Hame_ wrote: ↑30/03/2024 10:32
Ko je bio Joe Liberman: Zbog BiH zaratio sa svima!
"Bošnjačka i probosanska politika mora stati uz Amerikance, koordinisati politiku s njima, te se ne voditi za ignorantima koji ocjenjuju da je „Schmidtova odluka došla u nevrijeme“. Američki obračun s Dodikom mnogo je važniji za ovu zemlju od otvaranja pregovora sa EU".
Kako piše trenutni savjetnik američkog državnog sekretara Derek Chollet u svojoj knjizi o Dejtonu, da se rat u Bosni nastavio, NATO bi se pokazao besmislenim, što bi dovelo u pitanje njegovo širenje što je, kako naglašava Chollet, bio „najviši prioritet Clintonove vanjske politike“.
Kada su 1996. NATO trupe raspoređene u BiH, predsjednik Clinton je po prvi put uputio poziv bivšim članicama Varšavskog pakta i bivšim sovjetskim republikama da se priključe NATO-u. Bila je to geopolitička viša svrha američke intervencije u Bosni, koju su Biden, Lieberman, Dole i drugi prepoznali prije same Bijele kuće.
Ako je u slučaju Bosne, još uvijek bilo dilema koja je svrha NATO-a, te da li američka volja treba biti iznad volje UN-a, u slučaju Kosova nije više bilo nikakve dileme. Čak su se i Francuzi i Britanci slagali sa Liebermanom, Bidenom, McCainom i dr. koji više nisu bili manjinski, već dominantni glas u Senatu. Clinton ih je sada slijedio, bez zadrške.
NATO je intervenisao protiv Miloševićevog režima, sprečavajući genocid, a uz moralnu dimenziju, intervencija je ponovo imala i onu geopolitičku. Samo nekoliko mjeseci, nakon zaustavljanja rata na Kosovu, Mađarska, Poljska i Češka su ušle u NATO. (Indikativno da su ranije spomenuti senator Nunn i šef Pentagona William Peryy, koji su bili protiv unilateralnih američkih akcija u Bosni, bili i protiv proširenja NATO-a na Istok.)
Sve se mijenja nakon invazije na Irak, koju su Lieberman, Biden, Dole i „drugi bosanski jastrebovi“ podržali. Francuska i Njemačka su odbile učešće u invaziji, a tadašnji kancelar Schroeder i predsjednik Chirac su se, u aprilu 2003, našli sa Putinom u Sankt Peterburgu, kako bi izrazili neslaganje sa anglo-američkom invazijom, koja je izvršena bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a.
U godinama, koje su uslijedile, sve je više rastao skepticizam prema intervencionizmu, kakav su u slučaju Bosne i Kosova, a kasnije Iraka, zagovarali Lieberman, Biden i drugi. Izgledalo je da je Libija posljednji proplamsaj intervencionizma; Sirija je pokazala da svijet, u kojem se Amerikanci i NATO neće miješati, nije bolji, već gori. Sa Trumpovom administracijom, izolacionizam i anti-intervencionizam su doživjeli vrhunac.
Sve se još jednom, u korijenu izmijenilo, nakon ruske invazije na Ukrajinu. Biden u Ukrajini provodi politiku, kakvu je 90-ih u Senatu zagovarao, u slučaju Bosne. Ali se, kao i tada, suočava sa ogromnim otporima, prije svega u Kongresu.
Svjestan navedenih podjela unutar američke politike, koje su identične još od rasprave o embargu UN-a nametnutom Bosni, ujesen 2022. godine sam u obraćanju člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića pred Generalnom skupštinom UN-a napisao da kao i u slučaju Bosne, sistem UN-a ni u Ukrajini nije u stanju da zaustavi rat, te da Vijeće sigurnosti, kao tijelo zaduženo za zaštitu međunarodnog mira i sigurnosti, nije u stanju da ispunjava svoje obaveze propisane Poveljom UN-a.
Bio je to zapravo argument, koji su Lieberman, Dole, Biden i drugi, iznosili povodom Bosne, pojašnjavajući da rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a ne može biti iznad prava na samoodbranu, koje je Poveljom UN-a (čl. 51) zagarantovano svakoj napadnutoj zemlji; odnosno prava SAD-a da pomognu napadnutoj zemlji, ako im je to u interesu.
Navedeni dio obraćanja, prenijeli su Associated Press i Washington Post, što je i za mene bilo iznenađenje, ali sam razumio zašto su to uradili.
Od rata u Iraku, nakon čega je došlo do povlačenja NATO snaga iz BiH, te se postepeno smanjivala uloga OHR-a, Evropska unija se sve više približavala Rusiji, te se distancirala od američkog intervencionizma. Najveći zagovornik anti-intervencionističke politike u BiH je bila Angela Merkel.
Ministar vanjskih poslova u njenoj vladi, a danas njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je 2007. godine napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“
Navedeni period evropsko-ruskog saveza (protiv OHR-a i američkog intervencionizma) obilježilo je političko jačanje Milorada Dodika i njegovo secesionističkog projekta u BiH. Činilo se da se s ratom u Ukrajini, Evropljani udaljavaju od Rusa i ponovo približavaju Americi (što je geopolitička viša svrha tog rata).
Bio sam među kojima koji su se radovali takvom ishodu, na globalnom planu, jer sam vjerovao da će se međunarodni odnosi nužno preliti i na stanje u Bosni i Hercegovini. Naročito, nakon što je njemačka ministrica vanjskih poslova Annaelena Baerbock, varirajući Steinmeierove riječi, kazala da evropski sigurnosni interesi ne mogu biti ostvareni u saradnji s Rusijom.
Kada je Rusija prestala biti članica PIC-a, a OHR na američki poticaj počeo ponovo da interveniše, vjerovao sam da dolazi bolje vrijeme za našu zemlju. Da se stvari u Bosni i Hercegovini neće mijenjati tako lako, pokazao je i slučaj tehničkih izmjena Izbornog zakona, koje je donio OHR, uz podršku Washingtona, a uz protivljenje Brisela i Moskve. Jedina svijetla činjenica jeste distanciranje Berlina i Haga od saopćenja Evropske komisije, što ukazuje da birokrati ne odražavaju nikakav konsenzus EU o stanju u BiH.
Podrškom Schmidtovoj intervenciji u Republici Srpskoj, te gašenjem računa nosiocima Dodikovog režima, Bidenova administracija je gurnula prst u oko secesionistima, te pokazala odlučnost da ide u obračun s njima. Razlika između trenutne i ranijih kriza jeste što su u ovu Amerikanci ušli svjesno. Nisu uvedeni, protiv svoje volje, kao 2019. u raspravi o ANP-u, ili 2021. kada je Inzko samostalno proglasio svoj zakon.
Preostalih nešto manje od godinu dana Bidenovog prvog mandata predstavlja historijsku šansu za ovu zemlju da konačno krene u oslobađanje od Dodika. Ne znam hoćemo li uspjeti, ali nikad nismo imali bolju šansu.
Zato bošnjačka i probosanska politika mora stati uz Amerikance, koordinisati politiku s njima, te se ne voditi za ignorantima koji ocjenjuju da je „Schmidtova odluka došla u nevrijeme“. Američki obračun s Dodikom mnogo je važniji za ovu zemlju od otvaranja pregovora sa EU, te Trojka ne smije, u dosluhu sa Sattlerom, raditi protiv SAD-a, kao što je to činila, odlazeći u Bakince, čime je odložila i zamalo spriječila eskalaciju između Amerikanaca i Dodika.
Isto tako, SDA treba da se nedvosmisleno odluči da ne prihvata Dodikov poziv u vlast, što nismo dosad vidjeli. Potrebno je da sve probosanske snage stanu uz Amerikance, Nijemce, Nizozemce i Britance, nasuprot Dodika i onih krugova u međunarodnoj zajednici koji u BiH imaju istu poziciju kao i Moskva.
Izvor:
https://politicki.ba/politika/ko-je-bio ... vima/50711
