"Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

[otac_makarije]

Ipak se je doslo do istine.
Genocoidnost je urodjenost.

na osnovu čega si došao do takvog zaključka ?

[Gojeni H]

Nista lakse obicnog gorstaka ,, covjeka nagovoriti na mrznju.
Ako je pitanje gdje se to desavalo...?...
Zaostalost je razlog a ne lokacija ili vrijeme.

Ne slazem se. Neki od najvecih dusmana ove zemlje i bosnjackog naroda su sinovi partizana, odskolovani u bratstvo-jedinstvenoj armiji nasiJeh naroda i narodnosti.

A ideolozi nisu nikada gorstaci, vec navodni najsvjetliji umovi srpstva ili hrvatstva.
Gorstaci vole izmiriti stare rane, poneki stosta i opljackati, ali ubijati djecu i silovati zene je protivno njihovom instinktu.

U srpskom drustvu je glavni uzrok "hajducki mentalitet" podrzan usmenim predanjima, crkvenom besjedom, te tzv. intelektualnom elitom. E, onda gorstaci ubijaju i ne znajuci tacno zasto ali znaju da je onaj drugi podljudsko bice nevrijedno cak ni prezira, a definitivno toliko opasan da treba osigurati da slijedece generacije nemaju problema s istim. Tada i ubistvo djeteta ima smisla. Ubijanje stotina kompletnih porodica u Foci, Visegradu, te istocnoj Hercegovini i mnogim drugim mjestima u 2 svj. ratu je dokaz.

Kod Hrvata je to mit o Antemurale Christianitatis podrzan od strane katolicke crkve, te straha od srpske dominacije. Ne mogu da se sjetim nijednog Pavelicevog djela . Sve napisano o srpskoj opasnosti je odradjeno mnogo ranije.

Stvoriti kod hercegovackog gorstaka i svercera duhana takvu mrznju da je spreman da pogazi ono iskonsko, a to je njegova cast, u ono doba mogla je uciniti samo Crkva ... i to mnogo prije 1941. godine. U aprilu se samo ukazala prilika.

[Tomi110]

Narod tvrdi da je taj žandar nemilosrdno ubijao ljude koji su htjeli proći tim putem. Narodne priče govore o dvojici braće Lozić iz Vitine, koji su prenoseći duhan preko Rakitna ubijeni od strane tih žandara, na Rosuljama. Nakon što bi ih ubili uzimali bi njihov duhan i onda bi se oni na tuđoj muci „oparili“. Bez suda i bez ičega, hladnokrvno su ubijali sve one ljude koji su preko Rakitna htjeli prošvercati svoj duhan do Bosne.
No jednom su ti žandari nabasali na jačeg od sebe. Jednog dana, skupina rakitskih momaka na čelu s Jurom Rezom odlučili su srediti te žandare što su nemilosrdno odnosili živote. U Debelom brdu, rakitski su ih momci polomili i ubili, naplatili su im sve one nevino ugašene živote. No za neko vrijeme, cvatoši su novi iznikli i opet jadnom puku stvarali probleme i jade. No živjeti se moralo, s ruksakom duhana na rame, prelazilo se Rakitno, Vran-planina, sve do Bosne. Svaki ruksak, svaka tura, bila je krvava avantura. No narod se nekako provlačio kroz klance i planinska bespuća, kroz njih se krio od žandara i svih onih drugih problema koji su mu bili na putu. Iz Nahije, Bekije, iz Vitine, Kočerina, iz Rasna i Mamića ruksaci su na put Bosne išli, u nadi bolje zarade za svoje žuto zlato.
Je li razlog dovoljno dobar?

Jesi li ti normalan ili se samo praviš blesav? Što je državna služba suzbijala šverc to je razlog za istrjebljenje svojih komšija druge vjere, samo zato što je nosilac diktature te države srpski kralj koji je BTW poslao bruku Srba na robiju i na onaj svijet ako bi mu se suprostavili i bunili ???? [/quote



Služeći diktatorskom režimu dinastije Karađorđevića, četnici su između dva svjetska rata činili (samostalno ili u suradnji sa srpskom vojskom ili žandarmerijom), mnoge zločine, posebice nad hrvatskim seljacima, o čemu također postoji obimna literatura. Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine), samo u sjevernom dijelu Hrvatske, djelovalo je 117 većih ili manjih četničkih skupina.
Oni su u sprezi sa centralističkom strujom srbijanskog režima (od kojega su bili instruirani, te organizacijski, financijski i politički podržavani) po svaku cijenu nastojali spriječiti uspostavu hrvatske autonomije.* Stoga nije ni malo čudno da su netom poslije sporazuma potpisanoga 23. kolovoza 1939. godine između Vladka Mačeka i kneza Pavla o uspostavi Banovine Hrvatske – kao autonomne jedinice u okviru Kraljevine Jugoslavije – svi velikosrpski krugovi ustali na stražnje noge nastojeći po svaku cijenu spriječiti čak i ovakav, ograničeni suverenitet hrvatskoga naroda na svome teritoriju.

(*Sa stanovišta ostvarivanja velikosrpskog nacionalnog programa o "prisajedinjenju" Srbiji "svih srpskih zemalja zapadno od Drine", Hrvatska je predstavljala najveću zapreku ovom projektu. Planirana "velika Srbija" je trebala obuhvaćati cijelu Bosnu i Hercegovinu i najveći dio Hrvatske. Budući da je u Bosni i Hercegovini također živjela relativno brojna hrvatska narodna zajednica, te da su i u Hrvatskoj postojale stanovite tendencije ostvarivanja hrvatskih povijesnih prava u toj Pokrajini (što je na određeni način bilo i sankcionirano granicama Banovine Hrvatske iz 1939., tj. Sporazumom između kneza Pavla i dr. Mačeka), ne treba čuditi da su četnici i ostali srpski ultranacionalisti glavnu opasnost po oživotvorenje svojih nastojanja vidjeli u hrvatskom narodu i njegovoj težnji za samostalnošću.)
Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Hrvatske, u ove akcije bili su uključeni svi velikosrpski intelektualci, velikodostojnici i svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, uz potporu državnog činovničkog i vojnog aparata koji ovu odluku kneza Pavla nikada nije prihvatio.

Stoga ne treba čuditi, da se zahuktavanjem sveobuhvatne antihrvatske propagandne kampanje svim sredstvima, u Hrvatskoj nužno produbljivao jaz između dva naroda (Hrvata i Srba), dijelom i na tragu ranijih podjela s kraja XIX-og i prve polovice XX-og stoljeća (treba se samo prisjetiti djelatnosti lista Srbobran, članka Nikole Stojanovića Do istrage vaše ili naše, djelovanja Sime Lazića Lukina i drugih srpskih ekstremista, masovnog otpora srpskog stanovništva u Dalmaciji ponovnom prisajedinjenju ove regije Hrvatskoj i Slavoniji, akcija terorističke velikosrpske organizacije Crna ruka i ORJUN-e, sve do ustrojavanja četničkih odbora koji su nastupali kao najradikalniji velikosrpski eksponenti – u početku kao tobožnji borci za “ujedinjenje Južnih Slovena”, dok su s približavanjem Drugoga svjetskog rata sve češće otvoreno pokazivali svoje namjere i ciljeve ), što je s približavanjem svjetskog sukoba sve više eskaliralo i dobijalo na težini.

Plamen mržnje i netrpeljivosti širio se planski i organizirano, što je dovelo do toga da su dva naroda koja do tada nikada nisu bila u neprijateljskom raspoloženju jedan prema drugome, u desetljeću koje je prethodilo Drugome svjetskom ratu, postali ljuti i nepomirljivi protivnici. Jedni su se borili za pravo na samostalnu državu i vlastitu opstojnost, dok su drugi planirali dovesti do kraja posao koji je započeo Nikola Pašić i stvoriti etnički čistu “Veliku Srbiju”.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku – morala su dovesti do međusobnog sraza.

Desetljećima podgrijavana iracionalna mržnja, uzrokovala je stravične posljedice i teško opterećenje u budućim međusobnim odnosima Srba i Hrvata.

Možda je nemoguće točno izvagati koliki je čiji udjel u stvaranju takve klime, ali nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Evo nekih od izvora koji bacaju drugačije svjetlo na neka događanja.

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj 'u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije' traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu 'San Marco' koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32.; ).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.) daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti utjecaj na njih. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima 'sažaljevali se nad sudbinom Srba', pretili Hrvatima osvetom i t.d.... Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema 'svima i svakome' ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije... Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički ... karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije* ... Za Hrvate je posebice bolno bilo pitanje okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je četnička politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

(*Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo od onoga koje dobijamo kada čitamo uradke raznih srpskih "krojača" povijesti.Također se ne može izbjeći povlačenje paralela i uspoređivanje opisanih procesa s onim što se događalo u Hrvatskoj od 1989. godine na dalje, vezano za velikosrpsku agresiju. Upravo je začuđujuće i u isto vrijeme zastrašujuće, kako četništvo i nakon 45 godina "mirovanja" (suzbijeno komunističkom ideologijom), preko noći "vaskrsava" i ponovno djeluje sinkronizirano i organizirano ... To može samo ideologija koja ima kontinuitet. Čini se da je ipak četnički "vojvoda" Šešelj bio u pravu kada je izjavio da "četnički pokret ima duboke korene u srpskom narodu". Kako inače objasniti ovaj fenomen i tako masovan odaziv jednoj rušilačkoj i zločinačkoj ideologiji, za koju je većina civilizaranih ljudi čvrsto vjerovala da je već odavno samo dio prošlosti?)

U takvom povijesnom kontekstu i uz spomenutu vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalističkih i četničkih skupina koje su nastojale po svaku cijenu spriječiti nastanak samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Bjelovaru, Lici, zapadnom dijelu Bosne, te Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju itd.), nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj strani i Hrvata i muslimana na drugoj, dobila masovne razmjere. To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna, ali niti podjednako kriva.



Pavelićeva totalitarna ideologija koja se silom prilika morala oslanjati na fašističke sile i velikosrpski nacionalistički pokret, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive krajnosti, uz brojne druge okolnosti vezane za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnio i hrvatski i srpski i muslimanski narod.


Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile prikazivane krajnje jednostrano i bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju i o kojima se za čitavo vrijeme od 45 godina u “ravnopravnoj socijalističkoj zajednici svih naroda, Jugoslaviji”, nije smjelo niti progovoriti.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ? Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Zbog čega?

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – "sve je počelo" 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je "od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima«; "ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba"; "samo u ustaškom logoru 'Jasenovac' ubijeno je preko 700.000 Srba"; "u ustaškoj 'endehaziji' izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom"; "katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima"; "u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga"; "Srbi su oduvek prolivali krv za svoju južnoslovensku braću" ..., moglo bi se, uistinu, nabrajati u nedogled... Srpska propagandna mašinerija je moćno sredstvo širenja laži ...

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati notorne činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je postojala, sviđalo se to nekome ili ne) između velikoga dijela Srba i Hrvata, moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine Vasilije Krestić, Milan Bulajić i slični njima.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim sukobljavanjima ova dva naroda oko političkih i egzistencijalnih pitanja, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način...

U Hrvatskoj, u razdoblju političkih previranja u XIX i početkom XX stoljeća (o čemu je već bilo riječi, pa nećemo ići u detalje), izražena srpska nacionalna "integralistička" koncepcija, došla je u sukob s državotvornom koncepcijom hrvatskoga naroda koji je želio svoju samostalnost i slobodu na vlastitoj zemlji.

Srbi su, pak, tražili konstitutivnost što je praktično značilo i podjelu suvereniteta s hrvatskim narodom. Te zahtjeve pravdali su ranije stečenim "pravima" i svojim "zaslugama" u obrani prostora "Vojne krajine" (odnosno pozivali su se na privilegije koje su im u oblasti obrazovanja, vjerskog odgoja, nacionalnih prava, kulturne autonomije i sl., davali u prošlosti vladari u tim područjima, smatrajući to prirodnim!). Zanimljivo je kako su u ovom slučaju skloni pozvati se na ugarske, odn. austrougarske zakone (pod uvjetom da im idu u prilog), iako tvrde kako su te države oduvijek smatrale okupacijskim, pa s tog gledišta nisu priznavali ni njihov "nametnuti" i "nenarodni" ustavno-pravni poredak.

(*Konstitutivnost je u praktičnom smislu značila suverenitet srpskog naroda u Hrvatskoj, što je opet imalo za posljedicu podjelu suvereniteta između njih i Hrvata kao domicilnog i većinskog naroda. Ovu tezu o «pravu Srba na konstitutivnost» i danas zagovaraju oni koji se nisu pomirili s tim da su Srbi poslije rata koji su poveli protiv Hrvatske (1991. – 1995.), u ovoj državi postali ono što uistinu i jesu: nacionalna manjina. S druge strane, zanimljiva je pojava, da Srbi apriori odbacuju svaki razgovor o mogućoj konstitutivnosti nesrpskih naroda koji žive u okviru njihovog državnog područja, pa makar se radilo i o pokrajinama i regijama koje nikada niti po povijesnom niti po etničkom načelu nisu spadale pod ingerenciju srpske države (Vojvodina, Sandžak, Kosovo …). I ne samo to! Oni mnogim nacionalno malobrojnijim narodima ne žele priznati niti status nacionalne manjine?! Takav je slučaj, recimo, s Hrvatima u Vojvodini, koji su se od početka demokratskim sredstvima borili upravo za to. Pod izlikom da Srbija "neguje građansku koncepciju društva u kome nacionalnost ne predstavlja bitnu odrednicu za položaj pojedinca u državi", odbijane su sve ovakve inicijative, pa čak i legitiman zahtjev za kulturnom autonomijom. Čak što više, takve inicijative su proglašavane "antisrpskim" i "nacionalističkim" djelovanjem koje je usmjereno na "razbijanje Srbije". Hrvati u Vojvodini su konačno priznati kao nacionalna manjina poslije pada Miloševićevog režima i dolaska demokrate Nanada Čanka na dužnost predsjednika vojvođanske Skupštine.)

Što se pak "zasluga" u obrani (u sastavu "krajiške" vojske) tiče, općepoznato je da su se u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu, od oko 40% ukupnog stanovništva, dok je broj boraca bio daleko manji?

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih srpskih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dovodilo do tenzija. Srbi iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija, nastavak su krvavog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava. Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad seljačkim pučanstvom; zločin nad hrvatskim zastupnicima u Skupštini; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; organizirano i zajedničko sudjelovanje četnika i kraljevih žandara u teroru i zločinima nad Hrvatima kroz cijelo međuratno razdoblje; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune "do istrage naše ili vaše" ; aktivnosti srpskih popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama "Srbi na okup" prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) ... je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine? Treba biti ili slijepac, ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljednične veze događanja od 1918. do 1945. godine, pa i dalje.

Komunistička propaganda također potvrđuje činjenice o velikosrpskom teroru u Prvoj Jugoslaviji, ali samo u kontekstu isticanja svoje "herojske borbe protiv tiranije" . No, kad se raspravlja o korijenima i uzrocima sukoba između dva naroda ili o genezi nastanka ustaškog pokreta, onda se taj element jednostavno ne uzima u obzir!

To što se jedan (manji) dio Hrvata (nakon svega!) odlučio za revolucionarne (oružane) metode borbe – i to tek poslije 06.01.1929. - ne nalazeći nikakvoga drugog načina za legitimnu političku borbu, samo po sebi nije ništa čudno niti neobično. Ono što se kasnije događalo kao plod međunacionalne mržnje i isključivosti u uvjetima fašističkog poretka, uzrokovalo je (na žalost) tragične i dalekosežne posljedice. Ustaša, međutim, nema, otkada su posljednji od njih pobijeni poslije Drugoga svjetskog rata (osim malobrojnih koji su uspjeli pobjeći u Argentinu ili neke druge zemlje, najveći broj je osuđen na smrt i pogubljen neposredno nakon svršetka rata, drugi su pobijeni bez suđenja – također po svršetku rata – na Bleiburgu, Križnom putu, ili od Udbinih agenata diljem zapadne Europe). Ustaša također nije bilo niti nakon što su četnici iz Srbije i okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1991. godine započeli agresiju na ove republike, pobili na desetine tisuća ljudi, a na stotine tisuća protjerali i tako etnički očistili 1/3 Hrvatske, 70% Bosne i Hercegovine – uz pogrom i progon Albanaca tijekom rata na Kosovu 1999. godine Pa, ipak, u glavama velikosrpskih šovinista i ljudi koji su podložni njihovoj promidžbi, oni su još uvijek jedini krivci za sva zla koja su se na ovim prostorima dogodila.*

(*Kako bi se rehabilitiralo Četnički pokret, moralo se pronaći "žrtvenog jarca" na kojega će se svaliti sva krivnja za stradanja naroda (posebice Srba) tijekom novije povijesti na ovim prostorima. Ustaše su bile najpovoljniji odabir, budući da su još u vrijeme komunizma imali status glavnih negativaca.)

Tako, primjerice, srpski akademik zadužen za Srbe izvan Hrvatske i jedan od tvoraca monstruozne teze o "genocidnosti" hrvatskog naroda, Vasilije Krestić, u kolovozu mjesecu 1991. godine, dok je agresija združenih srpskih snaga na Republike Hrvatsku u punom jeku, iznova se poziva na Magnum crimen (pamflet Viktora Novaka) i dokazuje krivnju Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Ovo, nažalost, nije usamljen slučaj.

Stalnim podgrijavanjem starih teza - da se tobožnji dugovi iz prošlosti moraju naplatiti (u krvi) od potomaka onih koji su krivi za nesreće i stradanja srpskog naroda – bavila se većina crkvenih uglednika, književnika, intelektualaca, političara i državnih dužnosnika u Srbiji.

Upravo zato, danas smo svjedoci završnog čina revizije jednog dijela povijesti – ozakonjene rehabilitacije srpskog četničkog pokreta. Iako se i u Srbiji jako dobro zna što se sve događalo u Drugom svjetskom ratu (pa i tijekom ratova od 1991 do 1999. na prostorima bivše Jugoslavije – gdje su brojni masovni zločini četnika dokazani na sudovima i zabilježeni kamerama), zločinački srpski Četnički pokret proglašava se "antifašističkim".

Upravo to učinjeno je 21 prosinca 2004. godine u Beogradu!

Na prijedlog stranke Srpski pokret obnove (čiji je lider aktualni ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, Vuk Drašković – inače veliki obožavatelj "lika i djela" četničkog koljača "đenerala" Draže i politički mentor paravojne skupine Srpske garde formirane u okviru SPO-a, koja je u vrijeme posljednjeg rata na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske počinila brojne zločine), Narodna skupština Srbije prihvatila je (sa oko 70% glasova »za«) zakon kojim su pripadnici četničkih postrojbi iz Drugoga svjetskog rata u svojim pravima izjednačeni s antifašistima i sudionicima "Narodno-oslobodilačke borbe" . Jedan od zaključaka ovog skupštinskog zasjedanja jeste da je "srpski četnički pokret bio oslobodilački i antifašistički".

Malobrojni i pojedinični protesti (poput onih koje su uputili borci NOB-a – s ocjenom kako je "Srbija jedina zemlja u Evropi koja je rehabilitovala jedan kvinsliški i fašistički pokret" ), ostali su u sjeni opće euforije srpske desnice koja je višedesetljetni projekt rehabilitiranja zločinačkog četničkog pokreta uspješno privela kraju. Zastupnik srbijanskog parlamenta, Vojislav Mihailović (inače unuk četničkog zločinca, ‘đenerala’ Draže Mihailovića, potpredsjednik ovog tijela i ujedno potpredsjednik stranke predlagača – SPO ), ovo je prokomentirao kao "konačnu, ali zakasnelu satisfakciju, jer pripadnici četničkog pokreta su se borili za slobodu Srbije, isto kao i oni koji su do sada ostvarivali prava kao antifašisti."

Velikosrpska politička opcija koja još uvijek prevladava u Srbiji, uspjela je kotač povijesti vratiti unatrag, i jedan dokazano zločinački, fašistički pokret – koji je u posljednjem stoljeću na ovim prostorima uzrokovao stotine tisuća žrtava služeći se metodama genocida i etničkog čišćenja – učiniti pozitivnim dijelom srpske tradicije.

Amnestije za zločine bilo koje vrste ne može i ne smije biti; tako bar kaže međunarodno pravo. U Srbiji i srpskom nacionalnom korpusu, međutim, još uvijek prevladava mišljenje kako su jedino četnici autentični borci za "srpske nacionalne ciljeve", dok su krivci za sve nesreće koje ih snalaze uvijek na drugim stranama.

Dok se to shvaćanje radikalno ne promijeni i dok ne dođe do pozitivnog pomaka u svijesti ovoga naroda, male su šanse za trajan mir i suživot na ovim prostorima.

Najzanimljivije dijelove sam boldao,savjetujem svim učesnicima ove rasprave da pročitaju tekst od početka do kraja

[Woody]

Mislim da su za sve postojali daleko dublji i stariji razlozi od "džandara", šverca duhana i ubistva S. Radića:

Izraz Frankovci u hrvatskoj političkoj povijesti od kraja 19. stoljeća označava radikalne nacionaliste, neprijateljski raspoložene prema Srbima.

Koristio se od početka 1890-ih godina za frakciju Stranke prava, kojoj je na čelu bio Josip Frank. Godine 1895. oni se odcjepljuju i osnivaju Čistu stranku prava, za koje se koristi i naziv "frankovci". Frankova je orijentacija čvrsta suradnja s Bečkim dvorom, da bi se, nasuprot Mađarima, ostvarili hrvatski nacionalni interesi u okviru Habsburške Monarhije. U toj orijentaciji Srbi se pojavljuju kao neprijatelji, i frankovci vode kampanju protiv Srbije i svih zastupnika jugoslavenstva, odnosno suradnje Srba i Hrvata protiv Monarhije. Obično negiraju da "Srbi" kao narod na području van Srbije mogu postojati. Oštro se sukobljuju sa Hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je 1906.–1918. većinska snaga u Saboru Hrvatske i Slavonije.

A ova priča o "dobrom" V. Mačeku i proto hippy-pokretu zvanom Hrvatska seljačka stranka:

Kad je Pavelić ušao u Zagreb, na raspolaganje su mu stavljene vojne postrojbe Hrvatske Seljačke Straže, oko 300.000 naoružanih. To je vojska koju je naoružao Maček, od 1939. do 1941, uz tajni sporazum sa Musolinijevim ministrom grofom Cianom o upotrebi tih jedinica protiv jugoslavenske vojske, kad se završi agresija na Jugoslaviju. To je i učinila ta vojska 1941. Tu vojsku su stvarali Maček i ostali funkcioneri njegove stranke. Oružje je skladišteno u katoličkim crkvama i samostanima. Jugoslavenska policija je to znala, ali nije se ništa poduzimalo pod plaštom jugoslavenstva, i izbjegavanja daljeg zaoštravanja srpsko-hrvatskih odnosa pred očiglednu invaziju Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju

Znači, Ustaše su manje-više došli na pripremljen teren 10.4.1941.g.

I vi opet zaboravljate na statut Ustaškog pokreta, sram vas bilo, koliko puta vam to moram ponavljati

[radostan dan]

ne preskači vudi...ide prvi svjetski, pa starčević, pa kvaternik...i eto nas u 1850. godini.(stavio bi smajli, al ne ide uz temu).

[Domaci izdajnik]

Dešavanja u Trebinju i okolini u maju 1941.

Kao što je već rečeno, u drugoj polovini maja u Trebinje je stigao 14.
domobranski puk (7. i 10. bataljon i Trebinjski posadni bataljon)5; štab puka,
prištapski delovi i posadni bataljon dislocirani su u Trebinju, dok su ostali delovi
raspoređeni u varošicama duž granice prema Crnoj Gori. Stab puka je stigao u
Trebinje u petak, 30. maja. Istoga dana na pijaci je održan miting, na kome je Đorđo
Srinčić održao vatreni govor u slavu poglavnika Pavelića i njegovih ustaša,
i domobranima poželeo dobrodošlicu. U Trebinje je krajem maja stigla i grupa
ustaša, tzv. »zaštitnih lovaca«, ma h om propalih studenata iz Zagreba, s Borivoj em Ratkovićem na čelu, koji je još pre rata pripadao ilegalnoj terorističkoj organizaciji »Matija Gubec«. Iako je imala samo 9 ljudi, ova grupa je odmah po dolasku
počela da teroriše i pljačka srpsko stanovništvo, uz pomoć dobrih poznavaoca
ovdašnjih prilika, razume se. Njeni glavni saradnici bili su: Đorđo (Juraj) Srinčić,
Nikica Kisić, Ajdin Rokolj, Nikola Marolt, Hivzija Cvijetić, Jure Kežić, Mehmedalija Rokić i dr. Glavni oslonac te grupe bile su žandarmerijske stanice, koje su tih dana počele da funkcionišu u Trebinju, Lastvi, Grabu, Ivanici, Dobromanima,
Ravnom i Sutorini.
U subotu (31. maja) priređena je u bivšem oficirskom domu zajednička
večera »zaštitnih lovaca« i njihovih domaćih pomagača, na kojoj je doneta odluka
o hapšenju i pogubljenju svih uglednih Srba u Trebinju i najbližoj okolini; realizacija te odluke počela je još iste noći. Najpre je inscenirano tobožnje ubistvo
jednog domobranskog oficira. Negde iza ponoći pospano trebinjsko stanovništvo
probudila je pucnjava na periferiji grada, praćena histeričnim povicima polupijanih ustaša. Neposredno iza toga, grupe »lovaca«, koje su predvodile domaće
ustaše i štitile domobranske patrole, zašle su po srpskim kućama, budile uplašenu
decu i hapsile i ubijale njihove očeve na vrlo brutalan način: naređivali su žrtvi da
se okrene prema zidu, prislanjali joj cev revolvera na potiljak i ispaljivale jedan ili
više metaka, ne obazirući se na prisustvo porodice, pa i male dece.

Milana Brkovića su, na primer, uhapsili na radnom mestu, doterali ga pred
vlastitu kuću, da bi ga tamo streljali pred očima cele porodice - žene i dece. Gaša
Kovačevića su našli u kući, sa ženom i sedmoro dece j edno drugom do uva, i tu
ga izrešetali sa više revolverskih hitaca. Radovan Lečić je pogođen metkom u
slepočnicu upravo u trenutku kada je, na poziv dželata, prekoračio kućni prag;
obliven krvlju srušio se na pločnik ispred vrata. Vlado Popović, bivši sekretar
trebinjske opštine, ubijen je rukom svog dotadašnjeg službenika Ajdina Rokolja,
koji ga je izveo u zatvorsko dvorište, prislonio uza zid i ispalio mu u potiljak više
revolverskih hitaca. Šćepo Đurić je pokušao da pobegne, ali mu to nije pošlo za
rukom; za njim je pojurio jedan ustaša i nekoliko domobrana, stigli ga ranjenog u
katoličkom groblju i tamo dotukli. Primetivši dolazak ustaša i domobrana, Veljko
Palikuća, iz sela Mostaća, sakrio se u štalu među ovce, ali su ga »lovci« brzo
pronašli i zverski ubili, pred uplašenom majkom i suprugom Ankom.
Tog junskog jutra ubijeno je devet ljudi:
Šćepo Đurić
Milan Brković
Radovan Lečić
Ilija Kukurić
Dušan Nogulić
Vlajko Palikuća
Vlado Popović
Vaso Babić i
Gašo Kovačević.
Sutradan, 2. juna, po ulicama Trebinja osvanuli su izlepljeni plakati sa
imenima ubijenih Srba i obrazloženjem da su svi oni uoči rata bili članovi
Dobrovoljačkog četničkog udruženja, i da su, tobože, pripremali ustanak protiv
ustaške vlasti. Uz ovaj plakat nalepljen je i drugi na kome je pisalo da će »za svaku hrvatsku glavu biti streljano 100 Srba«, i da se Srbima i Jevrejima zabranjuje
slobodno kretanje od pet sati po podne do šest izjutra.
Kao što se vidi, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je, znatno pre izdavanja zloglasne Kajtelove naredbe o
streljanju 100 Srba za jednog Nemca, primenjen taj princip. Obnarodovan je u
Trebinju, gradu čiji su se najugledniji ljudi, prelazeći velikodušno preko leševa 79
obešenih rodoljuba, energično suprotstavili (1918. godine) naoružanim grupama
Nikole Vučurevića, Petra Baćovića i Jovana Vlahovića da se svete trebinjskim
šuckorima za zločine počinjene u minulom ratu, ističući da se zajednička država
ne može graditi na osvetama i krvi i kostima svoje braće i komšija; da bi sprečio
prolivanje bratske krvi, Petar Jovović, predsednik novoobrazovanog Narodnog
veća, organizovao je naoružanu narodnu gardu, sastavljenu od Srba, Hrvata i
Muslimana Trebinja i okoline i pomoću nje zaštitio hrvatsko i muslimansko
stanovništvo

[Domaci izdajnik]

Kao što je već rečeno, ustaše su početkom juna uhapsile u Ljubinju oko
osamdeset Srba, ali sa njihovom likvidacijom nisu žurili; čekali su 13. jun,
spomen-dan duhovnog oca ustaškog pokreta Ante Starčevića, da ga proslave
zverskim pokoljem ljubinjskih talaca.
Poznato je da je Pavelić za svoj rođendan
(14. jul) 1941. godine dobio od svojih »vernih ustaša« na poklon punu korpu
ljudskih očiju. Evo šta je o tome napisao italijanski novinar Malaparte Crusio,
koji je pratio italijanskog poslanika u Zagrebu Kazertana prilikom njegovog prijema kod Pavelića:
». .. Dok je poglavnik govorio, primetio sam na pisaćem stolu kotaricu od
vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i videlo se da je dupke pun plodova
mora, tako mi se bar činilo, nekakvih ostriga izvađenih iz školjki, onakvih kakve
se mogu videti u velikim sudovima u izlozima Fa r tunum and Mayson, na Pikadiliju u Londonu. Kazertano me pogleda i namignu mi: 'Prijala bi ti jedna dobra
čorba od ostriga, zar ne?'
- To su ostrige iz Dalmacije? - upitao sam poglavnika.
Ante Pavelić diže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu
pihtijastu masu ostriga, reče, smešeći se na onaj nj emu svojstven način: 'To je
poklon mojih vernih ustaša; ovde ima dvadeset kilograma ljudskih očiju'.«

Ne zna se da li je u toj kotarici bilo očiju hercegovačkih Srba, ali se pouzdano zna da su hercegovačke ustaše, kada je o vernosti poglavniku reč, bile bez
premca i da su, pred taj poglavnikov rođendan, vadile oči svojim žrtvama; to su
činile i u Ljubinju.
Upravo na Pavelićev imendan, ljubinjske ustaše su upale u zatvor tamoš-
njeg sreskog suda, izabrale među zatvorenim taocima trideset i dvojicu najuglednijih (učitelja, sveštenika, inženjera, oficira bivše jugoslovenske vojske, trgovce,
zanatlije, penzionere) i bukvalno ih masakrirale, a potom ubacile u kamion,
odvezle do j ame Pandurice, kod sela Vodena, i tamo pobacale te unakažene i
polumrtve ljude; niko od njih nije uspeo da pobegne, j er su dželati, poučeni
iskustvom Kapavice, brižljivo isplanirali i izvršili ovaj zločin. Iz iskaza Ilije
Pupića, Dušana Novokmeta, Čeda Mićića, Ljubice Pecelj i Nedžiba Bakšića,
datih još 19. juna 1946. godine, vidi se da su leševi Ljubinjaca bačenih u j amu
Panduricu bili užasno unakaženi. Tamo se, pored ostalog, kaže da se Dušan
Novokmet, tražeći brata Đuru i bratića Vladu, spustio u tu j amu (mesec dana
posle zločina) i naišao na stravičan prizor. Svi leševi su bili grozno unakaženi:
nekima su bile odsečene ruke, nekima uši, nekima nos, nekima izvađene oči,
nekima je glava bila raspolućena itd., itd.50 Medu tim leševima nalazili su se i
leševi dvojice Hrvata - Nikole Perutina, učitelja iz Dračeva i Nikole Zokovića,
predratnog sreskog načelnika u Stocu) i Šarića Hakije, solunskog dobrovoljca,
narednika srpske vojske i nosioca Karađorđeve zvezde.

Među taocima koji su zverski poubijani 13. j u na nalazio se i pravoslavni
sveštenik Božidar Šarenac, sin ljubinjskog prote Šćepana Šarenca, čoveka koji se
1918. godine energično suprotstavio svima onima koji su hteli da se svete za
zlodela koja su ljubinjski šuckori počinili u minulom ratu; izašao je, sa najuglednijim ljubinjskim Srbima, pred Čevljane, koje su predvodili Blagota i Majo Vujović, odveo ih u crkvu i sa oltara zakleo da ne čine nikakvo zlo ljubinjskim Muslimanima i Hrvatima. Ta činjenica nije pomogla njegovom sinu Božidaru, vatrenom poborniku dobrosusedstva i konfesionalne tolerancije ovog nacionalno
mešovitog kraja. Za ljubinjske ustaše pripadnici srpske nacionalnosti, svi bez izuzetka, nisu imali niti su mogli imati bilo kakve olakšavajuće okolnosti.

[julisiz es grant]

A ova priča o "dobrom" V. Mačeku i proto hippy-pokretu zvanom Hrvatska seljačka stranka:

Kad je Pavelić ušao u Zagreb, na raspolaganje su mu stavljene vojne postrojbe Hrvatske Seljačke Straže, oko 300.000 naoružanih. To je vojska koju je naoružao Maček, od 1939. do 1941, uz tajni sporazum sa Musolinijevim ministrom grofom Cianom o upotrebi tih jedinica protiv jugoslavenske vojske, kad se završi agresija na Jugoslaviju. To je i učinila ta vojska 1941. Tu vojsku su stvarali Maček i ostali funkcioneri njegove stranke. Oružje je skladišteno u katoličkim crkvama i samostanima. Jugoslavenska policija je to znala, ali nije se ništa poduzimalo pod plaštom jugoslavenstva, i izbjegavanja daljeg zaoštravanja srpsko-hrvatskih odnosa pred očiglednu invaziju Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju
Znači, Ustaše su manje-više došli na pripremljen teren 10.4.1941.g.

Ovo da je Mačekova straža osnovana u dogovoru sa grofom Cianom jednostavno nije istina i nema nikakvih dokumenata koji to mogu potkrijepiti. Mačeku se štošta može spočitati, ali je činjenica da je zaista bio zainteresovan za sporazum sa beogradskom vladom, što je i ostvario, a što mu ustaše nikada nisu oprostili. Ovo što si naveo su samo domišljanja i varijacije na teze Brozovog generala Terzića o krivici HSS za kapitulaciju i sva zla koja su kasnije zadesila Jugoslaviju. Činjenica jeste da je Zaštita itekako poslužila ustašama u uspostavljanju vlasti, ali tu nije bilo nikakve premedijacije, još manje dogovora. Bukvalno se do 10. aprila i nije znalo da će biti proglašena NDH i da će Pavelić i njegovih 200 ustaša u Italiji postati neki faktor, jer su Nijemci žarko željeli da privole Mačeka da se stavi na čelo Hrvata, na što on nije pristao.
Odosmo od teme, ako želiš nastaviti diskusiju ima ona tema NDH-all about, ili da otvorimo novu.

[otac_makarije]

Za one koji nisu pogledali knjigu koju je preporučio otvarač teme



jedan mali prilog kako su samo pedantno vođene katoličke crkvene knjige i poslije neko ima obraza tvrditi kako nisu znali šta se dešava, nisu znali tačan broj pokatoličenih i sl., sve je tu zavodni brojevi, mjesta čuvanja arhiva. Dovoljno je vidjeti da je do 01.07.1941. predato 265 "molbi za prelaz na katoličku vjeru" samo u Čapljini, naravno dobrovoljno a kako bi drukčije. Kako su samo ustaše prosvjetlile "šizmatike" za nepuna dva i po mjeseca nije ni čudo što su glavonje uz pomoć centrale pobjegle 1945

[radostan dan]

radostan dan dana 24/09/2014 10:51


ne znam koliko si upoznat sa sistematičnošću i načinom vođenja ckvenih knjiga...današnji matični uredi su ti samo moderna verzija crkvenog arhiviranja, koji je uspostavljen bog zna kad.
osim što je priznala 240.000 preobraćenika, zašto nakon rata nije izašla (kat.crkva) sa podatkom npr. da je 200.000 brisala iz registra jer nisu pripadnici kat. crkve...ne dolaze na misu, ne krste djecu, ne vjenčavaju se u crkvi, ne sahranjuju se, itd, i skinu tu stigmu sa sebe.

[seln]

A ova priča o "dobrom" V. Mačeku i proto hippy-pokretu zvanom Hrvatska seljačka stranka:

Kad je Pavelić ušao u Zagreb, na raspolaganje su mu stavljene vojne postrojbe Hrvatske Seljačke Straže, oko 300.000 naoružanih. To je vojska koju je naoružao Maček, od 1939. do 1941, uz tajni sporazum sa Musolinijevim ministrom grofom Cianom o upotrebi tih jedinica protiv jugoslavenske vojske, kad se završi agresija na Jugoslaviju. To je i učinila ta vojska 1941. Tu vojsku su stvarali Maček i ostali funkcioneri njegove stranke. Oružje je skladišteno u katoličkim crkvama i samostanima. Jugoslavenska policija je to znala, ali nije se ništa poduzimalo pod plaštom jugoslavenstva, i izbjegavanja daljeg zaoštravanja srpsko-hrvatskih odnosa pred očiglednu invaziju Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju
Znači, Ustaše su manje-više došli na pripremljen teren 10.4.1941.g.

Ovo da je Mačekova straža osnovana u dogovoru sa grofom Cianom jednostavno nije istina i nema nikakvih dokumenata koji to mogu potkrijepiti. Mačeku se štošta može spočitati, ali je činjenica da je zaista bio zainteresovan za sporazum sa beogradskom vladom, što je i ostvario, a što mu ustaše nikada nisu oprostili. Ovo što si naveo su samo domišljanja i varijacije na teze Brozovog generala Terzića o krivici HSS za kapitulaciju i sva zla koja su kasnije zadesila Jugoslaviju. Činjenica jeste da je Zaštita itekako poslužila ustašama u uspostavljanju vlasti, ali tu nije bilo nikakve premedijacije, još manje dogovora. Bukvalno se do 10. aprila i nije znalo da će biti proglašena NDH i da će Pavelić i njegovih 200 ustaša u Italiji postati neki faktor, jer su Nijemci žarko željeli da privole Mačeka da se stavi na čelo Hrvata, na što on nije pristao.
Odosmo od teme, ako želiš nastaviti diskusiju ima ona tema NDH-all about, ili da otvorimo novu.

Kad Woody kaze da je voda mokra, trebas je ipak dodirnuti i provjeriti.
Cuj, 300.000...znaci, svaki deseti Hrvat, ukljucujuci zene, djecu i starce je bio u toj strazi....i to naoruzani.

[Woody]

Što? Imaš ti neki mjerodavniji podatak?

Ne vjerujem ni ja dok ne probam

[seln]

Što? Imaš ti neki mjerodavniji podatak?

Ne vjerujem ni ja dok ne probam

Nikakav belaj, zaustavi prvog prolaznika i reci mu neka te popisa.

[otac_makarije]

još jedna kontraverza, opet vezano za suđenje u Mostaru 1957:
Osim već pomenute činjenice o sramno malom broju optuženih zločinaca (niko od inspiratora i neposrednih izvršilaca iz čapljine i okoline!), na pomenutom suđenju zločincima u Mostaru se kao član sudskog vijeća pojavljuje takođe jedan od zločinaca iz 1941 - Jozo Jelčić - ustaša iz sela Grabovina kod Čapljine, koji je učestvovao u hapšenju i sprovođenju Prebilovčana do jame Golubinka. Dotični je nakon izvršenja zločina 1941 imao značajnu ulogu i u naseljavanju ustaša u kuće pobijenih Srba u Prebilovcima.
Preživjeli prebilovčani su odmah kada su vidjeli o kom se radi pisali peticiju i vlasti uslijed nepobitnih dokaza povlače ovog ustašu iz sudskog vijeća i penzionišu ga (o suđenju ni govora) ?! da pomenem kao vrhunac ironije i to da je pomenuti bio odlikovan ordenom bratstva i jedinstva ?!

[cindrlimindrli]

još jedna kontraverza, opet vezano za suđenje u Mostaru 1957:
Osim već pomenute činjenice o sramno malom broju optuženih zločinaca (niko od inspiratora i neposrednih izvršilaca iz čapljine i okoline!), na pomenutom suđenju zločincima u Mostaru se kao član sudskog vijeća pojavljuje takođe jedan od zločinaca iz 1941 - Jozo Jelčić - ustaša iz sela Grabovina kod Čapljine, koji je učestvovao u hapšenju i sprovođenju Prebilovčana do jame Golubinka. Dotični je nakon izvršenja zločina 1941 imao značajnu ulogu i u naseljavanju ustaša u kuće pobijenih Srba u Prebilovcima.
Preživjeli prebilovčani su odmah kada su vidjeli o kom se radi pisali peticiju i vlasti uslijed nepobitnih dokaza povlače ovog ustašu iz sudskog vijeća i penzionišu ga (o suđenju ni govora) ?! da pomenem kao vrhunac ironije i to da je pomenuti bio odlikovan ordenom bratstva i jedinstva ?!

A takva vremena bila, moralo se iznalaziti neki balans. U moru cetnickih zlikovaca koji su se okitili partizanskim
ordenjem red je bio da i nekog Jozu zapadne jedno.

[otac_makarije]

A takva vremena bila, moralo se iznalaziti neki balans. U moru cetnickih zlikovaca koji su se okitili partizanskim
ordenjem red je bio da i nekog Jozu zapadne jedno.

čemu relativiziranje?
Kad već vučeš za jezik, imaš li možda neki primjer, iz tog mora primjera, da je neki četnik sjedio u sudskom vjeću na suđenju svojim drugarima, za zločine koje su zajedno počinili?

[radostan dan]

[radostan dan]

[radostan dan]

[cindrlimindrli]

A takva vremena bila, moralo se iznalaziti neki balans. U moru cetnickih zlikovaca koji su se okitili partizanskim
ordenjem red je bio da i nekog Jozu zapadne jedno.

čemu relativiziranje?
Kad već vučeš za jezik, imaš li možda neki primjer, iz tog mora primjera, da je neki četnik sjedio u sudskom vjeću na suđenju svojim drugarima, za zločine koje su zajedno počinili?

Takvih sudjenja je bilo jako malo, cetnicki zlocini se uglavnom nisu procesuirali. Nije to nikakvo relativiziranje, to su
jednostavno bila takva vremena.

[Tomi110]

još jedna kontraverza, opet vezano za suđenje u Mostaru 1957:
Osim već pomenute činjenice o sramno malom broju optuženih zločinaca (niko od inspiratora i neposrednih izvršilaca iz čapljine i okoline!), na pomenutom suđenju zločincima u Mostaru se kao član sudskog vijeća pojavljuje takođe jedan od zločinaca iz 1941 - Jozo Jelčić - ustaša iz sela Grabovina kod Čapljine, koji je učestvovao u hapšenju i sprovođenju Prebilovčana do jame Golubinka. Dotični je nakon izvršenja zločina 1941 imao značajnu ulogu i u naseljavanju ustaša u kuće pobijenih Srba u Prebilovcima.
Preživjeli prebilovčani su odmah kada su vidjeli o kom se radi pisali peticiju i vlasti uslijed nepobitnih dokaza povlače ovog ustašu iz sudskog vijeća i penzionišu ga (o suđenju ni govora) ?! da pomenem kao vrhunac ironije i to da je pomenuti bio odlikovan ordenom bratstva i jedinstva ?!

A takva vremena bila, moralo se iznalaziti neki balans. U moru cetnickih zlikovaca koji su se okitili partizanskim
ordenjem red je bio da i nekog Jozu zapadne jedno.

Dopodne četnik – popodne partizan

Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika. Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program koga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: «Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati / kad se Pero iz Londona vrati»…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da «osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno». Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u «izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću» 11. kolovoza 1943. zapisao: «U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom».

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje. Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave. Dubajić, primjerice, navodi da je u tijeku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao «Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika».

Dubajić dalje dodaje: «Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu». U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana. O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: «Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca».

[Domaci izdajnik]

Pročitati Noć Kame od D.Pantića i Zbornik radova - Zločini četničkog pokreta 1941-1945 a ne lupati napamet....čuj nije procesuirano

[otac_makarije]

A takva vremena bila, moralo se iznalaziti neki balans. U moru cetnickih zlikovaca koji su se okitili partizanskim
ordenjem red je bio da i nekog Jozu zapadne jedno.

čemu relativiziranje?
Kad već vučeš za jezik, imaš li možda neki primjer, iz tog mora primjera, da je neki četnik sjedio u sudskom vjeću na suđenju svojim drugarima, za zločine koje su zajedno počinili?

Takvih sudjenja je bilo jako malo, cetnicki zlocini se uglavnom nisu procesuirali. Nije to nikakvo relativiziranje, to su
jednostavno bila takva vremena.

do mene je znači ...

[radostan dan]

tomi, dječak koji je svoje prve postove potpisivao sa - nek bog ubije sve četnike, ustaše i ostale fašiste...
kako iskreno i nevno.
zatim tomi, koji polako počnetemu da filuje ne svojim stavom i mišljenjem, nego copy/paste uraDtcima, na koje sam skrenuo pažnju u ranijim postovima - www.hic.hr/bleiburg , čitati o -

BLEIBURG. BLEIBURŠKA TRAGEDIJA I KRIŽNI PUT HRVATSKOGA NARODA

Tragedija hrvatskoga naroda - partizani - TITO- zločinci

Poruka Daria Kordića: Za Hrvatsku tek dolaze najbolji dani
Ljudska i politička ispovijed hrvatskog uznika Daria Kordića

idemo dalje...

tomi, i pripovjetka o nesretnim švercerima duvana, kao objašnjenje genocida...

[cindrlimindrli]

Pročitati Noć Kame od D.Pantića i Zbornik radova - Zločini četničkog pokreta 1941-1945 a ne lupati napamet....čuj nije procesuirano

Dobro, da ne lupamo na pamet, koliko ih je osudjeno za zlocine po Istocnoj Bosni?