Ziku muzike u autu - sanjao sam da budim...bitanga_sa_otesa wrote:devedesetih godina je sigurno bio mocan ,koliko se sjecam bila je u salonu i beretta(isti model samo 2 vrata) ko zna gdje je ona zavrsila
.
- Edin H.
- Posts: 53031
- Joined: 08/10/2004 22:36
- Location: Tirana
#1976 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
- Ommadawn
- Posts: 8370
- Joined: 20/02/2014 21:15
- Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!
#1977 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
A šta s' očekiv'o zdravlja ti? Blue Öyster Cult? Yes? The Pretenders?Edin H. wrote:Ziku muzike u autu - sanjao sam da budim...bitanga_sa_otesa wrote:devedesetih godina je sigurno bio mocan ,koliko se sjecam bila je u salonu i beretta(isti model samo 2 vrata) ko zna gdje je ona zavrsila
- Edin H.
- Posts: 53031
- Joined: 08/10/2004 22:36
- Location: Tirana
#1978 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Sarajmen wrote:Ommadawn wrote:A šta s' očekiv'o zdravlja ti? Blue Öyster Cult? Yes? The Pretenders?Edin H. wrote: Ziku muzike u autu - sanjao sam da budim...
Two Princess - Spin Doctors je bila na prva na top listi u to doba, emisija koju je redovno vodio Husein Vladovic, na Radiju BiH.
Joj sta ste vi slusali u ratu
Da je znao nikada Bono ne bi dosao u Sarajevo
A onda je Whitney Houston poderala sa ilegalnim kopijama filma Bodyguard, cini mi se da su i na televiziji pustili, ne znam je li nas tuzila.
- bitanga_sa_otesa
- Posts: 39467
- Joined: 27/03/2014 09:56
- Location: štavanj
- Grijem se na: drva
- Vozim: pezejca
- Horoskop: ne vjerujem
- Contact:
#1979 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Edin H. wrote:
Two Princess - Spin Doctors
i can't dance - genesis, se isto vrtila stalno
- Ommadawn
- Posts: 8370
- Joined: 20/02/2014 21:15
- Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!
#1980 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Prica mi prijatelj iz Mostara, za vrijeme rata, imao tu nesrecu da se nadje na "pogresnoj" strani grada. Ide ulicom i vidi pripadnike HVO-a, izlaze iz jedne zgrade. Kud ce, sta ce, sakrije se u nekakav rastureni Reno 4. Prolaze oni tuda kad neki ker kojeg su vodili, zalaja i podje prema autu. Ovaj se prepao, proviri malo kroz prozor kad tamo niko drugi do Juka Prazina i govori "Aaaa vidi malog balije al´se usr´o... Sta je, ne smijes izac´ ha?" i napucavao psa na njega. Na kraju su ga ostavili na miru, kaze da se nikada toliko nije prepao kao tada, te je cesto ovdje dolazio u okrsaj sa Sarajlijama koji su branili "lik i djelo rahmetli Juke".
- Dezurni_kriticar
- Posts: 133
- Joined: 29/04/2013 11:43
#1981 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Svako ima pravo na svoje mišljenje pa tako i ja na svoje...Sarajmen wrote:Sarajevski prijeratni i ratni mostarski asfalt su dva različita svijeta što se Prazine tiče, nema potrebe da ostavljamo prostor na temi za takve paralele. Činjenica je da je Prazina bio momak sarajevskog asfalta, i isto tako da je do kraja 1992. godine oko sebe okupio veliki broj likova sličnih sebi i stao u odbranu grada Sarajeva. To su jednostavno činjenice koje se ne mogu zaobilaziti, bez obzira što je taj njegov i njihov doprinos često bio motivisan stvarima koje i nemaju baš veze sa patriotizmom u punom smislu te riječi. Ali sa pojmom sarajevska raja , ima i te kako.
Mislim da je bespredmetno dovoditi u pitanje Jukin patriotizam.
Sve na jednu stranu ali njegove zasluge za odbranu Sarajeva na drugu stranu. Možemo mi sada iz ove perspektive, kada ne svira oko guzice i ne padaju granate, minorizirati i šta ti ja znam, ali mislim da niko ne može da ustvrdi da Juka nije krenuo srcem da odbrani svoj narod i svoj grad. Šta se dešavalo oko njega samo on zna, isto kao što samo on zna i razloge zbog kojih je okrenuo leđa državnom i armijskom vrhu.
To - Juka sarađivao sa četnicima i te budalaštine, to je priča bez veze. Jeste. Juka je kontaktirao sa nekim ljudima tamo, ali sa ljudima sa kojima je kontaktirao i prije rata. Dakle, sa nekim svojim poznanicima i prijateljima. Unatoč ratu, svi smo mi imali neke prijatelje i sa one strane, nismo automatski zamrzili sve drage ljude samo zato što su se našli i ostali sa one tamo strane. Smiješno...
Sada je Juka manji patriota jer je sarađivao sa četnicima u Sarajevu, a Alijin i Dudakovićev patriotizam nikada nije niko doveo u pitanje unatoč tome što su obojica s vremena na vrijeme također sarađivali sa četnicima, kupovali municiju, borbena oklopna sredstva i sl...
Dakle, da skratim i saberem sve u jednu rečenicu: Jusuf Juka Prazina je heroj i legenda ovoga grada!
Živjeli!
- Ommadawn
- Posts: 8370
- Joined: 20/02/2014 21:15
- Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!
#1982 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Ah čuj, dobro kako kome. Nekome je Bosna i Hercegovina samo Sarajevo a nekome od Drine do mora te od Save do Trebinja. Juka je stao u odbranu grada, odbranio ga nije. Motivi sigurno nisu bili patriotski kako njegovi, tako i nekima na protivničkoj strani.
Dudakovića u ovu priču ne možeš staviti, on nije sa sarajevskog asfalta i vojno je lice, za razliku od Juke čija je prijeratna biografija svima poznata. Dudaković je kupovao od srpske vojske oružje, municiju, oklopna sredstva - i njima odbranio kompletan Bihać. Šta je Juka kupovao i prodavao sa srpskom vojskom, znaju mnoge Sarajlije.
A upitaj sebe da si kojim slučajem se našao 1993-e u Zapadnom Mostaru i da te Juka vidio?
I meni je Nešo mogao biti super raja u ratnoj Banjaluci koji nije dao na svoje komšije ali Nešo je ubijao u selima oko Prijedora i za to mi ne može biti raja. Njegov let na drugi svijet je bio video-rekorder u nekom regalu u blizini Orašja, valjda ga htio u svoju bogatu kolekciju u podrumu.
No da ne kvarim temu. Brne je također sa sarajevskog asfalta, je li tako?
Dudakovića u ovu priču ne možeš staviti, on nije sa sarajevskog asfalta i vojno je lice, za razliku od Juke čija je prijeratna biografija svima poznata. Dudaković je kupovao od srpske vojske oružje, municiju, oklopna sredstva - i njima odbranio kompletan Bihać. Šta je Juka kupovao i prodavao sa srpskom vojskom, znaju mnoge Sarajlije.
A upitaj sebe da si kojim slučajem se našao 1993-e u Zapadnom Mostaru i da te Juka vidio?
I meni je Nešo mogao biti super raja u ratnoj Banjaluci koji nije dao na svoje komšije ali Nešo je ubijao u selima oko Prijedora i za to mi ne može biti raja. Njegov let na drugi svijet je bio video-rekorder u nekom regalu u blizini Orašja, valjda ga htio u svoju bogatu kolekciju u podrumu.
No da ne kvarim temu. Brne je također sa sarajevskog asfalta, je li tako?
- zateznistub
- Posts: 15528
- Joined: 29/07/2010 13:55
- Location: Down Under
#1983 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Čudo da ga nije satro od batina...Ommadawn wrote:Prica mi prijatelj iz Mostara, za vrijeme rata, imao tu nesrecu da se nadje na "pogresnoj" strani grada. Ide ulicom i vidi pripadnike HVO-a, izlaze iz jedne zgrade. Kud ce, sta ce, sakrije se u nekakav rastureni Reno 4. Prolaze oni tuda kad neki ker kojeg su vodili, zalaja i podje prema autu. Ovaj se prepao, proviri malo kroz prozor kad tamo niko drugi do Juka Prazina i govori "Aaaa vidi malog balije al´se usr´o... Sta je, ne smijes izac´ ha?" i napucavao psa na njega. Na kraju su ga ostavili na miru, kaze da se nikada toliko nije prepao kao tada, te je cesto ovdje dolazio u okrsaj sa Sarajlijama koji su branili "lik i djelo rahmetli Juke".
što ne mogu ovih lovačkih...
- Izlija
- Posts: 1209
- Joined: 20/05/2010 13:04
#1984 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Glorifikacija kriminalaca je fenomen prisutan svugdje u svijetu a posebno je izražen u situacijama kada prigusti gu*ici sa svih strana. Postati narko bos ili "bos" nekog kriminalnog miljea nije moguće za sve i tu dolazi do izražaja pogrešno usmjeren intelekt koji se iskorištava za naplaćivanje tuđe muke sa osmjehom na licu. Uvjek je bilo budala koji prate takve i biće. Nekom heroj a nekom zločinac a sve zavisi s koje strane priče se nalazi pripovjedač, dok istina nije nikad prisutna.
- zateznistub
- Posts: 15528
- Joined: 29/07/2010 13:55
- Location: Down Under
#1985 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Nekome ovo "sarajevski" para uši više nego sve činjenice da je neko dokazani kriminalac, koji je by the way na početku učinio dosta na odbrani grada!
- holowey
- Posts: 10820
- Joined: 10/11/2008 10:53
- Location: Славим нерадну недјељу и повећање минималца
#1986 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
nekome samo sarajevo, nekome samo istocna bosna (i hercegovina)Ommadawn wrote:Ah čuj, dobro kako kome. Nekome je Bosna i Hercegovina samo Sarajevo a nekome od Drine do mora te od Save do Trebinja.
-
Micaha
- Posts: 1018
- Joined: 01/06/2011 15:29
#1987 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Ucinio je dosta i na rasturanju drzave, da je HVO uspio zaokruziti ono sto je naumio mozda bi i u Sarajevu ostele ratne linije. To je zlocinac i katil vlastitog narodazateznistub wrote:Nekome ovo "sarajevski" para uši više nego sve činjenice da je neko dokazani kriminalac, koji je by the way na početku učinio dosta na odbrani grada!
- Ommadawn
- Posts: 8370
- Joined: 20/02/2014 21:15
- Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!
#1988 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Ako si referirao na mene, pogriješio si. Tema i jesu sarajevski žestoki momci.zateznistub wrote:Nekome ovo "sarajevski" para uši više nego sve činjenice da je neko dokazani kriminalac, koji je by the way na početku učinio dosta na odbrani grada!
A sad lovačke ili ne, reci to nekome iz Mostara, eventualno ako naletiš na tog mog jarana.
Zaslužni su mnogi drugi ljudi i više za odbranu Sarajeva pa se danas okreće glava od njih kad ih se vidi na ulici sa ispruženom rukom.
- zateznistub
- Posts: 15528
- Joined: 29/07/2010 13:55
- Location: Down Under
#1989 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Osvrnuo sam se na tog tvog druga iz Mostara...eto on izašao iz haustora vas usplahiren i gle čuda, natrčao na Juku...Ommadawn wrote:Ako si referirao na mene, pogriješio si. Tema i jesu sarajevski žestoki momci.zateznistub wrote:Nekome ovo "sarajevski" para uši više nego sve činjenice da je neko dokazani kriminalac, koji je by the way na početku učinio dosta na odbrani grada!
A sad lovačke ili ne, reci to nekome iz Mostara, eventualno ako naletiš na tog mog jarana.
Zaslužni su mnogi drugi ljudi i više za odbranu Sarajeva pa se danas okreće glava od njih kad ih se vidi na ulici sa ispruženom rukom.
-
Pirija
- Posts: 2138
- Joined: 07/08/2013 16:37
#1990 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
pitaj momke koji sa njim otisli u Mostar gdje su zavrsili...
- Ommadawn
- Posts: 8370
- Joined: 20/02/2014 21:15
- Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!
#1991 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Gdje sam napisao da je on istrcao iz haustora i naletio na Juku? Isao je ulicom. Zbog cega mislis da je vjerovatnoca mala da se naleti na Juku, pa radi se o Mostaru, i to Zapadnom - ne New Yorku. Sa druge strane, JA licno to nisam dozivio, pa ne mogu te ubijedjivati u istinitost.zateznistub wrote:Osvrnuo sam se na tog tvog druga iz Mostara...eto on izašao iz haustora vas usplahiren i gle čuda, natrčao na Juku...Ommadawn wrote:Ako si referirao na mene, pogriješio si. Tema i jesu sarajevski žestoki momci.zateznistub wrote:Nekome ovo "sarajevski" para uši više nego sve činjenice da je neko dokazani kriminalac, koji je by the way na početku učinio dosta na odbrani grada!
A sad lovačke ili ne, reci to nekome iz Mostara, eventualno ako naletiš na tog mog jarana.
Zaslužni su mnogi drugi ljudi i više za odbranu Sarajeva pa se danas okreće glava od njih kad ih se vidi na ulici sa ispruženom rukom.
Ali hajde da uzmemo i ovo u obzir. Da je kojim slucajem Juka dobio ono sto trazio, tj. da je ostao u Sarajevu i komandovao, sta mislis kako bi stanovnici Sarajeva tokom a i poslije rata prosli, uzmemo li u obzir kako im je sada? Govorim samo i iskljucivo o Sarajevu. Mislis li da tokom ratnih godina cijene osnovnih ziveznih namirnica ne bi bile cetverostruko vece nego sto su inace bile? Ako smatras da je covjek sa kriminalnom prosloscu i kriminalnim radnjama tokom rata, da ne govorimo o slucaju kada puca u motor automobila gradjanina grada kojeg on "brani" ili otimanju boljih automobila drugih gradjana i ustanova (otkud mu Chevrolet, pa BMW, pa Campagnola?) neki heroj onda se nemoj cuditi zbog cega je drzava u kurcu i nemoj prizivati sistem SFRJ. To sto je on prvi postrojio ljude i rekao "oni brane Sarajevo", da bi se nekoliko mjeseci kasnije ispalio iz istog Sarajeva mu se ne moze pripisati kao odbrana grada. Taj grad su odbranili mnogi drugi i hrabriji ljudi a koji su bili zesci momci sarajevskog asfalta i betona od Juke. To je moje misljenje.
- mali_milojica
- Posts: 14185
- Joined: 02/09/2012 17:42
- Location: Hadis: Govorite istinu,pa makar bila i na vasu stetu.
#1992 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Da je ostao zavrsio bi ko Ismet Bajramovic,samo je pitanje da li bi jedva prezivio ili bi zavrsili posao odmah kao sa Cacom. Trece opcije nema.
- muha_sa
- Posts: 139830
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
#1993 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
da se mi vrnemo temi
Novinar Toni Skrbinac donosi nastavak priče o sarajevskim žestokim momcima i obračunu Zulića i Todora kod Hipi klupe
Izvor: Oslobođenje
Mali nije mnogo mario za riječ i savjet doktora. Uzdao se u svoju žilavost, čvrstu volju i sudbinu. I tako je, po bjekstvu iz amsterdamske bolnice, umjesto u krevet i mirovanje krenuo starim stazama sarajevskim.
Gdje je ravno, krene sam oslanjajući se na štake, a gdje je brdo, ima taksi. Pa se tako jedne večeri pojavio spuštajući se polako niz onaj piklić u Logavinoj ulici prema "Starom satu", jer ako si mlad, a posebno ako si u rangu mangupa, a nisi tog dana ili večeri bio u "Satu", "Čarliju", "Navi", tim kultnim sarajevskim kafićima, kao da nisi ni živio. Štemplanje u kafićima bilo je skoro pa obavezno.
Tačno u podne
Nesreća Selima Zulića, zvanog Mali, bila je u tome da ga je pred kafićem čekao jedan od rjeđih dušmana (Mali je imao puno više prijatelja, a još više onih koji su ga se bojali i zazirali od njega pa bili, ponekad i pretjerano ljubazni s njim) a hendikep s kojim je dotični računao bile su štake kojim se Mali služio, pa je zato i udario, drsko i slobodno, ništa ne pitajući, direktom u lice… Krv šiknula, Mali ostao na nogama, nastavio prema ulazu u "Satu" i rekao dotičnom napadaču: "Jesmo li sada kvit?", misleći valjda na ko zna koje i kakve neporavnane račune među njima. Ovaj odgovorio "Nismo" i još jednom, punim, bokserskim udarcem posred krvavog lica. A Mali nastavio da ide sve do stepenice, male ravne površine na koju se umakao napadač izgovarajući pomirljivo riječi "Eto, sad je uredu"… A kad je došao na rukohvat do napadača, samo one štake odbacio, pružio ruku kao da se želi miriti a kad je ovaj prihvatio, Mali ga zgrabio i rukama i zubima počeo da se bori. Pa se krv pomiješala, a Mali pokazao da je i kao invalid sposoban i spreman braniti svoje ime i tron na kojem su stolovali najžešći sarajevski momci potkraj tih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Jednom kasnije, u tom istom "Starom satu" kojega je stari ugostiteljski šmeker Neđo Alihodžić opremio, dotjerao i pretvorio u perjanicu čaršijskih kafića, restorana i kafana, a u koji su zalazili i glumci, pjevači, sportisti, kriminalci… dogodilo se logikom tog okupljanja svih sorti sarajevske i ine mladosti da se sretnu braća Todori i Selim Zulić Mali. Tijesno je i inače bilo u "Satu" kao i u svim kafićima u kojima su se tiskali gosti, a konobari sa tacnama više glave jedva kroz gužvu probijali, ali još tješnje je postajalo kad se sretnu Mali i Todori. Znao je Mali za Todore, znali su Todori za Malog, nisu tada bili ni raja ni prijatelji i šta je onda normalnije nego da odmjere snagu da se zna kome pravo prvenstva pripada.
Todorović Novak, zvani Todor, kojeg sam ovih dana pronašao u Beogradu, gdje živi još od prije rata, kaže prisjećajući se:
- Ma, nešto su zakuhali moj brat Novica i Mali, ja pokušao da mirim ali nije išlo…
I te junske večeri 1978. godine dogovore se ("Nećemo ovdje, gužva je a i da ne kvarimo jedno drugome ćejf") da tuču koja samo što nije otpočela u "Starom satu" odgode za sutra, tačno u podne iza Parkuše kod Hipi klupe.
Nisu baš tačno dogovorene propozicije, niti sastav protivnika pa su tako Todori krenuli pola sata ranije prema Hipi klupi, a sa njima bili njihovi prijatelji Dragan Vikić i Persa, poznati sportisti i svakako žestoki momci koji su svoju snagu i spretnost dokazivali na strunjačama i parketu, a ne na ulici koja je više slutila i nagađala o njihovoj snazi i spretnosti.
- Čekali smo Malog i njegove duže od pola sata. Vikiću i Persi dosadilo stajati, pa odluče da odu do Robne kuće prekoputa da nešto pogledaju i kupe… Ostali burazer i ja sami, nismo ni mi mislili još dugo, desetak minuta možda… kad eto ih…, priča mi Todor.
campo
Ja sam tog dana radio u Oslobođenju čija redakcija se nalazila stotinjak metara od Hipi klupe i sjećam se samo kako je kolegica Snježana Rakočević u neko doba usplahirena banula u redakciju, sjela na stolicu i rekla: "Joj, kakva tuča je sad bila pred Parkušom... Sve stoji i tramvaji i automobili…"
Otišli smo do prozora na trećem spratu gdje je bila naša Sarajevska hronika i vidjeli stvarno kako dolje ispod stoje tramvaji i automobili i kako se puno ljudi okupilo. Sletio sam brzo, ali kada sam došao, ostala je samo priča među ljudima koji su gledali tuču kakvu Sarajevo nije zapamtilo.
Kasnije sam pravio mozaik od priča svjedoka i učesnika. I dosta toga zaboravio. Sjećam se samo da mi je Campo rekao: "Jebote, koja su sila bili oni Todori, nisu ih mogao ni lancem ni bejzbol-palicom oboriti…"
A evo i Todorovog sjećanja: "Šestorica su došla. Četvorica Zulića, plus Halid Turčilo i Uti. I svako je imao nešto u rukama. Ili lanac, ili palicu a Uti je nosio onaj mehaničarski ključ. I krenuli smo jedni na druge, Novica je na početku uspio oteti palicu od Ibre i onda kako ga je udario, tako je ovaj pao na tramvajske tračnice… Ja ne znam ko me je i kako udarao, ali ako kažem da sam na glavi imao 17 rana, valjda je sve jasno. Ne mogu se tačno sjetiti koliko dugo je sve trajalo, možda petnaestak minuta. Kasnije mi jedan bokser koji je sve gledao rekao: 'Jebote, Todore, ja ne znam da li bi izdržao i dva udarca na nogama a ti si ih primio ko zna koliko…' Dobili smo udaraca i ja i burazer, ali ostali smo na nogama. I nismo samo mi bili krvavi, nego i oni. Možda se ne može reći ko je pobjednik, ali je činjenica da smo ih mi na kraju ganjali a oni bježali… A sjećam se da se pojavio i jedan oficir, stariji čovjek i čuo ga kako kaže: 'Šta je ovo, počeo rat, a nas nisu obavijestili?'"
Poslije se dugo vremena u kafićima pričalo o toj tuči, novinski hroničari takođe su pratili sve što se zbivalo tada i poslije a vezano bilo za sukob Zulića i Todorovića. Pravni rasplet trebao se dogoditi na sudu, ali važniji i ljepši je onaj drugi koji se dogodio na relaciji dvije zaraćene strane.
Pred sudom
Utakmica je završena kako je završena, valja dalje živjeti. Dosta su krvi jedni drugima prolili, hvala bogu svi ostali čitavi i bez posljedica i… priča mi dalje Todor.
- Na suđenju se pojavilo policajaca i specijalaca kao nikada do tada, a možda ni poslije. Mi smo se već dogovorili da ne teretimo jedni druge, među nama je zavladao mir i postali smo raja i prijatelji. Sjećam se, prvo je sudija ispitivao Malog. Šta je i kako je bilo da mu Mali opiše. Pa Mali kaže kako je sve to napuhano, kako smo se malo naguravali… a onda i to je glavni štos kaže Mali sudiji: "Znate li, druže sudija, ko je za sve kriv?" Sudija pita: Ko? A Mali kaže: "Za sve je kriv Franjo." Onda sudija malo zatečen novim imenom pita koji sad Franjo, a Mali ko iz topa: "Franjo Zlomislić". A bio je tada jedan Franjo Zlomislić u Sarajevu, Hercegovac, partijski sekretar ili tako nešto… Sudija malo šuti, pa kaže: "Jeste sto posto." A mi svi padamo od šege…
Poslije suđenja, kako to viteška nepisana pravila nalažu, Todori i Zulići otišli su na Čaršiju. Proslavili pravnu pobjedu i utvrdili prijateljstvo. I nikada više ni jedan Zulić nije poprijeko pogledao Todore, naprotiv nastavili su živjeti u slozi i drugarstvu, spremni da ako zatreba ne daj bože jedni drugima priskoče u pomoć u svakom trenutku.
Zulići su nekako brzo, jedan za drugim otišli. Ne znam kojim redom, ali mislim da je najprije umro Ibro, pa onda Lili, pa Campo i na kraju Mali.
Todorović Novica živi u Zemunu. Brat mu Novak u Beogradu. A dan poslije, nakon što mi je Novak opisao svoja sjećanja zove me opet.
- Toni, pošto znaš kakva su vremena, treba da istakneš da su s nama bili Vikić Hrvat i Persa Musliman, da ne ispadne da smo se mi nešto na nacionalnoj osnovi obračunavali…
Nažalost, danas i jeste bitno i to naglasiti. A onda, eh, onda svako to zna i svako će reći… "nije se gledalo ko je ko…" Osim, kad su u pitanju ovakve sociološke grupacije, gledalo se jedino ko je papak a ko raja.
A to je, opet, tema za jednu drugu i dugu priču.
Novinar Toni Skrbinac donosi nastavak priče o sarajevskim žestokim momcima i obračunu Zulića i Todora kod Hipi klupe
Izvor: Oslobođenje
Mali nije mnogo mario za riječ i savjet doktora. Uzdao se u svoju žilavost, čvrstu volju i sudbinu. I tako je, po bjekstvu iz amsterdamske bolnice, umjesto u krevet i mirovanje krenuo starim stazama sarajevskim.
Gdje je ravno, krene sam oslanjajući se na štake, a gdje je brdo, ima taksi. Pa se tako jedne večeri pojavio spuštajući se polako niz onaj piklić u Logavinoj ulici prema "Starom satu", jer ako si mlad, a posebno ako si u rangu mangupa, a nisi tog dana ili večeri bio u "Satu", "Čarliju", "Navi", tim kultnim sarajevskim kafićima, kao da nisi ni živio. Štemplanje u kafićima bilo je skoro pa obavezno.
Tačno u podne
Nesreća Selima Zulića, zvanog Mali, bila je u tome da ga je pred kafićem čekao jedan od rjeđih dušmana (Mali je imao puno više prijatelja, a još više onih koji su ga se bojali i zazirali od njega pa bili, ponekad i pretjerano ljubazni s njim) a hendikep s kojim je dotični računao bile su štake kojim se Mali služio, pa je zato i udario, drsko i slobodno, ništa ne pitajući, direktom u lice… Krv šiknula, Mali ostao na nogama, nastavio prema ulazu u "Satu" i rekao dotičnom napadaču: "Jesmo li sada kvit?", misleći valjda na ko zna koje i kakve neporavnane račune među njima. Ovaj odgovorio "Nismo" i još jednom, punim, bokserskim udarcem posred krvavog lica. A Mali nastavio da ide sve do stepenice, male ravne površine na koju se umakao napadač izgovarajući pomirljivo riječi "Eto, sad je uredu"… A kad je došao na rukohvat do napadača, samo one štake odbacio, pružio ruku kao da se želi miriti a kad je ovaj prihvatio, Mali ga zgrabio i rukama i zubima počeo da se bori. Pa se krv pomiješala, a Mali pokazao da je i kao invalid sposoban i spreman braniti svoje ime i tron na kojem su stolovali najžešći sarajevski momci potkraj tih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Jednom kasnije, u tom istom "Starom satu" kojega je stari ugostiteljski šmeker Neđo Alihodžić opremio, dotjerao i pretvorio u perjanicu čaršijskih kafića, restorana i kafana, a u koji su zalazili i glumci, pjevači, sportisti, kriminalci… dogodilo se logikom tog okupljanja svih sorti sarajevske i ine mladosti da se sretnu braća Todori i Selim Zulić Mali. Tijesno je i inače bilo u "Satu" kao i u svim kafićima u kojima su se tiskali gosti, a konobari sa tacnama više glave jedva kroz gužvu probijali, ali još tješnje je postajalo kad se sretnu Mali i Todori. Znao je Mali za Todore, znali su Todori za Malog, nisu tada bili ni raja ni prijatelji i šta je onda normalnije nego da odmjere snagu da se zna kome pravo prvenstva pripada.
Todorović Novak, zvani Todor, kojeg sam ovih dana pronašao u Beogradu, gdje živi još od prije rata, kaže prisjećajući se:
- Ma, nešto su zakuhali moj brat Novica i Mali, ja pokušao da mirim ali nije išlo…
I te junske večeri 1978. godine dogovore se ("Nećemo ovdje, gužva je a i da ne kvarimo jedno drugome ćejf") da tuču koja samo što nije otpočela u "Starom satu" odgode za sutra, tačno u podne iza Parkuše kod Hipi klupe.
Nisu baš tačno dogovorene propozicije, niti sastav protivnika pa su tako Todori krenuli pola sata ranije prema Hipi klupi, a sa njima bili njihovi prijatelji Dragan Vikić i Persa, poznati sportisti i svakako žestoki momci koji su svoju snagu i spretnost dokazivali na strunjačama i parketu, a ne na ulici koja je više slutila i nagađala o njihovoj snazi i spretnosti.
- Čekali smo Malog i njegove duže od pola sata. Vikiću i Persi dosadilo stajati, pa odluče da odu do Robne kuće prekoputa da nešto pogledaju i kupe… Ostali burazer i ja sami, nismo ni mi mislili još dugo, desetak minuta možda… kad eto ih…, priča mi Todor.
campo
Ja sam tog dana radio u Oslobođenju čija redakcija se nalazila stotinjak metara od Hipi klupe i sjećam se samo kako je kolegica Snježana Rakočević u neko doba usplahirena banula u redakciju, sjela na stolicu i rekla: "Joj, kakva tuča je sad bila pred Parkušom... Sve stoji i tramvaji i automobili…"
Otišli smo do prozora na trećem spratu gdje je bila naša Sarajevska hronika i vidjeli stvarno kako dolje ispod stoje tramvaji i automobili i kako se puno ljudi okupilo. Sletio sam brzo, ali kada sam došao, ostala je samo priča među ljudima koji su gledali tuču kakvu Sarajevo nije zapamtilo.
Kasnije sam pravio mozaik od priča svjedoka i učesnika. I dosta toga zaboravio. Sjećam se samo da mi je Campo rekao: "Jebote, koja su sila bili oni Todori, nisu ih mogao ni lancem ni bejzbol-palicom oboriti…"
A evo i Todorovog sjećanja: "Šestorica su došla. Četvorica Zulića, plus Halid Turčilo i Uti. I svako je imao nešto u rukama. Ili lanac, ili palicu a Uti je nosio onaj mehaničarski ključ. I krenuli smo jedni na druge, Novica je na početku uspio oteti palicu od Ibre i onda kako ga je udario, tako je ovaj pao na tramvajske tračnice… Ja ne znam ko me je i kako udarao, ali ako kažem da sam na glavi imao 17 rana, valjda je sve jasno. Ne mogu se tačno sjetiti koliko dugo je sve trajalo, možda petnaestak minuta. Kasnije mi jedan bokser koji je sve gledao rekao: 'Jebote, Todore, ja ne znam da li bi izdržao i dva udarca na nogama a ti si ih primio ko zna koliko…' Dobili smo udaraca i ja i burazer, ali ostali smo na nogama. I nismo samo mi bili krvavi, nego i oni. Možda se ne može reći ko je pobjednik, ali je činjenica da smo ih mi na kraju ganjali a oni bježali… A sjećam se da se pojavio i jedan oficir, stariji čovjek i čuo ga kako kaže: 'Šta je ovo, počeo rat, a nas nisu obavijestili?'"
Poslije se dugo vremena u kafićima pričalo o toj tuči, novinski hroničari takođe su pratili sve što se zbivalo tada i poslije a vezano bilo za sukob Zulića i Todorovića. Pravni rasplet trebao se dogoditi na sudu, ali važniji i ljepši je onaj drugi koji se dogodio na relaciji dvije zaraćene strane.
Pred sudom
Utakmica je završena kako je završena, valja dalje živjeti. Dosta su krvi jedni drugima prolili, hvala bogu svi ostali čitavi i bez posljedica i… priča mi dalje Todor.
- Na suđenju se pojavilo policajaca i specijalaca kao nikada do tada, a možda ni poslije. Mi smo se već dogovorili da ne teretimo jedni druge, među nama je zavladao mir i postali smo raja i prijatelji. Sjećam se, prvo je sudija ispitivao Malog. Šta je i kako je bilo da mu Mali opiše. Pa Mali kaže kako je sve to napuhano, kako smo se malo naguravali… a onda i to je glavni štos kaže Mali sudiji: "Znate li, druže sudija, ko je za sve kriv?" Sudija pita: Ko? A Mali kaže: "Za sve je kriv Franjo." Onda sudija malo zatečen novim imenom pita koji sad Franjo, a Mali ko iz topa: "Franjo Zlomislić". A bio je tada jedan Franjo Zlomislić u Sarajevu, Hercegovac, partijski sekretar ili tako nešto… Sudija malo šuti, pa kaže: "Jeste sto posto." A mi svi padamo od šege…
Poslije suđenja, kako to viteška nepisana pravila nalažu, Todori i Zulići otišli su na Čaršiju. Proslavili pravnu pobjedu i utvrdili prijateljstvo. I nikada više ni jedan Zulić nije poprijeko pogledao Todore, naprotiv nastavili su živjeti u slozi i drugarstvu, spremni da ako zatreba ne daj bože jedni drugima priskoče u pomoć u svakom trenutku.
Zulići su nekako brzo, jedan za drugim otišli. Ne znam kojim redom, ali mislim da je najprije umro Ibro, pa onda Lili, pa Campo i na kraju Mali.
Todorović Novica živi u Zemunu. Brat mu Novak u Beogradu. A dan poslije, nakon što mi je Novak opisao svoja sjećanja zove me opet.
- Toni, pošto znaš kakva su vremena, treba da istakneš da su s nama bili Vikić Hrvat i Persa Musliman, da ne ispadne da smo se mi nešto na nacionalnoj osnovi obračunavali…
Nažalost, danas i jeste bitno i to naglasiti. A onda, eh, onda svako to zna i svako će reći… "nije se gledalo ko je ko…" Osim, kad su u pitanju ovakve sociološke grupacije, gledalo se jedino ko je papak a ko raja.
A to je, opet, tema za jednu drugu i dugu priču.
Last edited by muha_sa on 24/11/2015 12:54, edited 1 time in total.
- muha_sa
- Posts: 139830
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
#1994 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Imali smo petnaestak godina, upisali prvi gimnazije, sami sebi veliki i važni u glavama, a nesigurni na nogama, odnosno putevima na kojima smo otkrivali tajne života
Izvor: Oslobođenje
Stajali smo na hodniku, veliki odmor je bio, on dečko bucmastih obraza, a i inače sav debeljuškast, besprijekorno obučen, plus naočale sa tankim, zlatnim okvirima, kompletna slika njegovanog tatinog sina, priča o svojim doživljajima, a meni se čini da prepričava avanture nekog od Karl Majevih junaka. Ne mogu da vjerujem da se on već toliko puta tukao sa ovim i onim, a već su to imena žestokih gradskih momaka, da je, već zboden nožem, odležao neko vrijeme u bolnici, ne mogu da vjerujem a i svoju nevjericu ne iskažem na mangupski, provokativan način:
- Ma, koga ti i kome ti foliraš?
Ušutio i razmakao se krug slušalaca, on mi prišao, uhvatio me rukama za ramena i nogom pokušao da mi izbije tlo…
- Čekam te poslije nastave pred školom…, prijeteći mi rekao, a ja se, još uvijek drčan, složio:
- Važi.
Braća Zulići
Tokom posljednja dva časa imao sam vremena da shvatim u kakav sam se belaj uvalio, jer mi je Selmo rekao:
- Gdje ćeš se ti s njim tući? Znaš li ti ko je Todor?
Završila se nastava, strah mi se bio uvukao u noge koje sam se sporo spuštao niz stepenice, valjalo je na megdan Todoru. Sačekao me prije izlaza, u auli škole i dao posljednju priliku da se elegantno izvučem.
- Moram ti reći da sa mnom nemaš šansi… A izgledaš mi fin momak i možemo lijepo nastaviti kao prijatelji...
Pružio mi ruku, ja je prihvatio kao utopljenik slamku.
Pred školom su već bili radoznali svjedoci, vjerovatno isto toliko razočarani koliko sam ja bio sretan zbog miroljubivog raspleta "nesporazuma" sa Novakom Todorovićem, zvanim Todor.
Bio je početak školske godine, ne sjećam se je li Todor izdržao do kraja, ja jesam, tu i sljedeće dio pa smo se obojica razišli sa gimnazijom. Generacija našeg prvog A, klasično odjeljenje, nastavila je vrijedno sa učenjem i dogodilo se s tim djevojčicama i dječacima upravo ono što je predviđao naš profesor Mihačević: "Vi ste budući doktori, profesori, advokati…".
Što se tiče gimnazijskih, sarajevskih uspomena i Todora, pomenuo bih još samo dvije. Jednom smo dobili nekakav literarni zadatak, mislim da je trebalo opisati dio grada u kojem živimo i Todor zablistao. Ostala mi u sjećanju sintagma iz njegovog rada koji je naglas, kao najbolji i kao što je običaj, čitao pred cijelim razredom… "Zub vremena nagriza kuće…"
I druga, zimska, jedna od čuvenih, a ne znam kako je do nje došlo, tuča između Todora, klinca od nepunih 16, i izvjesnog Nevrusa s Vratnika, čije ime se sa strahopoštovanjem u Čaršiji pominjalo. Trajala je makljaža gotovo cijeli jedan školski čas, ja bih je proglasio neriješenom, jer očevici, navijači jednog su tvrdili da je on izmarisao drugog, dok su drugi tvrdili suprotno. Ali, te večeri sa prostora ispred nekadašnjeg Doma armije gdje se tuča dogodila odaslana je vijest o novom, žestokom momku u gradu – Todoru.
Nešto kasnije, u Prvu će krenuti i Todorov mlađi brat Novica, ljepuškast, dobroćudan i opijen sportom. Sa svojih više od stotinu kilograma pravilno raspoređenih na visokom tijelu, Novica Todorović će jednog dana postati, ni manje ni više, nego svjetski prvak, džudista. E, sad zamislite taj dvojac u nekoj uličnoj ili kafanskoj tuči kakvih Sarajevu nije nikada manjkalo. Todor stariji, vičan uličnim trikovima, izdržljiv, kao prikovan za tlo jer ga niko nije uspio oboriti, a opet njemu niko nije uspio ostati na nogama ako mu je ušao u klinč i Novica, školovan borac čija je ruka imala snagu malja.
Ne morate ih zamišljati, jer će doći do jedne tuče koju generacije starijih Sarajlija smatraju najvećom. Ali, prije te tuče juna 1978…
Na Marijin Dvoru su živjela četvorica braće Zulića. Ibro, Mali, Lili i Campo.
Lili je bio nešto nježniji, radio kao konobar u kafiću Stari sat i bio omiljen i kod ženska i kod muška. Blaga narav i vječiti osmijeh na licu koji mu je baš pristajao.
Ibro, Mali i Campo bili su slični po stasu, omanji, mišićasti, a čini mi se i po glasu, dubokom i reskom.
Ibro je završio zanat, ali mu snaga i srčanost donijele lakše, a parali poslove. Radio najprije kao čuvar reda u Restoranu na Babića bašti, a potom u čuvenom Plavom Podrumu baru hotela Evropa. Poslije dobio posao u Zlataru, vozio direktora a izgledao tako da su mnogi pomislili da je on direktor, a direktor njegov vozač. Markantna glava, obavezno odijelo i kravata u kojem sam ga viđao svugdje osim na Bembaši, gdje je ljeti pod rakitama na Staroj brani Ibro raspalio roštilj i hladio svoju akšamlijsku gidu. Ostala anegdota sa pregovora u Boru, važni i veliki poslovi bili u pitanju. S jedne strane borski rukovodioci, s druge sarajevski. Glavni s borske strane počne Ibri pričati priču o borskim rudnicima, kapacitetima i zalihama. On u nedoumici pogleda direktora, ovaj mu klimne glavom i Ibro odigra do kraja ulogu direktora. U Kusturičinom filmu "Dom za vješanje" dobio je puno skromniju ulogu, morao je odigrati mlakonju kojeg glumac Davor Dujmović obara na zemlju, a ne daj bože da se to dogodilo u stvarnosti – Ibro bi trojicu takvih povaljao.
Važnije i karakteru bliže uloge dobio je najmlađi među braćom Zulići, Mirsad, zvani Campo.
U "Sjećaš li se Doli Bel" igrajući Šintora (čuvena je scena u kojoj on izgovarajući "Nećemo tako, Dino" skida lančić s vrata i prebija mlađahnog Slavka Štimca koji je kasnije svjedočio kako ga je Campin šamar još dugo bolio jer je bio pravi). Nadimak Campo Mirsad je dobio po Felinijevom divu i snagatoru Camponiju koji u jednoj uličnoj, cirkuskoj sceni prekida lanac omotan oko prsa.
campo
Selim Zulić, zvani Mali, relativno brzo, bar u pričama tadašnjih svjedoka vremena, zasjeda tron ako ne najžešćeg onda jednog od takvih na potezu od Čaršije do Marijin Dvora, a možda i Čengić-Vile. Njegova slava postaće ubrzo internacionalna, jer je kao glavni baja harao sa svojim sarajevskim haverima po Minhenu, Frankfurtu, Amsterdamu… U jednom od obračuna kada su više zbog Kiseta, a manje zbog Malog, poslana braća Šoškić na likvidacijski zadatak, Malog su upucali.
Vijest je Interpolovim posredstvom stigla do sarajevskih medija, a novinar Vlado Siljanović brzopleto je "sahranio" Selima Zulića, zvanog Mali, pa je stariji brat Ibro dolazio u redakciju i htio prebiti Vladu jer je to bila – laž. Mali jeste bio pogođen mecima i da nije bilo niza sretnih okolnosti od kojih je najvažnija da je bio izuzetno moćne konstitucije, teško bi preživio.
Prošlo je i trideset godina od tog "Obračuna jugoslovenskog podzemlja" i ja sam konačno dobio priču Malog. Iz prve ruke. Sjedili smo, ni pola godine prije njegove iznenadne smrti, u bašti preko puta Katedrale i Mali je prvi put našao malo više vremena da opiše dijelove svog život koji su me zanimali.
Doček Čaršije
Prvo, govorio mi je Mali, veliku famu su širili sarajevski mangupi o svojoj vlastitoj važnosti u evropskom podzemlju. A bili su ko pičkice pred Beograđanima i Crnogorcima. Mali nije dao da se otima lova i reketiraju sarajevski džeparoši i zato je i postao mangup kojeg se trebalo riješiti. Te noći kad su se pojavili Šoškići, Mali je skočio golim rukama na pištolj, propucali su ga tako da su meci oštetili gotovo svaki od vitalnih organa. Ležao je na tlu amsterdamskog kafića, gazda je zvao policiju i hitnu pomoć i Mali je boga molio da najprije dođu doktori. Bio je pri svijesti, ali nepokretan i kaže da je znao da ako dođu policajci, oni će ga prvo pokušati ispitati jer u takvom stanju najlakše se riječi istine iz čovjeka izvlače, a onda… može se lako desiti da iskrvari. No, došli su ipak medicinari i opet se događa nova, sretna okolnost. Na udaljenosti od dva kilometra bile su dvije bolnice, jedna američka i jedna holandska. Malog su odveli u američku u kojoj je uslijedila kombinirana operacija.
Tragovi hirurških rezova izmiješani sa ožiljicima koje su ostavili noževi svjedočili su o toj neizvjesnoj operaciji, ali i tučama u kojima je Selim Zulić uboden nekoliko puta. Trebao je Mali ležati u amsterdamskoj bolnici bar jedan mjesec, ali dobio je glas da ni tu nije siguran i uslijedio je spektakularni bijeg. Smjestio se u avion sa svojim štakama i prijateljem koji mu je pomagao i krenuo za –Sarajevo.
Na Butmiru ga je čekala Čaršija. Petnaest dana nakon što su ga u novinama sahranili i nakon što su ga mnogi prežalili. Kaže, osjećao se kao predsjednik. Nije dozvolio da mu prijatelj pomaže na stepenicama, nije htio ni na štake da se oslanja, spuštao se i koračao, a znoj ga oblijevao i uspio takav, na svojim nogama i sam, da stigne do automobila. Otvorio je vrata, zakoračio i pao na sjedište. Svijest nije dalje izdržala, a nije ni trebala jer je on htio da pokaže i dokaže da je - čitav. I neovisan.
Legenda o Malom dobila je novu epizodu.
Prije nego što te jedne junske večeri 1978. zakuha sa Todorima, dogodiće se još jedna neobična tuča pred Starim satom.
Izvor: Oslobođenje
Stajali smo na hodniku, veliki odmor je bio, on dečko bucmastih obraza, a i inače sav debeljuškast, besprijekorno obučen, plus naočale sa tankim, zlatnim okvirima, kompletna slika njegovanog tatinog sina, priča o svojim doživljajima, a meni se čini da prepričava avanture nekog od Karl Majevih junaka. Ne mogu da vjerujem da se on već toliko puta tukao sa ovim i onim, a već su to imena žestokih gradskih momaka, da je, već zboden nožem, odležao neko vrijeme u bolnici, ne mogu da vjerujem a i svoju nevjericu ne iskažem na mangupski, provokativan način:
- Ma, koga ti i kome ti foliraš?
Ušutio i razmakao se krug slušalaca, on mi prišao, uhvatio me rukama za ramena i nogom pokušao da mi izbije tlo…
- Čekam te poslije nastave pred školom…, prijeteći mi rekao, a ja se, još uvijek drčan, složio:
- Važi.
Braća Zulići
Tokom posljednja dva časa imao sam vremena da shvatim u kakav sam se belaj uvalio, jer mi je Selmo rekao:
- Gdje ćeš se ti s njim tući? Znaš li ti ko je Todor?
Završila se nastava, strah mi se bio uvukao u noge koje sam se sporo spuštao niz stepenice, valjalo je na megdan Todoru. Sačekao me prije izlaza, u auli škole i dao posljednju priliku da se elegantno izvučem.
- Moram ti reći da sa mnom nemaš šansi… A izgledaš mi fin momak i možemo lijepo nastaviti kao prijatelji...
Pružio mi ruku, ja je prihvatio kao utopljenik slamku.
Pred školom su već bili radoznali svjedoci, vjerovatno isto toliko razočarani koliko sam ja bio sretan zbog miroljubivog raspleta "nesporazuma" sa Novakom Todorovićem, zvanim Todor.
Bio je početak školske godine, ne sjećam se je li Todor izdržao do kraja, ja jesam, tu i sljedeće dio pa smo se obojica razišli sa gimnazijom. Generacija našeg prvog A, klasično odjeljenje, nastavila je vrijedno sa učenjem i dogodilo se s tim djevojčicama i dječacima upravo ono što je predviđao naš profesor Mihačević: "Vi ste budući doktori, profesori, advokati…".
Što se tiče gimnazijskih, sarajevskih uspomena i Todora, pomenuo bih još samo dvije. Jednom smo dobili nekakav literarni zadatak, mislim da je trebalo opisati dio grada u kojem živimo i Todor zablistao. Ostala mi u sjećanju sintagma iz njegovog rada koji je naglas, kao najbolji i kao što je običaj, čitao pred cijelim razredom… "Zub vremena nagriza kuće…"
I druga, zimska, jedna od čuvenih, a ne znam kako je do nje došlo, tuča između Todora, klinca od nepunih 16, i izvjesnog Nevrusa s Vratnika, čije ime se sa strahopoštovanjem u Čaršiji pominjalo. Trajala je makljaža gotovo cijeli jedan školski čas, ja bih je proglasio neriješenom, jer očevici, navijači jednog su tvrdili da je on izmarisao drugog, dok su drugi tvrdili suprotno. Ali, te večeri sa prostora ispred nekadašnjeg Doma armije gdje se tuča dogodila odaslana je vijest o novom, žestokom momku u gradu – Todoru.
Nešto kasnije, u Prvu će krenuti i Todorov mlađi brat Novica, ljepuškast, dobroćudan i opijen sportom. Sa svojih više od stotinu kilograma pravilno raspoređenih na visokom tijelu, Novica Todorović će jednog dana postati, ni manje ni više, nego svjetski prvak, džudista. E, sad zamislite taj dvojac u nekoj uličnoj ili kafanskoj tuči kakvih Sarajevu nije nikada manjkalo. Todor stariji, vičan uličnim trikovima, izdržljiv, kao prikovan za tlo jer ga niko nije uspio oboriti, a opet njemu niko nije uspio ostati na nogama ako mu je ušao u klinč i Novica, školovan borac čija je ruka imala snagu malja.
Ne morate ih zamišljati, jer će doći do jedne tuče koju generacije starijih Sarajlija smatraju najvećom. Ali, prije te tuče juna 1978…
Na Marijin Dvoru su živjela četvorica braće Zulića. Ibro, Mali, Lili i Campo.
Lili je bio nešto nježniji, radio kao konobar u kafiću Stari sat i bio omiljen i kod ženska i kod muška. Blaga narav i vječiti osmijeh na licu koji mu je baš pristajao.
Ibro, Mali i Campo bili su slični po stasu, omanji, mišićasti, a čini mi se i po glasu, dubokom i reskom.
Ibro je završio zanat, ali mu snaga i srčanost donijele lakše, a parali poslove. Radio najprije kao čuvar reda u Restoranu na Babića bašti, a potom u čuvenom Plavom Podrumu baru hotela Evropa. Poslije dobio posao u Zlataru, vozio direktora a izgledao tako da su mnogi pomislili da je on direktor, a direktor njegov vozač. Markantna glava, obavezno odijelo i kravata u kojem sam ga viđao svugdje osim na Bembaši, gdje je ljeti pod rakitama na Staroj brani Ibro raspalio roštilj i hladio svoju akšamlijsku gidu. Ostala anegdota sa pregovora u Boru, važni i veliki poslovi bili u pitanju. S jedne strane borski rukovodioci, s druge sarajevski. Glavni s borske strane počne Ibri pričati priču o borskim rudnicima, kapacitetima i zalihama. On u nedoumici pogleda direktora, ovaj mu klimne glavom i Ibro odigra do kraja ulogu direktora. U Kusturičinom filmu "Dom za vješanje" dobio je puno skromniju ulogu, morao je odigrati mlakonju kojeg glumac Davor Dujmović obara na zemlju, a ne daj bože da se to dogodilo u stvarnosti – Ibro bi trojicu takvih povaljao.
Važnije i karakteru bliže uloge dobio je najmlađi među braćom Zulići, Mirsad, zvani Campo.
U "Sjećaš li se Doli Bel" igrajući Šintora (čuvena je scena u kojoj on izgovarajući "Nećemo tako, Dino" skida lančić s vrata i prebija mlađahnog Slavka Štimca koji je kasnije svjedočio kako ga je Campin šamar još dugo bolio jer je bio pravi). Nadimak Campo Mirsad je dobio po Felinijevom divu i snagatoru Camponiju koji u jednoj uličnoj, cirkuskoj sceni prekida lanac omotan oko prsa.
campo
Selim Zulić, zvani Mali, relativno brzo, bar u pričama tadašnjih svjedoka vremena, zasjeda tron ako ne najžešćeg onda jednog od takvih na potezu od Čaršije do Marijin Dvora, a možda i Čengić-Vile. Njegova slava postaće ubrzo internacionalna, jer je kao glavni baja harao sa svojim sarajevskim haverima po Minhenu, Frankfurtu, Amsterdamu… U jednom od obračuna kada su više zbog Kiseta, a manje zbog Malog, poslana braća Šoškić na likvidacijski zadatak, Malog su upucali.
Vijest je Interpolovim posredstvom stigla do sarajevskih medija, a novinar Vlado Siljanović brzopleto je "sahranio" Selima Zulića, zvanog Mali, pa je stariji brat Ibro dolazio u redakciju i htio prebiti Vladu jer je to bila – laž. Mali jeste bio pogođen mecima i da nije bilo niza sretnih okolnosti od kojih je najvažnija da je bio izuzetno moćne konstitucije, teško bi preživio.
Prošlo je i trideset godina od tog "Obračuna jugoslovenskog podzemlja" i ja sam konačno dobio priču Malog. Iz prve ruke. Sjedili smo, ni pola godine prije njegove iznenadne smrti, u bašti preko puta Katedrale i Mali je prvi put našao malo više vremena da opiše dijelove svog život koji su me zanimali.
Doček Čaršije
Prvo, govorio mi je Mali, veliku famu su širili sarajevski mangupi o svojoj vlastitoj važnosti u evropskom podzemlju. A bili su ko pičkice pred Beograđanima i Crnogorcima. Mali nije dao da se otima lova i reketiraju sarajevski džeparoši i zato je i postao mangup kojeg se trebalo riješiti. Te noći kad su se pojavili Šoškići, Mali je skočio golim rukama na pištolj, propucali su ga tako da su meci oštetili gotovo svaki od vitalnih organa. Ležao je na tlu amsterdamskog kafića, gazda je zvao policiju i hitnu pomoć i Mali je boga molio da najprije dođu doktori. Bio je pri svijesti, ali nepokretan i kaže da je znao da ako dođu policajci, oni će ga prvo pokušati ispitati jer u takvom stanju najlakše se riječi istine iz čovjeka izvlače, a onda… može se lako desiti da iskrvari. No, došli su ipak medicinari i opet se događa nova, sretna okolnost. Na udaljenosti od dva kilometra bile su dvije bolnice, jedna američka i jedna holandska. Malog su odveli u američku u kojoj je uslijedila kombinirana operacija.
Tragovi hirurških rezova izmiješani sa ožiljicima koje su ostavili noževi svjedočili su o toj neizvjesnoj operaciji, ali i tučama u kojima je Selim Zulić uboden nekoliko puta. Trebao je Mali ležati u amsterdamskoj bolnici bar jedan mjesec, ali dobio je glas da ni tu nije siguran i uslijedio je spektakularni bijeg. Smjestio se u avion sa svojim štakama i prijateljem koji mu je pomagao i krenuo za –Sarajevo.
Na Butmiru ga je čekala Čaršija. Petnaest dana nakon što su ga u novinama sahranili i nakon što su ga mnogi prežalili. Kaže, osjećao se kao predsjednik. Nije dozvolio da mu prijatelj pomaže na stepenicama, nije htio ni na štake da se oslanja, spuštao se i koračao, a znoj ga oblijevao i uspio takav, na svojim nogama i sam, da stigne do automobila. Otvorio je vrata, zakoračio i pao na sjedište. Svijest nije dalje izdržala, a nije ni trebala jer je on htio da pokaže i dokaže da je - čitav. I neovisan.
Legenda o Malom dobila je novu epizodu.
Prije nego što te jedne junske večeri 1978. zakuha sa Todorima, dogodiće se još jedna neobična tuča pred Starim satom.
- muha_sa
- Posts: 139830
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
- corsa
- Posts: 2588
- Joined: 15/12/2005 10:35
- Location: Sarajevo
#1996 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Svaka cast na tekstovima @muha!
Ako imas negdje jos ovoga postavljaj. 
-
Stari kenjac
- Posts: 516
- Joined: 23/10/2009 13:01
#1997 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Svjedok sam ovog vremena i mnogih dogadjanja iz tog vremena!!! Muha 
-
bull21
- Posts: 2238
- Joined: 14/06/2011 16:05
#1998 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Ajmo momci i cure, treba mi informacija. Ima li iko da je čuo za nekakvog Grofa sa Skenderije. "Harao" je (prema priči) tamo nekada pred sam kraj šezdesetih i sedamdesetih godina.
- Ommadawn
- Posts: 8370
- Joined: 20/02/2014 21:15
- Location: ...uvijek na pogresnom mjestu u pravo vrijeme!
#1999 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
...i onda neko počne pričati kakav je mangup Juka bio.
Ovi nisu mlatili slabije od sebe.
Ovi nisu mlatili slabije od sebe.
- klavirdžija
- Posts: 2159
- Joined: 24/02/2013 10:38
#2000 Re: Momci sa sarajevskog asfalta prije rata
Samo da izjavim: poserem se dobro u ovakve "legende" i "vrijednosti", i nakon toga dobrooooo otarem današnjim "Oslobođenjem", jer očito nizašta drugo ni nije.muha_sa wrote:Imali smo petnaestak godina, upisali prvi gimnazije, sami sebi veliki i važni u glavama, a nesigurni na nogama, odnosno putevima na kojima smo otkrivali tajne života
Izvor: Oslobođenje
Stajali smo na hodniku, veliki odmor je bio, on dečko bucmastih obraza, a i inače sav debeljuškast, besprijekorno obučen, plus naočale sa tankim, zlatnim okvirima, kompletna slika njegovanog tatinog sina, priča o svojim doživljajima, a meni se čini da prepričava avanture nekog od Karl Majevih junaka. Ne mogu da vjerujem da se on već toliko puta tukao sa ovim i onim, a već su to imena žestokih gradskih momaka, da je, već zboden nožem, odležao neko vrijeme u bolnici, ne mogu da vjerujem a i svoju nevjericu ne iskažem na mangupski, provokativan način:
- Ma, koga ti i kome ti foliraš?
Ušutio i razmakao se krug slušalaca, on mi prišao, uhvatio me rukama za ramena i nogom pokušao da mi izbije tlo…
- Čekam te poslije nastave pred školom…, prijeteći mi rekao, a ja se, još uvijek drčan, složio:
- Važi.
Braća Zulići
Tokom posljednja dva časa imao sam vremena da shvatim u kakav sam se belaj uvalio, jer mi je Selmo rekao:
- Gdje ćeš se ti s njim tući? Znaš li ti ko je Todor?
Završila se nastava, strah mi se bio uvukao u noge koje sam se sporo spuštao niz stepenice, valjalo je na megdan Todoru. Sačekao me prije izlaza, u auli škole i dao posljednju priliku da se elegantno izvučem.
- Moram ti reći da sa mnom nemaš šansi… A izgledaš mi fin momak i možemo lijepo nastaviti kao prijatelji...
Pružio mi ruku, ja je prihvatio kao utopljenik slamku.
Pred školom su već bili radoznali svjedoci, vjerovatno isto toliko razočarani koliko sam ja bio sretan zbog miroljubivog raspleta "nesporazuma" sa Novakom Todorovićem, zvanim Todor.
Bio je početak školske godine, ne sjećam se je li Todor izdržao do kraja, ja jesam, tu i sljedeće dio pa smo se obojica razišli sa gimnazijom. Generacija našeg prvog A, klasično odjeljenje, nastavila je vrijedno sa učenjem i dogodilo se s tim djevojčicama i dječacima upravo ono što je predviđao naš profesor Mihačević: "Vi ste budući doktori, profesori, advokati…".
Što se tiče gimnazijskih, sarajevskih uspomena i Todora, pomenuo bih još samo dvije. Jednom smo dobili nekakav literarni zadatak, mislim da je trebalo opisati dio grada u kojem živimo i Todor zablistao. Ostala mi u sjećanju sintagma iz njegovog rada koji je naglas, kao najbolji i kao što je običaj, čitao pred cijelim razredom… "Zub vremena nagriza kuće…"
I druga, zimska, jedna od čuvenih, a ne znam kako je do nje došlo, tuča između Todora, klinca od nepunih 16, i izvjesnog Nevrusa s Vratnika, čije ime se sa strahopoštovanjem u Čaršiji pominjalo. Trajala je makljaža gotovo cijeli jedan školski čas, ja bih je proglasio neriješenom, jer očevici, navijači jednog su tvrdili da je on izmarisao drugog, dok su drugi tvrdili suprotno. Ali, te večeri sa prostora ispred nekadašnjeg Doma armije gdje se tuča dogodila odaslana je vijest o novom, žestokom momku u gradu – Todoru.
Nešto kasnije, u Prvu će krenuti i Todorov mlađi brat Novica, ljepuškast, dobroćudan i opijen sportom. Sa svojih više od stotinu kilograma pravilno raspoređenih na visokom tijelu, Novica Todorović će jednog dana postati, ni manje ni više, nego svjetski prvak, džudista. E, sad zamislite taj dvojac u nekoj uličnoj ili kafanskoj tuči kakvih Sarajevu nije nikada manjkalo. Todor stariji, vičan uličnim trikovima, izdržljiv, kao prikovan za tlo jer ga niko nije uspio oboriti, a opet njemu niko nije uspio ostati na nogama ako mu je ušao u klinč i Novica, školovan borac čija je ruka imala snagu malja.
Ne morate ih zamišljati, jer će doći do jedne tuče koju generacije starijih Sarajlija smatraju najvećom. Ali, prije te tuče juna 1978…
Na Marijin Dvoru su živjela četvorica braće Zulića. Ibro, Mali, Lili i Campo.
Lili je bio nešto nježniji, radio kao konobar u kafiću Stari sat i bio omiljen i kod ženska i kod muška. Blaga narav i vječiti osmijeh na licu koji mu je baš pristajao.
Ibro, Mali i Campo bili su slični po stasu, omanji, mišićasti, a čini mi se i po glasu, dubokom i reskom.
Ibro je završio zanat, ali mu snaga i srčanost donijele lakše, a parali poslove. Radio najprije kao čuvar reda u Restoranu na Babića bašti, a potom u čuvenom Plavom Podrumu baru hotela Evropa. Poslije dobio posao u Zlataru, vozio direktora a izgledao tako da su mnogi pomislili da je on direktor, a direktor njegov vozač. Markantna glava, obavezno odijelo i kravata u kojem sam ga viđao svugdje osim na Bembaši, gdje je ljeti pod rakitama na Staroj brani Ibro raspalio roštilj i hladio svoju akšamlijsku gidu. Ostala anegdota sa pregovora u Boru, važni i veliki poslovi bili u pitanju. S jedne strane borski rukovodioci, s druge sarajevski. Glavni s borske strane počne Ibri pričati priču o borskim rudnicima, kapacitetima i zalihama. On u nedoumici pogleda direktora, ovaj mu klimne glavom i Ibro odigra do kraja ulogu direktora. U Kusturičinom filmu "Dom za vješanje" dobio je puno skromniju ulogu, morao je odigrati mlakonju kojeg glumac Davor Dujmović obara na zemlju, a ne daj bože da se to dogodilo u stvarnosti – Ibro bi trojicu takvih povaljao.
Važnije i karakteru bliže uloge dobio je najmlađi među braćom Zulići, Mirsad, zvani Campo.
U "Sjećaš li se Doli Bel" igrajući Šintora (čuvena je scena u kojoj on izgovarajući "Nećemo tako, Dino" skida lančić s vrata i prebija mlađahnog Slavka Štimca koji je kasnije svjedočio kako ga je Campin šamar još dugo bolio jer je bio pravi). Nadimak Campo Mirsad je dobio po Felinijevom divu i snagatoru Camponiju koji u jednoj uličnoj, cirkuskoj sceni prekida lanac omotan oko prsa.
campo
Selim Zulić, zvani Mali, relativno brzo, bar u pričama tadašnjih svjedoka vremena, zasjeda tron ako ne najžešćeg onda jednog od takvih na potezu od Čaršije do Marijin Dvora, a možda i Čengić-Vile. Njegova slava postaće ubrzo internacionalna, jer je kao glavni baja harao sa svojim sarajevskim haverima po Minhenu, Frankfurtu, Amsterdamu… U jednom od obračuna kada su više zbog Kiseta, a manje zbog Malog, poslana braća Šoškić na likvidacijski zadatak, Malog su upucali.
Vijest je Interpolovim posredstvom stigla do sarajevskih medija, a novinar Vlado Siljanović brzopleto je "sahranio" Selima Zulića, zvanog Mali, pa je stariji brat Ibro dolazio u redakciju i htio prebiti Vladu jer je to bila – laž. Mali jeste bio pogođen mecima i da nije bilo niza sretnih okolnosti od kojih je najvažnija da je bio izuzetno moćne konstitucije, teško bi preživio.
Prošlo je i trideset godina od tog "Obračuna jugoslovenskog podzemlja" i ja sam konačno dobio priču Malog. Iz prve ruke. Sjedili smo, ni pola godine prije njegove iznenadne smrti, u bašti preko puta Katedrale i Mali je prvi put našao malo više vremena da opiše dijelove svog život koji su me zanimali.
Doček Čaršije
Prvo, govorio mi je Mali, veliku famu su širili sarajevski mangupi o svojoj vlastitoj važnosti u evropskom podzemlju. A bili su ko pičkice pred Beograđanima i Crnogorcima. Mali nije dao da se otima lova i reketiraju sarajevski džeparoši i zato je i postao mangup kojeg se trebalo riješiti. Te noći kad su se pojavili Šoškići, Mali je skočio golim rukama na pištolj, propucali su ga tako da su meci oštetili gotovo svaki od vitalnih organa. Ležao je na tlu amsterdamskog kafića, gazda je zvao policiju i hitnu pomoć i Mali je boga molio da najprije dođu doktori. Bio je pri svijesti, ali nepokretan i kaže da je znao da ako dođu policajci, oni će ga prvo pokušati ispitati jer u takvom stanju najlakše se riječi istine iz čovjeka izvlače, a onda… može se lako desiti da iskrvari. No, došli su ipak medicinari i opet se događa nova, sretna okolnost. Na udaljenosti od dva kilometra bile su dvije bolnice, jedna američka i jedna holandska. Malog su odveli u američku u kojoj je uslijedila kombinirana operacija.
Tragovi hirurških rezova izmiješani sa ožiljicima koje su ostavili noževi svjedočili su o toj neizvjesnoj operaciji, ali i tučama u kojima je Selim Zulić uboden nekoliko puta. Trebao je Mali ležati u amsterdamskoj bolnici bar jedan mjesec, ali dobio je glas da ni tu nije siguran i uslijedio je spektakularni bijeg. Smjestio se u avion sa svojim štakama i prijateljem koji mu je pomagao i krenuo za –Sarajevo.
Na Butmiru ga je čekala Čaršija. Petnaest dana nakon što su ga u novinama sahranili i nakon što su ga mnogi prežalili. Kaže, osjećao se kao predsjednik. Nije dozvolio da mu prijatelj pomaže na stepenicama, nije htio ni na štake da se oslanja, spuštao se i koračao, a znoj ga oblijevao i uspio takav, na svojim nogama i sam, da stigne do automobila. Otvorio je vrata, zakoračio i pao na sjedište. Svijest nije dalje izdržala, a nije ni trebala jer je on htio da pokaže i dokaže da je - čitav. I neovisan.
Legenda o Malom dobila je novu epizodu.
Prije nego što te jedne junske večeri 1978. zakuha sa Todorima, dogodiće se još jedna neobična tuča pred Starim satom.
