medvjed23 wrote:garancija sreće ne postoji, ali garancija izbjegavanja nesreće postoji.. s tim na umu, ponoviću jedan citat:SaraFina wrote:
Ne postoji garancija za sreću i poštedu, od životnih nedaća u životu. Nažalost!
ne bih ja to nazvao strahom, pogotovo ne paničnim.. radi se naprosto o svijesti o odgovornosti koju roditelj nosi, jer zna ili barem ima mogućnost da sazna na kakav svijet donosi dijete.. ako sam ja nekoga, ni krivog ni dužnog, gurno u prostor gdje je patnja vrlo vjerovatna i ako je tog nekog, u tom prostoru, patnja pogodila, onda je deplasirana moja tvrdnja da ja s tim nemam ništa i da krivnja nije na meni.. ja sam, bez sumnje, jako bitan dio lanca uzroka koji se pruža do patnje i zbog iste nosim dobar dio krivnje.. taj dio mogu umanjiti, ali ne i zatrti ako se potrudim da patnju ublažim..SaraFina wrote:A taj paničan strah koji ti nazivaš antinatalizmom, da ćeš drugoj osobi koju doneseš na svijet prouzročiti patnje i nedaće je strah od odgovornosti na neki način? Ti jednostavno, čini mi se bojiš se odgovornosti i neuspjeha, koje tvom budućem potomstvu mogu prouzročiti životne nedaća? Ili sebe da ćeš na neki način zakazati kao roditelj? Obzirom da ne može ni Bog izdati garanciju za sreću i da je život rizik, ne vidim zašto zazireš od roditeljstva? Shvati da krivnja ne može biti na tebi za nešto u budućnosti što možebit negativno se iznjedri kroz život. A možda i ne.
Po mom mišljenju bitno je da ti nikad ne budeš uzrok patnje i boli svom djetetu, i da uvjek daš maksimum od sebe po tom pitanju. A na tok života ne možeš utjecati. Medjutim, kao što rekoh možeš ublažavati potporom neuspjehe, padove, davati savjete u nedoumicama bez pritiska i sl.
to me vraća već spomenutom samozavaravanju.. dobar dio ljudi je sklon precijeniti mjeru u kojoj čovjek kroji svoj život.. olako zanemarujemo brojne okolnosti mimo naše kontrole koje čak i djetetu najboljih i najprivilegovanijih roditelja mogu nametnuti nesnosnu patnju.. kao što si rekla, garancija sreće ne postoji i život je rizik ili, drugačije rečeno, kocka.. ja ni u jednom momentu ne sporim da je čovjek slobodan da se kocka sa svojim životom.. međutim, kockanje sa tuđim životom je, ako ne pravno, onda sigurno moralno sporno..SaraFina wrote:Ali čvrsti temelji iz kuće, djetinjstva i mladosti su preduvjet za prebroditi životne prepreke kasnije, koje te snadju u životu.
Ako taj dio nije sporan ja ne vidim zašto bi dijete a kasnije i odrasla osoba donešena na ovaj svijet uopće patila.
1.pa šta bi ti volio medo?? Biti statista u životu u svemu izbjegavajući rizike? Prvo ljude, da te prijatelji ne povrijede, žene da ne osjetiš ljubavno razočarenje i na kraju bi sebi uskratio i očinstvo, da ne bi rizikovao kad su djeca posrijedi?
2.mislim da takav život, gdje sve svjesno dobro i vrijedno zaobilaziš a nikad nikakve uloge nemaš, osim promatračke, može biti smoran, samotan i dosadan.
3.na kraju djeca su takodjer dobrim dijelom krojači svoje sreće. Nije hrabrost u životu statirati bez uloge, niti je to svrha življenja. Nego upravo suprotno. Dati sve od sebe kao životni partner, prijatelj i na kraju roditelj te upotpuniti sreću i sebi i najbližima.
Ako ćeš statirati, zašto onda i živjeti uopće? Da krenemo od toga?
lijepo si opisala moj pristup životu, ništa ni dodati ni oduzeti..
Znam da ćeš tvrditi da nisi i nećeš, ali podobro se tvoje promišljanje otelo kontroli. Ne misliš li i sam? 
