Forum Klix.ba

Najbolje vrijeme za zenidbu.
Za zenu 25-30, za muskarca 30-35 godine.

Jokericious wrote:Najbolje vrijeme za zenidbu.
Za zenu 25-30, za muskarca 30-35 godine.

nije ti losa ova kralju moj.

ja imam jos do ovog ranga za muskarce. al eto imam djevojk uz sebe par godina. jos je rano za zenidbu, al kontam da bi ona trebala biti ta. jbg, kazem joj sve sta mi smeta i ona meni, pa vjerovatno pravimo podlogu za zivot bez predhodno pomenutih problema. vala ne znam, muskarci tokom zabavljanja toliko toga precute, i onda sve to dolazi na naplatu kasnije, dobijes muskarca koji ne smije kontrirati, jednostavno ona se vidi kao vodja, istom se smiju i komsiluk i familija.

zajebana je to stvar, nakon bruku godina i ne mozes nesto promjeniti, a i vjerovatno strah uradi svoje, pa covjek i trpi samo da ne dodje do razlaza, onda bi mu se jos vise smijali familija i komsiluk.

brije braka valda treba o svemu pricati, nema pretvaranja, pa osluciti moze li to u brak ili ne moze.

ili je danas, daj sta das, ko ce ga znati.

Koliko djece je – previše djece?

Kod nas je zavladao svojevrstan trend, da ako djetetu ne možeš priuštiti vlastitu sobu, tri vrste aktivnosti (jesmo li mi kao djeca ZBILJA imali tri-četiri aktivnosti?), rođendane u skupim igraonicama, zimovanja… da ih je bolje i ne imati! Razmislimo, kakvu poruku šaljemo od samog starta?

http://www.bitno.net/kolumne/koliko-dje ... 8WICOLTJH0


Koliko je djece društveno prihvatljivo?

U brojnoj razmjeni iskustava zaključila sam da se društvena klima DONEKLE promijenila, donekle u smislu da su se mnogi parovi planirano i željeno odlučili na treće dijete, ovo već pišem u ime svoje generacije druge polovice sedamdesetih, a da ne strše pretjerano i nisu promatrani kao svjetsko čudo što su se na taj “pothvat” odlučili. Neki koje poznajem shvatili su da imati djecu zbilja nije toliki bauk, da su bratstvo i sestrinstvo neprocjenjive životne kategorije, i ono što su neki drugi smatrali hrabrošću i ludošću, oni su smatrali običnom zdravom obiteljskom logikom.

http://blog.vecernji.hr/nikolina-nakic/ ... ljivo-3341




Zbog cega je zavladao trend od dvoje djece? Nedavno sam dobio novu radnu kolegicu iz Mexika. Jedna od prvih reakcija koje je imala je ta da joj se Europa cini izuzetno starom i to se prema njoj uoci golim okom. U Mexiku vrvi od omladine i rijetke su porodice koje imaju manje od 4-5 djece. Zasto je dvoje djece postala neka norma? Kako je doslo do toga?

Troje najmanje

Mrsko mi citati sve, samo me zanima je l' Dozer zaduzen za to da odgovara ljude od braka ili mi se cini

Edit: procitah post do kraja, nije

SidaMan wrote:Zasto je dvoje djece postala neka norma? Kako je doslo do toga?

Sebičnost i veća urbaniziranost. Koliko Evropljana je ima sigurnu finansijsku situaciju pa opet ima samo jedno ili čak nijedno. Pa i u bivšoj Yugi se imala koliko toliko dobra finansijska sigurnost pa se negdje od 70 godina u gradovima većinom imalo samo 2. Na selima se imalo nešto više zbog potrebne radne snage u poljoprivredi. Sada klasično selo skoro da i ne postoji u Evropi, kod nas ga je agresija razvalila skroz.

SidaMan wrote:Koliko djece je – previše djece?


Zbog cega je zavladao trend od dvoje djece? Nedavno sam dobio novu radnu kolegicu iz Mexika. Jedna od prvih reakcija koje je imala je ta da joj se Europa cini izuzetno starom i to se prema njoj uoci golim okom. U Mexiku vrvi od omladine i rijetke su porodice koje imaju manje od 4-5 djece. Zasto je dvoje djece postala neka norma? Kako je doslo do toga?

Nije samo novac u pitanju. Treba svako to dijete kvalitetno i lijepo vaspitati, posvetiti im se, treba za to puno vremena i živaca, jer svako dijete je različito i specifično, daklem svako je posao za sebe. A roditelji se psihički troše u toku studiranja, traženja posla, na poslu....pa eto ono što još nerava ostane troši se na dijete. Sad ćete reći kako su prije roditelji to bili u stanju a danas nisu. Pa zato što ništa nije kao prije, sistem, društvene norme, vrijednosti, dosta je iskrivljeno sve, pa se jadni roditelji trebaju dobro namučiti da upute dijete na pravi put. Znači treba nesebično od trenutka njegovog rođenja zanemariti dobar dio svoga života i podrediti ga djetetu... a djeca su nezahvalna

uh teme dobre


slazem se sa svima, i onima koji jesu kao i onima koji nisu za zenidbu bez neke novcane osnove.
jesam za ako su novcana primanja stabilna, s tim da bih malo pricekala oko djece cisto da imas barem nesto - tako smo mi uradili
nisam za ako je bas ono primanje minimalac, pa jos nabesas djece pa te roditelji guraju na sve strane.

veno (nemoj se osjecati prozvanom, ovo vazi za sve koji misle kao ti )
jesi li ikada razmisljala u pravcu da ces mami puno olaksati kada se osamostalis i iako joj ne mognes pomagati u prvi mah, ona ce imati onaj dio penzije koji je trosila "na tebe" u plusu kod sebe - da to tako objasnim.

po meni je vazno da se svoje mladih razumiju i ako je potrebno na pocetku malo takoreci stisnu, sa tim sto imaju i drze se principa da nece traziti pomoc od drugih. a ovamo suha hljeba jesti ... ako treba i tako cemo!




mislim da mnogo mladih sebi pravi zamku time sto ide tim redoslijedom
zavrsit cu fax
naci cu posao
ostat cu zivjeti sa svojima da "otplatim dugove"
pa dok nadjemo stan - ili jos bolje/gore dok kupimo stan, a za to treba imati i osnove i tako to
pa dok opremimo stan
pa cekaj ovo pa cekaj ono
em ti prodje zivot, em postoji mogucnost da se neko i ohladi

posebno mi je interesantno ovo "otplacivanje dugova"
jel mislite da su vas vasi roditelji rodili kao investiciju ili kao ulaganje ili kao zadovoljstvo?
ja sumnjam da ijedan roditelj razmislja u tom pravcu "evo sad zavrsi fakultet i ode da zivi a nama nije dao nista" - pitajte ih pa cete vidjeti da oni tako ne misle.
ja necu tako razmisljati o svojoj djeci, sve dok su vrijedna i radna, postena i ne brukaju me

NARAVNO
kada se steknu uslovi i kada se moze, red je pomoci roditeljima koliko se moze - ali imajte u vidu da je jedan dobar dio pomoci, tzv
" skidanje sa grbace "

Ne mora znaciti da roditelji ocekuju da im na taj nacin vratis godine zivota i truda ulozenog u tvoj odgoj i sl. Bar u mom slucaju, to je nesto sto bih, licno ja imala zelju da uradim. Niko ne kaze da cu "imati vremena" da to ostvarim prije braka, cisto bih voljela da bude tako.
A sto se tice tog "hladjenja", ako vec neki par strahuje od takvog scenarija, bolje da do toga dodje prije potpisa, jer samim stupanjem u brak, isti nece izbjeci. Tako da ni to nije neki argument.

Roditeljima ce vise love trebati kada budu stari penzioneri koji trose redovno ljekove nego kada jos rade/tek su se penzionisali. Tako da je to optimalan trenutak.

zelje su jedno, mogucnosti su drugo

koliko trebamo zaista vratiti novca roditeljima?
jel neko vodi racunicu? u toku odgoja djece

ako zivimo sa njima jos par godina nako zaposlenja, mi i trosimo u toj kuci, i dajemo tako da ... nije to neko pomaganje
pomaganje je kada ne trosimo nikako njihov novac, a dajemo barem nesto.

Partizzanka wrote:zelje su jedno, mogucnosti su drugo

koliko trebamo zaista vratiti novca roditeljima?
jel neko vodi racunicu? u toku odgoja djece

ako zivimo sa njima jos par godina nako zaposlenja, mi i trosimo u toj kuci, i dajemo tako da ... nije to neko pomaganje
pomaganje je kada ne trosimo nikako njihov novac, a dajemo barem nesto.

Kako njima dati ako ni u braku ne doprinosimo sa finansijske strane?

everlast wrote:Najbolje vrijeme za zenidbu.
Za zenu 25-30, za muskarca 30-35 godine.

Ja bih ovdje, ipak, rekao da je za oboje najbolje sve to pokrenuti do max. 30, sa ili bez razlike u godinama medju njima.
Hajmo opet realno - s obzirom na danasnji zivotni vijek i tempo zivota, s 30 smo svi mi manje-vise vec na polovini svog zivota. A pred nama je svasta nesto, pogotovo sto se djece tice.
Moja logika je nekakva ovakva - sto prije, to bolje. Ako se ranije krene, ranije ce se i stici tamo gdje se krenulo. Naravno, ovo ne znaci da se treba zeniti/udavati i praviti djecu s 13, ali mislim da je optimum za taj start od neke 24, 25 - 30.
I ovo govorim opet iz licnog iskustva. Ja jesam krenuo u sve to ranije, sa 24, sto je po mnogima tada bilo prerano. Ali, ja sam i inace u zivotu u sve krenuo ranije - od izlazaka, putovanja s rajom, pocetka rada i zaradjivanja (iako nisam za to imao nikakve finansijske potrebe sto se roditelja tice), i osamostaljenja generalno.
Danas, svi ti koji su onda govorili "aaa, budalaaa", "gdje su poletili..", "ma prerano im je...", danas govore - "blago vama, djeca velika" (a oni sa 35, 40+ ljuljuskaju, kupuju pelene i sl.), "vi ste to pametno odradili", "jebe se vama, sad mozete gdje i kako hocete", "vi ste sve svoje na vrijeme rijesili" (a oni se tek kuce sa 35+), itd., i sl.

Naravno, za ovih 18 godina mi smo sebi rijesili sve - od vlastitog i potpuno opremljenog stana (sto se nije desilo preko noci), novog auta, odgojene (ovo kazu svi drugi) i vec velike djece kod koje nema nikakvih preseravanja i nerealnih zahtjeva, do raznih putovanja vani nas dvoje samih, ali i sa djecom.

Jokericious wrote:....istom se smiju i komsiluk i familija.

zajebana je to stvar, nakon bruku godina i ne mozes nesto promjeniti, a i vjerovatno strah uradi svoje, pa covjek i trpi samo da ne dodje do razlaza, onda bi mu se jos vise smijali familija i komsiluk.

brije braka valda treba o svemu pricati, nema pretvaranja, pa osluciti moze li to u brak ili ne moze.

A ovo je vrhunska budalastina - onog momenta kad iz glave izbijete mahalski nacin razmisljanja zasnovan na idiotluku zvanom "sta ce narod reci", imacete neuporedivo kvalitetniji i slobodniji zivot.
Uvazavajte sve i svakoga, pa i komsiluk, ali nikad za nikad ne dozvolite da vam komsiluk upravlja zivotom i da se ravnate po tome sta komsiluk misli ili prica o vama. Neka komsiluk misli i prica sta hoce (i jede govna s tim pricama), vi zivite svoj zivot, onako kako se vi o njemu dogovorite i kako ga vi sebi zamislite.

lavorpunvode wrote:

Partizzanka wrote:zelje su jedno, mogucnosti su drugo

koliko trebamo zaista vratiti novca roditeljima?
jel neko vodi racunicu? u toku odgoja djece

ako zivimo sa njima jos par godina nako zaposlenja, mi i trosimo u toj kuci, i dajemo tako da ... nije to neko pomaganje
pomaganje je kada ne trosimo nikako njihov novac, a dajemo barem nesto.

Kako njima dati ako ni u braku ne doprinosimo sa finansijske strane?

Pa cim ne doprinosis, ako se udas nisi vise njima minus nego bracnom partneru.

pa u tome i jeste fazon

evo na mom primjeru
mi kada smo se trebali uzeti ja nisam niti skolu zavrsila niti imala posla - jbg ljubav je u tom trenutku bila vaznija
zivjeli od njegove plate - stisli se tu i tamo, nema veceravanja (doduse ni sada ne veceramo, nije nam navika), nema luksuza nekih pretjeranih
ja nisam pomagala roditeljima - ali idem sa mislju da oni od kada sam otisla imaju onaj dio plate koji su trosili na mene, u plusu svaki mjesec jer hrane jedna usta manje (da ne pricam o dzeparcu i izdacima za druge mjesecne potrebe)
ne znam kako je drugim roditeljima, ali mojima je vazno da je meni ok da imam sta jesti i piti i da zivim normalno, njima ne moram davati
kada sam se ja zaposlila i kada smo mi stali na noge ... od tada pomazemo roditeljima, sto znaci da oni onda imaju i onaj dio primanja koji su trosili na mene + ono sto dobijaju od djece dodatno.

ali zivjeti, vecinom ono nezadovoljno nekako svakodnevno, nemas posla, sramota te za kafu pitati, o moru da ne govorim, ne zna ssta ce biti sutra, kad cu naci posao, kako cemo zivjeti - kad nadjem posao prvo barem godinu zivjeti sa mojima da i ja sta pridonesem ... itd itd itd

lavorpunvode wrote:

Partizzanka wrote:zelje su jedno, mogucnosti su drugo

koliko trebamo zaista vratiti novca roditeljima?
jel neko vodi racunicu? u toku odgoja djece

ako zivimo sa njima jos par godina nako zaposlenja, mi i trosimo u toj kuci, i dajemo tako da ... nije to neko pomaganje
pomaganje je kada ne trosimo nikako njihov novac, a dajemo barem nesto.

Kako njima dati ako ni u braku ne doprinosimo sa finansijske strane?

Vjeruj mi roditelji ti nece ni traziti. Njima ce biti dovoljno da ti imas sebi.

Nijedan roditelj ti nece reci makni mi se sa grbace, ali mislim da je i njima fino da se nakon 20 i kusur godina malo posvete sebi.

Al kod nas je jednostavno takav zivot gdje je sasvim normalno da u 30-oj zivis sa roditeljima. Razumijem osobe koje nemaju posla, ali opet i te osobe onda postaju probiraci. Pa nece da radi za 500 KM, malo mu, pa ovo, pa ono.

A ja ih isto znam koji rade 5+ godina pa zive sa roditeljima. Sta ih briga, nit placaju kiriju, mama im pere ves, posprema, kuha. Ko u hotelu.

Partizzanka, mnogi od nas, a prvenstveno na sebe mislim, nisu roditeljima na grbaci. Zaradjujem svoj dzeparac, ali to ni blizu nije dovoljno da bih unijela u brak i bila zadovoljna s tim. Dovoljno je samo da se roditeljima "skinem s grbace" kao sto kazete.

Pa Dozer ti je napisao da mu je zena na pocetku imala 380 KM. Nisu muskarci materijalisti kao zene, mi gledamo druge vrijednosti.

ja mislim na one koji to jesu

Da li to neko misli da je pohvalno imati vise od dvoje djece? Zasto? Ne vidim tu nista sto je za pohvalu.

A sta je to "dovoljno" po tim nekim danasnjim kriterijima?
Ja takodjer poznajem poprilicno onih kojima je preko 30, zive s roditeljima, zabavljaju se s nekim, ali nemaju posla niti su ga kad imali, ili su tu i tamo nesto brljavili, ali nista sto bi se moglo racunati kao radni staz i iskustvo.
I onda im se ponudi posao za 600-800 KM, tipa neke komercijale ili trgovine (sto je i te kako lijepa cifrica s obzirom da nemaju ni iskustva, ni radne navike, ni slifa), a ono kaze - ma, znas, nisam ti ja za to.

I onda, nakon 2-3 mjeseca kad ispadne stiska da se nema ni za kafu, dodje i kaze - e, jel' ima kakvog posla? Naravno, hladno i bez imalo grize savjesti kazem - Nema. A i da ima, za tebe opet nema. Digne se nos, ali mene to ne zanima.

Ili, imao sam slucajeva gdje prihvati posao, a onda nakon mjesec-dva kaze - Ma, jeb'o te ovo! Imam faks, a slomih se za 8 joja, ne mogu ja ovo. I da otkaz?!
Mislim... zaista... I onda taj poslodavac prebacuje meni sto mu preporucih idiota... Naravno, idiota to uopste ne zanima, tj. takvi likovi uopste ne razmisljau o tim stvarim i ne vide siru sliku tog svog zaposlenja.

Leo_alfa wrote:Da li to neko misli da je pohvalno imati vise od dvoje djece? Zasto? Ne vidim tu nista sto je za pohvalu.

Nema se tu sta "misliti" na pohvalan ili pogrdan nacin. O cemu pricas? Djece imas onoliko koliko zelis, a prvestveno koliko mozes izdrzavati i odgojiti da budu ljudi, a ne razuzdana stoka.
Mozes ti imati jedno, a da bude razmazeni i nadobudni kreten na kvadrat. A mozes ih imati i 5, pa da svi budu ljudi 1/1 i bolji od tog nekog jednog za 10 klasa.

Leo_alfa wrote:Da li to neko misli da je pohvalno imati vise od dvoje djece? Zasto? Ne vidim tu nista sto je za pohvalu.

Nacija ima prostora da se siri, ekonomija bi imala u sta ulagat, mogli bi povecat vojsku...

Vidim samo plusove.

Partizzanka wrote:
veno (nemoj se osjecati prozvanom, ovo vazi za sve koji misle kao ti )
jesi li ikada razmisljala u pravcu da ces mami puno olaksati kada se osamostalis i iako joj ne mognes pomagati u prvi mah, ona ce imati onaj dio penzije koji je trosila "na tebe" u plusu kod sebe - da to tako objasnim.

pazi, ja sam u malo specificnoj situaciji i zato spominjem to pomaganje mami
otac je poginuo u ratu i na osnovu toga imamo njegovu penziju i civilnu invalidninu, a imamo je jer sam ja redovan student (na masteru) tako da nije bas da ja trosim maminu penziju nego apsolutno taj novac ne diram, mama njime raspolaze i meni daje koliko je potrebno
od septembra ja vise nemam pravo na to, sto bi znacilo da ostaje samo mamina penzija, konkretno 414 KM minus dio koji ide na kredit, zato govorim da bih htjela mami pomoci ukoliko bih nasla neki posao

nije to stvar da ja imam neku wow platu nego da imam bilo kakvu platu, od koje mogu placati npr rezije kada budem zivjela sa co'jekom ( ) i da mogu sebi nesto ostaviti za recimo higijenske potrepstine, ali i da mami mogu dati makar neku svoticu ili na kraju krajeva, znam da ona ne bi htjela nista uzeti, da ne mora mama misliti imamo li mi dovoljno i nuditi se da pomogne (a realno ne bi mogla) jer zivimo samo od njegove plate

ovo su sve zelje, a kakve ce biti mogucnosti to cemo da vidimo

(valjda vam je svima sad malo jasniji moj stav )

ma nije niko rekao da ti njoj sve potrosis
nego pricamo opcenito o tome kako kada se djeca odsele - ostane u kuci love koju su ona trosila

.