Maksim Žorin, zamjenik komandanta Treće jurišne brigade:
Nastavljamo izvršavati borbene zadaće na ovom pravcu, neprijatelj nije stao. Pokušavaju napredovati i izvan grada. To [neprijatelju] treba kako bi mogli sakriti svoje logističke pokrete u gradu i iskoristiti Avdivku, odnosno ono što je od nje ostalo, za gomilanje snaga. Moraju nas odgurnuti od pojasa grada…
...Oni koji su bili okruženi bili su prisiljeni na proboj, držanje koridora i povlačenje, kao i držanje koridora drugim jedinicama. Oni koji nisu bili u potpunom okruženju povukli su svoje snage, ali su se ipak napredne skupine borile da neprijatelj ne može gađati naše jedinice, jer bi to dovelo do velike katastrofe. Imajući vlastito iskustvo u drugim područjima, sami smo planirali i pomagali drugim postrojbama. Najprije se izvlače svi ranjenici, vade tijela, odvozi oprema i naoružanje, a potom se povlači glavnina...
...Što se tiče naše brigade, pogotovo što se tiče Koksare, ništa nismo prepustili neprijatelju. Što se tiče osoblja, uspjeli smo sve pregrupirati. Tijekom gotovo dva tjedna borbi u Avdivki nismo mogli pokupiti neke mrtve. To se prvenstveno odnosi na one koji su nastradali nakon dejstva topništva ili KAB-a jer tijela je tada bilo fizički nemoguće izvaditi ispod ruševina. Ostale jedinice ne mogu komentirati…
U Avdivki nema tisuća zarobljenih ukrajinskih vojnika. Najvjerojatnije se radi o istom broju zarobljenika s obje strane. Mi smo također zarobili mnoge Ruse, iz gotovo svake brigade koja je napredovala. U slučaju naše brigade, radi se o desecima zarobljenih Rusa…
Je li povlačenje trebalo organizirati ranije? Meni, kao vojnom licu, to je teško reći. I to ne samo iz etičkih razloga, već i zato što moja razina znanja nije dovoljna da kažem je li trebalo ili ne. Ne znam kakvi su bili planovi Glavnog stožera, kakve su se akcije odvijale u tom trenutku na drugim područjima. Izvršavao sam zapovijedi koje sam dobio. Kada prođe vrijeme i dobijemo sve informacije, onda treba analizirati…
Što je odigralo ključnu ulogu i što nam je potrebno na fronti da prevladamo toliku prednost Rusa? Ne postoji tableta ni lijek za sve probleme na fronti - ne možete smisliti ili učiniti nešto nakon čega će se sve promijeniti. Panaceja je da se svi moramo mobilizirati, i pripremiti da će to biti teška i kompleksna priča u kojoj ćemo morati zajedno pobijediti. Ruska avijacija je, naravno, utjecala na situaciju, brzinu napredovanja svojih trupa i našu sposobnost držanja obrane. Kad bi postojali lovci koji bi spriječili polijetanje ovih letjelica, bilo bi lakše. No, situacija se ne bi bitno promijenila, pitanje bi bilo isključivo u kojem vremenskom razdoblju bismo mi od toga imali koristi...
Trebalo bi nam zatvoreno nebo, dovoljno granata, oklopnih vozila i ljudstvo koje bi bilo spremno za izvršavanje borbenih zadaća. Trebaju nam rezerve u vidu vojnog osoblja. Imamo problema sa svim tim pitanjima. Dakle, i da nema KAB-ova, situacija se globalno ne bi promijenila. Moramo biti spremni na takve ne baš ugodne odluke kao u slučaju Avdivke. Budući da imamo teritorije, a nemamo ljude, nećemo moći zaštititi teritorij…
Moramo raditi na tome da ubijemo što više Rusa i uništimo što više opreme. Rusi napreduju dosta aktivno. Svih ovih dana ne prekidaju napade. Pokušali su nekoliko puta promijeniti taktiku: pješice, u malim skupinama, u velikim skupinama, pod zračnim udarima, u oklopnim transporterima i tenkovima. Ne odustaju. U usporedbi s ovim, sad nam se i Bahmut čini kao svojevrsni odmor. Jer nikada nismo vidjeli tako snažan juriš, toliki broj neprijateljskog pješaštva i tehnike na našim položajima. Imamo položaje ispred kojih su stotine leševa Rusa. I to ne za tjedan dana, nego za jedan dan...