johntra wrote:
možemo ovako do sutra...prvo, SFRJ je 80-ih godina, bila u silaznoj putanji...najviše ekonomskoj i to se najbolje pokazalo nakon Titove smrti...mislim da je suficit u izvozu zadnji put bio 1984. godine...i opet deficit nije bio tako veliki, kako je u današnjim kapitalističkim članicama bivše Juge...
to što su rukovodioci i funkcioneri vozili Mercedese i ostale aute, to je bila normalna stvar...prvo, to su bila službena auta, ne privatna, a drugo Zastava ipak nije pravila auta tih klasa...i da, masu funkcioniera, na bilo kom nivou, je u svom životu sigurno posjedovala neki model Zastave...ko je mogao voziti bolje, vozio je...
nema malo država, nego sve države štite domaću proizvodnju na svijetu, aposlutno sve...ima država koji ne daju da se neke uspješne kompanije, kao VW u Njemačkoj, ne privatuzuje, jer su to zlatne koke...
što se tiče obnove Zastave kao fabrike i što to opet nije najprodavanije auto, za tu priču vezano je masu faktora...prvo, u većini bivših država poslije rata nije bila završena sukcesija i nije se znalo šta je čije...svi veliki sistemi su izgubili svoja tržišta, kao i Zastava...oduzeta im imovina, proizvodnja bila nikakva...od nekadašnjih 25 miliona, ostalo im je tržište od možda 10 miliona, SRJ i eventualno Makedonija...
i da, rat i sankcije su definitvno pregazile Zastavu, koja sa tehničkim dostignućima iz 80-ih godina prošlog vijeka nije mogla da se takmiči sa ostalim...tačku je stavio NATO 1999. godine, kada je fabrika skoro potpuno uništena...a malo je i naivno od tebe da porediš proizvodnju eurokrema i auta...
govoreći danas, po toj logici, FIAT-ovi modeli iz KG bi trebali biti najpopularniji, ali nisu...to više nije ista država, nema benficija prilikom prodaje i ostalo...to jedino fercera u Srbiji, gdje tamošnje stanovništvo ima nekih popusta prilikom prodaje, putem akcija staro za novo i slično...ja se iskreno, ne bi bunio da mogu kupiti 500 L po povoljnijoj cijeni od one na bh. tržištu...
VW je odavno privatna firma. 20% dionica ima savezna država Donja Saksonija, ostao je u privatnim rukama.
Proizvodnja u svijetu se odavno ne štiti carinama i porezima. Na slobodnom tržištu se te stvari rade suptilnije subvencijama i poreznim olakšicama, prije svega da ne bi razmazio vlastitu industriju i time joj dugoročno propisao smrtnu presudu. To se upravo desilo Zastavi. Nato je samo zabio zadnji klin, iako su meta zapravo bili dijelovi Zastave koji proizvode oružje. Cilj svake normalne države je da u ranoj fazi zaštiti svoju proizvodnju dok ne ojača i postane konkurentna na međunarodnom tržištu. Upravo ovo se desilo sa Japanskim i Korejskim proizvođačima.
Zastava je bila zaštićena skoro 50 godina i u tom periodu, čitavu dodatnu vrijednost koju je stvarala zahvaljujući toj zaštiti, je trošila nerezonski. Ekonomija je bila najslabija karika i totalno zanemarena. A nije da nije bilo prilike. Mogao se pokupiti know how od silnih fabrika koje su radile u Yu (Cimos, Renault, Ida, VW...), ali nije. Mnoge fabrike su radile izvoz dijelova za zapadno tržište, dakle imale su kvalitet, ali se njihovi dijelovi nisu ugrađivali u Zastavu niti se koristilo njihovo iskustvo. Biznis procesi takođe, načini kontrole isl. Jednostavno, samom biznisu se nije posvetilo pažnje, a previše je bilo političke dimenzije. Država je stvarala iluziju ekonomskog blagostanja, umjesto da ga stvarno stvori. Zastava je mogla postati jaka firma i na međunarodnom tržištu, ali nije.
Hyundai danas ima položaj Toyote od prije 20-30 godina, proizvode sve svoje, od dizel motora do bagera, sve u Koreji koja je iz korejskog rata izašla 10 godina poslije izlaska Jugoslavije iz 2. svjetskog rata. Nasuprot tome, Zastava je u 90te ušla bez vozila sa dizel motorom, klimom, sa očajnom završnom obradom i bez ijednog vlastitog modela za 45 godina postojanja. Umjesto kao Hyundai, Zastava je gurala kopije i failed modele kao Hindustan motors. Umjesto da proizvode modele koji iole valjaju, fokusirali su se na proizvodnju jeftinih auta koje su ljudi kupovali samo zbog cijene. I Fiat je tako krenuo poslije rata, Vespa i Topolino su dali mobilnost talijanskoj naciji, ali nisu nastavili da ih štancaju u istom obliku još 50 godina.
Dakle, Zastava kao simbol jednog vremena, subjektivno-emotivni podsjetnik na neke lične doživljaje, apsolutno da.
Kao bitan faktor u autoindistiji, veliko ne. Možda jedino kao primjer grešaka na kojima treba učiti i propuštenih šansi.
Na kraju, i danas postoje jeftini modeli na tržištu. Zašto nam ceste nisu pune Maple-a, Tata Nano-a, Samanda, Cherry-a...? Zato što to tržište ne želi. I danas kupac može kupiti Toyotin kineski knocoff za ispod 10 hiljada, pa opet ne kupuje.