Kad pozelim tvoje pismo.. i u njemu pramen kose

[HadiRa]

Boze, kad ga ugledam, pa vid me namah izda. Zadrsce mi kosulja i puce na njoj.
A on. On dise sasvim necujno. Ruku stavio na srce, kao da se brani, taj klokot krvi da ga ne udavi. Od miline.
Pa se upitam: umire li se ovako ?
Ako jest, ja hocu da umrem, medj njegove trepavice ukradena. Jer ja nemam vise kuda izaci.
Cijela se njegova Dusa preselila u moju.
A oci ?
Pa, nikada mi rana, od njih, nece zarasti. Vazda iznova krvari.

[HadiRa]

Kad odem i tama prekrije moje postojanje a teska koprena prekrije oci koje su ti se radovale ostace samo trag da sam te volio , nadao ti se i dao ti srce
Dali sam od tog bol umro ili se slomljeno srce ugusilo u krvi svojoj bitno bito nece
Ostace samo trag da sam te volio predivna moja
i necu cekati suze , niti im se nadati , bol u tamni svijet sa sobom nosim tebi ostavljam zivot i srecu
ljubav novu na stranici papira neka krv moja bude tinta kojom ces poceti poglavlje novo
idem u tamo gdje mjesto mi je ostasce samo trag da sam te volio prelijepo moje

oo Otooo,

[HadiRa]

Kao odbacen list , lisen potrebe i postojanja kojeg vjetar nosi ka njegovom kraju
Kao kap kise koja padne u prostranstvo okeana i nestane postane tek beznacajna tacka za koju niko ne mari
Zrno pijeska u pustinju ili odbaceno stara igracka izlizana i zastarjela .
Tako i ja noci ove voljeno moje brojim trenutke koracajuci prema kraju noseci u srcu sve sto imam ljubav za tebe . I kraj bitan nije jer put kojim se prema njemu krasio je osmjeh tvoj.
I sunovrat u svijet boli dok sam upijao u sebe djelice ljepote ociju divnih tvojih
i trnje koje bode i para kozu ipak je nista prema trenu u kojem sam gledao oci tvoje .

uuu, krasno Otto. na dobrom si putu da prerastes u pravog pravcatog Poetu srca

[HadiRa]

pomisli
da nestanu zauvijek polja maslacka i makova
da proglase lazju, da smo se ikada voljeli
da nema knjiga, mostova i pod njima rakova
pa skrijemo oci iza naocala, ne bi li se manje boljeli.

pomisli zatim
kako te zapravo razdire potreba
u sva neposlana pisma svoja, poljubac spustiti
i blago utisnuti, svoj mehki Dlan
pticu mladosti srecne, da pustis put Neba
prihvatiti, za rub njene haljine, i tiho izustiti
O Gospodaru, svjedocim
mjesec je potrosio svoje srebro
u zivot da se pretvori, jedan San

[HadiRa]

uplašim se, kad se neko nasmije glasno, iznenada
dok potanjam polagahno
tamo, gdje se i zraci sunca, ne usudjuju doći
u beskrajnim satima čekanja, dok blijedi mi Nada
slutim
da ću umjesto osmijeha, jos samo kriknuti moći
nad ovim srcem, sto jos uvijek je vrelo
a razbijam ga, suludo, o hridine oštre i moćne
i rasipa se u more, kao voće , crveno, zrelo
pa poželim
da padnem jos jednom u jastuke, što na njegovo tijelo mirišu
uspnem se na pozornicu, gdje me prate siluete noćne
da im vrisnem:
nisam željela usne da mu dotaknem..
ali konci njegove krvi tople, u meni još urlaju i dišu.
jer, niko nije tako nevino lijep
otkada ga volim.

[ZenaZbrkovima]

evo da i ja pokusam..


Predstavljajuci svijetu,
svijetlu stranu sebe,
za tren zaboravih
ono sto zaista jesam.

Da postadoh ono sto ne bijah..
Nikada.

U sumrak kada sjene izmigolje,
mracnom stranom do smrti me uplase.
U pokusaju da dokucim…
dal svjetlo na kom stojim odraz je mene,
il odraz mraka iz sjene zbog tebe postadoh ja..

[HadiRa]

evo da i ja pokusam..


Predstavljajuci svijetu,
svijetlu stranu sebe,
za tren zaboravih
ono sto zaista jesam.

Da postadoh ono sto ne bijah..
Nikada.

U sumrak kada sjene izmigolje,
mracnom stranom do smrti me uplase.
U pokusaju da dokucim…
dal svjetlo na kom stojim odraz je mene,
il odraz mraka iz sjene zbog tebe postadoh ja..

ooo, fino fino mila

sasvim solidno.

dobrodosla medju zaljubljenike

[HadiRa]

Shuti, ne govori.
Dovoljno je da ti i ja znamo, da si ponovo dosao, odtamo gdej se kise presvlace u vile.
Ne kazuj nikome, ne, da ti i ja onih smo dvoje, koji se i vole i mrze. Smrve jedno drugo, pa onda zlatnim rukama ponovo lijepe, u jedno.
Dok se ljubimo, u jezeru od slatke vode, u koje sa oblaka pali smo, uz prasak svjetlosti.
Shuti, ne govori.
Prepoznat ce nas, po srcu. I namjeri.

[trubadur]

Kao odbacen list , lisen potrebe i postojanja kojeg vjetar nosi ka njegovom kraju
Kao kap kise koja padne u prostranstvo okeana i nestane postane tek beznacajna tacka za koju niko ne mari
Zrno pijeska u pustinju ili odbaceno stara igracka izlizana i zastarjela .
Tako i ja noci ove voljeno moje brojim trenutke koracajuci prema kraju noseci u srcu sve sto imam ljubav za tebe . I kraj bitan nije jer put kojim se prema njemu krasio je osmjeh tvoj.
I sunovrat u svijet boli dok sam upijao u sebe djelice ljepote ociju divnih tvojih
i trnje koje bode i para kozu ipak je nista prema trenu u kojem sam gledao oci tvoje .

Sav sam se najezio, svaka cast... tacno se osjeti da je to sve iz dubine duse

[HadiRa]

ucinis
da samo ljustura prazna ostane od mene
od neizmjernog, tog neljudskog ucinjenog bola
pa mi suza ljuta i crvena niz obraz krene
dok se tiho privijam topla, njezna i gola
kao poslije vodjenja savrsene ljubavi
uz tvoje gipko misicavo tijelo
o, proklet cu te
jer bijah prava , ti bijase pravi
kad priupitao si kako mi je, u jesenje jutro vrelo
i dok se vracam sretna, jednoj rijeci sto mi tece u glavi
a tonem u maglu kao daleka zvijezda, hrabro i smjelo
i iscem Oprost i iskat cu, sve dok Dusa nedodje pod grlo bijelo

o, ispruzi ruke i zaisci, duse zajedno da disu
hocu s tobom na Izvoru srece da cekam kisu
neka potece Rahmet ispod nogu, kao zelena rijeka
ti u zilama si mojim i nema mi bez tebe lijeka

ceznem, tiho da zaplesem na krovu vulkana
dok mi pratis dubokim uzdasima trag
da padne Perda i nasa postane ista strana
udarac u srce da me ne boli, jer si isuvise drag
tvoje da poljubim usne, boje purpurnog maka
i u ocima ti se utopim
tim pomaknutim zvijezdama, sto sijaju iz mraka

[HadiRa]

reci mi
kuda ces to svijete?
o ti slavuju moj,
sto sklupcan putujes u ljuski na vodi
latico mirisna bijela, moj Edenski cvijete
Irem ti je Kuca
eto, prostri se medju zvijezde
zagrizni u usnu
zagrizi i stisni, jako, bas kako ti i godi
i sanjaj..
pa ozivi kao leptir.. i smiren leti ka slobodi.

[ho oponopono]

...sta je bolan ovo, nije me dugo, bilo gledaj spomenara pfff

[HadiRa]

...sta je bolan ovo, nije me dugo, bilo gledaj spomenara pfff

si vidio..

sta se dogodilo za samo tako kratko vrijeme

[HadiRa]

voljeni
ne sjecam se pricah li ti
kuda se setahu moja mala stopala
o bolu zvijezde sjajne, od koje sam otpala
o sicaru sitnom, obmane koja me spopala
o prokletstvu sto se drznulo na me, zbog koga sam preobrazena propala

sanjah
da padoh
u tvoj nedosanjani svileni san
u tvoj, poput travke, prelomljeni dan
i bi, sto biti mora
pod kozom odijeknuse vilinske rijeci
surove do boli
ustani !
nocni nisani da se podignu, sprijeci
kreni i voli..

samo voli voljeni.

[HadiRa]

[HadiRa]

volim te, haman, ovim ćutanjem,
jer jezik je huud da kazuje, kojom silinom Duša tvoja iz dubine mene svijetli i grije.

udišem ti kožu, u slojevima, opnu po opnu, dok kazuješ mi, da čekati treba, proljeće da donese znak od Boga, da bih se mogla ja, u tebe, naseliti.

želim, pasti i rasuti se u prašinu, sa tobom zajedno, jednom, kad sve stvari promijene imena i mi ih nikda više ne budemo mogli dozvati.
a imena naša, upisana da budu, u Knjigu, iz koje će nas, glasno, na Sudjenje, prozvati.

[HadiRa]

o Vedade, ti plemenitosti, rijetka, insanska.
glasa tvoga ljepota, osvojila me i pokorila.
naumpaneš,
pa rukom uhvatim se, za stomak, al me opet, po tijelu cijelom probada.
evo ga, zarudjelo obzorje preliva se bogato.
ničega previše, ničega premalo.

i ove zore , kao i uvijek,
prije no svijet oživi i ptice se raspjevaju, ti ćeš u polumračnoj sobi,
uz tihu škripu kreveta da se probudiš.
protrljat nenaspavane oči pa razbudjen, ledjenu, blizu prozora, prići.
iz ibrika bakrena abdest uzeti, pa onako čist, na postekiju kleknuti i sabah klanjati.
u dlanove mehke svoje, dowu, tiho šapćati.

o, damije tad,
niza skaline drvene, ovako, u spavaćici, strčati
sabahhajrula rode moj, mazno, ti nazvati
mirišljave ruke, njezno ti, poljubiti i oko vrata tvoga se, okačiti.

[HadiRa]

nama je datum smrti isti.. svejedno ko od nas prije umre.


I ne znam ja, sta sam zapravo trazila u tebi.
Ne znam cak ni kako zvuce u stvrnosti arije tvoga lijepoga glasa. Ne znam ni kako izgledaju na javi tvoje najljepse oci, dublje od Mora.
Sta trazim zapravo u tebi ?
Ona moja malehna ostrva, kad plima tuge naidje i cijeli dunjaluk potopi slanom Vodom ? One isjecke cvjetnih i suncem obasjanih livada, iz djetinjstva, niz koje sam se vrtoglavo obrusavala, kolutajuci cijelim tijelom niz jaku strminu survavajuci se u nepoznato i besmisao. Mislim, da sam ti i tada zurila u susret.

I neznam, kako to, da se nisi bilo cime oglasio ? Cvrkutom ptice, lahorom vjetra koji je milovao izgrebano mi lice i ruke. Kako to, reci mi?
Ponekad pozelim, zaista, da ne dominiras tako nadmocno a ipak prenjezno, nad platnima mojih akvarela. Pozelim da raspem sve zlatne boje duge onako kako bi ona zloca u meni htjela. Ali tu je odmah tvoj umilni sapat: - heej, nemoj bona. Nema svijet mahana. Nema. Sa svijetom je sve u najboljem redu i sve savrseno precizno poredano. Zaviri samo kratko u svoja prsa.-

I namah, sve mi bude jasno. Ja sam ta koja je kriva za iskrivljenu sliku. Tjeras me da promijenim i boju glasa, samo da ne osjetim ni sama sta i koliko te osjecam.
O Ti, Ti, koji bdijes danonocno nadamnom.

[HadiRa]

Ima noći što gluhe i tako nestvarne šutke gaze po nama.
Istresu vrijeme na dlan, kao par žutih dukata, koji
svojim zveketom priblizava nas edželu.

Nalet te bilo, pomislim.
Odriješim vreću Srca, u kojoj skrivam zanos, pa se zagrcnem.
Ljudi moji!
Ima tako i dana što gluhi i nestvarni šutke gaze po nama.
Ima dana.
Rastavljaju nas i tjeraju, u mutvake, iz pitomih avlija i mirisnih đulistana.

[HadiRa]

" Ali, neka ti je Bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući.
Došao si na red, kad drugih boljih, više nije bilo!! "

Mesa S.

[HadiRa]

[HadiRa]

Sakupiti će se mnogo neispričanih priča i tišina, u redovima visokih bijelih badema iza drvenih taraba, u kojima nismo smjeli mi živjeti.
Znaš, poezija je Raj u kome žive mrtvi .
Oni se tu slobodno razbaškare, iako su im prsti promrzli i nosevi sasvim pocrvenjeli od mraza i bjeline snijega na dugim i usamljenim bjelosvjetskim ulicama. Baš kao kod uličnih tamburaša i violinista, dok u kišnoj noći cijede sa ukočenih žica, najljepšu pjesmu svojoj dalekoj ljubavi.

A mi ?
Naše oči će samo okrznuti šepurenje vjetrova, sasma ravnodušne za zveket ključeva u tudjim rukama.
Jer, jeka Kapi Vode dok se razbija, u okamenjenim koritima, u uši se uselila i postaje sve glasnija.
Pit ćemo i Kapi kiše.
Sjesti u kočije rahatluka iz prošlosti, jer smo pronašli spokoj daleko od vreve ljudi , užurbanosti i sivila ulica.
Trčat ćemo srećni i goli poljima, spavati izmoreni u posteljama od stihova i paperja iz snova.

[HadiRa]

Srce je carstvo i nije svakoga spuštati da sjedi u njegovim ljepotama.

....

Gledam te, pa ponovo ne vjerujem svojim očima.
JaRabbi, lijep li si, poput elifa.

Evo me i sad ganuta, tražim riječ, da kapne mi sa usana, svjedeno koliko nemušta bila, i tvrda rečenica. Jer, ti znaš, da s tobom sam jedno i od Iskona srođena.

Dugo već želim ti reći, da naidje tako dan, u kome osluškujem nutarnji glas, pa vidim poplave u dušama i čujem riječi koje insane učine ružnijim od života, pa ih izbrišu sa vlastita topraka, do neprepoznavanja.

Ti, nisi hudi učitelj, ti si srca opsjenar.
DaBogda tvoja deredža bez trunja bila i kao svjetlost slijepe osvjetljavala.
O, dodji, i sveži me u prašinu, ti, bijel, kao sedef Dušina mirisnog potoka.
I vjeruj mi, ja, zbog tebe, korijene bih svoje, davno zapetljane, podsjekla.

[perfekcionista1]

Hadira je li ovo tvojih ruku djelo ili?? kako god svidja mi se

[HadiRa]

Hadira je li ovo tvojih ruku djelo ili?? kako god svidja mi se

jest sve moje


hvala ti perfekcionista