SVRZINA KUĆA
Bogatstvo, šarolikosti utjecaja različitih kultura i njihovo spajanje sa domaćom baštinom na našim prostorima, najviše je došlo do izražaja na osobitostima bosanske kuće, a posebno na rješenjima velikih stambenih kompleksa. Ta rješenja imaju svoje duboke korijene u tradicionalnoj i naslijeđenoj stambenoj kulturi, ali isto tako nose u sebi elemente osmanskih kuća sa širokih prostora Anadolije.
Vlastelinske feudalne porodice srednjovjekovne Bosne stanovale su u utvrđenim gradovima, zapravo u kamenim uskim višespratnim kulama sa puškarnicama, gdje je u nekim slučajevima drvena čatma bila isturena na vrhu, koja je osiguravala vidike i omogućavala odbranu. Ove kule su zbog sigurnosti imale ulaz na prvom spratu, gdje se dolazilo ljestvama ili mobilnim stepenicama. Kule su uvijek bile najbolje branjeni dio starog grada. Podrum u kome je ponekad bila tamnica, imao je zasvođenu kamenu konstrukciju ( ćemer ), kao i posljednji sprat, ispod čatme.
Zbog njihove skučenosti i stambene neudobnosti, često su uz njih građene palate za stanovanje. Svaka soba palate imala je odžak, pa su u osmanskom periodu dobile po tome i ime. Kula je sa odžakom bila opasana zidom, a u oboru ( dvorištu ) je obično bio bunar. Ovi objekti bili su sjedišta alajbega, kapetana i spahija, a služili su za boravak u ljetnim mjesecima kao "ishodna kuća".
Još sredinom ovog vijeka bilo je 145 kula i palata u 115 mjesta širom Bosne, što govori o njihovoj brojnosti i rasprostranjenosti. Poznate su kule i palate nekih spahijskih i begovskih porodica: Ali-paše Rizvanbegovića u Trebižatu, Fadil-pašića u Dobrinji kod Sarajeva i u Bijeloj ( Brčko ), Sulejman-pašića u Bugojnu, Čurčića na Koševu u Sarajevu, Svrzina u Sarajevu, Čengića u Ratajima i Ustikolini, Rustem-pašića u Bugojnu, Kulenovića u Kulen Vakufu, Mustajbega Babića u Sarajevu.
U Bosni i Hercegovini 45 sela i zaselaka imaju naziv Kula, 12 je Kulina i 35 sa imenom Odžak ili Odžaci.
Simbioza kula i odžaka, kao dvojnih stambenih sistema, gdje je kula osiguravala odbranu, a palata udobno stanovanje, svoj koncept dualizma prenijele su na gradske stambene komplekse. Tu se pojavljuju također dvije jedinice istog objekta, ali sa drugom namjenom i drugačijom formom.
Uspostavljanjem osmanske vlasti nastaju društvene promjene koje uvjetuju drugačiji način života i ispunjavanje normi koji zahtijevaju i drugi način organizacije stana. Prihvatanjem islama dalo je svoj utjecaj na stambenu kulturu. Ovo se prije svega odnosilo na status žene u društvu i porodici određen šerijatskim zakonima. Zbog toga je koncept kule i palate prešao u koncept muškog i ženskog dijela kuće, haremluka i selamluka, zapravo, javni i privatni dio. Uz ovakvo rješenje nametala se i potreba za održavanjem kućne i lične higijene, pa se često u svakoj sobi ovih kuća gradi banja-hamamdžik, te osigurava mjesto za pranje prije namaza (abdestluk).
Uz pojavu dvojnih sistema, prisutan je i snažan utjecaj etnograditeljstva. On se ogleda prije svega u smještanju otvorenog ognjišta u središte kuće, pa se ta prostorija zove u nekim krajevima '' kuća ‘’, po ustaljenoj srednjovjekovnoj tradiciji. '' Kuća '' je zapravo kuhinja sa otvorenim ognjištem, a uz nju, u većini slučajeva je prostorija gdje se u kantama drži voda, '' vodnica '', također dio naslijeđenog koncepta. '' Kuća '' je u osmanskom periodu nazvana mutvak ( '' matbah '' – arap. kuhinja ) i imala je značajno mjesto u čitavom sistemu. Tu se vatra uvijek čuvala da se ne ugasi, u cilju očuvanja kontinuiteta života porodice. Kuhinja može biti u prizemlju i tada njena visina ide kroz dvije etaže ( dimluk ), ili je ona na posljednjem spratu ispod krova. Kod primjera osmanskih kuća kuhinja je uvijek u prizemlju bez dimluka.
"Kuća" sa vodnicom kao naslijeđeni element i dualizam kule i palate, koncept haremluka i selamluka, kao osmanski utjecaj, zavisno od statusnog položaja vlasnika u društvenoj strukturi tog vremena i njegovih sklonosti, dat će različita rješenja širom Bosne.
Analizom različitih tipova bosanskih kuća uočavaju se dvije osnovne dispozicije i to: simetrična i asimetrična. Prva nosi utjecaje osmanske kulture stanovanja, a druga predstavlja interpretaciju tih utjecaja u našim okolnostima sa jakom domaćom tradicijom.
Po prvom sistemu građeni su konaci, zapravo rezidencijalne palate bosanskih namjesnika, kao i begler-saraji, dvorovi bosanskih begova. Simetrična rješenja pojedinačnih stambenih objekata najčešće se vide na kućama u Južnoj Srbiji i Makedoniji, a u Bosni se još mogu naći u Foči i Banjoj Luci. U ovim krajevima pojavljuje se još jedna specifičnost, a to je, da se kuhinja, '' kuća '' sa ognjištem, smješta na sprat. Ova prostorija je bez stropa, nalazi se direktno ispod krova, gdje je badža.
Konaci su imali u potpunosti osmanski simetrični koncept. Oba dijela i haremluk ( privatni dio ) i selmaluk ( rezidencijalni dio ), imali su hajate u prizemlju i divanhane na spratu, oko kojih se redaju sobe. O tome svjedoči sačuvana dokumentacija za Valijski konak u Travniku i Konak u Banjoj Luci. Svaki dio, i selamluk i haremluk, razvijaju svoju dispoziciju zasebno. Tako u prizemlju selamluka i haremluka nižu se sobe oko centralnog hajata koji je pokaldrmisan i odakle jednokrako drveno stepenište vodi na sprat. U muškom dijelu, u prizemlju se nalazi kahveodžak za spremanje kahve, a u ženskom je kuhinja. Oba dijela su čitavom svojom širinom odvojena debelim zidom, iako između njih postoji veza i u prizmelju i na spratu. Centralne prostorije sprata zapravo predstavljaju divanhane oko kojih su sobe.
Druga vrsta simetričnih kompleksa su begler-saraji. Oni se sastoje od matičnog objekta, simetrične dispozicije, koji je povezan drvenim mostom – mabejnom sa mutvakom, gdje je kuhinja sa otvorenim ognjištem, “kuća” i vodnica..
Veza između ovih dijelova ostvarena je u nivou sprata, dok su u prizemlju to odvojene cjeline. Inače oba objekta pokrivena su posebnim krovovima. U prizmelju matičnog objekta je muški dio kuće sa kahveodžakom i posebnim ulazom za muške posjete. U prizemlju mutvaka je magaza i štala. Tako ovaj objekat nosi sve elemente tradicionalnog, a matična kuća – osmanskog. Mabejna, ili mabejnin uski drveni opkovani most – nazvan u nekim krajevima “ kubura ” ( Banja Luka ) ili araluk ( Srbija ), stvara mehaničku vezu između ova dva sistema. Preko mabejne se vrši posluživanje u matičnoj kući, gdje se živi. Prizemlje je od kamena i ima puškarnice, što podsjeća na srednjovjekovne kule. To je obično u slučaju kada su se ovakvi kompleksi gradili u blizini serhata ( primjeri – begler-saraj Kapetanovića – Bešlagića i Ibrahimbegovića iz Banje Luke ).
Čitava kompozicija kompleksa Svrzine kuće, njen prostorni i arhitektonski sklop, gdje se pojavljuju tri cjeline, ukazuje na čvrstu vezu sa izloženim korijenima nastanka. Prema njihovom konceptu i dispoziciji moglo bi se pretpostaviti da su ove cjeline nastale etapno ali sa smišljenom i planiranom namjerom, koja ostaje u funkciji cjelovitosti ukupnog rješenja, iako je ono postupno realizirano u vremenu od preko sto godina.
Prvu cjelinu čini matična kuća sa prizemljem i spratom, gdje selamluk čine ahar sa čardakom, a haremluk, mutvak sa magazama, kuhinjom ili ljetnim mutvakom, gdje je bilo otvoreno ognjište. Danas je na tom mjestu baštica, pa bi se moglo pretpostaviti da je to imalo samo ulogu ljetnog mutvaka, ili je restauratorskim zahvatima autentična, prvobitna kuhinja uništena.
Selamluk i haremluk, iako strogo odijeljeni dijelovi, ipak su povezani na dva mjesta. Prva veza se ostvaruje mabejnom, uskim mračnim hodnikom, nastalim po uzoru na drveni most saraja, a druga čekme-dolafom. To je smišljeni način dostave hrane iz mutvaka u selamluk, okretanjem sofre u zidu, koji ih dijeli, a da ženski članovi kuće ostanu i dalje zaštićeni od pogleda muških posjetilaca. Središnje mjesto kompleksa ima ženska avlija oko koje se nižu objekti: matična kuća sa haremlukom i selamlukom i ženski kraj sa velikim halvatom. Oni su svojom funkcijom i komunikacijom, ali i vidicima, orijentirani na avliju. To je reprezentativni salon u prirodi koji jednim masivnim zidom zatvara i štiti i muški kraj, selamluk.
Ovakvo rješenje ima svoje duboke korijene u arapskoj, ali i asirskoj i vavilonskoj ali i helenističkoj kući, gdje se sve orijentira prema dvorištu, centralnom prostoru kompleksa.
Analizom dispozicije Svrzine kuće uočava se izražena asimetričnost matične kuće, kao i čitave kompozicije. Ona se ogleda u nastojanju da se ostvari u prizemlju što bolja gospodarska funkcija i ne robuje se nikakvoj formi. Prostorije se nižu prema potrebi, dograđuju i smještaju onako kako je to najbolje za funkciju. Položaj magaza štale i mutvaka je posljedica slobodnog odnosa prema prostoru.
Na spratu se nastoje ostvariti što bolji vidici prema bašti, ulici i avliji. Zato divanhana nema centralno mjesto u dispoziciji kao kod simetričnih, osmanskih kuća, nego se ona pruža čitavom širinom objekta, kako kod haremluka, tako i kod selamluka. Kod ženskog kraja ona se ostvarivši istak pretvara u kameriju i otvara prema ženskoj avliji. Drveni stupovi što je nose obogaćeni su lozicama akšamčića, što u sjaj mjesečine, kameriju (kamer-mjesec) pretvara u najljepši kutak ovog dijela kuće. Slično se dešava i sa divanhanom selamluka, koji opet asimetrično prati dispoziciju i čija kamerija osigurava vizelne kontakte sa muškom avlijom.
Za drugu cjelinu, ženski kraj ili drugi haremluk, zbog njegove pozicije u kompleksu, ali i potpune odijeljenosti od matičnog objekta, moglo bi se pretpostaviti da je izgrađen kasnije. Kao da se za potrebe porodice Glođo zbog njenog statusa u onovremenom društvenom životu Sarajeva tražio posebno veliki prostor za prijem ženskih posjetilaca u vrijeme svadbi, hatmi ili mevluda.
Međutim, položaj mutvaka, kuhinje, “kuće” sa otvorenim i centralno postavljenim ognjištem ukazuje na mogućnost da je taj dio izgrađen u isto vrijeme kada i matični objekat. Njegova dispozicija je također asimetrična, sa velikim ženskim halvatom, bogato opremljenim i ukrašenim.
Muški kraj, selamluk, vjerovatno je izgrađen posljednji. Imao je ulogu musafirhane, za prijem muških posjetilaca sa halvatom i kahveodžakom.
Svojom ljepotom i proporcijama ova bosanska kuća ističe se prije svega humanim pristupom prema prirodi osigurane u svakom segmentu. Sinteza dviju kultura naslijeđene i osmanske je ostvarena, gdje jezgro tradicionalne kuće sa ognjištem i dalje ostaje srce kuće, a divanhana i kamerija kao elementi osmanske, postaju njena duša.
Osobitost ovog rješenja kao i sličnih begovskih kompleksa je u naglašenoj raščlanjenosti svakog elementa počevši od zida avlije, magaza, mutvaka, ženskih i muških dijelova kuće, divanhana i kamerija, gdje se svaki od njih ističe po svojoj individualnosti, ali ipak se spaja u jedinstvenu kompozicionu cjelinu.
Tu razigranost naglašavaju doksatni ostaci i ćoškovi i kamerije. Tu je i mnoštvo prozora koji uz kubičnu formu objekta, bijele fasade i duboke strehe, te osiguranu vezu kuće sa avlijom i baštom daju glavne karakteristike ovoj arhitekturi (kuća Alije Đerzeleza i Skopljakova kuća u Sarajevu, stambeni kompleks Rizvanbegovića, Begovina u Stocu, Kajtazova i Bišćevića kuća u Mostaru).
Simbioza jasno odvojenih cjelina, matične kuće, ljetnog haremluka i selamluka sa posebnim avlijama, čini ljepotu ove kuće, gdje oni svojim položajem i odnosom gabarita ostvaruju međusobnu vezu, prirodno i logično. Igra punih i praznih volumena, stvara dinamiku objekta, a bogatstvo istaka i prozora daje geometrijsku kompoziciju sjenki na bijelim zidovima. Svi ovi elementi međusobno se pitomo prožimaju postavljajući čovjeka u središte i uzimajući ga kao mjerilo.
Zahvaljujući svojoj prilagodljivosti, vrijednosti i praktičnosti ova kuća je opstala i pored svih promjena koje su se dešavale na ovom prostoru vijekovima i svojim postojanjem očuvanje našeg identiteta učinila mogućim.
Vratio neke stare slike, tvoje riječi tjeraju suze ne oči.....
, posebno za magribiju...puno sam dzamija obisla u svijetu, ali ova ima nesto...
imao sam jos starijih..ako nadzem postiram ih.. 
