Forum Klix.ba

leticija wrote:Sve je u zivotu sranje, sem pishanja....

Mao Ce Tung

...a i pišanje je sranje kad pišaš uz vjetar!

Pada mi na pamet kako ljudi oko mene, kada se suoče sa sramotom zbog života kakvim živimo najčešće kažu “dobro je dok ne puca”, ili “bilo je i gore”. I to je ponižavajuće jer to znači da tako malo od života očekujemo. Kao da više ni ne živimo.

Ta tvoja škola traje predugo za moje čekanje, a ja već odavno stojim na rubu strpljenja i već predugo gledam nizinu niz koju lagano rušiš sve što smo zajedno gradili. Reci mi, kad opereš ruke mojim oproštajem, hoćeš li misliti da si čist? Jer tvoje greške možda ostaju samo na mom srcu, ali moji oproštaji vječno će živjeti u tvojoj savjesti i pratiti te sve dok dišeš. Zaborav je najveći osuđenik vremena, on je okov za dušu a niko ne posjeduje njegovu slobodu, na silu se ne zaboravlja. Tvoja, moja srodna duša trpi bol, pa ga zbog srodnosti i ja osjećam. Osjećam kako moli, preklinje da je pustiš da se vratiš tamo gdje pripadaš. Ali ti misliš da možeš da zaboravljaš, a dugovi se gomilaju. Pa eto i ako počinješ zaboravljati, ne brini računi se kad-tad polažu pred Njim. Onaj gore nikad ne zaboravlja. Dugovi, računi? Ma sve se to da srediti i platiti, a moje, tvoje i njeno vrijeme, ko će nam to vratiti ?

Ni geografiju nije voljela. Ne zbog granica. Ne zbog gradova. Već zbog toga što nije htjela da prizna, da je bole kilometri...

Hajde da se vjenčamo. Nećeš mnogo dobiti. Šašav sam, nesretan, često neprijatan, a u životu sigurno neću daleko dogurati, ali ću te voljeti. Ako ti je to dovoljno, pristani!

When I was 5 years old, my mother always told me that happiness was the key to life. When I went to school, they asked me what I wanted to be when I grew up. I wrote down ’happy’. They told me I didn’t understand the assignment, and I told them they didn’t understand life.

Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkošću odrasloga čovjeka, a ne tugom djeteta. I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće. I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snažan, i da uistinu vrijediš.

Ne znam zašto od svakog koga upoznam pokušavam da napravim savršenu tebe. I ne znam zašto se posle svega uvek vraćam tvojoj nesavršenosti... Valjda je to ljubav, mila.

" Ja bosiljak sadim a Fridrih mi Niče! " prepis sa zida na stepeništu (2 na 3. sprat)Arhitektonsko-Urbanističkog fakulteta u Sarajevu , 1981 g , nepoznati autor;

"Ovo je srbija! - Ovo je pošta ,budalo..."prepis sa zida zgrade Pošte u Sarajevu 1991. god, Grupa autora(imam fotku citiranog grafita).


"It is nice when girl meets boy in the park. It is better when boy park meet in girl!- Konfučije(navodno)-
prepis sa zida filozofskog fakulteta u Sarajevu 2001

...i taman kad je izgledalo da se zemlja kreće ka ljubavi naidjem na zidu ekonomskog fakulteta u Sarajevu ,2011. godine definiciju o ekonomskoj krizi:
"To ti je kad ti na kraju para ostane još dosta mjeseci"

Ne da mi se čekat 2021.
Odoh razgledat fasade u Sarajevu da probam skontati u kom se pravcu stanje duha kreće(Zemaljski muzej neću ni da pogledam-Zašto?-ZATO!)

...shvatile su da je istinski muškarac isto tako rijetka pojava kao i prava žena. Muškarac koji baš ništa ne tvrdi i ne dokazuje glasnim riječima i zveckanjem oružja, ne kukuriče i ne zahtijeva drukčiju nježnost nego samo onakvu kakvu i sam može pružiti, pa u ženi ne traga ni za prijateljem ni za majkom, ne želi se skloniti u okrilje ljubavi i iza ženine suknje. To je muškarac koji želi samo davati i uzimati, bez žurbe i pohlepe, jer je čitav svoj život, sve svoje živce, iskre svoje svijesti i mišiće svojega tijela prepustio zovu koji se zove život; da, ta je vrsta muškarca izrazito rijetka pojava. Jer je bilo muškaraca ovisnih o majci, pravih mlakonja, bilo je mučnih i razmetljivih poput pijevaca koji su nadvikivali i nadkukurikali čak i svoje prave osjećaje prema ženama, bilo je ravnodušnih i trapavih, usporenih glupana, no ništa od toga nije bilo pravo muško. A bilo je i zgodnih, koji nisu marili za ženu, već samo za svoju ljepotu i uspjeh.Bilo je i okrutnih koji su pristupali ženama kao protivnicama, poput ubojica s medenim osmjehom na usnama, dok su pod naborima svojih širokih skuta stiskali bodež. Pa ipak, katkad bi se zalomilo, no doista vrlo rijetko, da je netko ipak bio pravi muškarac.

Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju, a kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi, stisnu se na običnu, životnu veličinu.

Ima žena koje ne nose svoj čar u linijama lica, nego u izrazu lica; ni u boji očiju, nego u pogledu; ni u crti usta, nego u osmehu; ni u govoru, nego u muzici glasa; ni u formama, nego u pokretima tela.

Uskoro ću početi zaigrano šutirati kestene niz tvoju ulicu, čekajući da staviš posljednju kap šminke, navučeš kaput, prebaciš torbicu i u žurbi potrčiš prema meni, preskačući kišne lokve pred vratima i pripremajući osmijeh za mene.

Toliko žena. Toliko osmijeha. Toliko očiju. Toliko srca. Svaka vjerojatno nekome znači. Svaka ima život. Ima nešto posebno za nekoga. Sve ih gledam, a samo tebe želim. Ima i lijepših i boljih. Mnogi više vrijede. Mnogi bi život dali za mene jer znam da volim. A ja i dalje tražim te oči. I dalje molim da se vrati ono što ne znam ni da li je postojalo. I dalje čekam samo jednu. I dalje mi je ona sve. I sve više mi se čini da će zauvijek biti tako.

Trećeg sam dana, dok smo jahali, osjetio kako se njezino tijelo opustilo uz moje, i to mi je bio dar. Kada smo se u podne zaustavili radi jela, prosula mi je rižu na koljeno i nasmiješila se. Poželio sam da prospe tisuću stvari na mene – lavu, kiselinu, cigle, bilo što – i da se svaki put nasmiješi.

‎Sve se ređe usuđujem da zaronim u sebe.. Jer tamo zagluvim.. Oči se prepune do vrha.. I suze se začas raspu kao pokidane niske.. Po sobi.. Po celom svetu.. I ne mogu ih sakupiti do jutra...

Onaj koji umije da zgazi ponos i okrene se za vama nakon toliko odlazaka, koji je toliko jak da ustane još jednom i potraži vas, koji se ne plaši da vas pozove nakon mnogih spuštenih slušalica da vam čuje glas, koji smije da se usudi da vas još ovaj put pronađe čak i nakon svog „ ovo je definitivno posljednji put “, onaj koji će staviti sve na kocku, bar još ovaj put, samo da bi vas vratio… To je čovjek koji zaista voli!

Žao mi je što nisam rođen ili malo gluplji, ili malo pametniji. Gluplji da ne primećujem neke stvari oko sebe, ili pametniji da ih primećene, ne komentarišem.

Razmišljao sam o tome koga izdati kad mi ostane da biram samo između nas dvoje. Žalim, ali prestar sam da bih izdao sebe. Još jednom.

''Bili su poput slagalice, slagalice života koju da su zajedno nijedan čovjek ne bi mogao razdvojiti.''

“Valjda je mislio da će ga lakše zaboraviti kad bi joj se jednog dana prestao javljati, onako iznenada. Kad bi joj jednostavno nestao iz života bez i jedne riječi, bez ikakvog pozdrava.. Valjda je mislio da bi to manje bolilo nego istina. Valjda je mislio dobro kad je odlučio da je ostavi, da sama skonta zašto ga više nema. Valjda mu se bar jednom pojavila u glavi, dok se nije okrenuo i uhvatio drugu za ruku. Valjda..”

“Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više mjeseci, kako sjednem za neki stol, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cijene, na penzije, na situaciju ovdje ili tamo, na mlade, na stare… I kukaju…
Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je ljepše da se zatvorim u svoju sobu…da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo vjerujem, đavo ga odnio, da na svijetu ima i lijepih stvari… A ima ih. Vjerujte.”
Mika Antić

Ambrozija wrote:Žao mi je što nisam rođen ili malo gluplji, ili malo pametniji. Gluplji da ne primećujem neke stvari oko sebe, ili pametniji da ih primećene, ne komentarišem.

"A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potražili.
I pođeš u život s pogrešnim nekim.
Drukčijim nekim.
Nekim dalekim."

thunderstorms wrote:“Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više mjeseci, kako sjednem za neki stol, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cijene, na penzije, na situaciju ovdje ili tamo, na mlade, na stare… I kukaju…
Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je ljepše da se zatvorim u svoju sobu…da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo vjerujem, đavo ga odnio, da na svijetu ima i lijepih stvari… A ima ih. Vjerujte.”
Mika Antić