Forum Klix.ba

Danas ljudi znaju cijenu svačemu, ali ničemu ne znaju vrijednost.

''Dobro je kad sam sa sobom razrijesis nedoumice. Znati na cemu si. Ne cekati nemoguce. Ne cekati ono sto nikad nece biti. Ne prepustiti se sasvim ispraznom tugovanju i jos ispraznijem nadanju.''

Nura B.H.

Uvek sam se plašio, da ti tepam.
Plašio sam se da ti kosu držim u ruci.
Prestrašen bio, da naglo možeš, da se okreneš,
i da mi uhvatiš, nežno oko na svom vratu.
Jer sam glupo verovao da ću:
ako ti ruku na rame stavim, da ću,
ako ti prstima čelo dodirnem, da ću,
ako ti u tople oči, grudi slijem...da ću - izgubiti sebe.


Sad, kad si otišla, imam sebe, suviše.

Zoran Radmilović

''Zašto se ljudi razilaze? Kad prestanu da se osećaju kao tim? Kad sve ono što vas je spajalo počne da vas razdvaja? I ljudi. I vreme. I sreća. I nesreća. I bliski i najdalji. A, sve je to nekad izgledalo lako i premostivo. A sad - teško i nemoguće. Samo još retkosti povezuju obe strane." (Ž.Laušević)

Moll_Flanders wrote:''Dobro je kad sam sa sobom razrijesis nedoumice. Znati na cemu si. Ne cekati nemoguce. Ne cekati ono sto nikad nece biti. Ne prepustiti se sasvim ispraznom tugovanju i jos ispraznijem nadanju.''

Nura B.H.

Moll_Flanders wrote:Uvek sam se plašio, da ti tepam.
Plašio sam se da ti kosu držim u ruci.
Prestrašen bio, da naglo možeš, da se okreneš,
i da mi uhvatiš, nežno oko na svom vratu.
Jer sam glupo verovao da ću:
ako ti ruku na rame stavim, da ću,
ako ti prstima čelo dodirnem, da ću,
ako ti u tople oči, grudi slijem...da ću - izgubiti sebe.


Sad, kad si otišla, imam sebe, suviše.

Zoran Radmilović

Jelde da je divna pjesma?

a ja... mogla bih da ti kažem da te sanjam..... da te volim... ali neću... ćutaću... jer ja i kada ćutim, ćutim o tebi....

Bezimena pjesma

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali ... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...

Željko Krznarić

...često sam te znala posmatrati kad niko ne gleda, još češće te grlim, onako u mislima..

honky tonk wrote:

Entropio wrote:"I imao je pravo, moglo se zaista dogoditi da i ne stignemo, ali smo stigli, a kad bi svi ljudi malo bolje promislili, uvjerili bi se da život ne zavređuje da se o njemu toliko brinemo..." - Mihail Jurjevič Ljermontov, "Junak našeg doba"

odlicna knjiga.

Itekako!

"U ranoj svojoj mladosti bio sam neki sanjar; njegovao sam naizmjence sad mračne, sad opet sjajne slike, što ih je stvarala moja nemirna i pohlepna fantazija. A što mi je od toga ostalo? ... Samo umor, kao poslije noćne borbe s priviđanjem, i tužna uspomena, puna sažaljenja. U toj sam beskorisnoj borbi protratio žar svoje duše i stalnost volje, koja je prijeko potrebna za pravi život. Stupio sam u život, pošto sam ga već u mislima preživio, pa mi je postalo dosadno i gadno, kao kad čitaš lošu imitaciju davno poznate knjige." - Mihail Jurjevič Ljermontov, "Junak našeg doba"

imam te citate u svojoj zbirci

"Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili sa kime si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine."

Oriah Mountain Dreamer - Poziv

"Nema neprekidnije i mučnije brige za čoveka nego kad ostane slobodan, da što pre nađe onoga kom će se potčiniti. Ali čovek traži da se potčini onom što je već neosporno, toliko neosporno da se svi ljudi najednom slože da se tome svi potčine. Jer briga tih bednih stvorova ne sastoji se samo u tome da se pronađe ono čemu ću se ja ili neko drugi potčiniti, nego da se nađe nešto takvo da svi poveruju u to da se potčine, neizostavno svi zajedno. Eto, ta potreba za zajedničkim potčinjavanjem i jeste najvažnije mučenje svakoga čoveka lično, kao i celog čovečanstva od početka vekova."

F. M. Dostojevski - "Braća Karamazovi"

Žao mi je što svijet i ljude ne vidiš drugačijim očima, žao mi je što povrjeđuješ toliko ljudi i ne trepćući, žao mi je što si ogorčen na sve i svakoga. Žao mi je što ne vidiš da nisi savršen, žao mi je što ti niko nije dovoljan. Ali šta se može takav si! Samo … žao mi što nikada nećeš moći istinski uživati, jer veoma je lijepo ovamo iza tih tvojih granica!

Kad se razbolio i ležao u bolnici, sin mu je umjesto narandži odnio sliku Safeta Sušića sa potpisom na kojoj mu je poželio brzo ozdravljenje. To mu je sigurno produžilo život, bar za koji dan, jer STARI JE VOLIO SARAJEVO.....

Hiljade svijeća se mogu zapaliti od jedne, a život te svijeće se neće umanjiti. Sreća nikada nije umanjena kada je podijeljena sa drugima.

charrrmed wrote:Hiljade svijeća se mogu zapaliti od jedne, a život te svijeće se neće umanjiti. Sreća nikada nije umanjena kada je podijeljena sa drugima.

sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu

Moll_Flanders wrote:Uvek sam se plašio, da ti tepam.
Plašio sam se da ti kosu držim u ruci.
Prestrašen bio, da naglo možeš, da se okreneš,
i da mi uhvatiš, nežno oko na svom vratu.
Jer sam glupo verovao da ću:
ako ti ruku na rame stavim, da ću,
ako ti prstima čelo dodirnem, da ću,
ako ti u tople oči, grudi slijem...da ću - izgubiti sebe.


Sad, kad si otišla, imam sebe, suviše.

Zoran Radmilović

"I uvijek će te voljeti ? -Ne,reče ruža,jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive. -Baš čudno,reče Mali princ. Da si ti moja ruža,ja bih te volio i tada." ♥

nije to ljubav a nije ni zaljubljenost. nije to ni ništa čemu bih htjela dati neki ovozemaljski naziv. dovoljno mi je što to mogu nazvati nečim našim. i nečim najposebnijim...

Lično iskustvo je najbolja škola ali je školarina veoma skupa.

Ko kaže da je osmijeh simbol sreće, a suza simbol tuge? Nekada pokazujemo veliku radost suzama, a duboku tugu osmijehom...

potočanka wrote:nije to ljubav a nije ni zaljubljenost. nije to ni ništa čemu bih htjela dati neki ovozemaljski naziv. dovoljno mi je što to mogu nazvati nečim našim. i nečim najposebnijim...