A tako mi i treba...
Sto bi rekli Dalmatinci - ucini dobro, izidi... da ne lajem...
Moderator: Chloe
John Cleese wrote:Ja ga tamo spasim od javnog vjesanja, a on meni ovako...![]()
A tako mi i treba...
Sto bi rekli Dalmatinci - ucini dobro, izidi... da ne lajem...

http://dnevnik.hr/showbuzz/preminuo-sas ... 53056.htmlPoseban šarm dvama najboljim yu-filmovima svih vremena dali su naturščici. U Ko to tamo peva Slobodana Šijana, prvom od dva, to je prije svih bio nezaboravni Stanojlo Milinković u ulozi Čiče Koji Ore Drumove (“Decoooo!”). Mladi sarajevski režiser Emir Kusturica 1981, za svoj prvi cjelovečernji igrani film Sjećaš li se, Dolly Bell, izabrao je svega 5-6 profesionalnih glumaca, dok su ostatak činili naturščici, uglavnom Kustina raja iz njegove i okolnih mahala. Uz Mirsada Zulića Campu u ulozi Šintora (“A ti si, Dino? E pa nećemo tako! Nećemo… neće-mo!”), svakako najupečatljiviji bio je Saša Zurovac u ulozi Vlade Klikera.
Kliker je mentalno ograničen sin palog borca. Druži se sa klincima iz mahale od kojih je očigledno mnogo stariji i uživa da priča svakojake izmišljotine o svojim seksualnim podvizima. Zurovac je ulogu Klikera odigrao sa nevjerovatnom autentičnošću, što i ne treba da čudi, s obzirom da je, kao i svi naturščici, igrao — sebe. Pjesma koju Kliker stalno pjeva u filmu (“Na morskome plavom žalu”) odmah je postala hit za sva vremena koji ste naprosto morali znati, čak i ako niste bili ni rođeni kada je nastala. I pjesma, i film, i Vlado Kliker — Saša Zurovac su opšta mjesta yu-mitologije, nekih ljepših i sretnijih vremena u kojima su ljudi poput Zurovca mogli imati svojih pet minuta slave.
Život se okrutno poigrao sa Sašom. Poslije Dolly Bell imao je vrlo malu ulogu u drugom Kustinom filmu, Otac na službenom putu, i nešto veću u Životu radnika, Miroslava Ćire Mandića, a onda je nestao. Očito nije mogao izdržati nadolazeće opšte ludilo, pa je pobjegao u vlastito. Već godinama se nalazi u mentalnom zavodu Bakovići kod Fojnice, i tek rijetke novinarske ekipe ga s vremena na vrijeme posjete, te podsjete i nas i njega ko je bio čovjek koji je nekada davno zapjevao kako je na morskom plavom žalu plavušu bajnu snio… Zapjevao i ušao u legendu da tu i ostane.
http://www.leksikon-yu-mitologije.net/zurovac-sasa/
tako to biva kad se od naroda otimapiupiu wrote:Edit: Neću više da se igram, dogadjaji su se oteli kontroli.
Moj medjede, krenulo da me smijeni, a ja sam proces vodila pošteno i po zakonu.medvjed23 wrote:tako to biva kad se od naroda otimapiupiu wrote:Edit: Neću više da se igram, dogadjaji su se oteli kontroli.
U prvom 'naletu' pročitala 7, metodom slučajnog uzorka ...medvjed23 wrote:96/14=7 priča dnevno.. previše za moj tempo čitanja
ja imam attention span ko zlatna ribica.. mogu ja za dan pročitati čitav roman, al nazorpiupiu wrote:U prvom 'naletu' pročitala 7, metodom slučajnog uzorka ...medvjed23 wrote:96/14=7 priča dnevno.. previše za moj tempo čitanja
Banksy wrote:obradovalo me kao malo šta u zadnje vrijeme...
ipak se isplati, vrijedi, dobro je i biće...![]()
![]()
![]()
![]()
Pokratke su pričice ... a i ko se danas može koncentrisati, 140 slova, rafalno .... maksimum!medvjed23 wrote:ja imam attention span ko zlatna ribica.. mogu ja za dan pročitati čitav roman, al nazora sa uživanjem i punom koncentracijom čitam 10 do 20 stranica dnevno..
korisni komentari
ima istine u ovome.. znam, kad se jedan moj pogled preko ramena sudario s leđima ugodno popunjenog stvora, koji se gambao po majskoj kiši, umjesto s njegovim očima, bilo mi je to dijelom smiješno, a dijelom teško..Svakom treba neko da ga isprati, jer težak je pogled preko ramena, koji se ne sudari sa poznatim očima.
Za vreme vladavine kraljice Elizabete I (Elizabeth I Tudor), Engleska je doživela takav preporod da to doba s pravom nosi njeno ime – elizabetansko doba. Procvetale su ekonomija, kultura, filozofija i umetnost. Zlatno doba Engleske vinulo je dramu u nebeske visine i popularizovalo pozorište kao osnovni vid zabave i interesovanja ljudi svih staleža.
Početak
Renesansa je u Englesku stigla s malim zakašnjenjem, pa je u drugoj polovini 16. veka London i dalje izgledao kao srednjovekovni grad. Brojao je oko 200,000 stanovnika, bio bez kanalizacije i osvetljenja na ulicama. Iako su u Italiji već bili nikli prvi univerziteti, London je mogao da se pohvali samo pravnim školama i brojnim crkvama, kojih je bilo čak stotinu. Ljudi su se okupljali i u gostionicama, pa su prve pozorišne predstave igrane na svim mestima gde je bilo publike: u crkvama, školama, dvorištima gostionica, na ulici, ali i na dvorovima.
Glumačke družine
Uvođenje protestantske vere odrazilo se i na pozorišnu umetnost. Među protestantima bilo je puritanaca koji su ispoljavali prezir prema pozorištu. Kako su bili veoma strogih moralnih načela, smatrali su da pozorište širi nemoral, pa je1572. godine glumcima zabranjen rad, osim ako nisu bili pod zaštitom nekog plemića. Tako nastaju brojne glumačke trupe, u okviru kojih su glumci radili, a dramski pisci pisali svoja dela koja su postajala vlasništvo te trupe. Kada se iz Stratforda doselio u London, Šekspir (William Shakespeare) je prvo radio kao glumac, da bi tek kasnije počeo da piše drame.
1642. godine puritanci su zabranili sva pozorišta u Engleskoj, ali zabrana nije dugo trajala.
Kako je popularnost drame rasla, vlasti su zabranile prikazivanje predstava na ulicama. To je dovelo do gradnje prve zgrade pozorišta, 1576. godine. Ipak, najpoznatije londonsko pozorište koje danas ima veliki istorijski značaj, sagradila je 1599. godine Šekspirova glumačka družina. “Gloub” (Globe) je bilo vodeće pozorište sve do 1613. godine kada je izgorelo prilikom ispaljivanja topa u jednoj Šekspirovoj predstavi. Sagrađeno je ponovo dve godine kasnije i trajalo punih 29 godina.
Ovo pozorište imalo je kružni oblik. Izgrađeno je od drveta obloženog malterom, a krov iznad galerija (jer su samo galerije imale nastrešnicu) bio je pokriven slamom. Pozornica je bila okružena gledaocima sa sve četiri strane. Bilo je mesta za 2,000-3,000 ljudi. Siromašniji posetioci bili su smešteni ispred same pozornice i na galerijama, dok su bogati imali lože iznad scene.
Predstave
Pozorišne predstave uvek su igrane danju, uglavnom oko 14 časova i trajale su oko dva sata. Nije postojala nikakva scenografija, niti su glumci koristili rekvizite, osim pojedinih simboličnih predmeta. Recimo, s obzirom na vreme izvođenja predstava, nosili su sveću da bi dočarali noć. Odeća je imala ogromnu simboliku. Kostimi su bili izuzetno raskošni, a ako su glumili ličnosti iz višeg staleža, glumci su nosili skupocenu odeću posutu pravim zlatom. Nosili su plašt ukoliko je trebalo da dočaraju nevidljivost, žute čarape za zaljubljenost, crnu boju za žalost, belu za nevinost… Podizanje i spuštanje zavese omogućavalo je brzu smenu scena, pa su predstave bile veoma dinamične.
Glumci
Iako su ih puritanci smatrali za dokoličare, glumcima posao uopšte nije bio lak. Zbog kuge, premijere su izvođene svake nedelje, pa su glumci morali da u glavi drže i više od deset uloga. Kako je kuga bila čest razlog zatvaranja pozorišta, glumačke družine održavale su predstave po unutrašnjosti. Šekspirova družina bila je veoma poznata, radila je leti i zimi i dosta zarađivala. Muzika je bila sastavni element svake predstave, a izvodili su je glumci koji su morali da ovladaju sviranjem nekoliko muzičkih instrumenata.
Glumci su mogli biti samo muškarci, ženama ovaj posao nije bio dostupan. Njih su tumačili dečaci i to oni koji još nisu ušli u pubertet, pa im glas nije mutirao. To objašnjava zašto u renesansnim dramama ima tako malo ženskih uloga. Oskarom nagrađen film “Zaljubljeni Šekspir” (Shakespeare in Love) govori upravo o devojci koja se prerušava u muškarca kako bi dobila ulogu Romea u Šekspirovoj tragediji.
Arene za borbu životinja bile su glavna konkurencija pozorištu, ali očito je da umetnost uvek nađe put do srca publike. Pozorište elizabetanskog doba opstajalo je uprkos svim preprekama i tako utrlo put razvoju ove umetnosti, koja i vekovima kasnije nalazi iskrene poklonike.
http://wannabemagazine.com/istorija-koj ... g-vremena/
Jela se smorila, što od vreća a što od spoznaje da će morati poći za Sinišu. Znala je da bi bilo kakva rasprava samo otegla stvari i da bi atak na njenu matericu postao sve brutalniji. Pravo se smorila.
„Dobro.“, nehajno mu odgovori, gledajući u stranu. „Udaću se za Sinišu. Nije problem.“
Stari je bio iznenađen, nije očekivao da će ići ovo tako lako, ali nije mogao ni da sakrije oduševljenje.
„Dobro Jelo. Ako je to tvoja želja.“
„Udaću se sutra.“
„Sutra? Ali, ne možemo sve da pripremimo.“
„Morate. Sutra se udajem.“
Sada se smorio stari, ali nije bilo kuda.
Sad kad te Jela zamezi ....medvjed23 wrote:Jela se smorila![]()
![]()
Meni je Šekspir bio prva asocijacija na dramu oko Frljića.medvjed23 wrote:šekspir mi je bio prva asocijacija kad si rekla da dylan pjesmuje![]()