Forum Klix.ba

Haško tužilaštvo
"Protiv Jovana Divjaka nije bilo dokaza"

Haško tužilaštvo provelo je prije devet godina istragu i nije pronašlo dokaze protiv penzionisanog generala Armije Bosne i Hercegovine Jovana Divjaka za stradanja pripadnika JNA u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici u maju 1992. godine, objavio je u srijedu u Haagu na redovnoj pres-konferenciji posebni savjetnik haškog tužioca Frederick Swinnen.
On je kazao kako je haško tužilaštvo u julu 2002. primilo iz Republike Srpske predmet vezan "uz događaje u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 2. maja 1992. u kojem je Jovan Divjak bio naveden kao jedan od osumnjičenih" te je provelo nezavisnu analizu dokaza koje su proslijedile lokalne vlasti.

"Nakon što je proučio dokumentaciju vezanu uz Jovana Divjaka Ured haškog tužioca zaključio je da primljene informacije ne sadrže dostatne dokaze za progon ratnog zločina" i o tome su 2003. godine obaviještene vlasti u BiH, rekao je Swinnen.

"Haški tribunal nije nikada podigao optužnicu protiv Jovana Divjaka", kazao je Swinnen.

Đžaba je ovim iz Haga pričat. Postoji ovozemaljska istina i ona "srpska istina". Kavi dokazi kakvi li bakrači..dok se to ne "opeva u desetercu" ko da nije ni bilo...i tako evo 200 godina...

Alfons Kauders wrote:kako se kaze epic fail na srpskom?

Nepoznati šaljivdžija našalio se sa tužiocem za ratne zločine Vladimirom Vukčevićem kada je tokom današnje konferencije za štampu u Vukčevićev kabinet stavio dve flaše vina sa nalepnicama na kojima su Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Dok je Vladimir Vukčević govorio o uhapšenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku neko je na poslužavnik stavio flaše na čijim nalepnicama se nalaze najtraženiji haški begunac Ratko Mladić i Radovan Karadžić, kome se trenutno sudi u Hagu.



Reporter AP, koji je ove flaše i fotografisao, kaže da ih srpski tužilac nije ni primetio, a autor ove smicalice verovatno je hteo da pokaže kako Srbija traži begunce, a ne vidi ni ono što joj je "pred nosom".

nazalost,srbija jedini dobitak u zadnjih 200 godina u borbi za veliku srbiju vidi u ova dva zlocinca sa flase..rezultati ovog dvojca zivi u BIH u obliku malog ausvica(rs)..posto je hapsenje( plod pritisaka i trgovina) karadzica priznavanje poraza velikosrpske ideologije,hapsenje djenerala bi ipak bilo previse da srbija prizna i vojni poraz,jer srbija je uvijek pridavala vaznost srbima kao vojnickom narodu,a osuda djenerala bi ipak srozala mit o srbima kao casnim borcima na bojnom polju...nije srbiji zao djenerala,nego posljedice po srbe kao narod,jer se gubi mit...

U SRZ!

KOD KOŽE Što je Sarajevu Jovo Divjak?

Piše: Boris DEŽULOVIĆ
09/03/11 09:00

General Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča vic. Ima Kožo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obilazio general Jovan Divjak položaje na Žuči i pitao Muju kakva je situacija. "Ne brinite, generale", raportirao mu Mujo, "ovdje srpska noga neće kročiti!" "Kasno, vojniče", odgovorio mu na to general Divjak. "Već je kročila!"
Jebiga Kožo, kakav ti je to vic, tu ratnu anegdotu s generalom Divjakom svi znaju. Nije to vic, odgovorio mi je Kožo: vic je bio kad je sutradan general Divjak opet krenuo u obilazak položaja na Žuči, pa završio u vojnom zatvoru u Parsoviću kraj Konjica. Srpska noga, kažu, otada više nije kročila na brdo Žuč.
Iz nekog razloga, međutim, taj se nastavak anegdote o generalu Divjaku - koji u zatvoru kraj Konjica, pod istragom zbog sumnjive nacionalnosti svoje noge, piše glasovito pismo sarajevskim prijateljima - nešto se rjeđe prepričava.
Generala Divjaka upoznao sam nekoliko dana prije nego što ga je Armija BiH poslala na "specijalni zadatak" u Konjic. Bio je jedan od ukupno dva klasična, starinska oficira koja sam susreo za sve vrijeme rata. I obojicu sam susreo tog decembra, 1992. godine.
Prvog sam upoznao na Vran-planini, vozeći se u automobilu priključenom dugačkoj koloni UNPROFOR-a, kada je laki tenk na čelu zahvatio nekog žutog mješanca što se uzlajao skačući oko grdosija u svojoj avliji. Jadni je pas cvileći ležao u krvavom snijegu smrskanih nogu, kad se konvoj iznenada zaustavio. Iz džipa je izašao britanski oficir i, kao u nekom crno-bijelom filmu, izvadio pištolj, repetirao ga, dostojanstveno uspravljen jednim hicem dokrajčio patnje nesretne životinje, pa uskočio natrag u terenac i naredio pokret.
Drugog sam upoznao koji tjedan kasnije, kod nekih prijatelja na Koševu, kad je hodnik nebodera ispunilo komešanje, žamor i dječja graja. Praćen buljukom klinaca, nekakav stariji oficir obilazio je zgradu i zadržavao se u kratkim razgovorima sa stanarima, a onda s jednim penzionerom bacio partiju šaha, praćen glasnim komentarima i zajebavanjem kibicera iz kućnog savjeta. Koji je ovo?, pitao sam. General Divjak, rekao mi je Zlajo. Čuj, general?!, odgovorio sam s blagom nevjericom. A gdje su novinari?, pitao sam, jer nikad nisam vidio da živ general u ratu diže moral civilima, a da to nije za televizijske kamere. To je general Jovo Divjak, rekli su mi, onako kako se izgovara nešto što samo po sebi sve objašnjava. Tada sam prvi put čuo za Jovu Divjaka.
Takve ratne legende Sarajevo pamti i rado prepričava. Srbin, rođeni Beograđanin, koji je ostao u gradu u kojemu je proveo gotovo pola života, odbijajući da se pridruži vojsci što se odbila pridružiti narodu, general i gospodin koji hrabri Sarajlije pretrčavajući raskršća na aleji snajpera i sa stanarima izbušenih koševskih nebodera razgovara na svojoj tečnoj i nikad izgubljenoj ekavici, a sa stranim novinarima i diplomatima na tečnom francuskom - general Jovan Divjak brzo je postao simbol obrane grada u kojemu te 1992. nije bilo važno tko si i čiji si, nego gdje si.
Sve dok na kraju priče nije ostao samo simbol: general iz anegdote kojemu vojnik na prvoj liniji obrane obećava da tu srpska noga neće kročiti, zgodne priče u kojoj general ima srpske noge, a vojnik to ne zna, jer u čizmi Armije BiH, jebiga, svaka je noga ista, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska, i svaka je sarajevska.
Kad danas, dvadesetak godina kasnije, Sarajevo kliče "Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe!", kliče zapravo simbolu ispražnjenom svoga punog značenja, simbolu nečega čega više nema, i čega nema odavno. Priča o generalu koji se na brdu Žuč nalazi s jedine ispravne strane poučna je priča, ali za one s druge strane rova, one koji, evo će dvadeset godina, još shvatili nisu, pa dižu optužnicu protiv jedinog srpskog generala na pravoj strani još od 1945.
Sarajevu pak na uho i dušu ostaje nastavak te anegdote, ostaju priče koje se ovih dana ne prepričavaju tako često. Ostaje priča o generalu koji je za čaršiju i za sebe bio Bosanac, a za Izetbegovićeve štapske kadrovike samo Srbin. Srbin i kad je u Predsjedništvu trebalo strancima dokazivati multietničnost Armije BiH, i kad je u zatvoru u Parsovićima trebalo dokazivati da nije četnik. Srbin koji je upravo iz svoga bosanstva, a ne srpskosti, dva puta u ratu tražio od Alije pomoć za progonjene srpske civile. Srbin koji je iz toga bosanstva, a ne srpskosti, vratio generalski čin zbog zataškavanja zločina na Kazanima. Koji je iz tog bosanstva jasno rekao kako je ubijanje prestravljenih regruta u Dobrovoljačkoj ulici ratni zločin, i kako nije srpsko tužilaštvo krivo što Sarajevo u dvadeset godina nije prstom maklo ni nogom kročilo da osudi ubojice. Koji iz tog bosanstva podsjeća kako su danas od pedeset pet direktora sarajevskih osnovnih škola pedeset i četvorica Bošnjaci.
General Srbin, a Bosanac, koji je u to svoje bosanstvo na kraju tiho sklonjen i penzioniran, odbijajući biti čovjek-simbol i stiropor za dekoraciju svečanih obljetnica, izabravši u miru istu stranu kao i u ratu, jedinu časnu i jedinu ispravnu, dodavajući svom časnom imenu puno i jedino ispravno značenje.
Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.
General Divjak svome je Sarajevu bio dobar dok je jedina srpska noga što je na Žuč kročila bila njegova, dobar je Sarajevu i dok ga preko Interpola traži srpsko tužiteljstvo. Dok je, dakle, čovjek-simbol, vrjedniji u beogradskom zatvoru nego u sarajevskoj slobodi. U međuvremenu, izvan svoje simboličke biografije, zarobljen u svome bosanstvu, Jovan Divjak tiho vodi fondaciju Obrazovanje gradi BiH, školuje ratnu siročad i male Rome, pa sa svojim stipendistima obilazi gradske škole i raspituje se kakva je situacija.
"Ne brinite, gospodine", odgovaraju mu u svojim uredima direktori sarajevskih škola. "Ovdje srpska noga neće kročiti!"

Na Austrijskom programu ORF2,upravo je,prije 10-tak minuta,sad bila kratka reportaza o Jovanu Divjaku,razgovor s njim, i ambasadorom Hrletom.Tom prilikom Divjak kaze,da se dobro osjeca, da se zahvaljuje svim Bosancima na podrsci,kako iz BiH,tako i dijaspore,i takodje zahvaljuje Francuskoj…Odgovara u svom prepoznatljivom stilu,i kaze:Moje korjenje,porjeklo je iz Bosne tu je moj narod,tu sam zivot proveo,moj otac je samo tri godine sluzbovao u Srbiji,i kada kazu zasto se nisi vratio u srbiju,odgovaram:Ja ne pripadam tamo,niti sam ikad pripadao,ja sam Bosanac ,osjecam se,i i uvjek cu samo to biti.Zato sam i ostao sa svojim narodom u Bosni, i borio se za pravdu,istinu,slobodu..za koju se evo jos boriti moram,skupa sa svojim narodom koji mi daje podrsku,cini sretnim i ponosnim.Ja sam spreman .Jer pravda i istina je na nasoj strani.Kada covjek ovako nesto cuje,osjeca se ponosno,sto imamo ovakvog covjeka.Samo moze ustati,pokloniti se ovakvoj Ljudskoj Gromadi,Legendi,Ljudini,Covjeku i reci HVALA JOVANE HEROJU PONOSU NASE BOSNE I HERCEGOVINE

Večeras mi je, razmišljajući o svemu što se dešava sa Jovom, pala na pamet još jedna apsurdnost ove situacije.

U koloni u Dobrovoljačkoj je bio i „čuveni“ pukovnik Mirko Vukašinović. Bio je zarobljen i odmah oslobođen. Dvadesetak dana kasnije (tačnije 29. maja 1992.-taj dan neću nikada zaboraviti) dotični je artiljerijom „poravnao“ Sarajevo.

Svi smo imali priliku preslušati dva snimka. Jedan na kojem Mladić i Vukašinović ruše naš grad (tuci Velušiće) i drugi na kojem Jovo u Dobrovoljačkoj govori „ne pucaj“.

E pa to je apsurd... Vukašinović sada vjerovatno negdje mirno živi u Srbiji-možda baš u Beogradu, vjerovatno često prolazi pored tužilaštva koje Jovu želi poslati u kazamat, ali njima ne pada na pamet da ga optuže za zločin nad Sarajevom i njegovim stanovnicima (iako se stalno „kunu“ da su njima svi ratni zločini isti bez obzira ko ih je počinio),a žele da za zločin pošalju čovjeka koji u jednom vojnom sukobu govori –ne pucaj i pokušava da ga zaustavi......

Još veći apsurd je to što ni BiH pravosudni organi nikada nisu digli optužnicu protiv Vukašinovića-sramota....On sigurno, bez ikakvih smetnji, sa pasošem Srbije bez viza putuje Evropom i ne strahuje od Interpolovih potjernica.

Interviju sa Draganom Bjelogrlicem: kako sam vecerao sa Ratkom Mladicem

http://zokster.net/blog/2011/03/09/opushteno-vecherica/

valterbranisarajevo wrote:Večeras mi je, razmišljajući o svemu što se dešava sa Jovom, pala na pamet još jedna apsurdnost ove situacije.

U koloni u Dobrovoljačkoj je bio i „čuveni“ pukovnik Mirko Vukašinović. Bio je zarobljen i odmah oslobođen. Dvadesetak dana kasnije (tačnije 29. maja 1992.-taj dan neću nikada zaboraviti) dotični je artiljerijom „poravnao“ Sarajevo.

Svi smo imali priliku preslušati dva snimka. Jedan na kojem Mladić i Vukašinović ruše naš grad (tuci Velušiće) i drugi na kojem Jovo u Dobrovoljačkoj govori „ne pucaj“.

E pa to je apsurd... Vukašinović sada vjerovatno negdje mirno živi u Srbiji-možda baš u Beogradu, vjerovatno često prolazi pored tužilaštva koje Jovu želi poslati u kazamat, ali njima ne pada na pamet da ga optuže za zločin nad Sarajevom i njegovim stanovnicima (iako se stalno „kunu“ da su njima svi ratni zločini isti bez obzira ko ih je počinio),a žele da za zločin pošalju čovjeka koji u jednom vojnom sukobu govori –ne pucaj i pokušava da ga zaustavi......

Još veći apsurd je to što ni BiH pravosudni organi nikada nisu digli optužnicu protiv Vukašinovića-sramota....On sigurno, bez ikakvih smetnji, sa pasošem Srbije bez viza putuje Evropom i ne strahuje od Interpolovih potjernica.

Pa, može bilo ko podnijeti tužbu,...Samo se trebamo organizovati (Pare prikupiti) za advokate, tužbene takse, ostale troškove,...Još bolje ako tužba dođe iz Španije, Turske, Izraela,...I onog Limunova, ruksog pisca obavezno obuhvatiti eventualnom tužbom.

M.D. wrote:Interviju sa Draganom Bjelogrlicem: kako sam vecerao sa Ratkom Mladicem

http://zokster.net/blog/2011/03/09/opushteno-vecherica/

Bjela Srbine, evo postaljam link sa filmom MONTEVIDEO da bi ti što manje zaradio:
http://www.megavideo.com/?d=R7A466QX

PipiDugaDevetka wrote:

M.D. wrote:Interviju sa Draganom Bjelogrlicem: kako sam vecerao sa Ratkom Mladicem

http://zokster.net/blog/2011/03/09/opushteno-vecherica/

Bjela Srbine, evo postaljam link sa filmom MONTEVIDEO da bi ti što manje zaradio:
http://www.megavideo.com/?d=R7A466QX

Ja ga od 'Lepih sela' bojkotujem tako da nisam ni imao namjeru ni ovaj film gledat.Sve su to ljigavci koji ce za pare biti spremni ovdje jedno govorit kao Bjelogrlic i Trifunovic a onda se poslije kod kuce izvinjavat za to.

Inače sramota je da su za 1400 dana opsade Sarajeva i 13.000 ubijenih sarajlija odgovarala (koliko ja znam) samo dva "čovjeka": Galić i Milošević, Apsolutno sam siguran da kada bi postojao spisak koji su bili u Dobrovoljačkoj bilo još kandidata. Uostalom, tamo je bilo puno oficira iz rasformirane zagreačke armijske oblasti, koji su već, prije toga, 1991 dobro okrvavii ruke. Znam da je Hrvatska podigla optužnicu za ratne zločine protiv Tase zbog ubijanja zarobljenika u Slavoniji.

Mislim da Mesićev prijedlog o zajedničkom nastupu BiH i Hrvatske po tim pitanjima nije bez rezona, ali nažalost u državi kakva je naša teško ostvariv. Ne znam da li npr. kantonalno tužilaštvo Sarajevo još uvijek može dizati optužnice za ratne zločine ili je sve to sada prebačeno na sud BiH. Ako nije imali bi oni puno posla i priliku da se iskupe jer su zločine nad Sarajevom odradili užasno traljavo...Sjetimo se samo slučaja ubice iz Kasindolske Gorana Vasića koji je uhašen brilijantnom policijsko akcijom na Dobrinji, predat sarajevskom tužilaštvu, a ovi ga majmuni pustili da se brani sa slobode-naravno poslije toga ga niko više nije vidio.....

Hoću reći ako žele pravosudni rat mogu ga dobiti pa neka i njihovi mirno ne spavaju i razmišljaju smiju li preći granicu.....Ali ovo su, bojim se, samo "puste želje"

suncica24 wrote:U SRZ!

KOD KOŽE Što je Sarajevu Jovo Divjak?

Piše: Boris DEŽULOVIĆ
09/03/11 09:00

General Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča vic. Ima Kožo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obilazio general Jovan Divjak položaje na Žuči i pitao Muju kakva je situacija. "Ne brinite, generale", raportirao mu Mujo, "ovdje srpska noga neće kročiti!" "Kasno, vojniče", odgovorio mu na to general Divjak. "Već je kročila!"
Jebiga Kožo, kakav ti je to vic, tu ratnu anegdotu s generalom Divjakom svi znaju. Nije to vic, odgovorio mi je Kožo: vic je bio kad je sutradan general Divjak opet krenuo u obilazak položaja na Žuči, pa završio u vojnom zatvoru u Parsoviću kraj Konjica. Srpska noga, kažu, otada više nije kročila na brdo Žuč.
Iz nekog razloga, međutim, taj se nastavak anegdote o generalu Divjaku - koji u zatvoru kraj Konjica, pod istragom zbog sumnjive nacionalnosti svoje noge, piše glasovito pismo sarajevskim prijateljima - nešto se rjeđe prepričava.
Generala Divjaka upoznao sam nekoliko dana prije nego što ga je Armija BiH poslala na "specijalni zadatak" u Konjic. Bio je jedan od ukupno dva klasična, starinska oficira koja sam susreo za sve vrijeme rata. I obojicu sam susreo tog decembra, 1992. godine.
Prvog sam upoznao na Vran-planini, vozeći se u automobilu priključenom dugačkoj koloni UNPROFOR-a, kada je laki tenk na čelu zahvatio nekog žutog mješanca što se uzlajao skačući oko grdosija u svojoj avliji. Jadni je pas cvileći ležao u krvavom snijegu smrskanih nogu, kad se konvoj iznenada zaustavio. Iz džipa je izašao britanski oficir i, kao u nekom crno-bijelom filmu, izvadio pištolj, repetirao ga, dostojanstveno uspravljen jednim hicem dokrajčio patnje nesretne životinje, pa uskočio natrag u terenac i naredio pokret.
Drugog sam upoznao koji tjedan kasnije, kod nekih prijatelja na Koševu, kad je hodnik nebodera ispunilo komešanje, žamor i dječja graja. Praćen buljukom klinaca, nekakav stariji oficir obilazio je zgradu i zadržavao se u kratkim razgovorima sa stanarima, a onda s jednim penzionerom bacio partiju šaha, praćen glasnim komentarima i zajebavanjem kibicera iz kućnog savjeta. Koji je ovo?, pitao sam. General Divjak, rekao mi je Zlajo. Čuj, general?!, odgovorio sam s blagom nevjericom. A gdje su novinari?, pitao sam, jer nikad nisam vidio da živ general u ratu diže moral civilima, a da to nije za televizijske kamere. To je general Jovo Divjak, rekli su mi, onako kako se izgovara nešto što samo po sebi sve objašnjava. Tada sam prvi put čuo za Jovu Divjaka.
Takve ratne legende Sarajevo pamti i rado prepričava. Srbin, rođeni Beograđanin, koji je ostao u gradu u kojemu je proveo gotovo pola života, odbijajući da se pridruži vojsci što se odbila pridružiti narodu, general i gospodin koji hrabri Sarajlije pretrčavajući raskršća na aleji snajpera i sa stanarima izbušenih koševskih nebodera razgovara na svojoj tečnoj i nikad izgubljenoj ekavici, a sa stranim novinarima i diplomatima na tečnom francuskom - general Jovan Divjak brzo je postao simbol obrane grada u kojemu te 1992. nije bilo važno tko si i čiji si, nego gdje si.
Sve dok na kraju priče nije ostao samo simbol: general iz anegdote kojemu vojnik na prvoj liniji obrane obećava da tu srpska noga neće kročiti, zgodne priče u kojoj general ima srpske noge, a vojnik to ne zna, jer u čizmi Armije BiH, jebiga, svaka je noga ista, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska, i svaka je sarajevska.
Kad danas, dvadesetak godina kasnije, Sarajevo kliče "Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe!", kliče zapravo simbolu ispražnjenom svoga punog značenja, simbolu nečega čega više nema, i čega nema odavno. Priča o generalu koji se na brdu Žuč nalazi s jedine ispravne strane poučna je priča, ali za one s druge strane rova, one koji, evo će dvadeset godina, još shvatili nisu, pa dižu optužnicu protiv jedinog srpskog generala na pravoj strani još od 1945.
Sarajevu pak na uho i dušu ostaje nastavak te anegdote, ostaju priče koje se ovih dana ne prepričavaju tako često. Ostaje priča o generalu koji je za čaršiju i za sebe bio Bosanac, a za Izetbegovićeve štapske kadrovike samo Srbin. Srbin i kad je u Predsjedništvu trebalo strancima dokazivati multietničnost Armije BiH, i kad je u zatvoru u Parsovićima trebalo dokazivati da nije četnik. Srbin koji je upravo iz svoga bosanstva, a ne srpskosti, dva puta u ratu tražio od Alije pomoć za progonjene srpske civile. Srbin koji je iz toga bosanstva, a ne srpskosti, vratio generalski čin zbog zataškavanja zločina na Kazanima. Koji je iz tog bosanstva jasno rekao kako je ubijanje prestravljenih regruta u Dobrovoljačkoj ulici ratni zločin, i kako nije srpsko tužilaštvo krivo što Sarajevo u dvadeset godina nije prstom maklo ni nogom kročilo da osudi ubojice. Koji iz tog bosanstva podsjeća kako su danas od pedeset pet direktora sarajevskih osnovnih škola pedeset i četvorica Bošnjaci.
General Srbin, a Bosanac, koji je u to svoje bosanstvo na kraju tiho sklonjen i penzioniran, odbijajući biti čovjek-simbol i stiropor za dekoraciju svečanih obljetnica, izabravši u miru istu stranu kao i u ratu, jedinu časnu i jedinu ispravnu, dodavajući svom časnom imenu puno i jedino ispravno značenje.
Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.
General Divjak svome je Sarajevu bio dobar dok je jedina srpska noga što je na Žuč kročila bila njegova, dobar je Sarajevu i dok ga preko Interpola traži srpsko tužiteljstvo. Dok je, dakle, čovjek-simbol, vrjedniji u beogradskom zatvoru nego u sarajevskoj slobodi. U međuvremenu, izvan svoje simboličke biografije, zarobljen u svome bosanstvu, Jovan Divjak tiho vodi fondaciju Obrazovanje gradi BiH, školuje ratnu siročad i male Rome, pa sa svojim stipendistima obilazi gradske škole i raspituje se kakva je situacija.
"Ne brinite, gospodine", odgovaraju mu u svojim uredima direktori sarajevskih škola. "Ovdje srpska noga neće kročiti!"

Boris ko Boris, uvijek utrefi... hvala Bogu, sve se dobro završilo... samo hoće li trebati da se uhapsi i Vikić pa da sjetimo još nekih ljudi...

Pipi, ti se sjećaš Čede Domuza? ... ej, ja se sjećam tuge koja je bila u Tarčinu... i momka koj je čitao nešto na njegovoj sahrani... pa od suza nije ni završio... nije mogao. plak'o čovjek ko dijete.

sjetite se ovih ljudi svaki put kad ih licemjeri sada podupiru i pomažu, jer je sad to ok...

ali, malo je ljudi uopšte prepoznalo licemjerje ovih dana...

Da nažalost. sada Jovu brane oni koji su mu govorili: Izdao je svoje ,izdaće i nas i Ko si ti da pričaš sa mojim predsjednikom....

Kada je prije nekih 10-ak godina jedan "patriotski" časopis objavio uvredljivu fotomontažu i članak o Vesni Domuz (Čedinoj ženi)-nahuškan vjerovatno od strane nekoga ko nije mogao dobiti neki dokument preko štele, svi su šutili....

Baš licemjerje....

Chmoljo wrote:

suncica24 wrote:U SRZ!

KOD KOŽE Što je Sarajevu Jovo Divjak?

Piše: Boris DEŽULOVIĆ
09/03/11 09:00

General Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča vic. Ima Kožo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obilazio general Jovan Divjak položaje na Žuči i pitao Muju kakva je situacija. "Ne brinite, generale", raportirao mu Mujo, "ovdje srpska noga neće kročiti!" "Kasno, vojniče", odgovorio mu na to general Divjak. "Već je kročila!"
Jebiga Kožo, kakav ti je to vic, tu ratnu anegdotu s generalom Divjakom svi znaju. Nije to vic, odgovorio mi je Kožo: vic je bio kad je sutradan general Divjak opet krenuo u obilazak položaja na Žuči, pa završio u vojnom zatvoru u Parsoviću kraj Konjica. Srpska noga, kažu, otada više nije kročila na brdo Žuč.
Iz nekog razloga, međutim, taj se nastavak anegdote o generalu Divjaku - koji u zatvoru kraj Konjica, pod istragom zbog sumnjive nacionalnosti svoje noge, piše glasovito pismo sarajevskim prijateljima - nešto se rjeđe prepričava.
Generala Divjaka upoznao sam nekoliko dana prije nego što ga je Armija BiH poslala na "specijalni zadatak" u Konjic. Bio je jedan od ukupno dva klasična, starinska oficira koja sam susreo za sve vrijeme rata. I obojicu sam susreo tog decembra, 1992. godine.
Prvog sam upoznao na Vran-planini, vozeći se u automobilu priključenom dugačkoj koloni UNPROFOR-a, kada je laki tenk na čelu zahvatio nekog žutog mješanca što se uzlajao skačući oko grdosija u svojoj avliji. Jadni je pas cvileći ležao u krvavom snijegu smrskanih nogu, kad se konvoj iznenada zaustavio. Iz džipa je izašao britanski oficir i, kao u nekom crno-bijelom filmu, izvadio pištolj, repetirao ga, dostojanstveno uspravljen jednim hicem dokrajčio patnje nesretne životinje, pa uskočio natrag u terenac i naredio pokret.
Drugog sam upoznao koji tjedan kasnije, kod nekih prijatelja na Koševu, kad je hodnik nebodera ispunilo komešanje, žamor i dječja graja. Praćen buljukom klinaca, nekakav stariji oficir obilazio je zgradu i zadržavao se u kratkim razgovorima sa stanarima, a onda s jednim penzionerom bacio partiju šaha, praćen glasnim komentarima i zajebavanjem kibicera iz kućnog savjeta. Koji je ovo?, pitao sam. General Divjak, rekao mi je Zlajo. Čuj, general?!, odgovorio sam s blagom nevjericom. A gdje su novinari?, pitao sam, jer nikad nisam vidio da živ general u ratu diže moral civilima, a da to nije za televizijske kamere. To je general Jovo Divjak, rekli su mi, onako kako se izgovara nešto što samo po sebi sve objašnjava. Tada sam prvi put čuo za Jovu Divjaka.
Takve ratne legende Sarajevo pamti i rado prepričava. Srbin, rođeni Beograđanin, koji je ostao u gradu u kojemu je proveo gotovo pola života, odbijajući da se pridruži vojsci što se odbila pridružiti narodu, general i gospodin koji hrabri Sarajlije pretrčavajući raskršća na aleji snajpera i sa stanarima izbušenih koševskih nebodera razgovara na svojoj tečnoj i nikad izgubljenoj ekavici, a sa stranim novinarima i diplomatima na tečnom francuskom - general Jovan Divjak brzo je postao simbol obrane grada u kojemu te 1992. nije bilo važno tko si i čiji si, nego gdje si.
Sve dok na kraju priče nije ostao samo simbol: general iz anegdote kojemu vojnik na prvoj liniji obrane obećava da tu srpska noga neće kročiti, zgodne priče u kojoj general ima srpske noge, a vojnik to ne zna, jer u čizmi Armije BiH, jebiga, svaka je noga ista, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska, i svaka je sarajevska.
Kad danas, dvadesetak godina kasnije, Sarajevo kliče "Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe!", kliče zapravo simbolu ispražnjenom svoga punog značenja, simbolu nečega čega više nema, i čega nema odavno. Priča o generalu koji se na brdu Žuč nalazi s jedine ispravne strane poučna je priča, ali za one s druge strane rova, one koji, evo će dvadeset godina, još shvatili nisu, pa dižu optužnicu protiv jedinog srpskog generala na pravoj strani još od 1945.
Sarajevu pak na uho i dušu ostaje nastavak te anegdote, ostaju priče koje se ovih dana ne prepričavaju tako često. Ostaje priča o generalu koji je za čaršiju i za sebe bio Bosanac, a za Izetbegovićeve štapske kadrovike samo Srbin. Srbin i kad je u Predsjedništvu trebalo strancima dokazivati multietničnost Armije BiH, i kad je u zatvoru u Parsovićima trebalo dokazivati da nije četnik. Srbin koji je upravo iz svoga bosanstva, a ne srpskosti, dva puta u ratu tražio od Alije pomoć za progonjene srpske civile. Srbin koji je iz toga bosanstva, a ne srpskosti, vratio generalski čin zbog zataškavanja zločina na Kazanima. Koji je iz tog bosanstva jasno rekao kako je ubijanje prestravljenih regruta u Dobrovoljačkoj ulici ratni zločin, i kako nije srpsko tužilaštvo krivo što Sarajevo u dvadeset godina nije prstom maklo ni nogom kročilo da osudi ubojice. Koji iz tog bosanstva podsjeća kako su danas od pedeset pet direktora sarajevskih osnovnih škola pedeset i četvorica Bošnjaci.
General Srbin, a Bosanac, koji je u to svoje bosanstvo na kraju tiho sklonjen i penzioniran, odbijajući biti čovjek-simbol i stiropor za dekoraciju svečanih obljetnica, izabravši u miru istu stranu kao i u ratu, jedinu časnu i jedinu ispravnu, dodavajući svom časnom imenu puno i jedino ispravno značenje.
Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.
General Divjak svome je Sarajevu bio dobar dok je jedina srpska noga što je na Žuč kročila bila njegova, dobar je Sarajevu i dok ga preko Interpola traži srpsko tužiteljstvo. Dok je, dakle, čovjek-simbol, vrjedniji u beogradskom zatvoru nego u sarajevskoj slobodi. U međuvremenu, izvan svoje simboličke biografije, zarobljen u svome bosanstvu, Jovan Divjak tiho vodi fondaciju Obrazovanje gradi BiH, školuje ratnu siročad i male Rome, pa sa svojim stipendistima obilazi gradske škole i raspituje se kakva je situacija.
"Ne brinite, gospodine", odgovaraju mu u svojim uredima direktori sarajevskih škola. "Ovdje srpska noga neće kročiti!"

Boris ko Boris, uvijek utrefi... hvala Bogu, sve se dobro završilo... samo hoće li trebati da se uhapsi i Vikić pa da sjetimo još nekih ljudi...

Pipi, ti se sjećaš Čede Domuza? ... ej, ja se sjećam tuge koja je bila u Tarčinu... i momka koj je čitao nešto na njegovoj sahrani... pa od suza nije ni završio... nije mogao. plak'o čovjek ko dijete.

sjetite se ovih ljudi svaki put kad ih licemjeri sada podupiru i pomažu, jer je sad to ok...

ali, malo je ljudi uopšte prepoznalo licemjerje ovih dana...

Sjetite se samo onih koji su pitali kad ce prestati ovo sto Srbi rade? Pa su se mogli cuti odgovori - kad ih vise ne bude. Ti isti su branili Jovu, ovdje, na forumu.

dzindic mahala wrote:Na Austrijskom programu ORF2,upravo je,prije 10-tak minuta,sad bila kratka reportaza o Jovanu Divjaku,razgovor s njim, i ambasadorom Hrletom.Tom prilikom Divjak kaze,da se dobro osjeca, da se zahvaljuje svim Bosancima na podrsci,kako iz BiH,tako i dijaspore,i takodje zahvaljuje Francuskoj…Odgovara u svom prepoznatljivom stilu,i kaze:Moje korjenje,porjeklo je iz Bosne tu je moj narod,tu sam zivot proveo,moj otac je samo tri godine sluzbovao u Srbiji,i kada kazu zasto se nisi vratio u srbiju,odgovaram:Ja ne pripadam tamo,niti sam ikad pripadao,ja sam Bosanac ,osjecam se,i i uvjek cu samo to biti.Zato sam i ostao sa svojim narodom u Bosni, i borio se za pravdu,istinu,slobodu..za koju se evo jos boriti moram,skupa sa svojim narodom koji mi daje podrsku,cini sretnim i ponosnim.Ja sam spreman .Jer pravda i istina je na nasoj strani.Kada covjek ovako nesto cuje,osjeca se ponosno,sto imamo ovakvog covjeka.Samo moze ustati,pokloniti se ovakvoj Ljudskoj Gromadi,Legendi,Ljudini,Covjeku i reci HVALA JOVANE HEROJU PONOSU NASE BOSNE I HERCEGOVINE

Imas li link ili na youtube to?

Ne znam da li je vec bilo, al' ipak da priupitam - da li postoje/da li se mogu naci pisma koje je Divjak u maju 1992. i 1993. pisao Izetbegovicu?

Reakcije u Šumskoj na oslobađanje Divjaka
Četnička tužbalica Dušanke Majkić
e-Novine
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Šumski bariton iz narodnih dubina: Dušanka Majkić, solo

Dan nakon što je iz pritvora u Austriji pušten general Jovo Divjak, oglasili su se politički jurišnici iz Dodikovog entiteta koji su u desetercu zaplakali nad još jednom nepravdom učinjenom nad vaskolikim srpstvom. Premijer Republike Srpske Aleksandar Džombić uputio je ulltimatum zvaničnom Sarajevu: ili Divjak ide u Srbiju ili režemo budžet

''Moramo razjasniti da li se zahtevi za stalno povećanje budžeta zajedničkih institucija odnose upravo na ovakve aktivnosti, jer ako je to namera, nažalost, nećemo moći postići kompromis koji je u ovom trenutku preko potreban za dalje funkcionisanje BiH", naveo je Džombić.

"Sada plaćamo danak ovakvom nakaradnom pravosuđu i svi građani sa ogorčenjem prihvataju činjenicu da se ne procesuiraju i kažnjavaju odgovorni za ratne zločine nad srpskim narodom", izguslala je ucveljena poslanica SNSD Dušanka Majkić za banjalučke Nezavisne novine.

U naricaljku se odmah uključio i predsednik Demokratskog narodnog saveza Marko Pavić, nadovezavši se na Dodikovu izjavu o pritisku međunarodne zajednice na austrijske sudske institucije.


"Međunarodna zajednica, takođe, zastupa dvoličnu politiku različitih aršina prema Srbima i Bošnjacima. To potvrđuje i izjava ministra inostranih poslova Austrije koja je praktično utrla put odluci suda u toj zemlji za puštanje Divjaka iz pritvora", rekao je Pavić, ponovivši staru tezu vaskolikih srboljuba o bošnjačko-hrvatskoj uroti protiv ''nas''.

Ostaje pitanje šta nam je činiti u ovom odsudnom času. Odgovor je, brzinom snajperskog metka, ispalio generalni sekretar SDS Dragan Ćuzulan.

"RS zbog toga mora preispitati odnos prema takvim postupanjima i zaštiti srpski narod", predložio je Ćuzulan, ne propustivši da zapljune i austrijsko pravosuđe ocenom da je čitav slučaj vođen skandalozno.

Premijer Republike Srpske Aleksandar Džombić odmah je prešao sa reči na dela, zapretivši zvaničnom Sarajevu da će razmisliti koliki će biti budžet zvaničnih institucija i kako će funkcionisati posle odluke da se iz sredstava Federacije BiH plati kaucija za puštanje Divjaka na slobodu, prenosi Beta.

"Moramo razjasniti da li se zahtevi za stalno povećanje budžeta zajedničkih institucija odnose upravo na ovakve aktivnosti, jer ako je to namera, nažalost, nećemo moći postići kompromis koji je u ovom trenutku preko potreban za dalje funkcionisanje BiH", naveo je Džombić koji se, shodno Dodikovim vlažnim očekivanjima, obrušio i na bh. ambasadora u Beču Harisa Hrlu. Prema njegovim rečima, "krajnje je tragičan i potez ambasadora BiH u Beču Harisa Hrle koji osumnjičenog, ali i ranije osuđivanog generala Armije BiH prima u rezidenciju koju podjednako plaćaju poreski obveznici i iz FBiH ali i iz Republike Srpske".

''Da li to gospoda Komšić, Alkalaj i Hrle uopšte znaju, to su pitanja koja ćemo morati postaviti u narednom periodu i na koja će isti morati da odgovore", istakao je Džombić.

Kvartet Majkić - Pavić - Ćuzulan - Džombić započeo je horsku tužbalicu o srpskoj obespravljenosti. S nestrpljenjem očekujemo da se oglase Dodikov tenor Slavko Jovičić i bloger-bariton Rajko Vasić. Show must go on!


Evo komentara e-novina o reakcijama sumskog rajha na placanje kaucije za generala Divjaka!!
Opustite se i uzivajte!!!

kazimir wrote:Ne znam da li je vec bilo, al' ipak da priupitam - da li postoje/da li se mogu naci pisma koje je Divjak u maju 1992. i 1993. pisao Izetbegovicu?

Ja se nešto ne sjećam da su se Izetbegović i Divjak dopisivali, ali sam bio čuo putem radija da je Divjak protestvovao kod Izetbegovića.
Nedugo poslije toga, u oktobu 1993.g.,policijska i vojna akcija ''Trebević'',...

Dezulovic, kao i uvijek, u sridu.
Nastavlja istim stilom kao dok je pisao u Nezavisnim: nece, dakle, podilaziti poslodavcu i njegovim citaocima, nego ce bas po njima udarati.
Tekst bolno istinit.

Chmoljo wrote: Boris ko Boris, uvijek utrefi... hvala Bogu, sve se dobro završilo... samo hoće li trebati da se uhapsi i Vikić pa da sjetimo još nekih ljudi...

Pipi, ti se sjećaš Čede Domuza? ... ej, ja se sjećam tuge koja je bila u Tarčinu... i momka koj je čitao nešto na njegovoj sahrani... pa od suza nije ni završio... nije mogao. plak'o čovjek ko dijete.

sjetite se ovih ljudi svaki put kad ih licemjeri sada podupiru i pomažu, jer je sad to ok...

ali, malo je ljudi uopšte prepoznalo licemjerje ovih dana...

Ne mogu se sjetiti ni jedne prilike da smo zajedno nešto radili. Više smo komunicirali telefonom i ostalim sredstvima veze. Domuz Čedo i Drina ...uh , zaboravio sam ime čovjeku, a poginuo i on.

Edit: Evo sam se sjtio, čini mi se Midhat Drina,...

PipiDugaDevetka wrote:

kazimir wrote:Ne znam da li je vec bilo, al' ipak da priupitam - da li postoje/da li se mogu naci pisma koje je Divjak u maju 1992. i 1993. pisao Izetbegovicu?

Ja se nešto ne sjećam da su se Izetbegović i Divjak dopisivali, ali sam bio čuo putem radija da je Divjak protestvovao kod Izetbegovića.
Nedugo poslije toga, u oktobu 1993.g.,policijska i vojna akcija ''Trebević'',...

Jovan Divjak
Logavina 6
Sarajevo

Sarajevo, 2-12-1997

Predsedavajucem Predsednistva BiH
Gospodinu Izetbegovicu,
Obavestavam Vas da vracam cin brigadnog generala AR BiH
u koji ste me proizveli decembra 1993. godine.


Razlozi:

1.Javno iznosenje sudskih dokumenata iz kojih se vidi da su pojedini pripadnici AR BiH brutalno ubijali civilno stranovnistvo u Sarajevu, kao i svedocenje pojedinaca u zlocinima koja su vrsena u Grabovici, Uzdolu, Doljanima i dr. direktno doticu moju savest i moral.

Svedokom sam kako su vojne formacije JNA, dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, paravojne jedinice bosanskih Srba i Vojska Republike Srpske ubijali, klali, silovali, palili i rusili sve sto nije srpsko. O genocidu nad bosnjackim narodom govorio sam na desetak medunarodnih skupova u Evropi i SAD i u preko pet stotina intervjua koje sam dao novinarima sa svih kontinenata. Kada sam govorio o blokadi Sarajeva iznosio sam podatke o poginulih oko deset hiljada i pet stotina gradana i medu njima oko hiljadu i sest stotina dece od snajperskih hitaca do granata najvecih kalibara.

Za citavo vreme agresije na Bosnu i Hercegovinu odbijao sam svaku pomisao da pripadnici AR BiH mogu uciniti zlocin. Tako ste i Vi govorili, kao i ljudi iz politickog vrha, verske zajednice, komandnog vrha i dr.

Pitam Vas, kako treba da reagujem kada npr. u sudskoj izjavi jednog od pripadnika AR BiH, koja je bila multinacionalnog i multireligijskog ustrojstva, procitam sledece: "...uveli u zemunicu snajperskog voda gdje su ih tukli nogama i rukama da bi ih nakon toga ubili tako sto je (navodi se ime) uzeo u obje ruke sablju, te je zabio u vrat Nikoloca... a zatim tijela ubijenih odvukli do ivice Kazana da bi (navodi se ime) nozem odvojio glavu Nikolicu od tijela, a potom oba tijela bacio u provaliju Kazana".

Podsecam da sam Vam uputio 27.05.1993 godine pismenu ostavku na duznost u Glavnom stabu. Oruzanih snaga zbog pojava u Sarajevu u kojima su ugrozeni zivoti njenih gradana. Izmedu ostalog iznetu su podaci o maltretiranjima i ubistvima koja su se desila u zoni odgovornosti 10.bbr. Pozvali ste me na razgovor i povodom pisma rekli da moji podaci nisu u potpunosti tacni, ali ako su se i desili zlotcini; to ce se utvrditi i poduzeti odgovarajuce mere. Nazalost do oktobra 1992. godine ne da su obustavljeni zlocini, nego su se i uvecali.

Isto tako, pismom sam reagovao zbog organizovanja dzenaze Musana Topalovica-Cace septembra 1996. godine. Tada ste odgovorili na pismo i izmedu ostalog napisali: "Ti si Cacinu dzenazu dozivio kao antisrpsku, drugi kao antivladinu manifestaciju, a bilo je ocigledno i jedno i drugo. Izgleda da to nisi zapasio". Vi tako, a ja sam tu dzenazu doziveo kao antibosanski cin.

Ako su Armija BiH i Vlada BiH skrivali, a zatim nisu na adekvatan nacin sankcionirali zlocin koji je izvrsen nad civilima u Sarajevu 1992. 1993. godine, pa i onaj u Grabovici, Uzdolu i dr., moja je moralno obaveza da se ogradim od takvog ponasanja najodgovornijih lica u drzavi BiH, a u znak protesta odricem se cina brigadnog generala Armije BiH.

2.U zadnjih nekoliko meseci proizveli ste u cin brigadnog generala jos nekoliko oficira AR BiH, odnosno Vojske Federacije BiH. Kao i u prethodnim slucajevima jedan broj oficira to nikako ne zasluzuju, jer ne poseduju vrhunske vojno strucne, moralne i ljudske kvalitete. Njihov odnos u odbrambeno-oslobodilackom ratu nije takav da ih treba nagraditi generalskim cinom. Naravno, to je samo moje misljenje. Medu njima ima i onih koji su "posedovali" privatne zatvore (treba procitati izvestaj MKCK), krsili Zenevsku konvenciju HV o zastiti zrtava rata i profitirali u ratu. Zato sam uveren da meni nije mesto na spisku sa takvim licnostima.

3. Znam da ste upoznati sa postupkom u vezi novogodisnjeg (1996/1997) penzionisanja sedam generala Armije BiH ciji ste bili Vrhovni komandant. Ali, ne znam da li Vam je jos u svezem secanju: da sam dobrovoljno pristupio TO RBiH (mislim cak i na Vas poziv!) pre mnogih koji sada rukovode Armijom; da sam bio aktivni ucesnik dogadanja u Dobrovoljackoj ulici dana 3. maja 1992. godine; da sam u najsudbonosnijim danima za odbranu Sarajeva od maja do septembra 1992. godine obilazio prve linije odbrane tri do cetiri puta i pruzao moralnu podrsku staresinama i vojnicima; da sam predstavljao trn u oku srpskim nacionalistima jer sam ostao u "Alijinoj vojsci"; da ste me vodili u Njujork septembra 1992. godine i pokazivali kao "primer" multinacionalnosti AR BiH; da sam u petnaestak zemalja sveta govorio o agresiji na BiH, o genocidu, etnocidu, urbicidu, o cemu sam govorio i pred Haskim Tribunalom, a da me niko tome nije poducavao, i tako dalje i tome slicno.

Znam da Bosnu i svoje ideale nisam izadao niti prodao.

Za sve to i drugo ocekivao sam Vas poziv - ljudsko hvala, na kraju vojnicke karijere u Armiji. Za tri i po godine zvali ste me samo dva puta da trazite moje misljenje u vezi sa odbrambeno-oslobodilackim ratom! Znate da nikada nisam adekvatno angazovan u AR BiH s obzirom na posedovanje primernih vojno strucnih kvaliteta i sposobnosti.

Ni danas nisam siguran da li ste mi ikada verovali !?

U takvim okolnostima deplasirano je nositi zvanje brigadnog generala AR BiH. Ponosan sam sto sam aprila 1992. doneo najvazniju zivotnu i jedino ispravnu odluka da se borim za Bosnu i Hercegovinu onako kako je to Platforma Predsjednistva RBiH trasirala. Za tu i takvu ideju boricu se do kraja zivota. Sebe i Bosnu nikada necu izdati.

Sarajevo, 18.11.1997. godine

PS

Gospodinu Izetbegovicu,
Skoro sam bio pokoleban da odustanem od ovog pisma kada ste mi u razgovoru u Vasem kabinetu u cetvrtak, 27.11.1997. godine, a posto sam Vam predocio vracanje cina, rekli: "Razmislite, ne bih volio da mi ga posaljete!"

Medutim, Vase izlaganje na VKBI u subotu, 29.11.1997. godine, kada ste izmedu ostalog rekli: "Ja to pismo imam i u njemu se ne spominju nikakva ubistva. Spominju se maltretiranja ljudi, ali se vidi da to maltretiranje nije nikako samo nad Srbima, dakle nije na nacionalnoj osnovi, nego i nad Bosnjacima i nad Hrvatima, jer ima imena i jednih i drugih i trecih", uverava me da ne treba da odustanem od nauma da Vam vratim cin. Pa, postovani gospodine Izetbegovicu zajedno sa Vama borio sam se za Bosnu i Hercegovinu i jednako za Bosnjaka i Srbina i Hrvata, za svaciji pojedinacni zivot, za COVEKA.

Vi se pozivate na Kur'an pa kazete: "Ko ubije jednog covjeka, kao da je ubio citav svijet". Tu ste potpuno u pravu, a to su i moji zivotni principi. Ali, ne znam sta znaci Vasa misao koju ste izrekli da ta poruka znaci "da brojanja nema", a da se ipak Vi odlucujete da nabrojite cifru "do sto ludi na dusi". Za meme to znaci manipulisanje adetom iz Ku'rana. Zbog brojke, koju ste spomenuli u Vasem izlaganju, podsecam Vas da imate informaciju CSB Sarajevo iz decembra 1992. godine u kojoj se navode do tada izvrsena ubistva civila u gradu i to: 32 Srbina, 10 Bosnjaka i 5 Hrvata, kao i ranjavanje 10 gradana Sarajeva od pripadnika OS RBiH. U izvestaju u 80% slucajeva navode imena pocinioca zlocina. Zar ova brojka nije stravicna ?! Za nju se znalo decembra 1992.

Posle Vaseg izlaganja na VKBI pojaca se, nazalost, stranacko-verska propaganda protiv onih kojima je stalo do celovite Bosne i Hercegovine. A za vreme Vaseg izlaganja u vezi sa zlocinima u Sarajevu u sali je bilo komentara:

"Opet cetnici rovare medu nama !". Da li su mozda pojedinci pogresno shvatili Vase reci ? Dobro znate da za Bosnu i Hercegovinu nisu oni iz Republike Srpske i onog dela Federacije pod uticajem vlasti iz Hrvatske, a mi koji smo ostali ovde sa Bosnjacima jesmo. U to ne treba niti zelim da Vas uveravam.

Verujte, ocekivao sam da cete reci recenicu, dve da je BiH opstala i da jedino moze preziveti sa onim Bosnjacima , Srbima, Hrvatima, Jevrejima, Albancima, Romima i onima iz mesanih brakova, kojima je Bosna i Hercegovina jedna i jedina. Nazalost, u onome o cemu ste govorili i Vasim porukama nisam osetio da racunate na mene, na nas ostale.

To je jos jedan razlog vise da Vam vratim cin generala Armije Bosne i Hercegovine. Do kraja zivota ostajem veran sebi i Bosni i Hercegovini.

Moja cast je moj zivot, oboje su u jedno srasli, Uzmete li mi cast, moj zivot niste spasli.
(Shakespeare)

S postovanjem,
Jovan Divjak

jefferson wrote:

dzindic mahala wrote:Na Austrijskom programu ORF2,upravo je,prije 10-tak minuta,sad bila kratka reportaza o Jovanu Divjaku,razgovor s njim, i ambasadorom Hrletom.Tom prilikom Divjak kaze,da se dobro osjeca, da se zahvaljuje svim Bosancima na podrsci,kako iz BiH,tako i dijaspore,i takodje zahvaljuje Francuskoj…Odgovara u svom prepoznatljivom stilu,i kaze:Moje korjenje,porjeklo je iz Bosne tu je moj narod,tu sam zivot proveo,moj otac je samo tri godine sluzbovao u Srbiji,i kada kazu zasto se nisi vratio u srbiju,odgovaram:Ja ne pripadam tamo,niti sam ikad pripadao,ja sam Bosanac ,osjecam se,i i uvjek cu samo to biti.Zato sam i ostao sa svojim narodom u Bosni, i borio se za pravdu,istinu,slobodu..za koju se evo jos boriti moram,skupa sa svojim narodom koji mi daje podrsku,cini sretnim i ponosnim.Ja sam spreman .Jer pravda i istina je na nasoj strani.Kada covjek ovako nesto cuje,osjeca se ponosno,sto imamo ovakvog covjeka.Samo moze ustati,pokloniti se ovakvoj Ljudskoj Gromadi,Legendi,Ljudini,Covjeku i reci HVALA JOVANE HEROJU PONOSU NASE BOSNE I HERCEGOVINE

Imas li link ili na youtube to?

nije link,bilo direktno na TV(zivim u Austriji-Becu),vjerovatno ce neko postaviti na youtube,ali pokusacu i ja da potrazim na ORF-u direktno ili na Krone Zeitung,Österreich,..ako nadjem postavicu link....

suncica24 wrote:U SRZ!

KOD KOŽE Što je Sarajevu Jovo Divjak?

Piše: Boris DEŽULOVIĆ
09/03/11 09:00

General Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča vic. Ima Kožo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obilazio general Jovan Divjak položaje na Žuči i pitao Muju kakva je situacija. "Ne brinite, generale", raportirao mu Mujo, "ovdje srpska noga neće kročiti!" "Kasno, vojniče", odgovorio mu na to general Divjak. "Već je kročila!"
Jebiga Kožo, kakav ti je to vic, tu ratnu anegdotu s generalom Divjakom svi znaju. Nije to vic, odgovorio mi je Kožo: vic je bio kad je sutradan general Divjak opet krenuo u obilazak položaja na Žuči, pa završio u vojnom zatvoru u Parsoviću kraj Konjica. Srpska noga, kažu, otada više nije kročila na brdo Žuč.
Iz nekog razloga, međutim, taj se nastavak anegdote o generalu Divjaku - koji u zatvoru kraj Konjica, pod istragom zbog sumnjive nacionalnosti svoje noge, piše glasovito pismo sarajevskim prijateljima - nešto se rjeđe prepričava.
Generala Divjaka upoznao sam nekoliko dana prije nego što ga je Armija BiH poslala na "specijalni zadatak" u Konjic. Bio je jedan od ukupno dva klasična, starinska oficira koja sam susreo za sve vrijeme rata. I obojicu sam susreo tog decembra, 1992. godine.
Prvog sam upoznao na Vran-planini, vozeći se u automobilu priključenom dugačkoj koloni UNPROFOR-a, kada je laki tenk na čelu zahvatio nekog žutog mješanca što se uzlajao skačući oko grdosija u svojoj avliji. Jadni je pas cvileći ležao u krvavom snijegu smrskanih nogu, kad se konvoj iznenada zaustavio. Iz džipa je izašao britanski oficir i, kao u nekom crno-bijelom filmu, izvadio pištolj, repetirao ga, dostojanstveno uspravljen jednim hicem dokrajčio patnje nesretne životinje, pa uskočio natrag u terenac i naredio pokret.
Drugog sam upoznao koji tjedan kasnije, kod nekih prijatelja na Koševu, kad je hodnik nebodera ispunilo komešanje, žamor i dječja graja. Praćen buljukom klinaca, nekakav stariji oficir obilazio je zgradu i zadržavao se u kratkim razgovorima sa stanarima, a onda s jednim penzionerom bacio partiju šaha, praćen glasnim komentarima i zajebavanjem kibicera iz kućnog savjeta. Koji je ovo?, pitao sam. General Divjak, rekao mi je Zlajo. Čuj, general?!, odgovorio sam s blagom nevjericom. A gdje su novinari?, pitao sam, jer nikad nisam vidio da živ general u ratu diže moral civilima, a da to nije za televizijske kamere. To je general Jovo Divjak, rekli su mi, onako kako se izgovara nešto što samo po sebi sve objašnjava. Tada sam prvi put čuo za Jovu Divjaka.
Takve ratne legende Sarajevo pamti i rado prepričava. Srbin, rođeni Beograđanin, koji je ostao u gradu u kojemu je proveo gotovo pola života, odbijajući da se pridruži vojsci što se odbila pridružiti narodu, general i gospodin koji hrabri Sarajlije pretrčavajući raskršća na aleji snajpera i sa stanarima izbušenih koševskih nebodera razgovara na svojoj tečnoj i nikad izgubljenoj ekavici, a sa stranim novinarima i diplomatima na tečnom francuskom - general Jovan Divjak brzo je postao simbol obrane grada u kojemu te 1992. nije bilo važno tko si i čiji si, nego gdje si.
Sve dok na kraju priče nije ostao samo simbol: general iz anegdote kojemu vojnik na prvoj liniji obrane obećava da tu srpska noga neće kročiti, zgodne priče u kojoj general ima srpske noge, a vojnik to ne zna, jer u čizmi Armije BiH, jebiga, svaka je noga ista, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska, i svaka je sarajevska.
Kad danas, dvadesetak godina kasnije, Sarajevo kliče "Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe!", kliče zapravo simbolu ispražnjenom svoga punog značenja, simbolu nečega čega više nema, i čega nema odavno. Priča o generalu koji se na brdu Žuč nalazi s jedine ispravne strane poučna je priča, ali za one s druge strane rova, one koji, evo će dvadeset godina, još shvatili nisu, pa dižu optužnicu protiv jedinog srpskog generala na pravoj strani još od 1945.
Sarajevu pak na uho i dušu ostaje nastavak te anegdote, ostaju priče koje se ovih dana ne prepričavaju tako često. Ostaje priča o generalu koji je za čaršiju i za sebe bio Bosanac, a za Izetbegovićeve štapske kadrovike samo Srbin. Srbin i kad je u Predsjedništvu trebalo strancima dokazivati multietničnost Armije BiH, i kad je u zatvoru u Parsovićima trebalo dokazivati da nije četnik. Srbin koji je upravo iz svoga bosanstva, a ne srpskosti, dva puta u ratu tražio od Alije pomoć za progonjene srpske civile. Srbin koji je iz toga bosanstva, a ne srpskosti, vratio generalski čin zbog zataškavanja zločina na Kazanima. Koji je iz tog bosanstva jasno rekao kako je ubijanje prestravljenih regruta u Dobrovoljačkoj ulici ratni zločin, i kako nije srpsko tužilaštvo krivo što Sarajevo u dvadeset godina nije prstom maklo ni nogom kročilo da osudi ubojice. Koji iz tog bosanstva podsjeća kako su danas od pedeset pet direktora sarajevskih osnovnih škola pedeset i četvorica Bošnjaci.
General Srbin, a Bosanac, koji je u to svoje bosanstvo na kraju tiho sklonjen i penzioniran, odbijajući biti čovjek-simbol i stiropor za dekoraciju svečanih obljetnica, izabravši u miru istu stranu kao i u ratu, jedinu časnu i jedinu ispravnu, dodavajući svom časnom imenu puno i jedino ispravno značenje.
Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.
General Divjak svome je Sarajevu bio dobar dok je jedina srpska noga što je na Žuč kročila bila njegova, dobar je Sarajevu i dok ga preko Interpola traži srpsko tužiteljstvo. Dok je, dakle, čovjek-simbol, vrjedniji u beogradskom zatvoru nego u sarajevskoj slobodi. U međuvremenu, izvan svoje simboličke biografije, zarobljen u svome bosanstvu, Jovan Divjak tiho vodi fondaciju Obrazovanje gradi BiH, školuje ratnu siročad i male Rome, pa sa svojim stipendistima obilazi gradske škole i raspituje se kakva je situacija.
"Ne brinite, gospodine", odgovaraju mu u svojim uredima direktori sarajevskih škola. "Ovdje srpska noga neće kročiti!"

--------------------------------------
licemjerju nikad kraja,ja koji sve likovi isplivaše uz generala

dzindic mahala wrote:

jefferson wrote:

dzindic mahala wrote:Na Austrijskom programu ORF2,upravo je,prije 10-tak minuta,sad bila kratka reportaza o Jovanu Divjaku,razgovor s njim, i ambasadorom Hrletom.Tom prilikom Divjak kaze,da se dobro osjeca, da se zahvaljuje svim Bosancima na podrsci,kako iz BiH,tako i dijaspore,i takodje zahvaljuje Francuskoj…Odgovara u svom prepoznatljivom stilu,i kaze:Moje korjenje,porjeklo je iz Bosne tu je moj narod,tu sam zivot proveo,moj otac je samo tri godine sluzbovao u Srbiji,i kada kazu zasto se nisi vratio u srbiju,odgovaram:Ja ne pripadam tamo,niti sam ikad pripadao,ja sam Bosanac ,osjecam se,i i uvjek cu samo to biti.Zato sam i ostao sa svojim narodom u Bosni, i borio se za pravdu,istinu,slobodu..za koju se evo jos boriti moram,skupa sa svojim narodom koji mi daje podrsku,cini sretnim i ponosnim.Ja sam spreman .Jer pravda i istina je na nasoj strani.Kada covjek ovako nesto cuje,osjeca se ponosno,sto imamo ovakvog covjeka.Samo moze ustati,pokloniti se ovakvoj Ljudskoj Gromadi,Legendi,Ljudini,Covjeku i reci HVALA JOVANE HEROJU PONOSU NASE BOSNE I HERCEGOVINE

Imas li link ili na youtube to?

nije link,bilo direktno na TV(zivim u Austriji-Becu),vjerovatno ce neko postaviti na youtube,ali pokusacu i ja da potrazim na ORF-u direktno ili na Krone Zeitung,Österreich,..ako nadjem postavicu link....

evo link skracena verzija http://tvthek.orf.at/programs/1211-ZIB- ... 3075-ZIB-2 ,ukoliko slucajno direktno ne otvori,na desnoj strani ekrana imate ordner o Jovanu Divjaku

prilagodjena wrote:super text
http://www.6yka.com/jovo-montevideo

Ljudi moji čitajte malo!

Podrumaši, sve vam je u šaci!

Za to vrijeme, sarajevska mahala jednakom mjerom uzvraća udarac. Već se pojavilo na hiljade Jovana Divjaka na Fejsu. ,,Svi smo mi Jovo“, ,,Jovo, Srbine, Sarajevo je uz tebe“, odjekuje sa obe strane Miljacke. Probudili su se podrumaši da podrže Divjaka. Bilo je dosta onih koji su se morali podsjetiti ko je taj starac, prije nego što su grudvama zasuli srbijansku ambasadu.
Sva servilnost je isplivala da brani čovjeka koji je poslednjih 15-ak godina čamio u nekoj polu-nvo paučini. I ko ne zna, sad zna za Jovu.

E, Jovo, Srbine, pa što nisi presjedao u Stambolu, ništa od ovoga se ne bi desilo!

Koliko je samo podlo napisan tekst i niko da ga pročita onako kako treba.

Građani Sarajeva se nazivaju ''podrumašima'' jer su se po podrumima za vrijeme rata krili od granata.

Zatim kaže sva ''Sva servilnost je isplivala da brani čovjeka ''.

Servilnost je slugeranjstvo, puzavost, ropski duh, ropska pokornost bez imalo dostojanstva.

Dakle naziva građane Sarajeva gmizavcima i niko to da shvati.

Na kraju kaže bolje je Jovanu da nije bio u Sarajevu za vrijeme rata, spominjući Stambol aludirajući na turke.

Oni uporno guraju svoje …

Dobro je rekao Ganić nikako da budu evropski ljudi, izađu iz izolacije i oslobode se mržnje …

Naš narod ništa ne čita, niti konta …

Čitajte ljudi malo između redova … što nam se to kao narodu plasira …

BRAVO: http://www.6yka.com

Nisam nikad čitao ovo Divjakovo pismo Aliji... veliki čovjek bez sumnje. A mi takve nikad nismo znali iskoristiti na pravi način