Tuzlanski ratni majevi
Mjesec odbrane i najvećeg zločina
Piše: Vehid JAHIĆ
U novijoj istoriji Tuzle neki od sudbonosnih događaja su se dogodili u maju. Priča o dva ratna događaja iz maja još nije apsolvirana. Riječ je o sporenju oko uzroka sukoba kolone JNA sa braniocima Tuzle, te utvrđivanja odgovornosti za masakr i ratni zločin nad 71 mladom osobom 25. maja 1995. godine.
Za sukob sa kolonom JNA 15. maja 1992. godine na Brčanskoj Malti, nepobitna je samo činjenica da se dogodio. Većina ostalih okolnosti je još sporna - ko je započeo sukob, koliko je pripadnika bivše JNA nastradalo? Srbijanska strana tvrdi da je bilo i ratnih zločina. Zbog toga su nedavno u Beogradu uhapsili Iliju Jurišića, predratnog policijskog rukovodioca u Tuzli.
Naredbe iz Beograda
Shodno ratnoj logici i retorici, koja još živi u glavama nekih srbijanskih ideologa, nakon sukoba na Brčanskoj malti, oni su tvrdili kako je u koloni bivše JNA pobijeno nekoliko stotina mladih vojnika. Dugo su i iza rata često ponavljali takve gluposti. Na kraju je i Milošević - za života - priznao da je u koloni nestalo ili ubijeno 49 vojnika i rezervista. Bolnički ih je tretirano 60. Tada su svi ranjeni zbrinuti i poslije pušteni, ili razmijenjeni, a dan nakon sukoba bez borbe je pušteno stotine vojnika i rezervista, koji su se prilikom sukoba vratili u kasarnu.
Tuzlacima je jasno da je među pripadnicima bivše JNA bilo stotine razularenih vojnika, ogrezlih na bojištima po Hrvatskoj, odakle su kroz Tuzlu pronosili i ratni plijen. Još prije sukoba oni su otvarali vatru po civilnim objektima, zastrašivali građane i slično. Ove sedmice u TV emisiji BN TV bivši komandant kasarne u Tuzli, tada potpukovnik Mile Dubajić priznao je da je “pod svojom komandom imao 80-100 ili najviše do 200 vojnika”.Priznao je da se tada u Tuzli nalazila i veća formacija iz Pirota, koja se navodno povukla uoči 15. maja. Tada je Tuzla bila “opasana” oruđima, rezervnim i paravojnim formacijama koje su naredbe dobijali iz Beograda
Više puta smo pisali i prenosili izjave ranjenih vojnika iz kolone, koji su zbrinuti. Sami su tvrdili da su im pomagali građani, te pripadnici TO i policije iz Tuzle. Oni su ih prevozili do bolnice. U vojnoj koloni su stradali uglavnom od aktiviranja eksplozivnih sredstava, mada su neki stradali i u razmjeni vatre. Po nekim svjedočenjima, bilo je i mučenja pojedinih ranjenika, dok nisu zbrinuti u bolnici.
To niko ne spori, ali to su bili incidenti, a ne pravilo. Bez obzira na sve te okolnosti, neki velikosrpski ideolozi tvrde da su u Tuzli navodno činjeni masovni zločini.
Prije napada na Tuzlu, paravojne jedinice i srbijanski korpusi su već počinili masovne zločine nad civilima u Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici, Vlasenici, Brčkom. Na planiranom koridoru sa Krajinom, paravojne srpske vlasti nisu imale potpunu kontrolu samo u Tuzli. Zbog toga su u Tuzli pripremili policiju i TO da se brane, ukoliko grad bude napadnut. Pokazalo se da je to bila ispravna odluka. Da nije bilo branitelja, Tuzla bi vjerovatno doživjela sudbinu Podrinja.
Bez obzira na činjenicu da su ranjeni zbrinuti, a zdravi iz kolone pušteni, srbijanske vlasti po svaku cijenu žele u javnosti ostaviti dojam da su u Tuzli činjeni ratni zločini. Na drugoj, vlasti iz Tuzle imaju mnoštvo indikatora koji pokazuju da su vojnim snagama, kojima je komandovano iz Beograda, slate i plate. Ove sedmice je Fondacija Istina-Pravda-Pomirenje podnijela krivičnu prijavu protiv četiri visoka oficira bivše JNA i VRS, za počinjene zločine tokom rata nad civilima u Tuzli. Riječ je o generalu Novici Simiću, komandantu Istočnobosanskog korpusa, potpukovniku Miletu Dubajiću, komandantu kasarne u Tuzli, potom operativne grupe “Majevica” VRS, Momiru Zecu, komandantu Majevičke brigade i Veljku Brajiću, načelniku štaba i zamjeniku 92. mtbr JNA, a potom VRS. Njih Fondacija po komandnoj liniji smatra odgovornim za napadanje civilnih meta u Tuzli.
Zanimljivo je da su tokom rata artiljerijska oruđa u 95 posto slučajeva za mete imali civilne objekte, a samo pet posto su bile vojne mete. Pri tim napadima život je izgubilo 120 osoba - civila, dok je 207 teže i lakše ranjeno. Žrtve su od tek rođene djece do staraca i starica. Okolnosti njihovih stradanja su provjerene na pet izvora. Čim je vraćeni dio kolone napustio Tuzlu 15. maja, počelo je granatiranje grada. Na licu mjesta ili od zadobijenih rana među prvim poginulim su bili Emir Malohodžić, Fuad Mehinović, Hatidža Rizvanović, Bego Milkunić, Almasa Omerčić, Mejra Kalfić...
Granata sa Ozrena
Tokom cijelog rata, od granatiranja je poginulo 120 tuzlanskih civila, a samo jedne večeri, 25. maja 1995. godine, u centru grada - na Kapiji - jedna granata usmrtila je 71 osobu. Uglavnom je riječ o omladini, ali je bila i poneka starija osoba, pa i djece koji su se tu zatekla u trenu nesreće. Na licu mjesta prizor je bio jeziv. Bolnica je bila puna ranjenih i mrtvih. Tu noć Tuzlaci nikada neće zaboraviti. Domaći i međunarodni eksperti utvrdili su da je granata ispaljena sa Ozrena.
Utvrđivanje tog ratnog zločina je još u fazi istrage. Nadležnim su poznata i imena naredbodavaca, pa i posade koja je vršila granatiranje Tuzle. Pravosuđe Bosne i Hercegovine je preuzelo ovaj predmet. Tuzlaci s nestrpljenjem očekuju kada će nadležni podići ili objelodaniti optužnicu.
Tuzlaci žele da odgovorni za ratne zločine nad civilima budu procesuirani. Također se ne plaše da se utvrde sve okolnosti koje konstruiše srbijanska strana o navodnim zločinima koje su činili Tuzlaci. U ovom gradu vlast je regularno djelovala cijeli rat i nije nikome dozvolila da čini zločine.
(Vehid JAHIĆ - Oslobođenje)