Challenger__ wrote:Ovo ne pišem rusofobima nego onima koji to nisu.
Zanimljivo je da veliki dio rusofoba vrišti na sav glas i uzvikuje anti-zapadne, i anti-američke slogane, kada Izrael raketira Gazu, ili kada se bombarduje Afganistan, Irak ili Somalija. Kada SAD u Ukrajini podržava pučističku i pronacističku vladu, ili kada naoružava "sirijsku opoziciju", onda je riječ o pravednim interesima. Mnogi od tih rusofoba olahko zaboravljaju nedavnu prošlost i "pomoć" i "mesije" koje su im stizale sa Zapada u obliku Mitteranda, Majora, lorda Owena, Bildta, Caringtona, itd...Doduše, ni negativna uloga Rusije u tom periodu se ne smije zanemariti. I onda se postavlja pitanje kako se može sve to objasniti. Možda kolonijabilističkom sviješću naroda, čiji je opis najbolje dao i izrazio Meša Selimović. Ne znaju jesu li ono sa velikim "M", ili su pak "Boš" ili "Bos", a kako reče jednom vrli vjerski vođa možda i Turci jerbo im je ona "mati". Uglavnom, ostaje im žal za njihovim okupatorima i oslobodiocima (to ide skupa, što dovoljno govori o šizofrenosti naroda), Osmanlijama, Austro-Ugarima, za bivšom Jugom i za Titom, čak i Firerom, a nerijetko su svoj identitet vezali upravo za te carevine, monarhije ili pak države, zavisno o kakvom uređenju je bila riječ. Nahrani ga, napij ga, obuj ga, i on je tvoj do Sudnjeg dana. Lahko vjeru, ali i naciju, prodaje za večeru, zaboravlja svoje porijeklo i identitet i topi se u moru polusvijeta.
Ima više vrsta rusofoba. Neki od njih bi jedan, možda čak i dva naroda rado vidjeli kao dio "svekolikog europejskog pučanstva", a jedan narod su uz nacionalni predznak uspoređivali sa dijelom flore i faune. Zaista, trebalo bi knjigu napisati, da bi se shvatio iracionalni fenomen rusofobije.
Na kraju, da bismo pojave i događanja u svijetu uistinu shvatili, trezvenost traži da im pristupimo prisebnošću koju nameće dostojanstvo primjereno jedino čovjeku. Pribranost mora biti utoliko veća što su početak i kraj našeg postojanja prepoznatljiviji u neumitnom toku svijeta.
Svijest da prisustvuje promjenama svijeta kao pozvani svjedok i sudionik koji hoće ne samo da živi nego i da zna zašto živi, traži od njega da bar nasluti smisao onoga što radi ako već nije u stanju da shvati značaj onoga čime se zanosi pri odgonetanju svoje prisutnosti u svijetu. Umjesto toga, mnogi njegovi pripadnici robuju svojim nemarom ideološkoj zaslijepljenosti i tako otkrivaju svoje historijsko maloljetstvo kao i svoju ograničenost za moralna djela, a sklonost zlodjelima. Zbog toga su im lijenost i neupućenost pomagači u destrukciji i gluposti, odnosno zapreke u stjecanju znanja i stvaranju moralnih djela. Zato su ideološka zaslijepljenost i iracionalnost obilježja koja takvi pružaju u svakom vremenu.