Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[asurbanipal]

Danilo Bata Stojković



Sve rijeci su suvisne... samo jedna scena od mnogo, mnogo

Puno je budala ovde

[piupiu]

Nobelova nagrada za književnicu Svetlanu Aleksejevič

"Nagradu je zaslužila zahvaljujući svom polifonom pisanju, koje je spomenik patnji i hrabrosti našeg vremena", riječi su kojima je Švedska akademija obrazložila ovogodišnju odluku. Svetlana Aleksejevič (67) je četrnaesta dobitnica prestižnog priznanja, a osim po svojim proznim djelima poznata je i po istraživačkom novinarskom radu u domovini. Jedno je od najznačajnijih lica bjeloruske književnosti, a nakon niza svjetskih nagrada njeno ime je počelo da se spominje i među favoritima za Nobelovu nagradu. Bila kladioničarski favorit pred ovogodišnju dodjelu nagrade, dok je javnost ponovo navijala za japanskog autora Harukija Murakamija.

Svetlana Aleksejevič je rođena u ukrajinskom gradu Ivano-Frankivsku u bjelorusko-ukrajinskoj porodici, a nakon što joj je otac završio vojnu službu, preselila se u Bjelorusiju, gde su joj roditelji radili kao nastavnici. I sama je predavala, a zatim se bavila novinarstvom nakon završenih studija žurnalistike u Minsku. Tokom rada u listu "Selskaja gazeta" počela je da prikuplja građu za djelo "Rat nema žensko lice" (1985.), koji je baziran na intervjuima sa ženama koje su učestvovale u Drugom svjetskom ratu. Tim djelom je otpočela svoj ciklus "Glasovi utopije", u kome je opisala život u Sovjetskom Savezu kroz perspektivu pojedinca. "Koristeći izuzetan metod - pažljivo uklopljen kolaž ljudskih glasova - Aleksejevič produbljuje naše razumjevanje čitave ere", navodi se u obrazloženju Švedske akademije. Bavila se posljedicama katastrofe u Černobilju u djelu "Černobiljska molitva" (1997.), sovjetskom ratu u Avganistanu u djelu "Dečaci od cinka" (1990.), kao i dječjim pogledom na rat u delu "Poslednji svjedoci" (1985.).

Seriju "Glasovi utopije" završila je djelom "Vrijeme second handa".

http://bnn.ba/kultura/nobelova-nagrada- ... leksejevic
http://www.glif.rs/blog/nobelovu-nagrad ... eksejevic/

[John Cleese]

Kakav divan početak dana ovo ću snimiti, kao što sam većinu stvari koje postavlja John Cleese samo što njega više ne smijem citirati da ne budem dosadna

Bio sam, davno, DJ u Narodnom pozoristu

Hvala ti
Nesto lijepo, za tebe:

[John Cleese]

I je'na za kanarinca

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

[piupiu]

No 1 na mojoj listi klasičnih hitova.

[piupiu]

O Maku, politizaciji kulture i balkanskoj recepturi otimanja ...

Ponovo se, proteklih dana, po pojedinim bosanskohercegovačkim ili, preciznije, bošnjačkim medijima provlačilo ime “našeg velikana” Mehmedalije Maka Dizdara. Ne radi se – naravno! – o kakvom novom otkriću vezanom za njegovo djelo ili život, ili pak nekom originalnom tumačenju njegove poezije, već o dobrom starom, a uvijek aktuelnom prepucavanju oko pitanja njegove nacionalne pripadnosti. Čitavu priču započela je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, izjavivši prilikom ceremonije dodjele nagrade Isa-beg Ishaković – kakvog li iznenađenja! – da je Mak Dizdar jedan od onih Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su dali najveći doprinos hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Reagujući na ovaj, kako ga je nazvao, “‘nacionalni’ lapsus linque” (sic!), izvjesni Mursel Begović u sarajevskom sedmičnjaku “Stav” napisao je da je gđa. Grabar Kitarović time izazvala “diplomatski skandal dok je primala nagradu od Bošnjaka”.

Nešto kasnije, krajnje bezobrazno i, što je još bitnije, za (zamršenu) strukuru njegovog argumenta sasvim nepotrebno, Begović tvrdi da “književna ostavština Maka Dizdara nije obiteljska baština i privatni biznis, kako je to zamislio dio porodice slavnog rahmetlije (pokojni Enver Dizdar i Fondacija Mak Dizdar u Stocu, već da ona “prije svega pripada historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i pripadajućoj znanstvenoj aparaturi”. Moram priznati da mi nije sasvim jasno šta je ovim navođenjem Fondacije Mak Dizdar Begović htio postići (osim što je, bez ikakvog argumenta, Fondaciju optužio za pretvaranje Dizdareve književne ostavštine u “privatni biznis”), no znakovito sučeljavanje “rahmetlije” Maka Dizdara i “pokojnog” Envera Dizdara navodi me na pomisao da je, implicitno, Fondaciju Mak Dizdar optužio za saučešće u Makovoj kroatizaciji…
Ostatak ... http://makdizdar.ba/nas-veliki-pjesnik- ... isvajanju/

[petunija]

Kako divno, a tužno
Na žalost, Pajace nikad nisam gledala uživo

[petunija]

Lehar, meni vrlo drag kompozitor i fantastična Ana Netrebko

Htjela sam postaviti i odgovor na ariju iz Bala pod maskama, ali ne mogu da nađem na youtube, ako neko bude sretnije ruke, radi se o plesu vještica iz "La Silphide", II čin u izvedbi nacionalnog baleta Pariške opere.

[petunija]

O Maku, politizaciji kulture i balkanskoj recepturi otimanja ...

Ponovo se, proteklih dana, po pojedinim bosanskohercegovačkim ili, preciznije, bošnjačkim medijima provlačilo ime “našeg velikana” Mehmedalije Maka Dizdara. Ne radi se – naravno! – o kakvom novom otkriću vezanom za njegovo djelo ili život, ili pak nekom originalnom tumačenju njegove poezije, već o dobrom starom, a uvijek aktuelnom prepucavanju oko pitanja njegove nacionalne pripadnosti. Čitavu priču započela je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, izjavivši prilikom ceremonije dodjele nagrade Isa-beg Ishaković – kakvog li iznenađenja! – da je Mak Dizdar jedan od onih Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su dali najveći doprinos hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Reagujući na ovaj, kako ga je nazvao, “‘nacionalni’ lapsus linque” (sic!), izvjesni Mursel Begović u sarajevskom sedmičnjaku “Stav” napisao je da je gđa. Grabar Kitarović time izazvala “diplomatski skandal dok je primala nagradu od Bošnjaka”.

Nešto kasnije, krajnje bezobrazno i, što je još bitnije, za (zamršenu) strukuru njegovog argumenta sasvim nepotrebno, Begović tvrdi da “književna ostavština Maka Dizdara nije obiteljska baština i privatni biznis, kako je to zamislio dio porodice slavnog rahmetlije (pokojni Enver Dizdar i Fondacija Mak Dizdar u Stocu, već da ona “prije svega pripada historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i pripadajućoj znanstvenoj aparaturi”. Moram priznati da mi nije sasvim jasno šta je ovim navođenjem Fondacije Mak Dizdar Begović htio postići (osim što je, bez ikakvog argumenta, Fondaciju optužio za pretvaranje Dizdareve književne ostavštine u “privatni biznis”), no znakovito sučeljavanje “rahmetlije” Maka Dizdara i “pokojnog” Envera Dizdara navodi me na pomisao da je, implicitno, Fondaciju Mak Dizdar optužio za saučešće u Makovoj kroatizaciji…
Ostatak ... http://makdizdar.ba/nas-veliki-pjesnik- ... isvajanju/

Balkan ne bi bio Balkan da nije niskih nacionalističkih prepucavanja.
Srećom, to ne umanjuje veličinu i značaj ovog čovjeka

[piupiu]

Kakav divan početak dana ovo ću snimiti, kao što sam većinu stvari koje postavlja John Cleese samo što njega više ne smijem citirati da ne budem dosadna

To je forum-ekvivalent onoga kad svane divna sunčana nedjelja, čovjek odvrne muziku da daske i tušira se pjevajući ... kao neka filmska scena ...

Balkan ne bi bio Balkan da nije niskih nacionalističkih prepucavanja.
Srećom, to ne umanjuje veličinu i značaj ovog čovjeka

Ma, tragično, zagadjivanje jedinog stvarno slobodnog mentalnog prostora patetičnim i poganim instrumentalizacijama ...

Lehar, meni vrlo drag kompozitor i fantastična Ana Netrebko

Divno, lepršavo ... ... i, tim tragom dodjoh do ovog koncerta i Pavola Breslika ...



ja bih njega ovako ... ...

[piupiu]

U Sarajevu se obilježava 450 godina od dolaska Jevreja - 11.-16. oktobra



U okviru obilježavanja godišnjice 14. oktobra biće održana svečana akademija s koncertom u Narodnom pozorištu u Sarajevu ...

Sefardi u BiH, narod koji tiho iščezava

Prognani iz njihovih domovina Španije i Portugala, kršćanskom Europom, koja ih nije htjela, su lutali oko 150 godina. Novi dom su našli u Osmanskom carstvu. Prije 450 godina u Bosnu i Hercegovinu stigli su Jevreji.

"Nije bilo aviona, nije bilo GPS-a, niti interneta pa da imate informacije gdje i kako ići. Evo, ni današnjim izbjeglicama nije lako, a kamoli prije skoro 500 godina", kaže sarajevska sefardska Jevrejka Sonja Elazar, po ocu Elazar i Kabiljo, po majci Pesah i Hajon. Elazar, čija familija vuče korijene iz Toleda, je opisala svakodnevni život Jevreja, te njihove običaje i tradiciju u svojoj knjizi "Iz albuma bosanskih Sefarda". Sefardima, Jevrejima sa jugozapada Europe, nastavlja priču Elazar, vrata Osmanskog carstva otvorio je tadašnji sultan Bajazit II.

"Bajazit II je bio mudar čovjek, jer je znao da se radi o pismenim ljudima, svi su govorili po nekoliko stranih jezika, imali su vrlo razvijenu trgovačku mrežu i bili dobre zanatlije. Ono što je njemu bilo posebno važno – među njima je bilo i jako dobrih ljekara i vidara", kaže Elazar. Ipak, dodaje, "nije to bila baš velika ljubav, prije jedan interes, ali i jedan dobar poslovni potez".

Napominje da Jevreji nisu mogli posjedovati zemlju, niti biti vojni službenici, no mogli su živjeti u gradovima, organizirati se u zajednice, trgovati, školovati se. Došljacima se nije bilo teško adaptirati u novoj sredini, budući da su već imali doticaja s osmanskom i arapskom kulturom, a Osmanlije ih nisu priječile da zadrže svoju tradiciju, vjeru, običaje i jezik.

Ostatak ... http://www.dw.com/bs/sefardi-u-bih-naro ... a-18774470

[piupiu]

Derviš Korkut: Musliman koji je spasio Hagadu

Oni koji su čitali o sarajevskoj Hagadi i njenom dramatičnom spašavanju, kada su njemačke trupe i ustaška vlast okupirale Sarajevo 1941. godine, znaju za ime Derviša M. Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja u tom multietničkom gradu predratne Jugoslavije.

Ante Pavelić je izjavio da njegova nova država mora biti očišćena od Jevreja i Srba. "Ni kamen na kamenu neće ostati od onoga što je njima pripadalo", izjavio je šef Nezavisne Države Hrvatske. U takvoj atmosferi straha i trepeta jedan musliman je našao za shodno da spasi jevrejsku knjigu neprocjenjive kulturološke vrijednosti koja se sudbinski našla u okupiranom bosanskom gradu.

O sarajevskoj Hagadi i njenom spašavanju dosta je pisano. Cecil Rot, Eugen Verber, Muhamed Karamehmedović, Svetozar Radojčić, Avram Pinto, Almaz Dautbegović, Ljubinka Petrić, Kemal Bakaršić i drugi, utvrdili su značaj ovog srednjovjekovnog jevrejskog kodeksa i ispričali priču o njenom spašavanju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ali nedavno, u decembarskom broju New Yorkera, poznatog američkog časopisa, Geraldine Brooks je u iscrpnom tekstu, pod naslovom Book of Exodus, dvostruko spašavanje u ratnom Sarajevu unijela novo svijetlo u tamnu sudbinu Derviša Korkuta i njegove porodice.

Ostatak ... http://radiosarajevo.ba/novost/203642/d ... sio-hagadu

[piupiu]

Za dušu i sjećanje: Intervju Silvane Armenulić Radio Sarajevu 73. godine ...

... dokumentarna emisija o Silvani, sa muzikom, sjećanjima i isječcima iz intervjua ...

[piupiu]

Portret umjetnika: Ivan Lovrenović

... interesantan razgovor, izmedju ostalog o tome kako se živjelo 50.-ih, kako se govorilo u narodu, o jeziku kao 'kreaciji', o tragičnoj ljepoti Bosne, o potrebi za kulturnom historiografijom Bosne koje je jako malo, o nedostatku samorefleksije u našoj kulturi ...

[petunija]

Za dušu i sjećanje: Intervju Silvane Armenulić Radio Sarajevu 73. godine ...

... dokumentarna emisija o Silvani, sa muzikom, sjećanjima i isječcima iz intervjua ...

Kad smo bili na ekskurziji, u glavnom smo pjevali njene pjesme.

[piupiu]

Glas naših predaka ... epitafi sa stećaka

A se leži Hlapac Tihmilić

In ovaj kamen svojim ruhkama usjekoh sebi za života da in mltav vijekovma mohgu jedn dulg san iz života da sanjam.

In da je blagosloven tko tće projti in proklet koji prevaliti.

1417. po Gospodu u lipanj

A se leži Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj.

Nekt se znade da odtad u polju se postavi taj bileg kojino usijetče mi brat višlje ni putnici po zemlji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju.

1192. godine po Gospodu s sječanj

…a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina.

I sada sam ja ja, grizem kamen iznutra.

1387. ljeta po Gospodu

Ase leži Čeprnja Dobrogost od Hotjena Žunovog sina sin.

Ono tšto ja danaske znadem znatćeš sijutradani i ti. Zato ne jurji u sjutra.

Lujtaj nejbom i trajži put do Mijeseca i zvijezda.
Zemjom i ispod zemje tcemo hojditi dulgo i zajidno.

Ak ne otideš ni ti do zvijesde o tčemu tćemo vjetčnost provodjeći pritcati.
I ne pijtaj se dal ti to mohžeš. Mohžeš, idi …. hojdi.

A otnaj tkoji mi biljig privali i na kostji moje zgazi zgazio ga Bog
i po kostjima otca svog hojdo i sina svog.

U nevrime u prosinac godine Gospodnje 1328.

Ne prevrni moga biljega jer tće sve tšto je nada post iluzija i trepnja.

Po Gospodu 1334. ljeta

U davno u slavno doba legoh tujdi na svojini na plemenitoj ja
Prehten Kuklec v Bosni. Kam mi usiče Ljubljen Miotoš, a zapis
I kad ne govore stetci ne šute
ureza dijak Hlapac.

Ja im srebrom platih za ruhke i znoj a Bog tće im platiti za dobro djelo.

Ovaj biljeg su vrata na koja izadjoh da se višlje ne vretim, al nigdi ne odoh.
I sad sam tuder, sve vidim, sve tčujem samo me se nitšta ne dotitče.

Tko mi biljeg obali i kostji razgasi Bog mu dal kostjima njehgovim istju
sudbu, život pun lošljih ljudi i zlu ženu da ga žulji ko šjupalj zub.

U lijepom mjesecu legoh u svibnju u godini Gospodnjoj 1345.

Ne plašim se ja vlkova vetć ljujdi. Da je po vlkovima ovaj biljeg be vjetčnost nadživio.

1377. kad je naš kralj cinema Tvrtko

A se leži Asta, Bogčina Zlušića kšći, a ne leži mi se.

Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livada projšetala i onaj
poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.

Pa da i nebo pukne.

Ne be mi bilo žal, …. ni stid.

Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji natčine utčine tšto ja neutčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja.

1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja zmreh

A se lezi Toloje.

Ne prevrni mi ovi kam, ne prekidaj mi ovi san.

Mozda mi se sada zdesi ono sto zeljeh da mi se zdesi u zivotu.

1066. kad vepr bjese gospodar v sumi, a ja ...

A se lezi Sulduk a usice kam otac.

Boze, mir daj snu duse njegove, a Ti i ja poravnajmo ratcune.Vas ste troje u jednome, a ja sam sada sam, ali i sam ne bojim se vas troice.

Ako je nepravda Bozija volja tada je moja sudba biti protiv Boga.

Clovjekov sine ne privali ovi kam sina mojega on je spomen, i nek takav i ostane, Bozije greske.

Za mir moje duse ne pitaj ona svoje smirenje vise ne moze nac ni na ovom ni na onom svjetu.

1135. ljeto

..... a kada kisi ti ne mores, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotcarenje za oblak kadar postane voda.

1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju

A sej lezi pocteni knez Rastudije Prvonjeg na svojoj zemji na plemenitoj.U to doba bjeh junakom, mil bratiji i gospodinu Kulinu. Najbolji muz u Dubravah bih.

Ondak kad sam mogao nisam htio, sada kada hotcu ne mogu ratsiriti krila.Takva mi kob. Nisam otcajavao onda netcu ni sada.

Al vidim da svi koji lete slete i da niko ne osta zauvijek u nebu sa svojom hrabrostcu pa netcu ni ja dovijeka ispod ovog kamena sa svojijem strahom.

Pristupite i zalite me, al ne popirajte me nogami, jer tcete biti vi kako jesam ja, a ja netcu biti kakovi jeste vi.

Usijetce Veseoko Kukulamovic a pisa Gost

1203. oko Velike Gospojine

A se ne leži junak Borgčin Radinić iz Bosne srebrene.

Tugdje na njegovoj plemenitoj baštini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djeda leži samo biljeg njehgov, jer je on zgibo i zalegho u tudijoj zemlji, tamo gdir je in sonce drogatčije i vjetar drugačiji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i duši mojoj strani.

Kulinu, matčem i kopju bjeh vjerniji no Radači i ni me togda stid ni žal. I kadah bi bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bilo. Vi nikdar netćete biti kao ja, a ja ne mogu višlje biti kako to sam nekdar bi.

Blagosloven tko protčita i zamisli, a lud ko kamen privali.

Ljeta 1205.

A se lezi Ljuben Dragota na svojini na plemenitoj.

Zmreh i ni mi zal.Tersko mi je tsto ne prejskotcih zijd vrejmena, tsto nejmadoh tri sin i tri tscerji pa da se usestostrujcen vrejmenu izrugujem.

Tog mi zal a ni zivljenja.Ne krejti u moj kam,jer ja nikgoh nejmam da ga obaljenog vrejti.

Ispod nisu samo moje kostji vetc moja zla sudba koja nejkog da zjasi vrejba.

1405. po Gospodu godne

A se lezi Stanac Godinov sin, na svojini, na plemenitoj, v Bosni.

Ne ubi me sedam rani od strijela, kopja i sjekre, ne prozdra me ni jena sumska zvijer, ne proguta me rijecni vir, ni oganj ni zima mi ne zmetose trag.

Ubi me Sipara jerbo mi se obecala a za drugog otsla.

Prosto joj bilo sve, al ja tcu naseg sina i dalje da sanjam, makar sada sam.

Ne zvalite mi ovi kami. To su moje otci tkroz koje i daljse zvijezde i Siparu gledam.

1209. ljeto v listopad mjesec lijep, al tujzan, jer nijma vislje onog tso bi, a nijma ni onog tso tce nekad opet bit.

[hadzinicasa]

htjedoh nesto kvotati.
a ne mogu probrati. jedino da ti citav post... kvotam.