Banksy wrote:O ''Šoji'' je dovoljno rečeno,
Šoja je rekao da nije član DF-a niti bilo koje druge stranke, ali da je prihvatio ponudu DF-a (ponuda je stigla 48 sati pred istek roka)
Slobodan Šoja, diplomatski savjetnik Predsjedavajućeg Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine Nikole Špirića u periodu od 2007-2008
2003
Ambasador BiH u Francuskoj Slobodan Šoja po svemu sudeci uživa bezrezervnu podršku svoga šefa Mladena Ivanica.
Iako je u MIP BiH vec odavno stiglo nekoliko kompromitirajucih dokumenata koji svjedoce o Šojinim mutnim finansijskim aranžmanima u Parizu (pored ostalog, Šoja je iznajmio stan po dva puta nižoj cijeni od one koju prikazuje MIP-u BiH), Ivanic ne namjerava pokrenuti istragu kako bi se utvrdila istinitost pristiglih prijava. Umjesto istrage, Ivanic je prilikom svog posljednjeg boravka u P .....
Pravo pitanje je,
gdje su danas DF Srbi s osnivačke skupštine 07.04.2013?
potpredsjednik dr Milan Mandilović,
Konstantin Jovanović,
Savo Vlaški,
itd?
Bogami su bosanci i hercegovci iz DF-a u jurišu da od BiH naprave najnoviju srpsku državu ako ništa putem instaliranja provjerenih srpskih kadrova

Koliko je DOdik ispao glup blokiranjem BiH, toliko će Ivanić i ostali ispasti pametni u preuzimanju svih glavnih poluga vlasti na nivou BiH, čime će srpska politika imati 85% vlasti u BiH (100% vlasti u RS-u plus 50% vlasti u institucijama BiH protektorata u kojima se bez volje srba ništa ne može pomaći).
Kratki background biografije Slobodana Šoje - bivši učenik Milorada Ekmečića (medju glavnim historičarima ideolozima rata u bivšoj Jugi, od onda kada je napisao knjigu "Ratni Ciljevi Srbije 1914" pa do Memorandum). Takodjer, bivši učenik Radovana Samardžića, takodje srpskog historičara, čija je biografija još ljepša:
"SAMARDŽIĆ, RADOVAN
SAMARDŽIĆ, dr Radovan (22. oktobar 1922. Sarajevo - 1. februar 1994. Beograd), mogao je postati jedan od najboljih srpskih istoričara da se nije povinovao političkim zahtevima Odeljenja istorijskih nauka SANU, što ga je naposletku upropastilo i degradiralo kao naučnika. Školovao se u Sarajevu i Beogradu. Doktorirao je kod Jorja Tadića na temi Dubrovački pesnik i diplomata Jaketa Palmotić (1956). Bio je šef Katedre za opštu istoriju novog veka na beogradskom Filozofskom fakultetu. Stručno se usavršavao u Parizu (1957-1958) kod Fernana Brodela, kao i na Institutu za evropsku istoriju u Majncu (1967-1968). Prva i najbolja faza ovog istoričara obeležena je brodelovskim istraživanjem prošlosti Dubrovnika koja je krunisana kapitalnom knjigom Veliki vek Dubrovnika (1962). Druga faza se ogleda u pomeranju naučnog fokusa ka istoriji Osmanskog carstva. Blistavi trenutak ovog Samardžićevog perioda predstavlja njegovo centralno delo, velika biografija Mehmed Sokolović (1971) koja će, paradoksalno, ovog istoričara izvesti na svetlo nacionalne naučne scene. Pažljivim istraživanjem, moglo bi se utvrditi kako je baš ovo delo bitno uticalo na trasiranje Samardžićevog potonjeg naučnog rada i političkog delovanja. Naime, epicentar ove studije je u konverziji vere Mehmed-paše, kao i u ispunjavanju velikog nacionalnog zadatka koji proizilazi iz sećanja na pređašnji identitet (izgradnja ćuprije u Višegradu, organizovanje Pećke patrijaršije itd). Na jednom mestu u biografiji Mehmed-paše, Samardžić iznosi podatke kako se paša povremeno predstavljao kao naslednik srpskih despota, te da je na samrti zahtevao da mu iz turskih hronika čitaju deo o kosovskom boju. Ukratko, ovo je formula koju je Radovan Samardžić dosledno pratio i u svom životu. U jednom trenutku, on je i sam napravio konverziju od naučnika ka političaru. U nameri da dosledno „bude na polzi svome rodu“, on je ušao u novu fazu svoga rada. Počeo je da se bavi sudbinom srpskog naroda uopšte. Međutim, kao i u Samardžićevoj interpretaciji ličnosti Mehmed-paše, sve je to vodilo ka temi nad temama - Kosovu. Kosovska faza dr Samardžića je bogata, nacionalistički plitka i bezvredna u naučnom smislu, ali izuzetno važna za svako buduće istraživanje tadašnje političke klime. U junu 1985, on ulazi u „Odbor za pripremu Memoranduma“ na kome će raditi sa ostalim članovima Odbora. Radovan Samardžić objavljuje knjige Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji (1989) i Kosovsko opredeljenje (1990). U seriji susreta sa predstavnicima naučne elite, čime je nastojao da pokaže stepen harmonizacije odnosa između politike i nauke, Slobodan Milošević prima dr Radovana Samardžića kao predstavnika SKZ-a 11. decembra 1990. Godinu dana kasnije, dr Samardžić ispred Odbora SANU za prikupljanje građe o genocidu nad Srbima organizuje skupove na ovu temu i kasnije potpisuje izdanja kao urednik (Genocid nad Srbima u II svetskom ratu, Ratni zločini i zločini genocida 1991-1992). U tom trenutku, dr Samardžić je na stanovištu da je protiv Srba pokrenut „opšti genocid“, pa kao poznavalac istorije Dubrovnika, u vreme napada na ovaj grad, izjavljuje da tamošnje prilike „nisu opasne“, te da je „to prostituisani grad hotelijera, gde dolaze američke babe, britanski pederi, glupi Francuzi i nemačke daktilografkinje“.
Danas o dr Radovanu Samardžiću javno govori uglavnom njegov sin, takođe istoričar i političar - dr Nikola Samardžić, koji ga diljem bivše Jugoslavije predstavlja kao vrhunskog istoričara. Nikola Samardžić abolira svog oca od istorijske odgovornosti. Pritom, očev Memorandum (koji je on jednoga dana slučajno našao u „tatinoj torbi“ dok je „tražio banane“) vidi kao „tekst napisan vrlo rđavim stilom“ a ne kao napalm-bombu srpskog nacionalizma. Dr Nikola Samardžić je u to vreme kao jedan od najmilitantnijih saradnika kragujevačkih Pogleda i sam bio na pozicijama svoga oca. Suočavanje sa „mračnim gepekom“ sopstvene porodične prošlosti moglo bi označiti početak prave tranzicije ovog političara, koji nam se uporno želi predstaviti kao liberal."
U nastavku trijade i igranke u kojoj je i Slobodan Šoja, je i Samardžić Mladji, tj. Dr. NIkola Samardžić, navodna perjanica liberalne srbije (onoliko liberalne koliko je liberalan i Đinđić bio tokom pečenja volova s Karadžićem na Palama

). Postavši krajem 90ih protivnik Miloševića (budući je shvatio da Milošević piči u poraz

) Samardžić Mladji je morao "zaboraviti" svoje pisanje iz perioda prije 90ih i početkom samih 90ih koje je, po ugledu na očev kapitalni rad "Mehmed Paša Sokolović" obilovalo "slobodoumnim mislima" koje je Nikola Samardžić izložio u Pogledima od 27.novembra 1992 , u članku pod nazivom ZDANJA EVROPSKOG VAVILONA

između ostalog:
„Istorija evropskog ujedinjenja je priča o diktaturi multinacionalne birokratije i njenom postupnom preuzimanju vlasti od institucija nacionalnih država, perfidno uvučenih u lavirint evropskog ujedinjenja, kojem kao da nema izlaza“.
„Već treći put u istom stoleću, podvrgnuti smišljenim pogromima, Srbi su stekli ono višnje pravo da prekorače postupke koje im nameće najnužnija odbrana. To pravo, pošto im ga nije priznao niko, oni su počeli osporavati sebi samim. Neobično pokajanje koje se uvlači u narodnu dušu, makar u onim predelima koji su pošteđeni ratnog razaranja, samo je početak prihvatanja logike diktatora svetske moći, budući da je potiskivanje nacionalnih osećanja, kao i očigledno rasturanje nacionalnih kultura jedan od osnovnih preduslova konstituisanja univerzalističkog carstva. Upravo na srbskom slučaju, za one nepoćudne se razgrađuje sistem prinude čija je sveukupnost metoda brutalno najavljena još u danima Zalivskog rata“.
„Pretećim lavežom on zapravo nastoji zaglušiti sve koji podižu glas u korist sopstvene nacionalne emancipacije, autonomne i autohtone, odbijajući da priznaju diktate inostranih centara moći, najzad i da se zanavek potčine nehrišćanskom i antievropskom mraku i čamotinji, načelima beskrajnog obrta finansijskog profita i nadnacionalne prosečnosti, ropskom principu jednakosti u istom“.
„U zvanično neobjavljenom svetom ratu, uvezeni muhamedanski talog sakupljen po beskrajnim pustarama Bliskog i Srednjeg istoka, samom svojom pojavom na evropskom kontinentu, a naročito bestijalnim zverstvima, bacio je pod noge najsvetlije simbole hrišćanske i viteške tradicije, te najčasnija oslobodilačka načela, utkana u temelje moderne evropske civilizacije. Rasplamsavanje ratnog sukoba u BiH, a naročito rehristijanizacija pomenutih predela začudo se, međutim, protivno bazičnim evropskim interesima u ložama evropskih moćnika proglašavaju srbskom agresijom. Delimično krivicom srbokomunističkog establišmenta, srbsko pitanje je zaobilaženo u međunarodnopravnoj praksi, bez obzira što su Srbi, poglavito u oblastima Hercegovine i Bosne, u međuvremenu, od 1941 do danas, postali manjina ili sasvim nestali, podlegavši genocidnim pogromima u godinama Drugog svetskog rata, da bi u potonjem razdoblju mira i dalje bili izloženi političkim progonima, te nasilnom i perfidnom proterivanju.(Ne zaboravljajući one procese u kojima se jedan deo srbskog nacionalnog korpusa u BiH utopio u mešovitim brakovima, komunističkoj tupavosti ili mentalnoj islamizaciji)“.
U medjuvremenu Nikola Samardžić je bio i glavni pisac teksta Bojana Bajića "Bošnjaci i Ostali".
Dakle DF je dobavio uglednog čovjeka čije su namjere čiste, a opredjeljenje i prijatelji potpuno "probosanski" što se vidi iz toga da je savjetnik i šef kabineta starih bosanaca i hercegovaca tipa Nikola Špirić i Nebojša Radmanović. Srećom nacionalisti su pobjeđeni i DF im je stvarno dao po prstima - stavio im je prste u med
