Ja nešto čitam komentare, i kontam, možda i nije sve do ekonomije.
Obično, većini nas prvo na pamet padne to, da je ekonomska situacija za sve kriva. Nešto razmišljam, što se moje generacije tiče, oni koji su se oženili, i cure koje su se udale, dobar dio njih nije iz nekih imućnijih porodica, većina ih radi za neke manje plate 300-500 KM, i uzmu se, naprave i dijete. Ove koji su mi bliži poznanici, i prijatelji, mahom su većinom sretni. Ali, kad pogledam ove koji imaju više novca, čiji roditelji imaju uspješne privatne biznise, većinom su samci. Niti se žene, niti se cure udaju. Dio tih jest, ali je puno manje u odnosu na one koji žive skromniji život. Neki pak nemaju sreće u ljubavi, al' o tom potom.
Naravno, neću ići u krajnost da generalizovati stvari, normalno da ima dosta koji izbjegavaju brak iz ekonomskih razloga. Ali, moram biti iskren i reći da ima i naše lične sebičnosti. Želimo prvo sebi da napravimo svo zadovoljstvo, pa drugima ako šta ostane. Pri tome mislim, da su nam je se sreća puno svela na materijalne stvari, da većinu nas usrećuju stvari tipa dobrog auta, skupe odjeće, izlasci po skupim restoranima i općenito gotivnijim objektima. Neki to mogu bez problema, dok većina pokušaje visok standard glumiti, što često završi loše.
Ove školske drugare koji su se oženili, brak i djeca su ih promijenili potpuno, imaju jaku motivaciju za rad, i snalaze se na sve moguće načine.
Da ne bude da sam pisao nešto što nije vezano za temu. Rješenje bijele kuge će biti, kada mi skontamo šta je zapravo sreća u životu. Da to možda i nije dobro auto, pare i sponzoruša koja te gleda samo kroz novčanik. Ne bih vala volio nikad saznati kakav je osjećaj kad znaš da neko sa tobom sjedi samo radi novca, da te u životu možda (sigurno) ne bi ni pogledala. Ako je to sreća, nabijem je.
Al' eto, promijenio se mentalitet u svijetu, nije to samo kod nas. Kad vidim dvoje zdravih, u braku, a vodaju ono pašče za sobom razbio bih ih najradije.
Toliko od mene, pozdrav svim forumašima.
