidjele rupe od metaka na grudom košu, zato govorim da moj otac nije stradao u ofanzivi“, kazao je Radošević, precizirajući da on ne zna ko ga je ubio i na koji način.

On je advokatu Asimu Crnaliću kazao da su iz Vrtoča zajedno bježali pripadnici Vojske RS-a i civili.

„Da, zajedno su bježali“, kazao je Radošević.

Advokat Ifet Feraget tražio je od svjedoka da tačno kaže svoju poziciju u Vojsci RS-a.

Radošević je istakao da je bio u Trećoj lakoj Petrovačkoj brigadi, komande brigada pri Drugom korpusu VRS-a. Bio je vodnik, vezista – linijaš. Tada je uslijedio set pitanja o ulozi njegove brigade na Grabežu, opsadi Bihaća od 1201 dan, stradanju Bošnjaka u Kulen Vakufu, ali sutkinja Željka Marenić nije dozvolila ova pitanja kazavši da to nisu važna pitanja!

Advokat Feraget je pokušao objasniti da u korist vlastite tvrdnje dokazuje da je ovo bila oslobodilačka akcija, ali sutkinja nije željela promijeniti mišljenje. Čak šta više, i prije nego bi čula prigovor tužiteljice prihvatila ga je. Radošević je govorio i o svom povlačenju iz Drvara prema Prijedoru te je potvrdio da su bili granatirani, ali da ne zna koliko je stradalo pripadnika VRS-a.

„Obično se gine u razmjeni vatre“, kazao je Radošević.

On je advokatu Feragetu potvrdio navode da u općini Bosanki Petrovac ne postoji mjesto pod nazivom Vojnić.

„Istraga u ovom predmetu nije proveda u skladu sa standardima koji važe u Evropi. Jedan od najvažnijih principa jeste da istragu ne vodi neko ko je suštinski povezan sa događajem koji se istražuje. Cilj odbrane je da dokaže, nadam se da ćemo u tome uspjeti, da je ovo bila oslobodilačka akcija.

Nije postojao nikakav plan niti su meta bilo kakvi civili. Ovo je zajednička operacija Hrvatske vojske i Armije RBiH koja je imala za cilj spriječiti humanitarnu katastrofu mogući genocid na tom području. Jer treba uvijek ponoviti da je opsada Bihaća trajala od 12. juna 1992,. pa se do ove akcije. Duže nego opsada Staljingrada. U to vrijeme Bihać je jako često granatiran i bilo je mnogo žrtava, a tu su živjeli i Srbi koji su sve to zajedno s drugima preživjeli. To je jedini cilj odbrane u ovom predmetu, da nije bilo nikakvog plana i da civili nisu bili meta. Radi se o ljudima stradalim u borbenim dejstvima“, kazao je advokat Feraget poslije suđenja novinarima.

Nastavak suđenja zakazan je za 23. decembar.

Tužilaštvo BiH sumnjiči Dudakovića s Ekremom Dedićem, Ibrahimom Šiljdedićem, Safetom Salihagićem, Adisom Zjakićem, Redžepom Zlojićem, Samirom Solakovićem, Fatmirom Muratovićem, Muharemom Aleševićem, Huseinom Balagićem, Ejubom Koženjićem, Ibrahimom Nadarevićem i Saidom Mujićem za zločine protiv čovječnosti počinjene na području Bosanske krajine.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/136 ... ivili.html

[Haman2]

Kad nam je Fikret Muslimović, nakon Pofalićke bitke, rekao da on nije za akcije, nego za kancelarije, moj ratni drug nabio ga je nogom, letio je metar i po



Fikret Muslimović je bio u službi opstrukcije odbrane BiH

Legende odbrane Bosne i Hercegovine koje su bile žrtve podmetanja Fikreta Muslimovića poručile su da ovog nekadašnjeg oficira zloglasne Kontraobavještajne službe (KOS) trebaju tužiti svi oni kojima je radio o glavi, lažno ih optuživao i kaljao im ugled u depešama koje je podnosio državnom vrhu.

U najavi serijala “Zaklele se ptice KOS-u”, koji priprema istraživački tim “Dnevnog avaza”, svoje ime ugledao je i Kerim Lučarević, heroj, jedan od osnivača Patriotske lige i poznati ratni komandant. I Lučarević se našao na meti KOS-ovca Fiće.

Tražio izvještaje
Lučarević za “Dnevni avaz” kaže da su Fikret Muslimović i njemu slični bili u funkciji destrukcije odbrane Bosne i Hercegovine od agresora. Nekome, kaže, očito nije bilo u interesu da se Sarajevo i BiH odbrane.

Prisjetio se i kad je upoznao Muslimovića. Kaže da je to bilo poslije Pofalićke bitke, u kojoj mu je poginuo dobar prijatelj. Bio je pozvan u Predsjedništvo RBiH kod Alije Izetbegovića. S njim je išao i jedan njegov saborac.

U trenutku dok su se penjali stepenicama u Predsjedništvu iz jedne kancelarije istrčao je Fikret Muslimović.

- Pita on mene: “Što ti meni ne šalješ izvještaje?” A ja sav krvav. Po meni krv mog prijatelja. Rekoh mu da ne znam ko je on. Kaže: “Ja sam Fikret Muslimović, načelnik Vojne bezbjednosti.” Rekoh mu: “Ja tebe prvi put vidim.” On ponovi nekim tonom, jačim: “Što mi ne šalješ izvještaj?” Ja ga uhvatim ispod ruke i kažem: “Nemam ja vremena da to kucam, stalno sam u akcijama, hajde ti sa mnom u akciju pa ti piši izvještaje.” On se poče otimati govoreći: “Neću ja, nisam ja za akcije, ja sam za kancelarije.” Tad ga je moj drug nabio nogom, letio je metar i po. Više mi se nije obratio - prisjeća se Lučarević.

I on general
On kaže da je važno pitanje ko je i zašto držao Muslimovića na funkcijama koje je obavljao, odnosno po čijem je zadatku radio i šta im je bio cilj.

- Vjerovatno je bio neki cilj. Nekome je smetalo da se vodi odbrana. Muslimovićeva funkcija je bila da pravi destrukciju, a držao ga je neko kome je to odgovaralo. Ne može neko biti na takvoj funkciji i da radi tako kako je radio Muslimović, a da nema podršku. Velika je to priča... - kaže Lučarević.

Priču o Fikretu Muslimoviću Lučarević zaključuje ogorčeno: “I on general…”

Cerić: KOS-ovac Muslimović se krije iza Alijinog imena
Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić našao se, također, na meti Fikreta Muslimovića. Cerića je Muslimović optužio da je militantan... Bivši reis kaže nam da je o Muslimoviću sve što misli, rekao i napisao.


Cerić: Muslimović ga optužio da je militantan Foto: (Arhiv)

- Ovaj pukovnik KOS-a Fikret Muslimović razmahao se u posljednje vrijeme po bosanskim gradovima promovirajući svoje djelo o liku i djelu Alije Izetbegovića. Naizgled velika ideja i kolosalna žrtva. Zašto bi neko bio protiv toga? Bivši (i sadašnji KOS-ovac) stavio se u službu tumačenja lika i djela velikog mislioca i državnika u Bošnjaka. KOS-ovac brani Aliju od napada Mustafe Čengića. Pretpostavljam da se dobro poznaju i da se dobro razumiju. I ne smeta im da budu na suprotnim stranama. Ovaj, kao, napada, a ovaj, kao, brani Aliju. Zanimljivo, zar ne? - napisao je Cerić, između ostalog, prije nekoliko godina u svojoj kolumni.

https://avaz.ba/vijesti/bih/534252/kad- ... metar-i-po

[Haman2]

SEAD ZUBANOVIĆ: U čemu je razlika

U čemu je razlika između političara na vlasti i političara u opoziciji manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta? I jedni i drugi više vole Srbiju nego svoju matičnu državu. I jedni drugi agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu nazivaju građanskim ratom. I za jedne i za druge genocid u Srebrenici nije učinjen. I jedni i drugi osporavaju bosanski jezik. I jedni i drugi neće u NATO. I jednima i drugima su Bošnjaci krv na očima. Među njima zaista, nikakve razlike nema. Štaviše, pozicija i opozicija u toj genocidom nastaloj tvorevini je ekstremna u afirmaciji četništva i svih onih političkih principa koji su u suprotnosti sa prosperitetom države Bosne i Hercegovine! Jedini razlog sukoba između tamošnje pozicije i opozicije je borba za vlast. Njih samo državne i entitetske fotelje svađaju i dijele".

[Haman2]

Šverc instant (h)odža iz Srbije, zajedno sa imigrantima
Ime i prezime autora ove interesantne v(ij)esti poznati su uredniku OKA



Povodom najnovije vijesti iz AVAZ-a o krijumčarenju kurbana iz Srbije u Bosnu dobili smo i dodatne informacije o jednom drugom obliku šverca, odnosno krijumčarenju (h)odža iz Srbije u Bosnu, ali i dalje, u dijasporu. Radi se o grupama (h)odža koji su ekspresno stekli “diplome” fantomskog Fakulteta islamskih nauka u Beogradu koji ima nekakvim Istureno od(j)elenje u Novom Pazaru – Sandžak, Srbija. Prema tvrdnjama ovog dobro informiranog gospodina Islamska zajednica Srbije je za otpremanje svojih islamskih “misionara” unajmila riječni brod koji redovno plovi na relaciji Bačevci – Fakovići. Ime broda je veoma indikativno – “On-line hodže express”.

Kako nam je srbijanski, veoma informisani dopisnik rekao, prvo policija dovede grupu imigranata koji su imali dovoljno financijskih sredstava da plate vožnju brodom za prelaz maltene formalne granice između Srbije i Bosne, odnosno, preciznije rečeno, nepostojeće granice između Srbije i Dodikovog pašaluka. Njih srbijanska policija nakon detaljnog prekopavanja ostavi da čekaju pred mlekarom i prodavnicom Spasojević. Tu, dakle na prelaz Drine čekaju imigranti koje Islamska zajednica Srbije iz, kako kažu, humanitarnih razloga, prebacuje sa terete Srbije, na teret Bosne. Ko ima para kupi u prodavnici burek i jogurt. I čekaju.

Grupa sa odžama se skupi ispred crkve svetog proroka Ilije u Bačevcima. Odže imaju svoga vođu puta i obezbijeđen najkomforniji brodski prevoz preko Drine. Naš srbijanski dopisnik je porazgovarao sa jednim mladim diplomiranim odžom.

-Selam efendija!

-Alejkum selam bre čoveče.

-Smem li priupitati je li se to spremate za putovanje Drinom?

-Da bre! A što bre pitaš?

-Pa je li vas strah, bre?

-Ne bre! Svaki od nas ispod odžinskog kaftana imamo šlauf za spasavanje. Napuhan!

-Joj bre, a ja mislio da sve ove odže imaju goleme drobove, a ono šlaufovi za spasavanje pripremljeni. Imaju li crni imigranti šlaufove?

-Jok bre! Samo mi. Odže. Nama je naša Islamska zajednica Srbije zbog naše bezbednosti i sigurnosti kupila nove šlaufove, a dala je šlaufove na revers, da kad pređemo u Bosnu i krenemo dalje, vratimo šlaufove za drugu turu koja će sutra doći da pređe Drinu.

-Je li imigranata?

-Ma ne bre! Za novu turu odža koji su se zaputili za poslom u Bosnu i šire po svetu.

-A imigranti? A njihova sigurnost?

-To je burazere njihov problem, bre. Valjda znaju plivati? Haaaa?

-Pa što će vama odžama te crne taške ili aktovke.

-Tu su nam originali fakultetskih diploma bre.

-Oćeš mi bre pokazati tvoju diploma?

-Zašto ne? To je javni, legalni dokument. Evo, gledaj!

-Uh bre, pa ti imaš mlogo diploma. Gle, gle, medresu si završio, pa gle, višu islamsku školu si završio bre, uh..uh...pa pride još i Fakultet islamskih nauka u Beogradu i stekao, kako na diplomi lepo piše, zvanje diplomiranog islamskog teologa. Uh bre, pa ti si preškolovan. Beograd je skup bre braco! Mora da ti keva i ćale imaju love ko pleve da su ti mogli plaćati toliko školovanje i studiranje. Je li ti se svideo Beograd? Baš je leko tamo.

-Kakav bre Beograd?!

-Pa tamo je ta medresa u kojoj si stekao srednješkolsku diplomu, četiri godine nastavu pohađao, pa viša islamska škola, pa islamski fakultet. Jao što su lepe te tvoje diplome. I šarene. Baš izgledaju diplomski. I tako…godine si proveo u Beogradu pa ga sad ignorišeš i kažeš – kakav bre Beograd.

-Ej buraz, šta je tebi, dođi sebi! Da nisi pre ovog razgovora išao ovde u selo kod seoski diler da šmrkneš belo? Ili si naglo premenio dilera? Nisam ja nikad bio u Beogradu. Ja sam iz Prepolja, ne baš iz centra grada, već iz strogog centra Taševa. To ti je braco kad se voziš iz Prepolja put Mileševa…ma na pola puta je onaj otel Hisar.

-Ajde…znam sada. Ovo je bre prava zajebancija. Ti iz Taševa, Beograda video nisi, a diplome su ti iz Beograda.

-Da, Upravo tako. Nema bre buraz tog fakulteta u Beogradu. To je fatamorgana, kažem ti u strogom poverenju. Samo ima firma na Internetu. Diplome se štancaju i kupuju na isturenom odelenju tog fakulteta u Novom Pazaru.

-Kakvo bre da postoji istureno odelenje fakulteta koji ne postoji?

-Može bre sve u našoj islamkoj zajednici u Srbiji. Da. Istureno odelenje postoji i tamo je maloprodaja i veleprodaja diploma. Tamo to jedan čovek štanca... ima fotpo-šop na kompjuteru.

-Pošto je roba? Baš me interesuje.

-Dosta je skupo. Oćeš naprimer svedočanstvo medrese to je 500 eurića, oćeš više škole da si imam, hatib i mualim, e to ti je već tauzend eurića, a ako bre oćeš diploma za islamskog teologa, eeee… to je dvije iljade eurića. Moj babo, izvini, na srpskom našem... moj ćale, prodao tri krave, sve tri steone, i Allaha mi, pogodio tri diplome u džuture. Nagodan bre taj čovek koji pravi diplome u Novom Pazaru. Cenkali se i cenkali preko mobitela i ćale pogodio sve tri diplome za dve i po iljade eurića. Normalno – solarno plaćanje – kešovina na sunce. Ko veli ćale meni – neka je čorba masnija bre, lakše češ se sine moj diplomirani imamskog posla dokopati il u Bosni il u inostranstvu da radiš kao odža. Odneo ćale pare u Novi Pazar, a doneo ove lepe, šarene diplome.

-I šta češ sad?

-Uskoro je ukrcavanje na brod, a prvo ulazimo mi odže na klupe gore – prva klasa, a posle nas ulaze imigranti, pa pravac plovidba rekom Drinom sve do ušća Mlečvanske reke. Tamo brod baci sidro, a onda dođu čamci koji nas vode u Srpsku. Prvo na kratak odmor i instrukcije u Banja Luku, a odatle se razmilimo po Bosni, a mlogi dobiju posao čak i u inostranstvu.

-Ćuj…u inostranstvu.

-Ma ona islamska zajednica u Bosni formalno ne priznaje diplome Fakulteta islamskih nauka u Beogradu, ali para vrti gde burgija neće. Podmitljive su balije u Bosni. Njima bulja stalno zeva za parama.

-A kako dobijete radno mesto odže u inostranstvu?

-Islamska zajdenica iz Bosne ima dosta muslimansko-balijske dijaspore po svetu, čak svoja muftijstva po Nemačkoj, Austriji, kod ustaša u Zagrebu, u Sloveniji, u Ameriki, čak i u Australiji. Važno je da se dokopaš kontakta sa lokalnim muftijom. Muftija je glavni igrač. Potplatiš, pa dobiješ mesto odže. Poneo sam ja pare za podmazat muftiju. Nije da imam para punu od cipela kutiju, ali u novčaniku dovoljno za podmitit muftiju. Njemu uvališ gengu para, on izda proglas i proglasi te kvalifikovanim imamom, daju ti mesto odže i ti lepo deset sati u sedmici ko fol radiš nešto, zavijaš kao sa magnetofona, ali moraš biti lepo obučen, kad već nisi obućen i to je to. Nabijaš lepo guzove i drob, plata debela ide, bude štogod da kane i sa strane, ma lepo živiš, ko čovek, para bre buraz, ko salate.

-Je li moguće braco sve to? Izgleda mi kao naučna fantastika.

-Vrati se bre u realnost. Mi smo odže sa zadatkom. Valja razvuči mozak blesavim Bošnjama, uvališ se među budale naivne i deluješ i izveštaje šalješ našim u Beograd.

Oglasi se brodska sirena. Ukrcaj. Dođe vođa puta i povede instant odže. Poljubih se sa mladim odžom onako naški, tri puta. Osetio sam da mi se oči vlaže. Još sam dugo za njim mahao, mahao i mahao, a i on je meni nekoliko puta odmahnuo.

Ukrcaše se na brod, a onda za njima kolona kunta-kinte imigranata. Brod isplovi i polako ode. Bivao je brod sve manji i manji, a u meni zebnja za mladog odžu sve veća i veća.

Vraćao sam se peške prema mlekari i prodavnici Spasojević. Naručio sam burek i kiselo mleko. Burek je bio ladan, a kiselo mleko vodnjikavo i mlako. Polako sam žvakao i razmišljao: “Baš lepo dete, naše dete! I u onom odžinskom kaftanu baš izgeda kao mladi lepi odža. Valjda će mu se posrećiti da ga zapadne radno mesto u Australiji, a tome se on nada. Verovatno će uspeti jer pored šarenih diploma, čitavog paketa, u Australiji uvati prave šanse jer je odavde iz domovine krenuo na verski zadatak, kao naš srpski misionar, dobro informisan da je australijski muftija mekan ko lebac i nadasve veoma nagodan.

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... a&Itemid=2

[Haman2]

Tragedija šamačkih Bošnjaka

Autor Ešref Zaimbegović

Tragedija posljednjeg rata i agresije na Bosanski Šamac ogledala se za šamačke Bošnjake ne toliko u broju ljudskih žrtava koliko u iseljavanju i napuštanju vlastitih ognjišta. Rijetko koja grupacija bosanskohercegovačkih Bošnjaka ima tako tragičnu sudbinu kao šamačka jer su u samo 130 godina ili 5 ljudskih generacija morali dva puta napuštati svoja vjekovna ognjišta.

Iseljavanje iz Srbije

Prvo iseljavanje koje je i rezultiralo stvaranjem naselja Bosanski Šamac 1863. godine bilo je protjerivanjem muslimana iz Srbije iz naselja Užice, Šabac, Sokol i Beograd koje se odigralo na početku šezdesetih godina 19. stoljeća na osnovu dogovora Turske porte i vlade kneževine Srbije kao i tzv. Kanlidžijskog protokola potpisanog od strane velike Britanije, Francuske, Rusije i Austro-Ugarske.

Turska vlada je za smještaj izbjeglica izgradila nekoliko novih naselja u sjevernoj Bosni: Brezovo Polje, Orašje, Bosanski Šamac, Bosansku Kostajnicu… Bosanski Šamac se u početku zvao Gornja Azizija po sultanu Azizu koji je tada vladao Turskom.

Ovo iseljavanje spominje Nijaz Duraković u svojoj knjizi „Prokletstvo Muslimana“, a takođe i bosanski historičar Mustafa Imamović u „Historiji Bošnjaka“. Ljudi koji su živjeli stotinama godina u Užicu, Šapcu, Sokolu i Beogradu morali su napustiti svoja ognjišta. Za te ljude je to bila životna tragedija. Imamović u svojoj knjizi navodi tadašnjeg srpskog hroničara Miladina Radovića koji kaže: „Sve je otišlo plačući. Ipak su to bili ljudi čiji su preci vijekovima živjeli u Užicu, tu su se rodili, ženili, udavali, umirali, radovali i tugovali“.

U zapisima se spominje da su, kad su krenuli transporti, djevojke ispred poznatog Bešlagića hana na visoravni zvanoj Terazije u centru Užica, koje su tada bile, nakon Beograda, drugi najveći grad u Srbiji, zapjevale pjesmu:

„Oj, Užice, mali Carigrade,
Dok bijaše, dobro nam bijaše,
Kroz tebe se proći ne mogaše,
Od ćošaka i od ćepenaka,
Od momaka i od djevojaka,
Od divana i od bazardžana,
Od zumbula i od karanfila…“

Ljudi su u izbjeglištvo krenuli sa malo svoje pokretne imovine dok je nepokretna imovina oduzeta ili prodavana u bescjenje.

Ovo iseljavanje spominje i Ivo Andrić u svome romanu „Na Drini ćuprija“ (izdanje BIGZ 1985. str. 107/108):

„U takvom trenutku kad i najobičnije stvari mogu da imaju izgled priviđenja, punih veličine, straha i naročitog značenja, pojaviše se prvi užički muhadžiri na mostu.

Muškarci su većinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim konjima klatile su se umotane i zabuljene žene ili nejaka deca, uvezana među denjkovima ili na sanducima. Poneki ugledniji čovek jaše na boljem konju, ali nekim pogrebnim kasom i oborene glave, tako da još više odaje nesreću koja ih je ovde doterala. Ima ih koji na konopčiću vode jednu kozu. Neki nose jagnje u naručju. Svi ćute, čak ni deca ne plaču. Čuje sa samo bat konjskih kopita i ljudskih koraka i jednolično kloparanje bakrenih i drvenih predmeta na pretovarenim konjima…

Jedan jedini od tih premorenih ljudi, po izgledu neki siromah, inokosni čovjek, zastade za trenutak na kapiji, napi se obilno vode i primi ponuđenu cigaru…

On samo otra duge brkove, zahvali kratko, i sa gorčinom koju u čoveku ostavlja zamor i osećanje napuštenosti, prozbori nekoliko reči, gledajući ih sve odjednom onim pogledom koji ne vidi: „Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno sa nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“



Staro Užice

Privredne i političke prilike od naseljavanja do početka 2. svjetskog rata

Napomena: Cijeli tekst i fotografije ako kliknete na link: https://www.tacno.net/grad/tragedija-samackih-bosnjaka/

[Haman2]

JADRANKA KOSOR POVODOM BOŽIĆA: "Među prvima koji mi čestitaju Božić svake godine su hrvatski branitelji islamske vjeroispovjesti"

Jadranka Kosor, bivša premijerka Republike Hrvatske, povodom Božića poslala je snažnu poruku na svom twitter profilu.



"Među prvima koji mi čestitaju Božić svake godine su hrvatski branitelji islamske vjeroispovjesti kojima sam kao ministrica omogućila da odu na hadž u Meku. I nisu me zaboravili. I to je taj pravi smisao Božića. I radosti koju donosi", poručila je na danas Jadranka Kosor.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/138 ... jesti.html

[Haman2]

AVDO AVDIĆ KOD HADŽIFEJZOVIĆA OTKRIO ONO O ČEMU SE ŠUTI: „Rusi su ovdje, u institucijama; Rusija je davala CIK-u uputstva za glasanje, listiće je štampao Dodik“!
Novinar Avdo Avdić gostovao je na Face televiziji


ScreenshotFoto: Arhiv

"NATO će reformirati i policiju, entitetske… Konaković se sveti SDA, a SDA se sveti Konakoviću! NATO je odgovorio-BiH je u MAP-u! Konaković ima osobe od povjerenja u drugim strankama! Vlada Kantona-prolongirana predaja, Forto nije za ove igre, ne možete biti salonska, FGR stranka, nesposobni su! Za Bakira je ovaj kanton važniji od deset drugih! Dodik je od 53 strane ANP-a objavio 21, a iz njih je izbacio nešto…

Stranci se ne oglašavaju zbog praznika, ali i zato što im trebaju jaki igrači, lideri. Rusi su ovdje, u institucijama! Rusija je davala CIK-u uputstva za glasanje, listiće je štampao Dodik! Glasala je čak i nepostojeća dijaspora! Prijetio mi je Mirza Gačanin, inače u Sarajevu nije niko. Pravosuđe je najveći problem ove države“, neke su od izjava novinara Avde Avdića na Face televiziji.

SB

Napomena: Kliknite na link da pogledate VIDEO. http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/138 ... dodik.html

[Haman2]

Tužilaštvo BiH i ove godine ima manji broj optužnica nego tužilaca za ratne zločine



Iako je broj optužnica manji iz godine u godinu, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Tadić je u nedavnom intervjuu za BIRN BiH kazala da je zadovoljna brojem optužnica

Značajan broj državnih tužilaca i ove godine nije podigao niti jednu optužnicu za ratne zločine, a tokom 2019. optuženo je upola manje osoba nego tokom prethodne godine, pokazuje analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Tokom 2019. godine, 27 državnih tužilaca koji rade na predmetima ratnih zločina podiglo je 17 optužnica do 29. decembra. Njima su optužene 32 osobe, u odnosu na nešto više od 60 osoba koje su optužene 2018. godine.

Od 17 podignutih optužnica, tri su proslijeđene entitetskim sudovima, a četvorica optuženika Tužilaštva BiH su za sada nedostupna bosanskohercegovačkim pravosudnim organima.

Advokatica Vasvija Vidović je za BIRN BiH kazala da se zadnja dva dana u godini može očekivati još optužnica, jer je to bila dosadašnja praksa, da se optužnice podižu u zadnjih nekoliko dana godine.


“Ima još uvijek mnogo masovnih zločina, pogotovo na području istočne Bosne, čiji izvršioci nisu optuženi, a postoji solidna dokumentacija o tome. Kao neko ko se dugo bavi ratnim zločinom, očekujem da se ovi predmeti uzmu u rad, a ne da se veliki kapaciteti Državnog tužilaštva koriste za manje obimne zločine i manje značajne po rangu izvršilaca”, kaže Vidović, dodajući da Tužilaštvo BiH podiže malo optužnica protiv “osoba koje su bile visoko pozicionirane u ratu”.

Sud Bosne i Hercegovine je tokom 2019. donio 24 pravosnažne presude, osudivši 33 osobe na 318 godina zatvora za ratne zločine. Za trojicom pravosnažno osuđenih Interpol je raspisao potjernice. Prvosnažno je oslobođeno 12 osoba u deset predmeta.

Predstavnici udruženja žrtava i logoraša ističu svoje nezadovoljstvo radom Tužilaštva BiH u 2019. godini.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”, kaže da žrtve nisu zadovoljne brojem podignutih i potvrđenih optužnica u 2019. godini, posebno kada je riječ o djelima ratnog silovanja i seksualnog zlostavljanja, te drugim gdje su svjedokinje očevici ubistava.

Karlo Marić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, navodi kako razdvajanje jednog predmeta na više optužnica odugovlači procese.

“Što vrijeme više prolazi, sve više ljudi gubi nadu da će pravda biti dostignuta. Biologija čini svoje, ljudi umiru a da nikada nisu ni stigli do suda”, kaže on.

U izmijenjenoj Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, koja nije usvojena tokom 2019. godine, navedeno je da u Tužilaštvu BiH postoji više od 550 neriješenih predmeta s više od 4.500 poznatih počinilaca i isto toliko predmeta u kojima počinilac nije poznat.

GODINA BEZ OPTUŽNICA ZA SREBRENICU

Najviše optužnica i ove godine, kao i prethodnih, kako je BIRN BiH ranije pisao, podignuto je u decembru – šest, dok su u ostalim mjesecima podizane po jedna ili dvije optužnice.

Državno tužilaštvo ove godine nije optužilo niti jednu osobu za genocid počinjen u Srebrenici.

“Činjenica da nije podignuta nijedna optužnica za genocid u Srebrenici jeste najbolji dokaz da je fokus Tužilaštva na manje masovnim zločinima i manje odgovornim osobama za ratne zločine”, kaže Vidović.

Većina optužnica podignuta je protiv jedne osobe. Dvije optužnice se odnose na dva optužena. U dva predmeta optuženo je sedam, odnosno osam osoba.

Prva optužnica podignuta 2019. godine ujedno je i optužnica protiv najviše optuženih. Suđenje je u aprilu počelo Ibrahimu Puriću i ostalima za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i za ubistva dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza u zimu 1993. godine.

OPTUŽNICE PROTIV NEDOSTUPNIH OSOBA

Četvorica optuženih za ratne zločine u 2019. godini nisu bili dostupni pravosudnim organima BiH. Dvojica optuženih su u Srbiji, jedan u Kanadi, a četvrta osoba je Milan Lukić, koji se već petu godinu nalazi u zatvoru u Estoniji, na izdržavanju doživotne kazne koju mu je izrekao Haški tribunal za zločine počinjene u Višegradu.

Iz Tužilaštva BiH je saopćeno da su nakon ispitivanja u svojstvu osumnjičenog ispunjeni posljednji procesni uvjeti za podizanje optužnice protiv Lukića za zločine nad putnicima otetim iz voza u Štrpcima (općina Rudo) u februaru 1993. godine. U saopćenju nije navedeno kada i gdje će mu biti suđeno.

“Milan Lukić je dobio doživotnu kaznu zatvora i ne vidim uopšte šta je svrha jedne takve optužnice. Ne kažem da ne treba da se vodi postupak, ali smatram da su se ti resursi mogli usmjeriti za istraživanje nekih drugih zločina na području Višegrada, koji su isto tako ozbiljni i masovni, na području Goražda, Kalinovika, Foče i uopšte ratnih područja istočne Bosne i, na kraju, Bratunca i Srebrenice 1992. godine”, kaže Vidović, pojašnjavajući da bi Tužilaštvo moralo dati prioritet i usmjeriti svoje kapacitete i velike resurse na osobe koje nisu do sada procesuirane.

Pravosudnim organima su nedostupni i Jovan Kušić zvani Joja i Branislav Vuković zvani Bato, nekadašnji pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Pale, koje Tužilaštvo BiH tereti za učešće u nezakonitom zatvaranju, mučenju, zlostavljanju i premlaćivanju bošnjačkih civila zatvorenih u fiskulturnoj sali Doma kulture na Palama. Iz Tužilaštva BiH je navedeno da je Kušić nastanjen u Srbiji, a Vuković u Kanadi.

Nedostupan pravosuđu BiH je i Milojko Kovačević, koji je nastanjen u Srbiji a optužen je za zločine počinjene na području Višegrada. Kovačević, nekadašnji pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB) Višegrad, počinio je, prema optužnici, prisilno odvođenje, mučenje, zlostavljanje i premlaćivanje civila bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Donje Veletovo.

Bakira Hasečić i Karlo Marić upozoravaju na vrijeme i dugotrajnost procesa zbog kojeg mnoge žrtve neće dočekati pravdu. Hasečić kaže da žrtve, svjedoci, ali i optuženi umiru, ali je zabrinuta i zbog optužnica protiv nedostupnih i nižerangiranih osoba, govoreći da i “oni koji nisu bili nedostupni, kada budu optuženi, traže utočište u susjednim zemljama u kojima imaju državljanstva”.

U 2019. godini zbog smrti je obustavljen postupak protiv Milana Bogdanovića, koji je prvostepenom presudom Suda BiH oslobođen optužbi za zločine počinjene na području Srebrenice.

Advokat Miodrag Stojanović, govoreći o dugotrajnosti postupaka, kaže da je održano manje ročišta nego ranijih godina i da je odnos Suda BiH prema stranama u postupku o njihovim zahtjevima liberalniji i tolerantniji, što je, prema njemu, doprinijelo i dugotrajnosti postupaka, pored optuženih, koji sve češće obolijevaju.

“Sve češće se kao vještaci pojavljuju ljekari koji treba da se izjasne da li se nekom od optuženih može suditi i da li taj optuženi može prisustvovati suđenjima. To može biti objektivni rezultat godina u kojima se ti optuženi nalaze ili je to rezultat ipak jednog liberalnijeg odnosa Sudskog vijeća prema takvim procesnim situacijama, ali moj konkretni utisak jeste da je to malo usporilo u pogledu i suđenja i broja sudećih dana, a time i do donošenja meritornih odluka”, smatra Stojanović.

Tri optužnice Državnog tužilaštva za ratne zločine Sud BiH nije potvrdio. One su, kao manje složene, proslijeđene na entitetske sudove.

Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu proslijeđena je optužnica protiv Milenka Gojgolovića za silovanje u Vlasenici, a Okružnom sudu u Trebinju optužnica protiv Gorana Govedarice za zlostavljanje jednog i ubistvo drugog civila bošnjačke nacionalnosti u Gacku. Treća optužnica prebačena je na Kantonalni sud u Goraždu i njome se Lazar Mutlak tereti za silovanje i seksualno zlostavljanje Bošnjakinje u ovom gradu.

Iako je broj optužnica manji iz godine u godinu, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Tadić je u nedavnom intervjuu za BIRN BiH kazala da je zadovoljna brojem optužnica. U momentu vođenja intervjua bilo je podignuto 12 optužnica. Tužilaštvo je 2017. podiglo 38 optužnica, godinu kasnije 27, a ove godine, do dana objave analize, tek 17 optužnica.

“Ni u kom slučaju naši rezultati nisu poražavajući, nego veoma ohrabrujući… Tužilaštvo BiH na kraju svake godine uradi najsloženije predmete iz svih oblasti, kako ratnih zločina, tako i organizovanog i privrednog kriminala, korupcije i terorizma. Međutim, potrebne su duge i teške istrage da bi se došlo do optužnice… Do kraja godine planirano je da će ih biti otprilike onoliko koliko je bilo i prošle godine”, rekla je Tadić.

Stojanović kaže da svaki tužilac ima normu, koje je dužan da se pridržava, i da je na Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) da cijeni da li je s razlogom ili bez razloga ispoštovana ili nije.

“Imam utisak da se u posljednjih mjesec dana kod dosta tužilaca stvara nervoza, da pokušavaju da podignu optužnice, žure da bi to bilo ostvarenje norme. To nije dobro – jer šta si radio tokom cijele godine, i ako sada žuriš, ‘lomiš preko koljena’, možeš da dobiješ situaciju da se ne potvrdi optužnica ili da uđe u optuženje nešto što objektivno ne bi trebalo. I to može da utiče na kvalitet rada tužilaca”, navodi Stojanović.

PRAVOSNAŽNO OSUĐENI U BJEKSTVU

Najviše kazne Apelaciono vijeće Suda BiH 2019. godine izreklo je Zoranu Babiću i Darku Mrđi, objedinivši im kaznu za ubistva i druga nečovječna djela počinjena nad bošnjačkim stanovništvom Prijedora sa presudama koje su im ranije izrečene, i osudivši ih na jedinstvene kazne od 35 godina, odnosno 20 godina zatvora.

Mrđa je jedan od trojice pravosnažno presuđenih u ovoj godini za kojima su raspisane potjernice. Na potjernici Interpola od ove godine su i Dragan Marjanović, osuđen na 14 godina zatvora zbog učešća u ubistvima civila 1992. na planini Borje kod Teslića, i Jozo Đojić, osuđen na šest godina zatvora za silovanje u Odžaku.

Najmanja kazna od dvije godine zatvora izrečena je Tonći Rajiču za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u logoru “Dretelj” kod Čapljine.

Apelaciona vijeća ukinula su presude u dva predmeta i odredila ponovna suđenja Sretku Paviću, Bori Milojici i Želislavu Riviću za zločine počinjene u Prijedoru.

Prvostepena presuda od 20 godina zatvora izečena je ove godine Radomiru Šušnjaru zvanom Lalco za učešće u zločinima počinjenim 1992. na području Višegrada, uključujući ubistva 26 civila zatvorenih u kući u Pionirskoj ulici.
Pored ove, izrečeno je još pet prvostepenih presuda u kojima su iznesene ili trebaju biti iznesene žalbe na odluke prvostepenog vijeća.

U 2019. godini nije bilo presuda po sporazumima o priznanju krivice za ratne zločine.

https://www.fokus.ba/vijesti/tuzilastvo ... e/1648173/

[Haman2]

Dobro placeni a malo rade. Drze se one stare izreke iz proslog sistema " radio ne radio svira ti radio"

Tužilaštvo BiH i ove godine ima manji broj optužnica nego tužilaca za ratne zločine



Iako je broj optužnica manji iz godine u godinu, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Tadić je u nedavnom intervjuu za BIRN BiH kazala da je zadovoljna brojem optužnica

Značajan broj državnih tužilaca i ove godine nije podigao niti jednu optužnicu za ratne zločine, a tokom 2019. optuženo je upola manje osoba nego tokom prethodne godine, pokazuje analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Tokom 2019. godine, 27 državnih tužilaca koji rade na predmetima ratnih zločina podiglo je 17 optužnica do 29. decembra. Njima su optužene 32 osobe, u odnosu na nešto više od 60 osoba koje su optužene 2018. godine.

Od 17 podignutih optužnica, tri su proslijeđene entitetskim sudovima, a četvorica optuženika Tužilaštva BiH su za sada nedostupna bosanskohercegovačkim pravosudnim organima.

Advokatica Vasvija Vidović je za BIRN BiH kazala da se zadnja dva dana u godini može očekivati još optužnica, jer je to bila dosadašnja praksa, da se optužnice podižu u zadnjih nekoliko dana godine.

“Ima još uvijek mnogo masovnih zločina, pogotovo na području istočne Bosne, čiji izvršioci nisu optuženi, a postoji solidna dokumentacija o tome. Kao neko ko se dugo bavi ratnim zločinom, očekujem da se ovi predmeti uzmu u rad, a ne da se veliki kapaciteti Državnog tužilaštva koriste za manje obimne zločine i manje značajne po rangu izvršilaca”, kaže Vidović, dodajući da Tužilaštvo BiH podiže malo optužnica protiv “osoba koje su bile visoko pozicionirane u ratu”.

Sud Bosne i Hercegovine je tokom 2019. donio 24 pravosnažne presude, osudivši 33 osobe na 318 godina zatvora za ratne zločine. Za trojicom pravosnažno osuđenih Interpol je raspisao potjernice. Prvosnažno je oslobođeno 12 osoba u deset predmeta.

Predstavnici udruženja žrtava i logoraša ističu svoje nezadovoljstvo radom Tužilaštva BiH u 2019. godini.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”, kaže da žrtve nisu zadovoljne brojem podignutih i potvrđenih optužnica u 2019. godini, posebno kada je riječ o djelima ratnog silovanja i seksualnog zlostavljanja, te drugim gdje su svjedokinje očevici ubistava.

Karlo Marić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, navodi kako razdvajanje jednog predmeta na više optužnica odugovlači procese.

“Što vrijeme više prolazi, sve više ljudi gubi nadu da će pravda biti dostignuta. Biologija čini svoje, ljudi umiru a da nikada nisu ni stigli do suda”, kaže on.

U izmijenjenoj Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, koja nije usvojena tokom 2019. godine, navedeno je da u Tužilaštvu BiH postoji više od 550 neriješenih predmeta s više od 4.500 poznatih počinilaca i isto toliko predmeta u kojima počinilac nije poznat.

GODINA BEZ OPTUŽNICA ZA SREBRENICU

Najviše optužnica i ove godine, kao i prethodnih, kako je BIRN BiH ranije pisao, podignuto je u decembru – šest, dok su u ostalim mjesecima podizane po jedna ili dvije optužnice.

Državno tužilaštvo ove godine nije optužilo niti jednu osobu za genocid počinjen u Srebrenici.

“Činjenica da nije podignuta nijedna optužnica za genocid u Srebrenici jeste najbolji dokaz da je fokus Tužilaštva na manje masovnim zločinima i manje odgovornim osobama za ratne zločine”, kaže Vidović.

Većina optužnica podignuta je protiv jedne osobe. Dvije optužnice se odnose na dva optužena. U dva predmeta optuženo je sedam, odnosno osam osoba.

Prva optužnica podignuta 2019. godine ujedno je i optužnica protiv najviše optuženih. Suđenje je u aprilu počelo Ibrahimu Puriću i ostalima za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i za ubistva dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza u zimu 1993. godine.

OPTUŽNICE PROTIV NEDOSTUPNIH OSOBA

Četvorica optuženih za ratne zločine u 2019. godini nisu bili dostupni pravosudnim organima BiH. Dvojica optuženih su u Srbiji, jedan u Kanadi, a četvrta osoba je Milan Lukić, koji se već petu godinu nalazi u zatvoru u Estoniji, na izdržavanju doživotne kazne koju mu je izrekao Haški tribunal za zločine počinjene u Višegradu.

Iz Tužilaštva BiH je saopćeno da su nakon ispitivanja u svojstvu osumnjičenog ispunjeni posljednji procesni uvjeti za podizanje optužnice protiv Lukića za zločine nad putnicima otetim iz voza u Štrpcima (općina Rudo) u februaru 1993. godine. U saopćenju nije navedeno kada i gdje će mu biti suđeno.

“Milan Lukić je dobio doživotnu kaznu zatvora i ne vidim uopšte šta je svrha jedne takve optužnice. Ne kažem da ne treba da se vodi postupak, ali smatram da su se ti resursi mogli usmjeriti za istraživanje nekih drugih zločina na području Višegrada, koji su isto tako ozbiljni i masovni, na području Goražda, Kalinovika, Foče i uopšte ratnih područja istočne Bosne i, na kraju, Bratunca i Srebrenice 1992. godine”, kaže Vidović, pojašnjavajući da bi Tužilaštvo moralo dati prioritet i usmjeriti svoje kapacitete i velike resurse na osobe koje nisu do sada procesuirane.

Pravosudnim organima su nedostupni i Jovan Kušić zvani Joja i Branislav Vuković zvani Bato, nekadašnji pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Pale, koje Tužilaštvo BiH tereti za učešće u nezakonitom zatvaranju, mučenju, zlostavljanju i premlaćivanju bošnjačkih civila zatvorenih u fiskulturnoj sali Doma kulture na Palama. Iz Tužilaštva BiH je navedeno da je Kušić nastanjen u Srbiji, a Vuković u Kanadi.

Nedostupan pravosuđu BiH je i Milojko Kovačević, koji je nastanjen u Srbiji a optužen je za zločine počinjene na području Višegrada. Kovačević, nekadašnji pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB) Višegrad, počinio je, prema optužnici, prisilno odvođenje, mučenje, zlostavljanje i premlaćivanje civila bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Donje Veletovo.

Bakira Hasečić i Karlo Marić upozoravaju na vrijeme i dugotrajnost procesa zbog kojeg mnoge žrtve neće dočekati pravdu. Hasečić kaže da žrtve, svjedoci, ali i optuženi umiru, ali je zabrinuta i zbog optužnica protiv nedostupnih i nižerangiranih osoba, govoreći da i “oni koji nisu bili nedostupni, kada budu optuženi, traže utočište u susjednim zemljama u kojima imaju državljanstva”.

U 2019. godini zbog smrti je obustavljen postupak protiv Milana Bogdanovića, koji je prvostepenom presudom Suda BiH oslobođen optužbi za zločine počinjene na području Srebrenice.

Advokat Miodrag Stojanović, govoreći o dugotrajnosti postupaka, kaže da je održano manje ročišta nego ranijih godina i da je odnos Suda BiH prema stranama u postupku o njihovim zahtjevima liberalniji i tolerantniji, što je, prema njemu, doprinijelo i dugotrajnosti postupaka, pored optuženih, koji sve češće obolijevaju.

“Sve češće se kao vještaci pojavljuju ljekari koji treba da se izjasne da li se nekom od optuženih može suditi i da li taj optuženi može prisustvovati suđenjima. To može biti objektivni rezultat godina u kojima se ti optuženi nalaze ili je to rezultat ipak jednog liberalnijeg odnosa Sudskog vijeća prema takvim procesnim situacijama, ali moj konkretni utisak jeste da je to malo usporilo u pogledu i suđenja i broja sudećih dana, a time i do donošenja meritornih odluka”, smatra Stojanović.

Tri optužnice Državnog tužilaštva za ratne zločine Sud BiH nije potvrdio. One su, kao manje složene, proslijeđene na entitetske sudove.

Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu proslijeđena je optužnica protiv Milenka Gojgolovića za silovanje u Vlasenici, a Okružnom sudu u Trebinju optužnica protiv Gorana Govedarice za zlostavljanje jednog i ubistvo drugog civila bošnjačke nacionalnosti u Gacku. Treća optužnica prebačena je na Kantonalni sud u Goraždu i njome se Lazar Mutlak tereti za silovanje i seksualno zlostavljanje Bošnjakinje u ovom gradu.

Iako je broj optužnica manji iz godine u godinu, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Tadić je u nedavnom intervjuu za BIRN BiH kazala da je zadovoljna brojem optužnica. U momentu vođenja intervjua bilo je podignuto 12 optužnica. Tužilaštvo je 2017. podiglo 38 optužnica, godinu kasnije 27, a ove godine, do dana objave analize, tek 17 optužnica.

“Ni u kom slučaju naši rezultati nisu poražavajući, nego veoma ohrabrujući… Tužilaštvo BiH na kraju svake godine uradi najsloženije predmete iz svih oblasti, kako ratnih zločina, tako i organizovanog i privrednog kriminala, korupcije i terorizma. Međutim, potrebne su duge i teške istrage da bi se došlo do optužnice… Do kraja godine planirano je da će ih biti otprilike onoliko koliko je bilo i prošle godine”, rekla je Tadić.

Stojanović kaže da svaki tužilac ima normu, koje je dužan da se pridržava, i da je na Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) da cijeni da li je s razlogom ili bez razloga ispoštovana ili nije.

“Imam utisak da se u posljednjih mjesec dana kod dosta tužilaca stvara nervoza, da pokušavaju da podignu optužnice, žure da bi to bilo ostvarenje norme. To nije dobro – jer šta si radio tokom cijele godine, i ako sada žuriš, ‘lomiš preko koljena’, možeš da dobiješ situaciju da se ne potvrdi optužnica ili da uđe u optuženje nešto što objektivno ne bi trebalo. I to može da utiče na kvalitet rada tužilaca”, navodi Stojanović.

PRAVOSNAŽNO OSUĐENI U BJEKSTVU

Najviše kazne Apelaciono vijeće Suda BiH 2019. godine izreklo je Zoranu Babiću i Darku Mrđi, objedinivši im kaznu za ubistva i druga nečovječna djela počinjena nad bošnjačkim stanovništvom Prijedora sa presudama koje su im ranije izrečene, i osudivši ih na jedinstvene kazne od 35 godina, odnosno 20 godina zatvora.

Mrđa je jedan od trojice pravosnažno presuđenih u ovoj godini za kojima su raspisane potjernice. Na potjernici Interpola od ove godine su i Dragan Marjanović, osuđen na 14 godina zatvora zbog učešća u ubistvima civila 1992. na planini Borje kod Teslića, i Jozo Đojić, osuđen na šest godina zatvora za silovanje u Odžaku.

Najmanja kazna od dvije godine zatvora izrečena je Tonći Rajiču za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u logoru “Dretelj” kod Čapljine.

Apelaciona vijeća ukinula su presude u dva predmeta i odredila ponovna suđenja Sretku Paviću, Bori Milojici i Želislavu Riviću za zločine počinjene u Prijedoru.

Prvostepena presuda od 20 godina zatvora izečena je ove godine Radomiru Šušnjaru zvanom Lalco za učešće u zločinima počinjenim 1992. na području Višegrada, uključujući ubistva 26 civila zatvorenih u kući u Pionirskoj ulici.
Pored ove, izrečeno je još pet prvostepenih presuda u kojima su iznesene ili trebaju biti iznesene žalbe na odluke prvostepenog vijeća.

U 2019. godini nije bilo presuda po sporazumima o priznanju krivice za ratne zločine.

https://www.fokus.ba/vijesti/tuzilastvo ... e/1648173/

[Haman2]

OVO SE NIKADA PRIJE NIJE DOGODILO: MUP Kantona Sarajevo objavio izvještaj o broju intervencija u NOVOGODIŠNJOJ NOĆI...

Sinoć je u glavnom gradu BiH dočekana 2020. godina uz Željka Joksimovića i bend. Više desetina hiljada ljudi okupilo se u centru Sarajeva i uz sjajan nastup beogradskog pjevača dočekalo Novu godinu


Screenshot

Kako je javljeno iz MUP-a KS, nije registrovan nijedan prekršaj zbog tuče, niti je bilo problema u odnosu policije i građana. Svega jedan prekršaj je zabilježen i to zbog prosjačenja.

Tokom dana zabilježeno je 19 saobraćajnih nesreća, 17 nesreća u kojima je nastupila materijalna šteta i dvije nesreće u kojima su zadobijene tjelesne povrede.

Srećom, nesreća sa smrtnim posljedicama nije bilo.

Iz saobraćaja je isključeno sedam vozača zbog upravljanja motorni vozilom pod dejstvom alkohola i tri osobe zbog vožnje bez vozačke dozvole, rečeno je iz MUP-a Kantona Sarajevo.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/138 ... _noci.html

OD BANJA LUKE DO ISTOČNOG SARAJEVA: Tuče i napadi na policiju u novogodišnjoj noći u RS-u
Oko 1 sat u Prijedoru su, ispred ugostiteljskog objekta, policijski službenici čuli su viku i galamu, a prilikom kontrole objekta, lice R.P. je fizički napao policijske službenike


Banja Luka (Foto: BN TV)

U RS-u je u novogodišnjoj noći evidentirano 11 krivičnih djela, od čega jedna teška krađa, 14 narušavanja javnog reda i mira, među kojima šest tuča te dva napada na policiju i pet ostalih prekršaja.

Dogodilo se i 12 saobraćajnih nezgoda, u kojima su dvije osobe lakše povrijeđene, a u ostalim je pričinjena materijalna šteta, potvrđeno je Feni iz MUP-a RS-a.

Na području Policijske uprave Banja Luka prijavljen je fizički napad, u kojem su povrijeđene dvije osobe.

Sve se dogodilo u ugostiteljskom objektu u centru Banje Luke. Policija je na mjestu događaja zatekla povrijeđene M.S. iz Banje Luke i P.O. iz Laktaša, koji su izjavili da su neposredno prije prijave fizički napadniti od nepoznatih osoba.

Na području Policijske uprave Istočno Sarajevo evidentirano je krivično djelo izazivanje opšte opasnosti te nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici.

U Prijedoru je zabilježen napad na službeno lice i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, te po jedno krivično djelo tjelesna povreda i nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici.

Oko 1 sat u Prijedoru su, ispred ugostiteljskog objekta, policijski službenici čuli su viku i galamu, a prilikom kontrole objekta, lice R.P. je fizički napao policijske službenike, udarivši jednog u glavu, a zatim drugog policijskog službenika, čime je počinjeno krivično djelo napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti.

Policijski službenici su u Gradišci, pretresom stana osobe inicijala M.S., pronašli i oduzeli 164,82 gr marihuane i 19,96 gr spida. M.S. je lišen slobode.

U Višegradu, oko 1.45 sati, prilikom intervencije policijskih službenika zbog narušavanja javnog reda i mira, osoba inicijala N.Š. šakom udarila policijskog službenika u predjelu glave. Napadač je savladan upotrebom fizičke snage te uhapšen.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/138 ... _rs_u.html

[Haman2]

AKO BISMO UVAŽILI SRPSKU I HRVATSKU LOGIKU, ZAKLJUČILI BISMO DA ONI POTJEČU OD BOŠNJAKA

Zar ne bi bilo logičnije, ako su oni u pravu, kako uporno tvrde, da mi kao navodni najčistokrvniji Srbi i Hrvati i njihovi arijevci budemo originalni i avangardni dio nacionalnog korpusa, a oni kao u međuvremenu deformirani genetski materijal i konglomerat budu pridruženi dio nas? I da je naša i njihova prošlost prije svega naša, i da su naši i njihovi vladari prije svega naši, pa tek njihovi? Slijedeći istu logiku čiji su oni kreatori, mi ustvari ne potječemo od njih, već oni od nas

Piše: Esad RAHIĆ





Bošnjački narod već decenijama ubijaju fizički i psihički. To čine bez prekida. Kada prestane fizičko ubijanje, prelazi se na psihičku i mentalnu torturu i represiju. Govore mu da nije narod. Da ne potječe od samog sebe, već od njih. Nazivaju nas “najčistokrvnijim Srbima” i “hrvatskim cvijećem”.

Govore nam da su oni kroz protekla stoljeća postali etnička karišma, a mi navodno sačuvali njihov starostavni etnički gen i prvobitnu DNK. Kažu da su osvajači od njih napravili kroz protekla stoljeća genetsku mućkalicu, a mi samo promijenili vjeru i sačuvali njihovu rasnu čistotu. I nakon svih ovih panegirika, u smislu Bošnjaci su Srbi i Hrvati najstariji i najčistiji, izađu s tvrdnjom da je naša i njihova historijska prošlost implicitno njihova, a naši i njihovi vladari isključivo su njihovi vladari.

Zar ne bi bilo logičnije, ako su oni u pravu, kako uporno tvrde, da mi kao navodni najčistokrvniji Srbi i Hrvati i njihovi arijevci budemo originalni i avangardni dio nacionalnog korpusa, a oni kao u međuvremenu deformirani genetski materijal i konglomerat budu pridruženi dio nas? I da je naša i njihova prošlost prije svega naša, i da su naši i njihovi vladari prije svega naši, pa tek njihovi? Slijedeći istu logiku čiji su oni kreatori, mi ustvari ne potječemo od njih, već oni od nas.

MI I ONI

Uvjeravaju nas da nemamo svoj jezik. Navodno, Srbi i Hrvati ga imaju, a mi govorimo njihovim jezikom. Čitajući originalnu verziju akata i pisama srpskih vojvoda i Karađorđa, shvatio sam da bez dobrog poznavaoca jezika kojim tada Srbi govore i prevodioca veoma teško možemo razumjeti sadržinu tih istih pisama i akata (Radoslav Perović, Prvi srpski ustanak: Akta i pisma 1804–1808, Beograd 1978). Ali, kada u istom navedenom djelu naiđemo na pismo srebreničkog ili zvorničkog paše kojim se obraća vođama Prvog srpskog ustanka, svaku riječ doslovce razumijemo i shvatimo da im se obraćaju jezikom koji Srbi i Hrvati danas nazivaju srpskim i hrvatskim jezikom. Šta stvara zabunu i u čemu je tajna ove ćeramet-situacije? Jednostavno, Srbi i Hrvati su za svoj književni jezik prihvatili jezik Bošnjaka, odnosno bosanski jezik, a potom su narodu čiji su jezik prisvojili kao svoj spočitavali kako, tobože, nema svoj maternji jezik, već govori njihovim jezikom.

Zaboravlja se da je “reformator” srpskog jezika i pisma Vuk Karadžić rođen u Tršiću u lozničko‑jadarskom kraju, gdje je uvjerljivu etničku većinu činio bošnjački narod. Loznica je bila još od 1600. godine čisto muslimanska, odnosno bošnjačka kasaba. Taj je kraj stoljećima bio dio Zvorničkog sandžaka i Bosanskog pašaluka (ejaleta), u kojem se komuniciralo na bosanskom jeziku. Prvi bosanski rječnik od Muhameda Uskufija Hevaije stariji je dva stoljeća od rječnika srpskog jezika koji je 1818. godine izdao Vuk Karadžić, koji govori i piše za sve vrijeme ijekavski i bosanski u skladu sa zemljom u kojoj se rodio (u Bosanskom pašaluku). Dakle, prava je istina da su Srbi i Hrvati za svoj književni jezik uzeli bosanski jezik i nazvali ga svojim nacionalnim imenom, ali je tragedija u tome što su plagijatori tuđeg jezika sebe proglasili za isključivog i ekskluzivnog vlasnika tog jezika, dok su narod čiji su jezik ukrali i prisvojili anatemizirali za narod koji nema svoj jezik.

Uskufija je sjajno primijetio:

“Mnogo je lijepih rječnika napisano,

Sve kao dragi kamen pribranih i omiljenih,

Ali nema napisana na bosanskom jeziku,

Ni napisana u prozi, ni skićena u pjesmu,

Moje je započeti, a Božje da mi dade da uspijem.”

(Potur-Šahidija, 1631. godine)

Aleksandar Belić, ugledni srpski lingvista, u tekstu Bosanski jezik i stil 1937. godine zaključuje: “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika.” Zanimljivo, nigdje ni pomena jezika kojim su Srbi govorili u Smederevskom sandžaku, na čijoj je teritoriji postepeno formirana Kneževina Srbija. Naravno, i u Hercegovini se govorilo bosanskim jezikom, pa je u skladu s tim gospodin Belić morao reći “Vukovim bosanskim jezikom”.

Isidora Sekulić (1941, Bosanski jezik, govor i stil) kaže: “Jezik Bosne, to je kolektivna umetnost čiste genijalnosti od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego čudo sadašnjosti.”

S druge strane, i mnogi savremeni hrvatski lingvisti ističu i priznaju da je čakavica izvorni hrvatski jezik. I nakon višedecenijskog uvjeravanja da smo mi ustvari oni, ratni događaji u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine jasno iscrtaše etničku demarkacionu liniju između njih i nas i između istine i zabluda. Srbi svim snagama i raspoloživim sredstvima pokušaše da zbrišu s lica zemlje “načistokrvnije Srbe”, a Hrvati da u potpunosti zatru “hrvatsko cvijeće”, odnosno Bošnjake. Na taj način nam definitivno i kristalno jasno ukazaše na činjenicu da mi nismo oni i da to nikada nismo ni bili, jer, da smo oni, nijedan zločin nad nama, bilo pojedinačni ili kolektivni, ne bi imao tretman ubistva, već samoubistva. Čineći masovne i stravične zločine nad Bošnjacima, poslali su nam konačnu i trajnu poruku da nas žele uništiti upravo zato što se i u nacionalnom i vjerskom pogledu itekako oduvijek razlikujemo.

SANDŽAK I POKUŠAJI ALBANIZACIJE

U Sandžaku svi brodovi aktuelnih razmišljanja i promišljanja plove između sjena historijske prošlosti i bremenite savremene zbilje. Između ove dvije krajnosti veoma je teško, ali ne i nemoguće, podvući čvrstu, jasnu i trajnu razliku koja bi ovo pitanje konačno svela i dovela na brisani prostor definitivnog odgovora i razrješenja, što bi zauvijek razmrsilo ovaj segment balkanskog Gordijevog čvora.

Historijska je istina da su nakon Bečkog ili Morejskog rata (1683–1699) izvjesni dijelovi današnjeg Sandžaka ostali bez stanovništva jer je prvobitno stanovništvo, naročito u periodu od 1689. do 1690. godine bilo značajnim dijelom istrebljeno ili raseljeno. U ovako tragičnoj i skoro beznadežnoj situaciji i po muslimanski i po kršćanski živalj dogodilo se preseljenje značajnih dijelova nekih arnautskih plemena početkom 18. stoljeća (Klimenti ili Keljmendi, Hoti, Škrelji, Gege i drugih), naročito na Pešterskoj visoravni i drugim dijelovima današnjeg Sandžaka. Na ovaj su način bar donekle razriješena istovremeno dva pitanja: pacifizacija nemirnog arnautskog etničkog elementa u krajevima gdje su dotad živjeli i naseljavanje i etničko popunjavanje polupraznih ili praznih teritorija današnjeg Sandžaka s novom etničkom i vjerskom populacijom, što će udahnuti život i dati svježu biološku, privrednu, kulturnu i konfensionalnu supstancu i transfuziju ovom prostoru.

Novi moment u ovoj historijskoj i genetsko-etničkoj storiji bilo je postepeno prihvatanje islama od novodoseljenika, čime je došlo do vjerskog i kulturnog izjednačavanja sa starosjedilačkim bošnjačkim življem i s novim talasima muhadžirskih bošnjačkih pokreta usmjerenih u pravcu Sandžaka, što je dodatno ojačalo bošnjačku etničku komponentu u Sandžaku.

Sve je ovo utjecalo da se stvori neophodna duhovna baza za etničko miješanje u kojem je definitivnu prevagu odnio bošnjački etnos i njegove kulturne i jezičke odlike. Etnička, kulturna i jezička asimilacija bivšeg arnautskog življa na sandžačkim prostorima u nepovratnoj je finalnoj fazi upravo ovih godina, jer i u najtvrdokornijim i jezički najotpornijim sredinama, odnosno u pešterskim selima kao što je Baćica, Boroštica, Ugao i druga, očevi su posljednja generacija koja govori, pored primarnog bosanskog, i “arnautskim” jezikom, dok njihova djeca znaju samo bosanski jezik kao jedini i neprikosnoveni maternji jezik.

Dobro je zapazio prof. dr. Sreten Vukosavljević da je sandžački bošnjački živalj najzaslužniji što albanske etničke migracije nisu u potpunosti zapljusnule i prekrile i prostor Šumadije i šire, jer je upravo asimilacija arnautskih plemena u Sandžaku i njihovo utapanje u bošnjački etnos bio taj kineski zid koji je spasio arnautizaciju današnje centralne Srbije i šire. Naravno da ove činjenice ne trebaju izazivati osjećanje trijumfa kod sandžačkih Bošnjaka niti “žal za prošlošću” kod Albanaca jer je u pitanju samo jedan od mnogobrojnih historijskih procesa slične sadržine koji su se odvijali na prostorima bivšeg Osmanskog carstva. Nisu rijetki slučajevi da su se brojčano značajne bošnjačke etničke grupe na Kosovu i Metohiji i Albaniji tokom vremena albanizirale, kao što su se Albanci u Nikincima, Hrtkovcima i još nekim naseljima tokom vremena kroatizirali.

Slično je bilo i s Klimentama i drugim arnautskim plemenima u Šumadiji i drugim prostorima današnje centralne Srbije koji su se tokom vremena posrbili, među njima i dvije najznačajnije srpske porodice Karađorđevići i Nenadovići, koje su albanskog porijekla. Milioni potomaka Bošnjaka i Albanaca u Republici Turskoj neminovno idu u pravcu asimilacije i utapanja u većinski turski narod.

Šta reći na kraju… Sandžački Bošnjaci ponosni su što u njihovim genima ima i nezanemarljive arnautske biološke supstance, ali su iznad svega dični na činjenicu da pripadaju jedinstvenom i etnički i duhovno nedjeljivom bošnjačkom etničkom korpusu i prostoru koje natkriljuje nebo bosanskog jezika.

Naravno, sve gore rečeno intenzivira težnju da s albanskim narodom još više učvršćujemo bratske odnose i međusobno poštovanje, ali kao dva posebna naroda s izvjesnim etničkim prožimanjima u prošlosti i istom vjerom – islamom. Pritom nijednog trenutka ne zaboravljamo i ne zapostavljamo ogromnu zahvalnost za bratsku pomoć koju nam je albanski narod više puta pružio u mnogim, često presudnim historijskim događajima i što su nas ponekad spašavali u pojedinim dijelovima Sandžaka i od potpunog etničkog istrebljenja. Naravno, bratski odnos, pun međusobnog pijeteta, moramo imati i s drugim susjednim narodima, s kojima smo se također, ali u daleko manjoj mjeri, etnički prožimali tokom proteklih stoljeća.

ETNIČKI ČISTI NARODI NE POSTOJE

Ne postoje etnički čisti narodi na planeti. Svaki od postojećih naroda u manjoj je ili većoj mjeri nastao etničkim i kulturnim miješanjima i prožimanjima s drugim narodima. Zato je iluzorno i ponekad čak i drsko tražiti samo od bošnjačkog naroda da kontinuirano dokazuje svoju etničku čistoću, jer etnički potpuno čisti narodi ne postoje. Ovo je period kada historijska istina konačno pobjeđuje višedecenijske laži i iluzije, kada zbilja trijumfira nad zabludom, a činjenice potiskuju neosnovane pretpostavke. Bajkovite teze i teorije kvazihistoričara, bez potpore u historijskoj stvarnosti, raspršile su se nepovratno poput oblačića sapunice pred naletom vjetra realnosti. Historijska strategija zasnovana na temeljima dnevnopolitičkih potreba urušila se sama od sebe. Na neistini zasnovane historiografije naših posesivnih susjeda doživjele su potpuni fijasko. Naš je narod u svim segmentima doživio punu zrelost i samosvijest o svom posebnom identitetu i nikakvi pokušaji i agresivni nasrtaji politika i historiografija susjednih naroda ne mogu poništiti i zaustaviti istinu o autohtonosti bošnjačkog naroda.

https://stav.ba/ako-bismo-uvazili-srpsk ... -bosnjaka/

[Haman2]

Potvrđuju se predviđanja akademika Durakovića: Na Bliskom istoku - Bliski Armagedon


Foto: Vijesti.ba

Izostanak destrukcije Irana bio bi pravo čudo jer se ne uklapa u strategiju proročanstava ...

Nakon likvidacije jednog od najutjecajnijih Iranaca, generala Sulejmanija, i eskalacije napetosti sve su oštrije prijetnje između SAD i Irana.

Ono što se zadnjih dana dešava na relaciji Iran - SAD u svom autorskom tekstu za Vijesti.ba pod naslovom "Na Bliskom istoku - Bliski Armagedon", prije skoro dvije godine, na neki je način predvidio akademik Esad Duraković. Tekst od 20.maja 2018. godine prenosimo u cijelosti u nastavku ...


Piše: akademik Esad Duraković


Preseljenje američke ambasade u Jerusalim podsjeća nas na jednu obuhvatnu i konzistentnu strategiju na Bliskom istoku.

Bliski istok je danas mjesto koje naprosto ključa, u kome vlada potpun haos i zastrašujuća destrukcija. Štaviše, u toj regiji su u ratu svi sa svima tako da ni znalcima nije uvijek lahko „upratiti“ brojne zaraćene frakcije, njihove ciljeve i međuodnose. Upravo to i jest odlika haosa: neuhvatljivost kretanja, sučeljavanja, ciljeva, ideologija i sl. Istovremeno dok muslimanski svijet nasmrt izjeda samoga sebe, kataklizmički, u svijetu jača islamofobija koja islam predstavlja kao glavnu, smrtnu prijetnju modernome svijetu, odnosno civilizaciji, ali je upravo taj muslimanski svijet – prvenstveno na Bliskom istoku – uveden djelovanjem sila Zapada u stanje u kome je on najveća prijetnja sebi samome. Povremene terorističke akcije „islamskih militanata“ ili „islamista“ – koje uvijek treba osuđivati kao stravične zločine – samo su (isfabricirani argument za „usavršavanje“ islamofobije i efektan doprinos muslimanskoj autodestrukciji. Razaranje čitavih država i društava u muslimanskom svijetu na Zapadu se ne smatra nikakvim oblikom terorizma već legitimnim akcijama islamofobnih režima.

U tome haosu ipak vlada logika, izvrsna strategija, konzistentna ideologija, ali se često ne vide u prvi mah. Suština stvari je u sljedećem, i ona – ako se valjano uviđa – objašnjava taj prividni haos i upućuje na razvoj budućih događaja.

Bliski istok je mjesto na kome će se zbiti Armagedon – kao kraj našega svijeta i historijskog vremena. Armagedon je uslov za obećani silazak Mesije. U ovo proročanstvo svetih spisa čvrsto vjeruju jevreji i evangelisti, a ovih drugih u SAD ima 40 miliona. Izuzeto su politički angažirani, veoma su moćni, a tu veliku moć imaju zahvaljujući i tome, između ostaloga, što u SAD drže čitav sistem vrlo utjecajnih medija pa se nazivaju i teleevangelistima. Ovi milioni ostrašćenih ljudi smatraju svojom vjerskom dužnošću – a ti je najviši stepen imperativa – da dovedu do nuklearnog Armagedona na Bliskom istoku kojeg su navijestili sveti spisi a koji će se, po njihovom uvjerenju, dogoditi u našem vremenu u obliku nuklearne kataklizme.

Presudna etapa na putu ka tome zastrašujućem cilju jest osnivanje države Izrael – povratak jevreja u jednu državu i očišćenje regije od Arapa općenito a ne samo od Palestinaca. To se događa upravo sada, u našem vremenu. Milioni tih moćnika bez premca kreiraju našu stvarnost prema biblijskim proročanstvima i usmjeravaju naš svijet prema kataklizmi obećanoj u svetim tekstovima. Za njih je to neodgodiv Božiji imperativ. U tom kontekstu se javlja islamofobija kojom se prikriva judeo-evangelistička zavjera protiv svekolikog našeg svijeta. Na Bliskom istoku je ostao još Iran kao (privremena) prijetnja planu Jahve za Bliski istok, a potom i za ljudski rod. Također u tome kontekstu je konstruiran i ISIL koji se pokazao ubojitim oruđem judeo-evangelističke strategije za ostvarenje proročanstava. ISIL radi za njihove ciljeve neposredno na terenu predstojećeg Armagedona i kao vrlo uvjerljiv argument za islamofobiju. Dotle Izrael ne prihvaća nijednu rezoluciju UN: on zaista smatra da je odgovoran samo Jahvi, a u tome ga podržava američki Kongres koji je pod presudnim utjecajem fundamentalističkih evangelista. Tako su kršćanski i jevrejski cionizam stupili u paklenski politički pakt koji posjeduje sve oblike izuzetnih moći za ostvarenje puta ka Armagedonu na Bliskom istoku. Te činjenice objašnjavaju sve, iako, čini se, većina svijeta ne uviđa ko su stvarni kreatori kriza kojima se svjesno vodi svijet u kataklizmu.

Pod presudno važnim utjecajem evangelista, odnosno jevrejsko-evangelističkih cionista, jest Republikanska stranka SAD, te veći broj predsjednika iz njenih redova: Džonson, Buš Stariji i Buš Mlađi, Regan. Trump se sada odužuje jevrejsko-evangelističkom lobiju za izbore.

Kada se Regan, na primjer, kandidirao za američkog predsjednika 1980. godine često je ulazio u diskusije o Armagedonu. Tako evangelistički novinar Džimi Bejker navodi da mu je Regan kazao: „Već ova naša generacija bit će svjedokom apokalipse Armagedon. Kraj svijeta je nadohvat naših ruku.“ Iste godine zabilježena je njegova izjava u nastupu pred jevrejskim liderima Amerike: „Izrael personificira jedinu stabilnu demokraciju u koju se, bez dvojbe, moramo pouzdati kao u mjesto skorog zbivanja bitke Armagedon“. Oktobra 1983. Regan se obraća Tomasu Dajnu iz Komiteta za američko-izraelske odnose: „Kao što vam je poznato, ja se čvrsto naslanjam na vaše proroke iz Starog Zavjeta i u proročanstva koja pretskazuju Armagedon.“ I tako dalje...

Postoji niz sličnih izjava i dokumenata. Stoga je bilo prirodno da 6. 2. 1985. Benjamin Natanjahu, tada izraelski ambasador u UN, kaže: „U nama Židovima tinjala je stara čežnja za povratkom u zemlju Israilovu. Taj san, dug dvije hiljade godina, eksplodirao je u nama posredstvom kršćanskih ciona.“

Džeri Falvel izjavljuje 6. 2. 1983. za teksaške novine Corio Times Telegram: „Radovalo bi me kada bi Izrael kolonizirao dijelove Iraka, Sirije, Turske, Saudijske Arabije, Egipta i Sudana, cijeli Liban, Jordan i Kuvajt. Što se pak tiče suvereniteta nad Palestinom, pa ona i tako u cjelini pripada Židovima. Bog je zacijelo blagoslovio Ameriku jer smo sarađivali s Bogom na planu zaštite Izraela, zemlje Njemu drage.“ Falvel je izuzetno utjecajan u evangelista koji imaju ogromnu moć u američkim političkim krugovima.

Alen Kelum, urednik lista Midle Esast Observer naglašava: „Evangelistički fundamentalistički lideri danas imaju ogromnu političku moć, a kršćanska neodesnica je zvijezda u usponu sjaja unutar stranke Republikanaca. Otuda Izrael danas ubire ogromne koristi unutar Bijele kuće posredstvom uspostavljenog saveza s njom.“

Sakralizacija politike kakvu vode utjecajne judeo-evangelističke organizacije predstavlja temu za čitave studije. O tome i postoji relativno obimna literatura, ali je indikativno da se ona ne promovira i da za nju zna relativno malo ljudi iako judeo-evangelistički cionistčki savez nepokolebljivo i s ogromnom moći vodi naš svijet u kataklizmu koja će se, po njihovom uvjerenju i nastojanju, zbiti na Bliskom istoku.

Gledano iz te perspektive i znajući za te snage, haos na Bliskom istoku nije ni haotičan ni besmislen.

Izostanak destrukcije Irana bio bi pravo čudo jer se ne uklapa u strategiju proročanstava. Ako se to zna, kome može biti iznenađenje sve žešći teror nad Palestincima već 60 godina?!

Ili preseljenje američke Ambasade u Jerusalim...


(Vijesti.ba)

[Haman2]

ČIČA DRAŽINA PISKARALA PONOVO NA ILIDŽI

Monografiju autorski potpisuje Miroslav Janković, osoba koja inače piše tekstove kojih se ne bi posramio ni Risto Đogo iz najgorih dana. Janković 2015. godine u Večernjim novostima piše kako je Sarajevo “najmisterioznija i najdublja srpska rana u proteklom ratu”, kako je u Sarajevu zapaljen ratni požar te kako je “Sarajevo drugi Jasenovac” jer, “prema mnogim procenama i ispitivanjima, oko 8.000 Srba iz Sarajeva leži neznano gde, mnogi u vrtačama i kazanima oko samog grada”.



Vijest da je na Ilidži promovirana monografija Istorija ilidžanskog sporta 1923–1992, na kojoj se okupilo “više stotina Ilidžanaca, od sportista, sportskih radnika, navijača i mnogih drugih Ilidžanaca koji danas žive stotinama kilometara daleko”, inače bi pripalo krugu pozitivnih lokalnih događaja da nije jedne “sitnice”.

Monografiju autorski potpisuje Miroslav Janković, osoba koja inače piše tekstove kojih se ne bi posramio ni Risto Đogo iz najgorih dana. Janković 2015. godine u Večernjim novostima piše kako je Sarajevo “najmisterioznija i najdublja srpska rana u proteklom ratu”, kako je u Sarajevu zapaljen ratni požar te kako je “Sarajevo drugi Jasenovac” jer, “prema mnogim procenama i ispitivanjima, oko 8.000 Srba iz Sarajeva leži neznano gde, mnogi u vrtačama i kazanima oko samog grada”.

Janković se ne zaustavlja na ovakvim suludim konstrukcijama nego pride i tvrdi da su “muslimanske paramilicije vršile svakodnevne odmazde i likvidacije Srba civila”, i to ne samo “da bi se osvetile za smrti svojih Sarajlija” već i “za vojničke poraze na drugim mestima”.

Janković tvrdi da su “muslimanske paramilicije ubijale Srbe da im uzmu imovinu”, pa su im i “uzimali novac da ih (kao) izvedu iz grada, a onda bi ih odveli pod snajperski metak, a ubijali su ih i da dođu do njihovih lepih žena i kćerki”. Ova šovinistički perverzna velikosrpska mašta pokazuje se i kada piše kako je “u Sarajevu postojalo oko 140 logora za Srbe, u kojima je silovan veliki broj Srpkinja”.

Janković ima još ovakvih “otkrića”, a i saznanja kako su se na posebno vragolast i maštovit način “likvidirali Srbi u ratnom Sarajevu”, pa piše: “Kriminalci uhvate Srbina koji ima dobar stan, izvedu ga na terasu i ubiju tako što ga bace na pločnik. Potom pozovu regularnu policiju da napravi uviđaj, ali kako? Privedu druge Srbe, ‘očevice’, koji potvrde i potpišu da su videli da je čovek sam skočio sa terase svoga stana, da je izvršio ‘samoubistvo’, jer mu je dodijao rat, ali i ‘sramota što njegovi pucaju s brda’.” Nevjerovatno! Janković još samo nije opisao kako je lično preživio susret s lavom iz Pionirske doline.

Sve ovo napisano je u samo jednom jedinom od barem dvadesetak takvih Jankovićevih tekstova koje je dekonstruirao Petar Luković u E-novinama. Luković je Jankovića nazvao “piskaralom iz šinjela čiča Draže i čiče Dodika”. Teško je reći šta je nevjerovatnije i degutantnije, to što se Janković uopće imao obraza pojaviti u Sarajevu i promovirati svoju knjigu ili to što su na promociju došle osobe poput Ljubiše Markovića, bivšeg SDP-ovog načelnika Općine Centar, Esada Ibrahimovića, bivšeg golmana hrasničkog “Famosa” i “Željezničara”, ali i druge javne ličnosti.

Da li su ti ljudi svjesni da dolascima na promociju ovakvih velikosrpskih propagandista legitimiziraju ne samo njih kao ličnosti nego i njihove šovinističke i revizionističke izmišljotine? /M. Drnišlić/

https://stav.ba/cica-drazina-piskarala- ... na-ilidzi/

[Haman2]

[quote]BOSNE JEDNE BOŠNJAK
Autor: Dženita Hodžić
Objavljeno: 10. January 2020. 17:01:04



Budimo Bošnjaci, volimo ono svoje šta nam je dato, i činimo u ime toga ono lijepo i ono šta ostaje. Budimo Bošnjaci i volimo jezik kojim pričamo, i jela koja pravimo, i prostranstva koja posjedujemo, i čuvajmo jezik svoj i hranu svoju i prostranstva svoja i emanete i odazivajmo se sebi i drugima na lijepe pozive.
Bosne ima, i bit će je, sve dokle je dunjaluka.


Mi, kao zajednica različitih, kao nacija Bošnjaka, kao insan sa imenom, kao insan sa prezimenom, kao insan sa onim šta je njegova duša i sa onim šta njegova duša podaje zajednici, u ime emaneta koji mu vrli, ali vrli, preci ostaviše. Ne znam da li znate, vi koji mislite da sve znate, i da sve sobom umijete i da posjedujete neograničene slobode, i koji mislite da ipak svojim mislima, i svojim riječima, i svojim djelima, ono proniknuto, unjedreno, učinjeno ostavljate samo sebi, pa napisah - ne znam da li znate ali sve što vam je ostavljeno u emanet pretvorili ste u otpadak. I ostavili nama, onima koji dolaze. A rijetki su oni i koji dolaze. Jer je sve ono lijepo podano drugim nacijama, i djeca koju rađamo, i imena koja im dajemo, i vrijednosti kojima ih učimo. I ne znam da li znate, ali čovjek ponajprije sebi, onime učinjenim sobom, štetu čini. I koliko god bilo onih koji nisu sobom Bosna, već stopa nataliteta, već izvod iz listova, već opredijeljenje, već križić, već kružić, već otisak prsta, ima i onih koji su sobom Bosna, i emanet vrlih, ali vrlih predaka njenih, i lijepa misao i lijepa riječ i lijepo djelo njeno, i lijep poziv njen na ono lijepo, i lijep odaziv njen na ono lijepo. Mi, kao zajednica različitih, kao nacija jakih, strpljivih, poniznih, kao oni kojima je ostavljeno blago neizmjerno, trebamo gledati u ono šta dolazi, a dolazi ono šta dajemo od onog šta nosimo u sebi.

Bosne ima, i bit će je, sve dokle je dunjaluka. I neka znaju oni koji nisu umjeli da ju vole i oni koji voljeti Bosnu još uvijek ne umiju, oni koji ju pore i zašivaju, oni koji ne vole sebe i ono šta u sebi i sa sobom nose, oni koji ne predstavljaju sobom vrlinu koja krasi čovjeka njenog, pa napisah -, i neka znaju da u Bosni ljiljani rastu, i da rastu pod Suncem što ne izlazi sa Zapada, i da rastu pod Nebom što vidljivim oku čini i Mjesec i zvijezdu.
Oni koji se propinju prema visinama, koji misle da vladaju prostranstvima, koji zarobljavaju vrhove ne bi li njima zarobili one ispod njih, oni koji se nadmeću u slobodama svojim, oni koji pozivaju na nerede, i koji poriču naše bošnjaštvo i njegovo mjesto unutar države, njegovo mjesto van države u kojoj živimo, neka znaju da mi ne živimo u Bosni sve dok ona ne živi unutar nas, da mi utjerani u zemlje naše ponovno iz zemlje naše ničemo, i tako dajemo, i kao takvi uspravni stojimo, i kao takvi prema Nebu se pružamo, i kao takvi na vjetru se pokoravamo, i kao takvi do Trenutka ostajemo. Koje god vrhove oni zarobljavali, neka znaju da ima i vrhova nedokučivih koji se nad takve poput njih spustiti umiju. I oni znaju da mi njih prihvatamo, i njima dobro mislimo, i s njima živjeti umijemo. Budimo Bošnjaci, volimo ono svoje šta nam je dato, i činimo u ime toga ono lijepo i ono šta ostaje. Budimo Bošnjaci i volimo jezik kojim pričamo, i jela koja pravimo, i prostranstva koja posjedujemo, i čuvajmo jezik svoj i hranu svoju i prostranstva svoja i emanete i odazivajmo se sebi i drugima na lijepe pozive.

Bosne ima, i bit će je, sve dokle je dunjaluka. I neka znaju oni koji nisu umjeli da ju vole i oni koji voljeti Bosnu još uvijek ne umiju, oni koji ju pore i zašivaju, oni koji ne vole sebe i ono šta u sebi i sa sobom nose, oni koji ne predstavljaju sobom vrlinu koja krasi čovjeka njenog, pa napisah -, i neka znaju da u Bosni ljiljani rastu, i da rastu pod Suncem što ne izlazi sa Zapada, i da rastu pod Nebom što vidljivim oku čini i Mjesec i zvijezdu. Budimo oni od ljudi koji daju lijepo. I koji ne zapodijevaju ružno. I koji se ne primiču tuđem. Volimo ponajprije onu istinsku vjeru koju nosimo u sebi. Ta vjera će nas približiti onome šta je lijepo i čisto. Sve ostalo su samo podjele, stranke, različitosti. A Neko to sve vidi. Tebe, i ono šta je u tvojim njedrima, i ono šta tvoje srce haje. Ja sam Bosne moje Bošnjak, jer je Bosna moja, odredbom Onoga koji određuje i daje, ono lijepo od sebe iznjedrila. Zauvijek, Bosno. Tebe, i zemlje tvoje, i neba tvoga, tebe, i riječi tvojih. Tebe, tobom me pokrijte. Ti, i zemlja tvoja, pod nebom tvojim, rječju tvojom. Neka znaju oni, znanja željni, nad Bosnom su ezani.
[/quote]

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=69246

[Novak20]

Haman me zalibo racku.

[Haman2]

Hello Novak. Ako je tako kako pises onda izgleda da neces imati potomstvo. Zao mi je to je teska i opaka bolest. Lijecenje neizvijesno a osim toga trazi puno novca.

HRVATSKI NOVINAR OTKRIVA ONO O ČEMU SE ŠUTI: Kako je Trump jednom raketom uništio dosadašnji trud diplomata i cijelu regiju isporučio Putinu…

U jednom od stripova Talični Tom (Lucky Luke) se nađe u Teksasu i bavi se naftom


Izvor: BlogIzvor: New York TimesFoto: Getty

Piše: ŽELJKO TRKANJEC

Dno svake od sličica je crno i predstavlja kaljužu koju je napravila nafta. Nakon uobičajenih peripetija, jedan od sporednih junaka, bušač nafte, ljutito presiječe: “Dosta mi je ove nafte. Idem nekamo gdje je nema, gdje je sve suho. Idem u Arabiju, tamo je samo pijesak”.

Nešto slično dogodilo se 1931. godine kad je Standard Oil, tvrtka koju je osnovao John D. Rockefeller, nakon što je SAD službeno priznao Saudijsku Arabiju, dobio koncesiju za crpljenje nafte u istočnoj pokrajini al-Hasa. I tako počinje formalno širenje američkog interesa i na prostor MENA (Sjeverna Afrika i Srednji istok). Odnos sa Saudijskom Kraljevinom zacementiran je u veljači 1945. godine kad su se na američkom razaraču USS Murphy sastali predsjednik Franklin D. Roosevelt i kralj Abdulaziz ibn Saud. Što je bio jedan od jasnih znakova formiranja novog svjetskog poretka u kojem će SAD, odustavši od svojeg dugotrajnog izolacionizma, odlučno preuzeti vodeću globalnu ulogu. Na snazi je i dalje ostala Monroeova doktrina “Amerika Amerikancima”, ali američki je interes sada i Europa (Marshallov plan), Azija (Korejski rat) i MENA.

George Kennan, američki diplomat, 1946. godine šalje poznati “telegram”, u našem diplomatskom diskursu “bilješku”, kojim upozorava na opasnost koju SSSR predstavlja Sjedinjenim Državama. Time su postavljeni temelji doktrine američkog predsjednika Harryja Trumana čime neformalno počinje hladni rat. Jezgra Trumanove doktrine sprječavanje je širenja geopolitičkog utjecaja Sovjetskog Saveza.

Proces dekolonizacije
Prostor MENA nakon Drugog svjetskog rata doživljava turbulentne promjene. Nedavno je prof. Daniel Bučan, arabist i ambasador u Egiptu, precizno definirao da nas ne treba čuditi sadašnje stanje u MENA-i jer je ondje tako već sto godina, od raspada Osmanskog Carstva. Tada je Liga naroda definirala mandate koje su dobile Ujedinjena Kraljevina (Irak, Palestina) i Francuska (Sirija i Libanon), a Italija je već bila ušla u Libiju. Pariz i London su se za to bili pripremili, njihova su dva diplomata Mark Sykes i François Georges-Picot još 1916. godine izradili plan podjele osmanskih područja. Postoji i anegdota da je granica Jordana tako izlomljena jer je Winston Churchill malo popio pa je štucnuo dok je povlačio liniju. Koja zato nije ravna.

Nakon 1945. godine UN počinje proces dekolonizacije koji je uključivao i ukidanje mandata. A onda je donesena odluka o podjeli Palestine i formiranju Države Izrael. Što postaje prvo izvor, a posebno u novije doba sve više povod za sukobe u MENA-i. Presudni je događaj Sueska kriza 1956. godine koja je potvrdila da Francuska i Ujedinjena Kraljevina više nisu ključni regionalni akteri. Novi su igrači SAD i SSSR. Američki predsjednik Dwight D. Eisenhower će zbog toga 1957. godine definirati svoju doktrinu koja daje svakoj zemlji MENA-e mogućnost da zatraži američku ekonomsku suradnju ili vojnu pomoć SAD-a “ako joj zaprijeti oružana agresija”. Primarnu je prijetnju definirao u frazi “međunarodni komunizam”.

SAD se tako pozicionira kao ultimativni zaštitnik zemalja MENA-e. Ta je politika upala u određenu krizu nakon što je SAD preuzeo i funkciju glavnog zaštitnika Izraela, ali u pravilu nije smetala poslovnim odnosima, prije svega trgovini naftom. Sve do 1973. godine kada izbija naftna kriza: zemlje članice naftnog kartela OPEC tada nameću embargo na prodaju crnog zlata zemljama za koje su ocijenile da su pomagale Izraelu 1973. godine u poznatom Jomkipurskom ratu.

SAD je bio na tom popisu (uz Japan i Kanadu, primjerice). Washington nakon toga pokreće opsežnu diplomatsku inicijativu koja ima veliko finale 1978. godine. Tada američki predsjednik Jimmy Carter u Camp Davidu postiže povijesni dogovor: izraelski premijer Menahem Begin i egipatski predsjednik Anwar el-Sadat potpisanim sporazumima utiru put mirovnom sporazumu tih dviju država potpisanom godinu dana kasnije. SAD je jamac sporazuma, ali ne samo deklaratorno: preuzeo je obvezu da Egiptu godišnje isplaćuje nekoliko milijardi dolara vojne, ali i ekonomske pomoći. Od Camp Davida Egipat je dobio oko 50 milijardi dolara izravne američke pomoći. Izvan NATO-a, samo je Izrael dobio više.

No, čini se da je fokusiranje na egipatsko-izraelske pregovore učinilo tadašnju administraciju neopreznom - ili pretjerano samouvjerenom - pa je doživjela dva najteža udarca od Drugog svjetskog rata (da, gora i od vijetnamskog poraza). Oba iste godine, 1979. Prvo je u Iranu izbila Islamska revolucija nakon koje Teheran i Washington prekidaju diplomatske odnose sve do danas, a zatim je SSSR vojno intervenirao u Afganistanu. Što je dubinski promijenilo odnose u MENA-i: Iran je bio stameni američki saveznik koji postaje zagriženi neprijatelj i Zaljev više nije pod punom kontrolom Washingtona. SAD će se okrenuti prema neprijatelju svog neprijatelja, Iraku, koji ubrzo pokreće rat s Iranom. U Afganistanu će Washington odmah pokrenuti operaciju opremanja gerilskih boraca, mudžahedina, koji postaju najozbiljniji problem sovjetskih okupatora. Novac se nije štedio i obilato se trošilo za obje operacije. Carter grčevito pokušava sačuvati obraz pred američkom javnošću pa u govoru o stanju nacije u siječnju 1980. godine dodatno precizira i širi Eisenhowerovu doktrinu: SAD će upotrijebiti vojnu silu, bude li potrebno, kako bi zaštitio svoje nacionalne interese u Perzijskom zaljevu.

Odluka Vrhovnog suda

Napomena: Kliknite na link da pricitate cijeli tekst. http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/140 ... utinu.html

[¤ jelena ¤]

Hajdebogati, nije bolest sve što boli.

[Haman2]

Hasan Nuhanović: Saša je mladić, a Ratko je Mladić


Hasan Nuhanović / Vijesti.ba

Genocid u Bosni i Hercegovini nije završena priča pa stoga ta priča/narativ nije ni istorija - samim tim što se NE nalazi u udžbenicima za učenike osnovnih i srednjih škola.
Ne treba plašiti našu djecu svakodnevnom pričom o genocidu, jer onda neće moci disati, rasti i razvijati se. Njihov mozak i um neće moći da o životu, svijetu, bude otvoren, kao što bi bio bez unaprijed definisanih skrupula. Djeci treba ostaviti slobodu ličnog prosudjivanja na osnovu informacija koje im se predočavaju, kako u okviru formalne naobrazbe tako i putem onoga što zovemo kućni odgoj, ili onoga što pronadju na svemoćnom Internetu, sa kojega "ne silaze". Ako ništa drugo onda iz znatiželje.

Ali, isto tako im treba dati osnovne informacije o nedavnoj prošlosti, koje oni onda mogu dalje da istraže - ako to budu smatrali potrebnim, bitnim, interesantnim, ili čak nezaobilaznim u svom sazrijevanju, svom poimanju svijeta, i svog direktnog okruženja.

Naša djeca su zbunjena. Počevši od toga za koga bi trebali da glasaju kada prvi put dobiju ličnu kartu sa 18 godina, do toga šta su te političke stranke koje njihovim mamama i tatama/babama/očevima daju ili ne daju posao i plate, do toga ko su Srbi, Bošnjaci, Hrvati, i ko su ostali. Ko su naše komšije u regionu, ko su Hrvati koji žive u hrvatskom primorju kod kojih iznajmljuju smještaj tokom ljeta na Jadranu, ko su ti Srbi u Srbiji čijih desetine TV programa gledaju svakoga dana, a pogotovo oni koji prate turbo-folk muziku, a kojom obiluju elektronski mediji u Srbiji (Pink i ostale anomalije današnje televizije)?

Ko su ti Srbi iza Vraca, tog brda u Sarajevu preko kojega su ova Bošnjačka djeca sa Marin Dvora prešla toliko puta sjedeći na zadnjem sjedištu očevog auta kada se iz grada vraćaju na Dobrinju, na primjer? Vidiš kuću do kuće, i kuću na kuću u gradu Sarajevu gdje u centru kvadrat kosta 4,000 KM, a onda predjes preko Vraca i vidis maltene kravu i ovce kako pasu po livadi, srpsko groblje i nekoliko nizova (srpskih) kuća sa lijeve strane puta prije tog novog kružnog toka, koji na desno skreće ka Dobrinji, tj. Federaciji.


"Srpski" mladić Saša

I ko su toj Sprskoj djeci te čike, tete i njihova djeca koje u kolonama kroz šofersajbu posmatraju ta djeca svakoga dana izmedju 16.00 i 18.30.

Ko ne zna, ova je maršuta jedna od alternativnih kada se nakon radnoga dana vozite iz centra Sarajeva ka Dobrinji, Ilidzi, ili dalje.

Znam da ni vi ne znate odgovor na ovo pitanje, kao ni ja, ali - dokle ćemo i "oni" i "mi" zivjeti dva paralelna svijeta?

Ti su se svjetovi već odavno pomiješali, jer to diktira tržiste, ekonomija, život. Nikakav Dodik, ili Dodici ovaj proces ne mogu zaustaviti.

Sve češće srećem Srbe u Sarajevu (očigledno iz Lukavice) na raznim radnim mjestima, trgovinama, firmama. Stotine i stotine Srba rade u Sarajevskom kantonu kao kerimičari, parketari, zidari, stolari, vodoinstalateri, električari. itd. Uglavnom, prave kuće za bogate Arape, baš kao i njihove kolege Bošnjaci.

Rade to ili skupa ili kao odvojene firme. A Bogami ovi isti Srbi prave kuće i za bogate Bošnjake. Lično sam se u to uvjerio. "Jeftiniji su za deset posto najmanje, možda i 20%" - reče mi jedan rođak koji je nedavno napravio vikendicu u predgrađu Sarajeva (živi u Švedskoj već 25 godina). Šta ima veze, jel - pita on mene kao da sam mu ja, eto, neka moralna vertikala koja bi mu mogla "izbiti" tih 10% jer je on posao dao Srbima. Ja sam slegao ramenima i razgovor nastavio u nekom drugom pravcu uz kometar: "To su tvoje pare."

Kada je jednom mom rođaku neka donatorska organizacija pravila kuću kod Žepe (spaljenu kada i cijelo selo 5. juna 1992. godine) svi su radnici bili Srbi jer je tender dobila neka firma iz Sokoca ili Rogatice. Svi su radnici tih mjesec dana na sebi imali maskirnu uniformu Vojske Republike Srpske, samo nije bilo oružja. Moj rođak je tamo otišao nekoliko puta i oni su mu rekli: "Devedeset i druge naređenje je bilo da palimo, a sada je naređenje da gradimo."

Nije tu potreban nikakav komentar, osim što sam ja rođaku predložio da dobro provjeri svaki blok i šupljinu:"Kako možeš znati da ti nisu u neku rupu postavili bombu". To je bilo prije nekih petnaest godina i kuća je i dalje tu. Bombe izgleda nema.

Kada govorim o Srbima koji rade u Sarajevu tu i ne ubrajam one koji svakoga jutra na svoj posao stižu sa Romanije na Marin Dvor gdje su uposleni u Službi za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine - o trošku države. E, tu države, vidite, ima. To određuju politika i ustav i ekonomija sa tim nema nikakve veze.

Neki dan sam prao auto i jedan momak (Bošnjak) povika: Saša, hajde ti ga počni prati.

I pojavi se Saša, u gumenim čizmama, nekoj skromnoj radnoj uniformi, da mi pere auto - a ja auto dovezao na pranje u "Muslimanskom" Sarajevu.

I nije mi bllo ni malo krivo - već sam se obradovao tome. Ne zato što Saša pere moje prljavo auto, za nekoliko stotina KM mjesečno, već zato što vidim da ekonomija od podijeljenog Sarajeva pravi ponovo jedno Sarajevo, koliko god to nategnuto bilo. I biće nategnuto još dugo vremena. Ali, nade ima.

Svaki Srbin iz istocnog dijela RS u Banja Luku ide ovim "našim" autoputem. Prodje kroz Sarajevo, pa onda ide gore ka Zenici, pa dalje prema Doboju, itd.

Nema tu nikakve prečice kako bi se zaobišla "Muslimansko-Hrvatska" Federacija, kako srpski politički retoričari zovu ovaj dio BiH.

Iznenadio sam se više puta vidjevši automobil policije Republike Srpske u Sarajevu. Prvo sam te automobile jedno vrijeme viđao na "tranzitu", valjda na pravcu Lukavica-Pale, a onda sve češće u samom gradu.

I dok dokoni, vrijedni (paradox) Srbi u Srebrenici, obožavatelji Ratka Mladića, negatori genocida, po Srebrenicil lijepe postere sa fotografijom ovog kapitalnog ratnog zločinca, kojega Srbi iz istorije čovječanstva nikada, ali nikada neće moći izbrisati, Saša (negdje iz Vojkovića) od dvadeset godina, smrzavajući se na minusu, ozeblih ruku, sav mokar, u Sarajevu, u autopraoni pere auto Hasana Nuhanovica - koji onda taj auto parkira, ode u svoj stan sa centralnim grijanjem i na svom FB profilu piše o četnickom orgijanju po Srebrenici (ovaj tekst koji čitate).

Saša koji je danas oprao moje auto nije četnik. On je mladić koji pokušava da zaradi koju kintu u gradu gdje se vrti para - jer se ta para ne vrti u Vojkovićima, pet kilometara od te praonice gdje Saša radi.

I eto, da malo iskoristim te jezičke zavrzlame - Saša je mladić, a Ratko je Mladić.

Žao mi je Saše, žao mi je svih naših momaka i djevojaka koji odrastaju u ovom okruženju, a koje je i dalje genocidno, ili post-genocidno. Bolje post-genodicno nego genocidno, jer to onda znači da je genocid iza nas. Na to pitanje neka odgovore Dodik i njegova masivna administracija koja je smještena u zgradi koja je izgrađena po tenderima po kojima je jedna pepeljara koštala 1,000 KM (objavljeno u magazinu Dani prije više od deset godina). Dvije Sašine plate.

Žao mine Saše, a žao mi je i Mehe iz Konjević Polja koji je tamo, u to četničko, genocidno okruženje došao kao beba nekad 2000-te, a danas ima 20 godina i pita se - šta je ovo gdje ja živim.

I što je najgore, Meho se možda to i ne pita jer Mehi to genocidno okruženje izgleda normalno jer on NIŠTA drugo ne zna osim toga. Meho svoje djetinjstvo poistovjećuje sa tim okruženjem, a svi se mi, kako starimo, vraćamo tom djetinjstvu i štitimo ga od zaborava - jer je to jedino djetinjstvo koje imamo, jer je to naše djetinjstvo.

I tako Saša pere moje prljavo auto u "Muslimanskom" Sarajevu, a Meho svakoga dana posmatra "Fatinu" crkvu u Konjević Polju - dio pejzaža Mehinog djetinjstva.

Maknite tu crkvu iz Konjevic Polja i napravićete rupu u Mehinom sjećanju na svoje djetinjstvo.

Mehi je priča o tome da se oko njegovog sela nalaze masovne grobnice (a ima ih tu barem nekoliko) toliko ugradjena u memoriju da će se jednoga dana, kada se preseli u Ženevu, kao što su to učinile i desetine njegovih rodjaka prije Mehe, pitati da li se i oko Ženeve nalaze masovne grobnice.

Ići će Meho da masovne grobnice trazi oko Ženeve, pa kada ih ne nadje pitaće se - jeli moguć svijet bez masovnih grobnica.

Ovo poslednje shvatite kao metaforu, ali to uopšte nije daleko od istine.

A o takvim stvarima davno je pisao Frojd.


Piše: Hasan Nuhanović

(Vijesti.ba)

[Haman2]

ŽELJKO IVANKOVIĆ ZA „SB“: O neviđenom spašavanju od ustaša, doušnicima, velikoj priči iz BiH, izborima, licemjerju Čovića i maloumnicima: „Konačno je došlo vrijeme da kažemo: `CAR JE GOL`“!

Bosanskohercegovački književnik i publicist Željko Ivanković u ekskluzivnom razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ otkrio je kako je došao na ideju da napiše knjigu koja bi u normalnim državama trebala ući na popis školskih lektira, ali i komentirao društveno-političke prilike u našoj zemlji s posebnim osvrtom na nedavno održane predsjedničke izbore u Hrvatskoj



Vaša knjiga pod nazivom „In illo tempore“ djelo je o kojem su se raspisali neki od najčuvenijih književnih kritičara u regiji. Kako ste došli na ideju da istražite slučaj jednog Židova čiji su život spasili Varešaci usred ustaške okupacije u Drugom svjetskom ratu?

Kada sam završio knjigu „Rat i sjećanje“ počeo sam vrlo intenzivno raditi na monografiji Vareša, iako na monografiji radim skoro cijeli svoj intelektualni život. Mislio sam da nakon tog romana idem na monografiju, i da vjerojatno nikad neću napisati neki novi roman. No, kada sam ušao dublje u varešku priču našao sam neke zanimljive slučajeve, a u arhivama su mi se otkrili i neki zanimljivi dokumenti. Jedan od tih dokumenata su i sačuvana pisma Haima Alkalaja, apotekara, ljekarnika, koji je negdje pred Drugi svjetski rat došao u Vareš i otvorio apoteku. Živio je u kući koja je dijelila dvorište s crkvom.

Tragom tih pisama ispostavilo se da su njemu brojni Židovi pisali iz koncentracijskih logora endehazije, iz Jasenovca, Đakova, s Paga. Vidio sam da ga u pismima mole da im pošalje odjeće, obuće, hrane. Da on skuplja hranu za njih po Varešu, Visokom i šalje im. Vidio sam pisma iz Jasenovca. Onda sam se čudio, pa zar je moguće da ima neko sačuvana pisma iz Auschwitza, a vidi netko ima pisma iz Jasenovca. Onda sam gledao te dopisnice, razglednice, one jesu cenzurirane, ali je bio interesantno da ih ima toliko i da je pisma dobivao. Ljudi su od njega konkretno tražili što da im pošalje: lijekove, melem, odjeću, vunene čarape…

To su bili ljudi iz Bosne i Hercegovine?

Da, to su bili ljudi iz Sarajeva, Visokog koje je on znao. Židovi koji su završili u logorima NDH, a čuli su za njega da je radio kao apotekar i da im može pomoći. I, on je uz pomoć brojnih Varešana, uz pomoć župnika, vareških trgovaca muslimana to skupljao i slao. Istovremeno, Vareš je kao i cijela BiH bio dio NDH, i ja razmišljam, kako je moguće da jedan Židov ne samo da živi u Varešu, nego i šalje svojim suplemenicima koji su zatočeni u logorima ono što oni od njega traže. Kad sam ušao u priču vidio sam da je i njega kačio Pavelićev rasni zakon o progonu Židova, Srba, Roma, nepoćudnih Hrvata, i da je i on trebao biti poslan u jedan od logora.

U odlučnom trenutku, Varešani su stali u njegovu obranu i spasili ga da ne završi u Jasenovcu. Vareš je kao rudarski grad, zbog željezare bio važan i u NDH. Varešani su se tada organizirali i blokirali željeznički i cestovni izlaz iz grada i nisu dozvolili da ga isporuče i rekli su: „On je nama i liječnik i ljekarnik, ako hoćete da radimo moramo imati doktora“. Tada je u samom vrhu vlasti NDH bio jedan Crvenković i vrlo je moguće da su na kraju Varešani povukli veze čak i do njega kako bi spasili Haima. Drugi dio paralalne priče je jedan fratar porijeklom Varešanin koji dolazi u Vareš u ratu. Taj fratar i Haim Alkalaj se zbliže, budući da dijele isto dvorište. Za tog fratra se kaže da je bio tajno član Narodnooslobodilačkog odbora. No, fratar se našao u nezavidnoj situaciji. Bio je optužen da pomaže Židovu, od svojih je optužen da je „crveni“, a pročulo se da on lijekove koje dobija od svog prijatelja šalje partizanima. S druge strane, kao uglednog građanina šalju ga da pregovara i s četnicima. To je ambijent u kojem se ne može govoriti o velikim ideologijama, fašizmu, komunizmu, naprosto ljudi u malom mjestu nastoje sačuvati ljudskost, pomagati jedni drugima, biti čovjek, spašavati žive glave...

Kako je okončana priča o spašavanju, fratru i Židovu?

Napomena. Kliknite na link da pocitate cijeli tekst: http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/140 ... e_gol.html

[Haman2]

Davno sam citao neke tekstove o naseljavanju Rogatice, Sokoca i Pala Crnogorcima i Srbima. Na Palama su mnogi bosanski begovi imali pilane. Za vrijeme bajramskih praznika na Palama su se organizirali teferici ili kako danas kazemo proslave. Tako je prilikom jednog teferica govorio neki Burek, u to vrijeme ugledni vjerski dostojanstvenik. Gvorio je narodu ali u sarajevskim begovima, da daju zemlju svojim radnicima Bosnjacima koji kako kaze " do njihovih pilana putuju dva sahata hoda. Na posao dolaze umorni, a umorni se vracaju i kuci, pa sutra sve ponovo, na posao umoran, kuci jos umorniji. Dajte radnicima placeve i okucnucu za basce "c" sa kvacicom, da vam radnici budu odmorni na radu, a osim toga jedino tako mozete sacuvati ove lijepo izletiste okruzeno bogatim sumama.


Pilana i kuca kako je nekad izgledala a dole kako danas izgleda

"Veliku ste gresku napravili. Kada vam je car nudio da na ove prostore nasel Cerkeze, vi sarajevski begovi rekoste " ma ne Cerkeze, ne znaju oni nas a mi mi njihov jezik, ne znamo mi ni njihov adet, niti oni znaju nas, dajte vi nama nase komsije Crnogorce i Srbe." I tako car poce naseljavati Crnogorce i Srbe, koji ce vam sutra uzeti sve ono sto je sad vase. Sve vase bit ce njihovo, samo vam ne mogu tacno kazati kada, ali znajuci njih, siguran sam da ce tako biti".


hadzisabanovic vila

I danas kao sto znamo u Rogatici, na Sokocu i na Palama gotovo da i nema Bosnjaka, mozda pokoji povratnik. Begovska zemlja, pilane itd, davno su oduzete agrarnim reformama. Pilane su pripale drzavi, a zemlja crnogorskoj i srpskoj sirotinji, i jednom broju Solunasa, iako je i medju Bosnjacima bilo sirotinje i poneki Solunas. Ali KSHS a kasnije i SFRJ slijedila je istu politiku davno zacrtanu Nacetanijem, koristeci se istim ili slicnim metodama otimacine tudje. Jedna od napoznatijih uzrecica u SFRJ bila je " zemlja onom ko je obradjuje", a dobro znamo ko je obradjivao beogovsku zemlju - onaj ko nije imao svoje.

Hadzisabanovica vila na Palama
Hadžišabanovića vila - Pale live! Urban info portal

[Haman2]

CKSK: Poniženi Mostar - dva grada pod jednim krovom


Foto: Screenshot - Vijesti.ba
Zadnji put kada sam bio gost komentator ove rubrike u CD-u , pred Opće izbore 2018. , najavljivao sam propast mostarskog Aluminija.

Nedavno su i posljednji radnici dobili otkaze. I to je bilo jedino što sam ovdje ikada govorio o Mostaru.

Je li Mostar grad slučaj? Jeste. Znamo i ko ga je učinio takvim. Zadnji izbori su održani prije 12 godina. Zadnjih osam SDA i HDZ intenzivno rade na pronalasku rješenja i drže grad na intenzivnoj njezi. Dvije stranke njeguju međusobne odnose - hemije je nekad više, nekad manje. Kolege sa Radija Slobodna Evropa izračunale su da se radi o 400 miliona maraka koje su bez ikakvog nadzora, daleko od očiju javnosti i u strogoj tajnosti podijelili HDZ-ov Ljubo Bešlić i SDA-ov načelnik Odjela za financije (na daljinski) Izet Šahović.

Novca nema za Dom za djecu bez roditeljskog staranja. Domu koji brine za 35 najugroženijih prijeti zatvaranje. Novca nema ni za djecu sa posebnim potrebama, za vrtiće, invalide i tako dalje. Mostarsku javnost to ne uznemirava.

Novca je bilo za kolektore - 180 miliona maraka je uloženo u generacijski projekt. Para nema, kolektori ne rade – generacijska prevara. Mulj je pun kancerogenih materija, a na Uborku su otrovi na nivou bojnih. Mostarsku javnost, opljačkanu, poniženu, premlaćenu i otrovanu ni to ne uznemirava.

Zadnji put kada su SDA i HDZ dogovarali rješenje za Mostar došlo se do dvije općine podijeljene po ratnoj liniji razdvajanja, a nakon toga je bio još jedan model kojeg ove stranke nisu saopćile uz obrazloženje „da ne uznemiravamo javnost“. Ni to nije uznemirilo mostarsku javnost.

Mostar je formalno-pravno, a i suštinski jedinstveni grad, jedna cjelina u kojoj bez obzira na sve pokušaje ratnih politika, niti jedna etnička grupa nema izrazitu dominaciju koja bi joj garantirala i upravljanje Mostarom.

Godine bez izbora donijele su period vladavine SDA i HDZ po principu da se ni jedna stranka ne petlja ovoj drugoj u odluke u njenom dijelu grada. Dakle, ovaj period bez izbora je praktično iznjedrio i model "dva grada pod jednim krovom".

Ni SDA ni HDZ nisu danas spremni prihvatiti izbore u Mostaru kakve imaju svi normalni gradovi od Banja Luke i Zenice do Čapljine, Splita i Zagreba, dakle "jedan čovjek - jedan glas" i direktan izbor gradonačelnika.

HDZ na to nije spreman (iako je to nekada priželjkivao) jer uprkos blagoj većini Hrvata po posljednjem popisu u ovoj stranci znaju da je 2013. bila davno i da je od tada veliki broj Hrvata napustio Mostar i da te većine danas nema.


SDA također neće ovaj model, iako više nema straha od bilo kakve dominacije Hrvata iz jednog politički pragmatičnog, a po jedinstvo Mostara pogubnog razloga. Naime, u zapadnom dijelu grada živi oko 8000 birača nehrvata koji tradicionalno ne glasaju ni za HDZ ni za SDA. Ukoliko bi administrativna podjela koju SDA dogovara sa HDZ prošla, uticaj ovih birača na istočni dio grada u kojem SDA dominira bi bio isključen i to i jeste njihov cilj. Komad teritorije u kojem se pita samo SDA - u svojoj vjeri i na svojoj zemlji.

To su razlozi što nema ni direktnog izbora gradonačelnika, jer obje stranke ne žele rizikovati da njihove stranačke vojnike pobijedi bilo koji Mostarac ili Mostarka sa malo harizme koji se odluči kandidovati. No, mostarsku javnost ni to previše ne uznemirava.

Napomena: pogledajte video. https://vijesti.ba/clanak/476048/cksk-p ... nim-krovom

[Hame_]

Nisam našao gdje ove slike postaviti, a mislim da su Zanimljive...

[Haman2]

BOŠNJAČKO SUDBINSKO PITANJE: BITI ILI NE BITI
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 20. January 2020. 15:01:02



Jedan narod određuje teritorija na kojoj živi i jezik kojim govori. Znači da bez vlasništva nad zemljom i neposjedovanja vlastitog jezika ni jedna etnička skupina nema prava da se nazove narodom. Nažalost, Bošnjaci su sada na putu da izgube taj prefiks. Bosanski jezik im se, u vlastitoj državi, uporno osporava, a u sudskom procesu koji je došao do Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, izvjesna je velika je mogućnost da, pod pritiskom velikosrpskih snaga, oteta bošnjačka zemlja pripadne njenom okupatoru. Zaista nije jasno zašto se ovo pitanje ne publikuje i afirmiše, odnosno kome je stalo da javnost u federalnom dijelu države šuti i ne reaguje u ovom historijski prelomnom trenutku?

Političko ponašanje najvećeg posrbljenog bosanskog Vlaha, Dodika, je siguran pokazatelj dušmanske strategije. On Bošnjake uporno naziva muslimanima, a Ustavno sudstvo njegove genocidne tvorevine je donijelo odluku da bošnjačka zemlja koja je „zakonski uzurpirana“ u peridu od 1912. do 1955. godine, pravno ostaje u vlasništvu otimača. U pitanju je zemlja dodijeljena srpskim dobrovoljcima iz balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, kao i ona nacionalizovana nakon Drugog svjetskog rata.

Rahmetli dr. Jusuf Mulić, emiritus i profesor je u bezbroj navrata elaborirao, usmeno i pismeno, šta ovu zemlju, uzurpiranu najviše od Vlade Kraljevine Jugoslavije, obavezuje da bude vraćena Bošnjacima od kojih je i oteta. Tadašnja država nije i pored mizerne procjene vrijednosti, nikada isplatila novac na ime materijalnog obeštećenja zemljoposjednika. U jednom, samo ponegdje u dva navrata su isplaćene smiješno male rate u mjenicama, a isplata istih je trebala teći sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka! Samim tim ugovor o otkupu zemlje od strane države je postao pravno ništavan. Podaci sa imenima i prezimenima Bošnjaka, vlasnika 82 % bosanske zemlje, evidentirani su u zemljišnjim knjigama koje se nalaze u Beču kao i u Istanbulu i nikakav problem nije do njih doći.

Istinu braniti u ovom slučaju nije uopšte teško, ali je pitanje ko će to učiniti! Zar oni koji su uspjeli upropastiti tužbu države Bosne i Hercegovine protiv države Srbije za počinjenu agresiju, mogu spasiti bosansku zemlju?! Oni koji su tako lahko (pro)dali Sutorinu Crnoj Gori? Pitanje svih pitanje je da li bošnjački političari na vlasti imaju interesa da u ovoj situaciji bar iznesu svoje mišljenje? Jesu li oni uopšte svjesni blizine poraza probosanske ideje o Bosni i Hercegovini kao državi građana? Da li je ova šutnja nametnuta njihovom voljom? Bože dragi, da li su ih njihovi novčanici toliko zaslijepili da im i mogući nestanak vlastite države ništa ne predstavlja?! Oni su klasičan primjer da narod koji neko vrijeme nije bio suveren, politički atrofira. Ima li kod Bošnjaka onih ljudi u vlasti, čiji pogled prelazi preko Kozije ćuprije? Najveći bošnjački problem je što u vladajućoj eliti nemaju državnike, ljude koji misle na svoju državu, a političara, onih koji misle samo na sljedeće izbore, na političkoj sceni, imaju na pretek!

Ovo je trenutak bošnjačkog sudbinskog pitanja, biti ili ne biti! Ako i odluka Ustavnog suda države Bosne i Hercegovine bude u korist četničkog plana, njenog nestanka, najizglednija opcija za Bošnjake je, prije ili kasnije, muhadžirluk! Muhadžirluk za Bošnjake, ko zna koji po redu, ali iz Bosne sigurno posljednji put!

Ne tako daleke 1891. godine rahmetli Savfet-beg Bašagić je svojim stihovima obilježio početak ove golgote. Njenom (tragičnom) kraju postaćemo svjedoci ovih dana!

Znaš Bošnjače nije davno bilo,
Sveg mi svjeta! nema petnaest ljeta,
Kada u našoj zemlji ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja pa do Brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam uzmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=69308