Potrudih se bas da iščitam cijelu ovu diskusiju, pa ću iznijeti neke svoje stavove, možda budu mahom i off topic, nadam se da niko neće zamjeriti.
Prva premisa je da djeca nisu kriva ni za šta. Ono što propuštamo svi zajedno uočiti, bilo roditelji, bilo učitelji i nastavnici, jest da su djeca ogledalo nas samih. Na žalost, sve češće se danas viđa da su djeca žrtve nas samih, a mi možemo to nazivati greškom sistema, sunovratom vrijednosti i kititi raznoraznim epitetima, do nas je. Svako od nas snosi dio krivice, jer mi smo ti koji čine sistem, mi smo ti koji smo dozvolili da izgubimo univerzalne vrijednosti i prepustimo se stihiji.
Veoma teško stoga je odrediti gdje počinje taj začarani krug, od, uslovno rečeno, lošeg nastavnik ili mene kao lošeg roditelja. Ono što je žalosno i poražavajuće je da su djeca žrtve onog što smo im mi namijenili. Na žalost, počesto roditelji uslijed tempa življenja zaborave da su oni ti koji trebaju u svoje dijete da usadimo osnovne vrijednosti, da smo mi ti u krajnjoj liniji koji bi trebali najbolje da poznajemo svoju djecu i da najbolje od svih znamo kako, upotrijebit ću zaista ružnu riječ, obuzdati vlastito dijete. Iz ovog okvira iskače jedan procenat djece kojima treba pomoć stručno osposobljenih ljudi, ali mi sve u svemu taj procenat prikazujemo mnogo većim nego što stvarno jeste. Mi zapravo stvaramo problematičnu djecu stavljajući ih u kontekstu kojemu se djeca ne mogu snaći. Zaista jeste teško naći odgovarajući balans, ali mi smo skloni zanemarivanju i ocekivanju da drugi za nas obave nas roditeljski zadatak. Ono što često zaboravljamo jeste da sa djetetom treba razgovarati, jer skloni smo vrlo često nase roditeljske obaveze svesti na materijalizam, uvesti sistem nagrade i kazne koji je mahom materijalni, a onda, da bismo skinuli teret sa svojih ledja postajemo počesto robovi prohtjeva naše vlastite djece. Djeca nas takoreći jako lako izmanipuliraju.
Na jedan tako divno usadjen kalem, dodamo li još i učitelja/nastavnik jednako neosposobljenog ili bolje reći nezainteresiranog za svoj posao uslijed izostataka motivacije najšečće, mi zapravo stvaramo populaciju problematične djece, a kad se to desi onda mahom prebacujemo odgovornost sa roditelja na učitelje i obratno. krajnje vrijeme je da shvatimo napokon da je u krajnjoj liniji i nebitno tražiti krivca, kao da će pronalaženje istoga riječiti već postojeći problem. Jedini mogući način jeste jedan sistemski pristup u kojemu bi roditelji i učitelji bili partneri u odgoju jedne zdrave ličnosti, a ne suprotstavljene strane.
Situacija na terenu je loša, to je nepobitna činjenica, ali treba svako krenuti od sebe i zapitati se "jesam li ja bas 100 % u pravu?". kad bismo jednako kritički sagledali sebe kao što sagledamo druge, manje bismo vremena trošili na priču o lošim učiteljima/roditeljima, i već odavno bismo mijenjali sebe i stvarali atmosferu mnogo bolju po djecu.
Činjenica jeste da je veliki broj učitelja nedovoljno osposobljen, znanjem i pedagoškim vještinama za svoj posao. Mnogo često se čuje ovdje priča o tim slavnim "poslijeratnim" učiteljima. Zapitamo li se ikada zašto su kadrovi koji izlaze sa fakulteta danas takvi kakvi jesu? Zapita li se iko da li je jedan učitelj u svom školovanju dovoljno osposobljen za svoj posao. I u krajnjoj liniji kako uopšte neko očekuje da jedna mlada individua uspije da se snađe u svom poslu kad je jedini kontakt sa razredom za vrijeme školovanja bio onaj iščitan iz knjiga. Jer koliko to praktičnog rada prođu današnji studenti razredne nastave, nisam bas 100 % upućena ali mislim jako malo. Jednako je i sa nastavnicima bilo kojeg predmeta. Sad se samo postavlja pitanje da li je krvica jednog studenta što školovanje koje je krunisano diplomom njemu ne daje ama bas nikakvu praktičnu kompetenciju za uspješno obavljanje posla za koji se školovao. I u ovom slučaju vratit ću se prvoj rečenici koju napisah, djeca nisu kriva ni za šta, a ovdje ću i studente smatrati djecom. Imaju li ti isti mladi učitelji priliku za ikakvo stručno usavršavanje, a da nije u formi nekih eventualnih besciljnih savjetovanja koja se i organiziraju samo da bi neko iz toga pokupio pristojnu zaradu? Ima tu mnogo pitanja na koja treba odgovoriti prije nego što ijedan roditelj krene da baca drvlje i kamenje po učiteljima.
S druge strane, svjedok sam vrlo često da mnogi roditelji liječe svoje komplekse na svojoj djeci. Bilo da uspješni roditelji od svoje djece koja i nisu neki intelektualni kapacitet pokušavaju napraviti svoje kopije, čime stvaraju konflikt u glavi djeteta i na njegova leđa stavljaju ogroman pritisak, bilo da roditelji svjesni svojih grešaka pokušavaju da se postaraju da njihova djeca ne načine jednake greške kao oni sami. Vrlo je teško pogledati se u oči i priznati samome sebi da moje dijete možda i nije kapacitet da bude doktor nauka, ali da je možda savršeno talentovano da bude frizer i da u tom poslu bude jako uspješno, i pri tome nipošto ne podcjenjujem niti jednu profesiju, naprotiv, samo naglašavam da je to jedan trend koji postoji u našem društvu i za moj pojam jako je malograđanski.
Sve u svemu, sistem nam je pogrešan, zapravo i nemamo ga, ni u kojoj sferi, ali žalosno je što smo se svi pomirili s tim, što smo prihvatili stanje onakvim kakvo jeste, ne čineći ništa da to stanje promijenimo. Svako od nas pojedinačno odgovoran je za stanje u kojemu živimo, i dok zajedno ne krenemo da rješavamo probleme moći ćemo samo da radimo ono na šta smo obilato navikli, tražimo krivca, jer bolje se osjećamo dok uvjeravamo sami sebe da nije do nas, da smo mi žrtva sistema, koji sami mi i činimo. Pa tako paradoksalno, žrtve smo samih sebe, a djeca su žrtve nas samih.
Veoma mi je žao što ne mogu pronaći nigdje govor gospodina Pjera Žalice sa ovogodišnje promocije diplomanata i magistranata Univerziteta u Sarajevu u kojemu je tako sažeto i jezgrovito iskazao sve ono što tlači naše društvo, ali napisat ću ono šta je zaključio "Dragi mladi, spasite nas!" E sad se samo zapitajmo koliko im (mladima) svi zajedno lomimo krila?
P.S. Sutra ću možda nastaviti ovaj post, sad sam preumorna 
šala mala 
koliko vi sami ulažete da vam djeca postanu pošteni insani, kakav primjer im pružate?....možda primjerom nove igračke, novog mobitela, novim markiranim patikama?????? 
Mi smo zli učitelji koji maltretiraju djecu i roditelje. 
